Disability

Disability

Četrnaestogodišnja djevojcica Ema Agić pohađa osnovnu i muzičku školu, a pored toga trenira ritmičku gimnastiku i skija. Osim toga odlična je i matematičarka. Rođena je u osmom mjesecu trudnoće. Sedamnaest dana provela je u inkubatoru jer je slabo disala.

Emini roditelji nijesu imali drugačiji pristup kada je u pitanju njeno odrastanje u odnosu na njenu sestru Saru. “Ema učestvuje u svemu u čemu učestvuje njena sestra i ostali vršnjaci. Tu smo bili uporni i nismo odustajali. Ema je danas odlična skijašica a nakon šest godina redovnog treniranja imala je i samostalni nastup na Međunarodnom turniru ritmičke gimnastike", kazala je njena majka Maida.

Pored toga što je odličan đak, postiže dobre rezultate na brojnim takmičenjima. Tako je do sada osvojila dvije srebrne medalje na Međunarodnom turniru ritmičke gimnastike “Olimpik kup”, 2016. i 2017. godine, a osim toga je i dobitnica specijalnog priznanja Kluba ritmičko-sportske gimnastike “Olimpik” za doprinos i promicanje ritmičke gimnastike.


Emina majka Maida je aktivno uključena i u rad Udruženja “Život sa Daun sindromom”. Kaže da kvalitet života osoba s Daun sindromom može biti na veoma visokom nivou. Osobe s Daun sindromom mogu živjeti veoma aktivan i ispunjen život, pohađati redovne škole, učestvovati u sportu, kulturi, imati radni angažman, živjeti samostalno uz podršku. Imajući u vidu sve navedeno njihova vidljivost u društvu ne bi trebala da zavisi od toga koliko ih "gura" porodica. Zato je potebna podrška društva. "Bez dobre organizacije društva na temeljima inkluzije, bez sistema podrške porodici i toj osobi, mi ćemo se, kao društvo i dalje iščuđavati, i slaviti kao nevjerovatan uspjeh to što jedno dijete s Daunn sindromom ide u redovnu školu, ili skija”.

 

Pripremila: Anđela Miličić

Izvor: www.6yka.com

petak, 07 april 2017 14:21

BEZ SAŽALJENJA!

Prepoznala sam neki trend u društvu u kojem živim i koji želim da prekinem punog srca, tiče se drugih ljudi, a to je stav sažaljenja, i oči pune suza kada se spomenu osobe s invaliditetom. Smetaju mi statusi po društvenim mrežama u kojima apeluju da se djeci s invaliditetom da medijski prostor, aludirajući da to niko ne radi. Akcenat se stavlja na neadekvatnom reagovanju institucija za djecu s invaliditetom  s takvim „tužićima“ i bolom po društvenim mrežama, da se često uznemirim pitajući se da li su ti “dušebrižnici“ ikad pomogli nekoj porodici ili da li su ih ikad pitali da li žele sažaljenje koje ljudi podvode pod neku empatiju.

Empatija je, ljudi, kad odete u neko udruženje u kojem su korisnici djeca i nađete njihove roditelje i uvjerite se da je njima vaše sažaljenje uvredljivo. Oni su mnogo sjajniji nego što mislite. Empatija je kad odete i podržite umjetnička i druga ostvarenja te djece.

Roditelji djece s invaliditetom su najoptimističnije osobe koje znam, čak i najvedrije i najsrdačnije. Oni znaju koliko su bola doživjeli do sad i upravo zbog svoje djece osmišljavaju da im je svaki dan pun smijeha i radosti. Nevjerovatno vole život. I pored svega što nose u sebi uvijek će vas pitati kako vama da pomognu. Uvijek imaju vremena za vas i vaše probleme. Blistaju kad pričaju o svojoj djeci, pri tome znaju svaki detalj njihovog odrastanja. Ne žalim ih. Žalim one roditelje koji me ubjeđuju da moraju raditi 24 sata dnevno kako bi obezbjedili budućnost svojoj djeci.

Roditelji  djece s invaliditetom su jako zahvalne osobe, čak i kad je sitnica neka u pitanju. Ljubazni su i brižni. Oni su ti koji prvi okreću humanitarni broj i koji bi sjutra prvi pomogli vama, ne zato što su oni najbolji ljudi, nego zato što su na svojoj koži osjetili kako je nemati podršku i odanost. Kada su ustanovili s čim se bore tada su i ostali bez jednog dijela prijatelja, čak i rođaka. Ne kunu državu, ne traže izgovore i odgovore od drugih jer nemaju vremena i snage za gluposti. Fokus im je sreća i zdravlje djeteta. Mnogi upišu kurseve, škole i fakultete da bi pomogli svom djetetu i ponose se time. Hodajuća su enciklopedija svega što ima veze s problemima njihovog djeteta. Ne žalim ih. Žalim one koje u srednjim godinama ispijajući kafe u sunčanim baštama omalovažavaju manje uspješne i državu označavaju kao „trulu i lošu“ dok su im djeca uključena u sve „žive i nežive“ sportske i druge sekcije. Još napadaju one roditelje koje nisu djecu nigdje uključili zaboravljajući jednu važnu činjenicu: djeca kad odrastu uvijek će se sjećati čina ljubavi prije nego osvojenog pehara. Žalim psihologa koji je majci djecaka s autizmom rekla: „Pa, dobro, vaš sin  kaže ‘mama’ vama, ali je pitanje šta njemu ta riječ znači. Jednog dana će možda samo otići i zaboraviti vas, naći će nekog drugog koga će zvati mama“. Postoje djeca koja zaboravljaju mame, ali one koje su njih zaboravili na svom putu ka karijeri i samoostvarenju. Toliko ih zapostave da ta djeca u doba adolescencije ih potisnu duboko u sebe i žele da zaborave.

Roditelji djece s invaliditetom ne vole da ljudi napadno gledaju u njihovu djecu i u njih. Oni nemaju privatnost u našem društvu kao roditelji djece bez invaliditeta. Svaka „šuša“ i „mračnjak“ od osoba će dati sebi za pravo da ih komentariše i savjetuje po javnim prostorima. Komentari su tipa: „treba tog vašeg istući, previše ga puštate, loši ste vi roditelji" i slično. Njihovi izazovi započinju u javnim vrtićima kad ih stalno „bombarduju“ novim informacija u vezi ponašanja njihove djece. Onog momenta kad oni kažu drugima hrabro da im dijete ima neku šifru, sve se promjeni, ali nagore. Odjednom tuča nije nešto normalno kao kod drugih dječaka, nego opšta opasnost za drugu djecu. Roditelji sami plaćaju asistenta u vrtićima, oni koji se usude i  imaju novac. Žalim one koje ne uviđaju da je inkluzija dobra i za djecu bez invaliditeta. Na taj način uče da budu empatična i otvorena za drugačije. Žalim vaspitačicu koja je mami djeteta s autizmom rekla da mu nije mjesto s ostalom djecom, rekla je „da svih 200 djece stane na liniju i vaš sin s njima, on bi odudarao“. Ona je odgovorila drhteći, ali da je svi čuju: „Znam. Kada bi sve mame stale u liniju i ja s njima i ja bih odudarala“.

Pored toga što odgajaju svoju djecu imaju i druge interese, potrebe i hobije. Slobodno ih pitajte za njih umjesto da ih danonoćno ispitujete za zdravlje djeteta. Oni obično ljubazno odgovore. Odgovor koji zatim slijedi i koji ne vole uglavnom je: „Biće to sve u redu“. Nakon toga onaj koji je pitao promjeni temu, a roditelji se osjećaju nebitnima.  Pitajte ih o drugim stvarima. Iznenadićete se. Često slušaju komentare tipa : „Kako možeš putovati, učiti i misliti na to i to, kad ti je dijete takvo“ i slično. Njima kao da je zabranjeno da budu srećni. Ti koji tako misle ne znaju da roditelji prenose svoja stanja na djecu i da ovi roditelji žele pod svaku cijenu održati svoj optimizam i vjeru. Znam jednu mamu veoma uspješnu kojoj kolege ne vjeruju. Misle da lažira invaliditet svog sina da bi radila manje i uživala i to samo zato jer je ona uvijek vesela, lijepa i motivisana. Negdje u njihovim mozgovima stoji slika „jadne, ružne ucviljene majke“ pa im se koleginica nikako ne uklapa u to. Ne žalim roditelje djece s invaliditetom. Oni se uspješno bore sa svim mračnim etiketama. Žalim one koji na putovanju zvanom život sjede po zagušljivim čekaonicama.

Takođe, cijene svoje prijatelje više nego drugi, zato mi je čudno kad čujem da ih često izbjegavaju.  U prilog tome, znam jednu mamu koja tako priča o svojoj drugarici da je to za pozavidjeti. Bezgranično joj je zahvalna zbog načina na koji gleda njenog sina i što svoju djecu uči da ga prihvate i vole, i da se igraju s njim na njegov način. Ne žalim roditelje s izazovnom djecom jer oni zaista znaju ko su im pravi prijatelji. To je životna blagodat. Mi ostali većinu vremena provodemo testirajući i analizirajući ljude oko sebe, pa i rođene partnere. Oni jednostavno znaju istinu. Koliko god da malo imaju prijatelja oni su ispunjeni do vrha jer su to cjeloživotna i duboka prijateljstva.


Tekst preuzet sa sajta lolamagazin.com
Autorka: Ljudi s olovkama

Projekat "Ljudi s olovkama" je realizovan u saradnji sa kompanijom m:tel i ima za cilj da na jednom mjestu okupi kvalitetne, (ne)afirmisane autore iz cijelog regiona koji pišu onako kako dišu.

Pripremila: Anđela Miličić

utorak, 11 april 2017 14:21

Poraz nikad nije bio opcija!

Glumica koja se proslavila ulogama u filmovima "Ljubav i bijes", "Jovana Lukina" i "Neka druga žena" važila je za jednu od najtalentovanijih i najlepših glumica na prostoru bivše Jugoslavije. Talentovana Merima Isaković je, za vrijeme prikazivanja filma "Neka druga žena" u kojem je igrala sa Draganom Nikolićem, doživela je saobraćajnu nesreću, koja je dovela do sticanja invaliditeta. Nakon operacije u Rusiji otišla u Kinu, gdje je upoznala budućeg supruga Vladicu, sa kojim je dobila sina.

Početkom devedesetih godina vratila se u Srbiju koju je nedugo zatim ponovo napuštila i otišla na Novi Zeland, gdje je upisala studije psihologije. Ona danas radi kao klinički psiholog u Australiji na dvije privatne klinike, a predaje i na univerzitetu.

"Na posao idem svojim kolima koja na krovu imaju specijalnu dizalicu. Njome se moja kolica podignu na krov i tu budu dok vozim. Kad se zaustavim spuštam kolica. Radim sa ljudima svih godina koji su preživeli neku traumu, depresiju, anksioznost, napad panike, OKP, kao i teške odnose, probleme sa samopouzdanjem i slične stvari", objasnila je Merima.

Pripremila: Anđela Miličić

Izvor: www.kurir.rs, www.pink.rs

Jedna je od svega nekoliko osoba sa Daun sindromom koje su zaposlene u obrazovnom sistemu. U Argentini prva i jedina – za sada. Noelia Garela je vaspitačica koja radi sa djecom uzrasta 2-3 godine u jednom zabavištu u Kordobi. Kada je Noelia konkurisala za posao, djeca su je zadubljeno slušala dok im je čitala priču i ujedno oponašala ajkulu pokazujući zube.

"Učim ih da čitaju i slušaju, jer je važno da ljudi u društvu slušaju jedni druge", objašnjava Noelia.

Sjeća se, da kada su je roditelji doveli u predškolsko, tadašnja direkrica je rekla kako ne primaju takvo čudovište od djeteta. Danas tome može samo da se nasmije. Sada su joj optimizam i samopouzdanje jača strana.

"Ta učiteljica je poput priče koju čitam djeci. Ona je tužno čudovište, koje ne zna ništa i

pogrešno shvata stvari".

Noelia se uključila u obrazovni sistem 2012, kao asistentkinja na časovima čitanja. Sadašnja direktorka predškolske ustanove objašnjava kako je rad sa Noeliom jedinstveno iskustvo za sve zaposlene:

"Način na koji su je djeca prihvatila, uključujući je u školu sasvim prirodno može se smatrati ravnopravnošću u pravom smislu te riječi".

 

Pripremila: Anđela Miličić

Izvor: www.portalinvalidnost.net

petak, 28 april 2017 14:19

Pravnik koji ruši predrasude o OSI

Nebojša Kuruzović, po struci je diplomirani pravnik, zaposlen u Ministarstvu za ekonomske odnose i regionalnu saradnju Vlade RS. Nakon završene srednje škole, Nebojša je upisao Pravni fakultet u Banja Luci. Na početku fakulteta još uvijek je imao djelimično oštećenje vida, mogao je da čita i da koristi udžbenike za učenje.

„Polovinom školovanja oštećenje je postajalo progresivnije, više nisam mogao sam da čitam. Tako da mi je majka čitala knjigu, snimala na diktafonu i onda sam ja taj materijal preslušavao i tako učio i pamtio. Mnoga zanimanja su ranije bila nepristupačna osobama s oštećenjem vida, pa tako i pravo, ali je tu na scenu stupila tehnologija, koja je olakšala mnogo toga. Da sam završio pravo osamdesetih godina prošlog vijeka, ja sigurno ne bih radio, a sada radim u oblasti međunarodnog i evropskog prava. I opredijelio sam se da radim u ovoj oblasti jer većinu kvalitetnog materijala mogu naći na internetu. U današnje vrijeme, svi kompjuteri i telefoni imaju govorne programe i mogu  da radim, samo mi je važno da mi dokumenti budu u elektronskom formatu“, kaže Kuruzović.

Nakon završenog fakulteta, Nebojša je radio u jednoj advokatskoj kancelariji, kada je dobio informaciju da je prošao na konkursu za posao u Ministarstvu ekonomskih odnosa u Vladi RS.

Danas, uz pomoć tehnologije, osobe s oštečenjem vida mogu nesmetano da funkcionišu. Međutim, problem nije u tehnici, već u ljudima, kaže Kuruzović. „Živimo u vremenu kada trebamo više raditi na osvještavanju sebe i drugih. Potrebno je prihvatiti stanje u kojem se ljudi nalaze i onda raditi i živjeti u skladu sa tim.“

O svom invaliditetu kaže: „Imao sam više "tragikomičnih" situacija da se ljudi, koji ne znaju da imam oštećenje vida naljute na mene jer ih ne pozdravljam. Smatram da mi je invaliditet donio mnogo toga pozitivnog u životu”.

Na kraju, Nebojša kaže da osobe s invaliditetom ne treba sažaljevati, već im treba izaći u susret, kako na individualnom nivou, tako i na nivou  cjelokupnog društva. „Društvo treba da obrati veću pažnju na osobe s invaliditetom i da im pomogne oko zapošljavanja jer oštećenje vida ne treba da predstavlja prepreku u zapošljavanju osoba s invaliditetom”.

 

Pripremila: Anđela Miličić

Izvor: www.6yka.com

petak, 28 april 2017 14:18

Fitnesom do većeg samopouzdanja

Dvadesetdvogodišnjakinja Mariani Sfakianaki iz Grčke osoba je s invaliditetom. Svakodnevno vježba što joj je pomoglo da izgradi samopouzdanje. Danas Mariana na Instagramu dijeli svoje iskustvo kako bi podstakla druge ljude da se bore i ostanu jaki.

Mariana se teško kretala, nije imala kontrolu nad mišićima i gubila je ravnotežu. Kada joj je bilo pet godina njena porodica se, u potrazi za naprednijim tretmanima, preselila u Australiju. Tu je naišla na niz predrasuda.

"Kao dijete nisam razumjela šta se događa i zbog čega sam bila “drugačija” od druge djece. Maltretirali su me jer sam koristila kolica", rekla je priznajući da je zbog toga bila veoma depresivna.

U tom periodu mišljenje doktora nije bilo na zavidnom nivou: "Iako su mi rekli da nikada neću u potpunosti normalno funkcionisati, moji rezultati bili su bili potpuno drugačiji i to mi je dalo snagu da nastavim dalje”.

Dodala je da joj je tijelovježba pomogla da ojača kao ličnost, a samim tim i da stekne samopouzdanje."Fitness je u potpunosti transformirao moj život. Tjelovježba mi je pomogla da postanem jaka i nezavisna djevojka koja je usmjerena na pozitivne stvari", rekla je.

Pripemila: Anđela Miličić

Izvor: www.klix.ba

ponedeljak, 08 maj 2017 14:16

Adolf Ratzka: Osnažite sebe!

U 4. broju časopisa DisabilityINFO, u susret 5. maju, Evropskom danu samostalnog života vam donosimo intervju s Adolfom Ratzkom, jednim od osnivača Evropske mreže samostalnog života -  ENILa i osnivačem Instituta za samostalni život. 


DisABILITYinfo: Stekli ste invaliditet kada ste imali 17 godina kao posljedicu poliomijelitisa. Koliko vremena Vam je trebalo i koliki Vam je izazov predstavljalo da prihvatite svoj invaliditet kao dio identiteta? Šta ste dobili u tom procesu?

AR: Bio sam srednjoškolac, dobar u skoku u vis, bacanju kugle, plivanju, zanimao me je ples i saznavao sam da se dopadam djevojkama. U roku od tri dana kao posljedica poliomijelitisa ostali su mi samo pokreti glave, prstiju i podlaktica, a preživljavao sam u metalnim plućima, velikoj kutiji koja me je izolovala od svijeta.

Posle pola godine, kad su mi potonule sve nade da ću opet biti što sam bio, htio sam da se ubijem. Život nije bio vrijedan življenja, imao sam svoje standarde prihvatljivog. Pa, iz ove perspektive, veoma sam srećan što nijesam mogao da se ubijem, nijesam imao fizičkih uslova. To da skrivam i gomilam tablete za spavanje u obrazima kao hrčak nije davalo rezultate. One bi se brzo istopile.

Sa 17 godina ste veoma ranjivi za sve što utiče na vaše tijelo, vašu seksualnost, što čini da izgledate drugačije. Trebalo mi je mnogo godina da izgradim novi identitet koji sam mogao donekle da prihvatim, a koji nije bio zasnovan na fizičkim sposobnostima, fizičkom dokazivanju, fizičkoj privlačnosti. Pokušao sam da kompenzujem fizički invaliditet akademskim postignućima. To je funkcionisalo par godina dok nijesam morao da prihvatim da jesam pametan, ali ne genijalan i da je uvijek bilo ljudi koji su bolji od mene.

Trebalo mi je mnogo godina da počenm da shvatam da sam ja OK i da me mogu voljeti onakvog kakav sam bez potrebe da se ističem u bilo čemu.


DisABILITYinfo: Rođeni ste u Njemačkoj. Zašto ste odlučili da studirate u SAD i sa kakvim ste se izazovima suočili kao strani student sa invaliditetom?

AR: Završio sam srednju školu u bolnici uz privatne profesore nekoliko godina nakon mojih školskih drugova/vršnjaka. Imao sam dobre ocjene, ali nijedan njemački univerzitet nije bio pristupačan za nekog ko koristi elektromotorna kolica, treba mu asistencija za mnoge stvari, i ko zavisi od vještačkih pluća. U SAD-u je u to vrijeme, pak, bilo nekolicina univerziteta  na kojima su ljudi poput mene mogli da studiraju. Imao sam stipendiju Njemačke koja je pokrivala sve - školarinu, knjige, troškove života, smještaj, asistivne tehnologije i, najvažnije, personalnu asistenciju. Najveći izazov mi je bio taj što sam morao da odrastem veoma brzo. Živio sam u bolnici 5 godina, sa veoma ograničenom slobodom kretanja, bez mogućnosti da donesem mnoge odluke.

U takvim okolnostima se ne razvijate kao osoba. Prošlo je svega par mjeseci od napuštanja bolnice u Minhenu i useljavanja u studentski dom u Los Anđelesu, od života gdje je sve bilo odlučeno, sistematizovano i organizovano od strane drugih do toga da sam odjednom postoa odgovoran za svoj život i dobrobit bez porodice, prijatelja i mentora.

Zamislite, u bolnici nijesam morao da se brinem kad i šta ću da jedem, nijesam koristio novac, skoro da sam zaboravio kako da upravljam novcem, otvorim račun u banci, kupim odjeću, morao sam da naučim kako da nađem, obučim, kontrolišem i otpuštam svoje personalne asistente. Imao sam 22 godine, niko me nije pripremio za to. Želio sam to, ali nijesam imao pojma kako je lako napraviti najočiglednije greške, koliki rizik sam preuzimao. Ne samo da sam preživio, naučio sam mnogo, na teži način.


DisABILITYinfo: Završili ste osnovne studije sociologije i master i doktorske studije biznisa i ekonomije na Univerzitetu Kalifornija u Los Anđelesu. Otkud takva promjena akademskih interesovanja?

AR: Na početku zapravo nijesam znao šta želim da radim i kakvo obrazovanje će mi obezbijediti posao. Nijesam imao životnog iskustva za tako nešto - sem iskustva zavisnosti od bolničke hijerarhije gdje je skoro sve što me se ticalo bilo odlučivano od strane onih odozgo. Postoje očigledne paralele sa boravkom u zatvoru. Tako da me je zanimala sociologija.

Kasnije me je zainteresovala urbanizacija, stanovanje i tržište nekretnina, pa sam promijenio oblast. Zaključio sam i da ću imati veće izbore za posao. U Švedskoj tokom terenskog rada nijesam mnogo napredovao u pisanju svoje doktorske disertacije iz privatnih razloga, upao sam u depresiju, otkrio mnoge stvari u vezi sa svojom ličnošću, učio psihologiju uveče do diploma osnovnih studija i išao na psihoterapiju koja mi je mnogo pomogla.
 

DisABILITYinfo: Šta Vam je više pomoglo u zagovaranju prava osoba s invaliditetom: akademsko znanje ili životna iskustva tokom studija u SAD? 

AR: Oboje. Učenje kako da upravljam svojim personalnim asistentima i shvatanje koliko mogu da uradim sa njima, koliko mi je to promijenilo život i ličnost je bilo veoma važno za mene i uvjerilo me je da ustanove zatvorenog tipa treba izbjegavati. Kad imate personalnu asistenciju i možete da uradite mnogo više, želite da izađete u svijet, da budete uključeni i učestvujete u njegovom oblikovanju. Međutim, uskoro otkrivate da postoje mnoge barijere koje vas ograničavaju. Ovo se ne odnosi samo na fizičke barijere koje mi ograničavaju slobodu kretanja. Teže su odnosi ljudi, predrasude prema invaliditetu, sistemska i otvorena lična diskriminacija.

Nekoliko godina nakon završetka disertacije radio sam kao istraživač na univerzitetu u Stokholmu na istraživanju o troškovima i prednostima pristupačne stambene izgradnje. U Stokholmu sam vidio kako su moji prijatelji s invaliditetom kojima je bila potrebna asistencija u svakodnevnim aktivnostima bili prinuđeni da žive u polu-institucionalnim uslovima u kojima nijesu mogli da odaberu ko će raditi za njih, gdje su živjeli u virtualnom kućnom pritvoru kada im je trebala asistencija tokom dana ali nijesu mogli da sa asistentom pođu na univerzitet, na posao ili u izlazak.

Imao sam obrazovanje u biznisu, finansijama i sociologiji, vidio sam da bi novac koji je država trošila na to da nas drži u kućnom pritvoru bio dovoljan da nam omogući da imamo pravi život sa personalnom asistencijom, da od objekata brige postanemo subjekti i gospodari sopstvenih života. Imao sam to iskustvo kad sam mogao da pobjegnem iz bolnice u osjetljivom uzrastu od 22 godine. Znao sam da je moguće napraviti taj prelaz, znao sam šta treba za to i iz ličnog iskustva i iz studija biznisa, sociologije i psihologije.


DisABILITYinfo: Nakon više godina života u SAD, preselili ste u Švedsku krajem ’70-ih. Zašto ste odlučili da preselite u ovu zemlju, i zašto baš Švedska?

AR: Nijesam namjeravao da ostanem u Švedskoj. Švedska je imala opštinsko vlasništvo nad zemljištem o kom sam htio da pišem disertaciju od ranog 20. vijeka. Takođe, tih godina (1973) Švedska je imala reputaciju progresivnosti na društvenom polju sa zanimljivim politikama.


DisABILITYinfo: Jedan ste od osnivača ENIL-a i 1993. ste osnovali Institut za samostalni život u Švedskoj. Šta je bio razlog za osnivanje ovog Instituta?

Godine 1983. sam organizovao međunarodnu konferenciju i počeo da uvodim pokret za samostalni život i filozofiju u Švedsku, preuzeo sam inicijativu za pilot-projekat personalne asistencije kroz koji su 22 osobe mogle da zaposle svoje asistente sa novcem koji je bio potreban za tradicionalni državni servis. Zbog toga smo osnovali kooperativu korisnika personalne asistencije. Pilot-projekat je bio izuzetno uspješan, uspjeli smo da ga transformišemo u stalnu aktivnost koja je 1994. postala model za nacionalno zakonodavstvo za direktnu isplatu za troškove personalne asistencije koju trenutno oko 16.000 pojedinaca u Švedskoj dobija od Nacionalnog Sistema socijalnog osiguranja.

Sve to je značilo mnogo rada i uživanja za mene. Ali samostalni život je mnogo više od personalne asistencije i osnovao sam Institut za samostalni život da bih radio i u ostalim sferama važnim za samoodređenje osoba s invaliditetom u Švedskoj i svuda drugdje. Navešću vam samo primjer - prošle nedjelje je naš najnoviji projekat odobren od strane švedske Vlade. Projekat “Dobro došle izbjeglice sa invaliditetom” ima za cilj da pomogne izbjeglicama sa invaliditetom da dobiju servise na koje imaju pravo, da podrže jedni druge kroz grupe uzajamne podrške i da se upoznaju sa Šveđanima s invaliditetom.


DisABILITYinfo: Bili ste član Savjeta švedskog Ombudsmana za pitanja invaliditeta od 1994. do 2002. U našoj zemlji nema takve institucije, samo Zaštitnik ljudskih prava i sloboda koji dobija nekoliko prijava kršenja prava osoba s invaliditetom. Da li nam možete reći Vaše mišljenje o važnosti i uticaju ovakve institucije u kojoj ste radili?

Mislim da nijesam postigao mnogo u Savjetu. Nakon nekoliko godina, Kancelarija švedskog Ombudsmana za pitanja invaliditeta i drugi Ombudsmani (čudno je da su u Švedskoj svi ombudsmani muškarci), ujedinjene su u sadašnjeg Ombudsmana za ravnopravnost.

Ova agencija se bori protiv diskriminacije po bilo kom osnovu i veoma je neaktivna kada se radi o zaštiti naših prava pred sudovima.

Iz tog razloga, Institut za samostalni život se osjetio primorano da se uključi u unapređenje našeg položaja tako što će koristiti sve mogućnosti koje nam pružaju pravni sistem i relevantno zakonodavstvo, uključujući i međunarodne sporazume (ali to je već drugi intervju).


DisABILITYinfo:  Bili ste gostujući profesor na studijama invaliditeta na Univerzitetu Kostarike 1994/1995. godine. Da li je grupa studenata na ovim studijama bila velika; da li je bilo studenata s invalidiitetom i kakav je bio odnos studenata prema Vama kao stranom profesoru s invaliditetom?

AR: Ne, nije bilo toliko mnogo studenata na master studijama, teško da je ijedan od njih imao invaliditet. U to vrijeme, u državi je isticana potreba za izgradnjom “boljih” institucija i kako da “se bolje brinu” o nama. Da sam imao uticaja na to, onda bi to bilo kroz činjenicu da je osoba, s ovako kompleksnim invaliditetom kao što je moj, mogla da se preseli u zemlju u razvoju. Za to uopšte ne bi bilo potrebe ni da zinem.


DisABILITYinfo: Posjetili ste preko 30 država i držali tamo predavanja. Koje su najčešće razlike i sličnosti koje ste uočili u pristupu invaliditetu i uslovima za ostvarivanje ravnopravnosti u tim državama?

AR: Imam invaliditet od 1961. godine. U mladosti nijesam imao mogućnosti da putujem i da vidim kako moje kolege u drugim državama žive. Ali tokom godina sam putovao i vidim poboljšanja, makar u većim gradovima. Poboljšanja u pristupačnosti, na način da moji poznanici s invalidtetom mogu da rade i da ih slušaju. Ali i to kako me gledaju ljudi na ulicama. Skoro da ne primjećujem da me gledaju ljudi u gradovima poput Stokholma, Londona, Njujorka, Barselone.

Ali na drugim mjestima primjećujem ne samo znatiželju na licima ljudi, već nekad vidim i potpuni prezir. Kad se raspitujem o mjestu pristupačnog ulaza u javnu zgradu, gledaju me kao da sam idiot koji ne zna ništa bez da postavlja tako glupa pitanja. Često nema ni minimum razumijevanja za moju tačku gledišta, kao nekog ko želi da uđe kao i svi drugi. Imam osjećaj da je teret dokazivanja na meni, da sam osoba, da imam pravo da budem tu.

U drugim zemljama mi se ljudi izvinjavaju za neugodnost iako nije do njih.


DisABILITYinfo: Šta je ključ za samostalan život koji svaka osoba s invaliditetom treba da koristi da bi dostigla ovaj cilj?

AR: Pomaže kad imate jasan cilj šta želite da radite u životu. Pomaže da znate svoje snage i slabosti i da prihvatite situaciju u kojoj se nalazite. Pod “prihvatanjem” mislim - da, ja imam invaliditet. Da, postoje mnoge stvari koje možda nikad neću moći da uradim. Ali zapitajte se šta je prvi mali korak koji možete napraviti da malo poboljšate svoju trenutnu situaciju.

Zamislite se u vozačevom sjedištu, da ste zaduženi za sopstveni život. Pomaže da zamislite sebe kao bilo koje drugo ljudsko biće koje se kao i sva ljudska bića bori kroz život. Pomaže da mislite ne samo “ja” i “moje”, već “mi” i “naše”. Možete biti jaki sami za sebe, ali ćete se osjećati manje usamljeno i preopterećeno kada upoznate prijatelje na svom putu.

Ovi komentari se, naravno, ne odnose samo na osobe s invaliditetom. S invaliditetom ili bez invaliditeta, svi smo mi suštinski obični ljudi koji kao i svi suštinski obični ljudi, treba da budemo viđeni onakvi kakvi jesmo, treba da se osjetimo uključeno i voljeno.


DisABILITYinfo: Šta biste preporučili crnogorskim organizacijama osoba s invaliditetom kako bi poboljšale efikasnost u zagovaranju samostalnog života osoba s invaliditetom u našoj zemlji?

AR: Ja ne znam skoro ništa o vašoj zemlji. Kako bih, uopšte, mogao da vas savjetujem o stvarima koje vi znate najbolje?! Osnažite sebe!



S engleskog prevela: Anđela Radovanović

četvrtak, 25 maj 2017 14:16

Ria Jurić - diplomirana istoričarka

Postala je diplomirana istoričarka a priliku da istražuje i završi pripravnički staž dobila je u Muzeju grada Zenice gdje radi na stručno-istraživačkom radu. Ria Jurić je u zenički muzej došla preko programa zapošljavanja osoba s invaliditetom, a koji se finansira iz federalnog Fonda za zapošljavanje i rehabilitaciju osoba s invaliditetom.

Ria o svojim počecima kaže:

"Trenutno radim kao pripravnica u Muzeju grada Zenice kao istoričarka. Moj projekt i zadatak je stručno-istraživački rad 'Istorija školstva na području grada Zenice u periodu od 1990-2015. godine. Kao i svaki početnik, obučavana sam. Na početku kad sam se upoznavala, projekat i rad je bio zaista težak, međutim, kako je vrijeme prolazilo i kako sam napredovala, projekat je postao puno jači", rekla je Jurić.

Projekat predstavlja potencijalnu publikaciju čija je ideja zahtjevala sistematični rad s većim vremenskim periodom proučavanja, a u sklopu rada obuhvaćene su 23 osnovne i 11 srednjih škola sa područja grada.

Uslovima rada je zadovoljna Svoje dane provodi u prostoru biblioteke muzeja gdje istražuje i selektira podatke koje je prikupila, "Došla sam preko Fonda za zapošljavanje osoba s invaliditetom. Direktor Adnadin Jašarević bio je jako ljubazan i primio me. U muzeju imam sve što mi treba, i više od toga", rekla je Jurić i dodala kako su je sve kolege odlično prihvatile.

Jašarević je rekao kako se Fond za zapošljavanje osoba s invaliditetom slabo koristi, što onemogućuje osobama s invaliditetom da ostvare svoj puni potencijal.

"Zahvaljujući Fondu mnoge osobe s invaliditetom u Federaciji BiH dobile su priliku da odrade svoj pripravnički staž, a neke i da dobiju stalan posao. Ovaj Fond je značajan za nas, mada ga ne koristimo koliko treba i nekad mi se čini da zaziremo od osoba s invaliditetom i ne dopuštamo da pokažu svoj potencijal. Koliko sam upoznat, u našoj državi svaka deseta ili jedanaesta osoba u BiH  je osoba s invaliditetom, tako da ih treba uključivati u društvo, a ne izbjegavati", rekao je Jašarević.

O poslu koji Ria obavlja kaže:

"Ria se brzo uklopila u kolektiv, snašla se i mnogo se otvorenije ponaša. Što je najvažnije, radi značajan posao, jer ovim projektom o zeničkom školstvu se  nikada niko nije bavio. Ona je bila strpljiva, ide na teren u škole, prikuplja podatke. Ria koristi naučne metode u svom radu, što je danas, nažalost, rijetkost. Dobijamo gomilu studenata koji nisu nikad čuli za naučni metod, a ona radi ozbiljno i veoma sam zadovoljan. Kasnije kad u potpunosti prikupi podatke i selektira ih, objavićemo knjigu o zeničkom školstvu ", rekao je Jašarević.

 

Pripremila: Anđela Miličić

Izvor:www.osobodjenje.ba

Američka privredna komora u Crnoj Gori (AmCham Montenegro) najavljuje sedmu generaciju Programa stažiranja za studente završnih godina studija u Crnoj Gori, koji će biti realizovan u periodu od 4. septembra do 4. decembra 2017. godine. Prijave za Program otvorene su od 19. maja i trajaće do 9. juna.

AmCham Internship program se iz godine u godinu razvijao, kroz veću ponudu pozicija za stažiranje i uključivanje studenata sa invaliditetom u Program stažiranja. Ove godine, 18 kompanija članica i AmCham kancelarija obezbijedile su 38 pozicija za sticanje praktičnih iskustava. Šest od 38 ponuđenih pozicija biće dodijeljene studentima s invaliditetom. Program stažiranja omogućava studentima da završe tromjesečnu praksu u kompaniji članici AmCham-a, neposredno prije sticanja diplome i tako pruži kvalitetnu pripremu odabranim kandidatima za traženje zaposlenja na tržištu rada. Nerijetko su polaznici AmCham Internship programa dobijali priliku da nastave sa radom u kompaniji u kojoj su obavljali stažiranje. U realizaciji, AmCham Internship Programa  Američka privredna komora sarađuje sa sva tri univerziteta u Crnoj Gori: Univerzitet Crne Gore, Univerzitet Donja Gorica i Univerzitet Mediteran.

Program stažiranja započet je u kompanijama članicama, kao odgovor na specifičnu biznis barijeru za poslovanje u Crnoj Gori, a to je nedostatak iskusne i kvalifikovane radne snage. Internship program prvi put je realizovan 2011. godine, i tokom proteklih 6 godina omogućio je tromjesečnu praksu za 102 studenta u različitim kompanijama članicama AmCham-a i partnerskim organizacijama.

Studenti sa sledećih studijskih programa mogu aplicirati za neku od ponuđenih pozicija: ekonomija, marketing, pravo, energetika i automatika, elektronika, telekomunikacije i računari, informacione tehnologije, engleski jezik, vizuelne umjetnosti, turizam, političke nauke, psihologija, tehnologija prehrambene proizvodnje. Kompanije članice AmCham Montenegro, koje će učestovati u ovogodišnjem Programu su: Crnogorski Telekom, Societe Generale Montenegro Banka, Pivara Trebjesa, Univerzitet Mediteran, Uniqa osiguranje, Čikom, Hoffman la Roche, Televizija Vijesti, Deloitte, Investicioni fond Trend, SnT, Blue Coach, Fidelity Consulting, Amplitudo, Telemach, 7. avgust, McCann Podgorica. Takođe, i ove godine kancelarija AmCham Montenegro obezbijediće stažiranje za jednog studenta.

 

Pripremila: Anđela Miličić

Izvor: Saopštenje za javnost Američke privredne komore

Samoodređenje ili samoopredjeljenje – ova riječ sama govori dovoljno. Samosvjesno, samostalno, samovoljno. Slobodno. Sigurno. Samouvjereno. Odvažno. Sam. Svoj. Odrediti sebe. Reći cijelom svijetu ko ste i šta ste i gdje je vaše mjesto. I gdje je njihovo mjesto u vašem svijetu. Postaviti sopstvene granice. Pa ih pomjerati. Sve dokle vama odgovara. U granicama sopstvenog kosmosa kreirati identitet.

Kada sam bila mala, znala sam na pitanje na koga ličim odgovoriti „Na sebe“. A izgleda da sam se znala i samodefinisati bolje nego što to danas radim u nekim prilikama – medicinskoj sestri sam jednom prilikom kad sam je vidjela s iglom odgovorila „Ja sam Anđela Radovanović! Nećeš ti mene!“ Uspomene ranog djetinjstva sežu upravo tamo. Na bjelinu i hladnoću bolničkih zidova. Bijele mantile. Dugačke zelene hodnike koji mirišu na strah. Prva slova ispisana na gipsu. A posle slova – stihovi. Bijelo, hladno, sterilno i bezosjećajno. Cucle pregrizene zbog bolova. Bez suza. Jer ste riješili da pokažete od čega ste sazdani, da ona žena od kamena koja će izrasti iz vas nekoliko decenija kasnije ne pušta suzu. Nikada. Ma koliko boljelo. Lica bez osmijeha. I rešetke. Dok pokušavaju da vas „poprave“, a vi im kažete da ne mogu da promijene ono što jeste. Ono što ćete postati.

Danas pred vama stoji ista ova Anđela sa početka priče. Samo što je naučila da ponekad zaplače. Nikada zbog bola – uvijek zbog ljudi. Zbog nepromišljenosti, nerazumijevanja, nedostatka hrabrosti. Dok sam odrastala, nijesam imala istu onu hrabrost koju sam imala u ranom djetinjstvu. Hrabrost da jasno i glasno saopštim – hej, svijete, ja sam ovdje! Ovakva kakva jesam, prihvatali me ili ne! Ova što neće da se uklapa u kalupe jer sam mnogo više i bolje od njih! Ova koju nije sram sopstvenog invaliditeta! Hej, čuješ li me, planeto! Tu sam! I spremi se da čvrstim tlom dočekaš moje korake!

Umjesto toga, ćutala sam. I nasilno pokušavala da svedem sebe i svoje postojanje u šablon „savršene osobe s invaliditetom“ – koja nikada ne griješi, uvijek je tu za druge, uvijek ima razumijevanja, ljubavi i nježnosti, savršen je đak, student, ćerka i sestra. Ja nijesam to. Mnogo sam više. Nesavršena ćerka, sestra, drugarica, profesorica. Pjesnikinja koja bi rado uništila neke svoje stihove. Prevoditeljica koja se trudi da ne pogriješi ni jednu riječ u prevodu. Osoba koja priznaje greške. Osoba koja nije spremna da uvijek bude dežurno rame za plakanje, a da sopstvene suze skriva. Žena. Ljudsko biće.

Pokušavali su da odgonetnu ko je moja žena od kamena – nije ona hladna, bezosjećajna, ona koju je, eto, život lomio, koja je svašta preturila preko leđa, pa postala kamena i okrutna i koju treba žaliti. To je ona koja je stub. Uspravna poput lovćenskih karijatida. Ona koja zna šta hoće. I šta može. I gdje su joj granice. Ali i kako da ih pomjera. Da iz dana u dan postaje najbolja verzija sebe. Ona koja je prerasla pubertetske rane, koja se ne osvrće na komentare na ulici. Iako i dalje znaju da peku.

Jednom sam, odgovarajući na pitanje šta li bih tek bila da nemam invaliditet, odgovorila da ne znam. Zaista. Isto onako kako bih mislila o sebi sa plavom i ravnom kosom, tako mislim i o sebi bez invaliditeta. Jer ne želim da mijenjam sebe da bih odgovarala drugima. Njihovo je da me prihvate. Moje – da budem ona koja jesam. Žena s identitetom.

Anđela Radovanović

Ovaj tekst je objavljen u četvrtom broju časopisa DisabilityINFO, objavljenog u susret 5. maju, Evropskom  danu samostalnog života.

Strana 21 od 36

Back to top