Disability

Disability

Filozofija samostalnog života započeta je 1962. godine u Kaliforniji, a njenim osnivačem se smatra Ed Roberts, koji je bio prvi student s izrazitim invaliditetom na koledžu Berkli. U ovoj državi je dakle još prije 50 i kusur godina počela priča o značaju samostalnog života, tj. nezavisnosti OSI od njihovih članova porodice ili društva generalno.

Ako bih napravila poređenje i istakla stav crnogorskog društva po pitanju ovog, veoma značajnog segmenta života svakog pojedinca/pojedinke, rekla bih da prilično kaskamo u mjestu. Pravo na samostalni život u Crnoj Gori čini se kao da je još uvijek tabu tema od koje zaziremo i o kojoj se sa zadrškom govori. Za osobe s invaliditetom i dalje postoji uvreženo mišljenje po kojem oni moraju ili trebaju biti “zavisni” od svojih članova porodice, po kojem ne mogu samostalno donositi odluke koje se tiču njihovih života ili čak da nemaju pravo na grešku. “Kako ćeš ti sam/a? Mene je strah… A zamisli da ti se nešto ružno dogodi? Bolje da ja pođem sa tobom. Ti ne možeš ovo, ti ne možeš ono…” Zašto se uvijek postavlja million pitanja i pretpostavki kada su u pitanju osobe s invaliditetom? A osobe bez invaliditeta?  Da li i oni moraju da odgovaraju na ovoliko pitanja? Rekla bih da ne. I gdje je tu ravnopravnost? Čini se da je iščezla.

Ja sam Svetlana, sa svim vrlinama i manama (priznajem nekad mane prednjače), ali to sam ja. Nisam posebna. Niti drugačija. Djevojka sa sela. Meni moja cerebralna paraliza ne smeta da ostvarujem svoje želje, da samostalno donosim odluke, da biram da živim onako kako želim, a ne kako drugi smatraju da treba. Nisam nesrećna jer ja govorim o svojoj cerebralnoj paralizi, a ne ona o meni, čak se i ne sjećam kada sam poslednji put plakala zbog iste. Nisam savršena, ali mi moj „nesavršen“ hod savršeno ne smeta. Uzgred, dok pisah ovu prethodnu rečenicu, sjetih se tinejđerskog doba i jednog pregleda u bolnici kada mi je doktor saopštio kako ga oblik mojih stopala, podsjeća na oblik štapa za golf. Mene iskreno ne podsjećaju, a i kao da je važno kako izgledaju? Ja ih ne bih mijenjala nizašta na svijetu, oni su dio mene. A i kada bih htjela da odigram golf, to bih isto mogla da uradim sa mojim „nesavršeno“ savršenim stopalima. Ipak, opet moram da se vratim na te tinejžerske dane i priznam da mi je smetalo i užasno nerviralo što ne mogu da koristim gradski prevoz ili da nosim štikle. Bila sam ljuta na sebe, a onda sam shvatila da nije do mene, već do države koja mi nije omogućila da koristim gradski prevoz i do modne industrije kojoj nije palo napamet da djevojke s invaliditetom podjednako obožavaju štikle, kao i one bez invaliditeta. No, o tome, neki drugi put.

Sjutra je novi radni dan. Da li ću napraviti neku grešku? Ne znam. Uostalom i ako je napravim, analiziraću je i potrudiću se da se više ne ponovi. Nije strašno napraviti grešku, strašno je ne krenuti dalje i odustati. Ja nikada ne odustajem, upornost je jača od invaliditeta s kojim se suočavam. Ovdje pod invaliditetom  smatram sadejstvo mog tjelesnog oštećenja s okolinskim barijerama, dakle, društveni kontekst. Sve ostalo su samo izgovori. Ostvarila sam neke svoje želje, dok neke čekaju da dođu na red, te stoga invaliditet nije prepreka, a ni tragedija koja vas može spriječiti da nešto ostvarite.

Jaka volja, ljubav i pozitivna energija pokreću sve. Čvrsto vjerujem u to.

Svetlana Cicvarić


Ovaj tekst je objavljen u četvrtom broju časopisa DisabilityINFO, objavljenog u susret 5. maju, Evropskom  danu samostalnog života.

Dvanaestogodišnji dječak Aleksandar Knol iz Post Falsa u Idahu pravi aplikaciju “Ability App” (Aplikacija za sposobnost) koja će pomagati osobama s invaliditetom da se kreću u javnom prostoru dajući im informacije o rampama za invalidska kolica, parking prostorima za osobe s invaliditetom, jelovnicima na Brajevom pismu i slično.

Na ideju je došao prije nekoliko godina kada je vidio muškarca, koji je korisnik kolica kako se bori da otvori vrata. "Pitao sam se da li postoji aplikacija ili web stranica koja mu je mogla reći koje prodavnice na tom području imaju automatska vrata", kazao je Aleksandar.

Dječak je prošle sedmice gostovao u emisiji Elen Dedženeres koja ga je iznenadila čekom od 25.000 dolara (oko 22.5. hiljada eura). Aleksandar se nada da će mu taj novac pomoći da završi aplikaciju. U izradi mu pomaže Tara Miler koja je korisnica kolica. Ona kaže da nije lako pronaći restorane s niskim stolovima i toaletima koja su pristupačna.

"Mislim da je ideja odlična. Postoji mnogo mjesta na koja ne idem jer ne znam  da li su pristupačna", kazala je Miler.

 

Pripremila: Anđela Miličić

Izvor: www.antenam.net

ponedeljak, 19 jun 2017 14:11

Biti samostalan je najvažnije!

Banjalučanka Marica Premasunac majka je mladića s Daun sindromom. U nastavku pročitajte njenu priču..

Prva informacija koju je dobila nakon porođaja, bila je da njen sin ima hormonski poremećaj. Govorili su joj da ga treba smjestiti u ustanovu, jer će čitav život biti biljka. Danas je Slađan samostalan mladi čovjeka s Daunn sindromom. Na šansu da živi samostalno i od vlastitog rada još mora čekati, jer bh. društvo i dalje ne prepoznaje potencijal koji osobe sa Daun sindromom imaju.

"Sa nekih dva mjeseca Slađanovog života, saznala sam dijagnozu. Sa nekih pola godine, imali smo sreću da naiđemo na izuzetnu pedijatricu sa kojom sam imala odličnu saradnju. Najbitniji savjet koji mi je dala, da je u pitanju hromozomski poremećaj kojem nema lijeka i da mi ostaje da i dalje volim svoje dijete, što će dati veće rezultate od bilo koje terapije", prisjeća se Marica.

 Na ustanovu nije pristala. Sve najbliže institucije su joj izgledale stravično.

"Bila sam uporna sa njim, i gdje god smo bili, bio je sa nama. Nakon nekoliko godina, rodila sam dijete bez invaliditeta koje je sa godinu dana umrlo. Ako bismo pričali o težini, uvijek postoji gore", kaže ona.

Po struci je ekonomski tehničar. Tu nije radila dugo jer joj poslodavac nije produžio ugovor, nakon što je saznao  da ima dijete s invaliditetom.

"Ispade da moraš kriti svoje dijete jer se ono nekom ne sviđa. A meni je moje dijete divno", objašnjava Marica.

Ipak, zanimanje i sopstvenu svrhu našla je u honorarnom bavljenju krojačkim radovima, iskoristivši afinitet koji ima od djetinjstva.

Svrhu svog rada vidi u podučavanju osoba s Daun sindromom, kako bi jednog dana i sami mogli da se izdržavaju. Razmišljajući šta će biti sa djecom s Daun sindromom kad roditelja ne bude, shvatila je da ih treba naučiti vještinama koje kasnije mogu pretvoriti u rad. Za svoju ideja još uvijek nije našla podršku, ali od nje ne odustaje. U slobodno vrijeme radi sa djevojčicom koja ima Daun sindrom, pružajući joj na taj način okupacionu terapiju, ali i učeći je osnovnim vještinama kako bi se kasnije u životu mogla baviti jednostavnijim poslovima.

"Osobama sa Daun sindromom treba rad, kao i svim drugim ljudima. Željela bih samo njihovu samostalnost, bilo da šiju, ili da odu komšiji da slože drva, da počiste dvorište ili slično", ističe.

Osjećaj sopstvene vrijednosti u procesu rada, bez obzira na ekonomsku vrijednost rada, smatra najbitnijim.

"Naravno da neću pustiti da osoba s Doun sindromom radi na zahtjevnijim poslovima. Mogu podržati njihov rad na jednostavnijim poslovima, na poslovima koji su u skladu sa mogućnostima onoga s kim radim, i čekati rezultat. Obično stigne u obliku koji ne očekujem - u neizmjernom zadovoljstvu haljinom koju djevojčica sa kojom radim većinom sama napravi, u zadovoljstvu savladavanja tehnike rada i slično", kaže naša sagovornica.

I baš kao što je svoj poziv pronašla prepravljajući odjeću koju profesionalci nisu odradili kako treba, u životu je ispravljala stereotip da je žena koja dobije dijete s invaliditetom isključivo majka. Marica je dokazala da život nudi rješenja čak i kada sistem zakaže. Iako se veći dio svog života nalazi na evidenciji nezaposlenih Zavoda za zapošljavanje, sebi i svojoj porodici obezbjeđuje dodatni izvor prihoda baveći se šivanjem. Njena želja da to znanje prenese osobama s Daun sindromom i na taj način im obezbijedi zanimanje.

 

Pripremila: Anđela Miličić

Izvor: www.6yka.com

Čak 724 filma, iz svih krajeva svijeta, pristigli su na upravo završeni konkurs za 15. međunarodni filmski festival Uhvati sa mnom ovaj dan/Uhvati film, koji obuhvata projekcije domaćih i inostranih filmova na temu invaliditeta. Lista filmova koji je stručni žiri izabrao da budu prikazani i nagrađeni na Festivalu biće objavljena 1. avgusta.

Filmovi su pristigli iz raznih zemalja, u čemu prednjači Indija sa 67 prijavljenih filmova i Iran sa 64. Značajan broj filmova poslat je i iz Amerike, Španije, Italije i Rusije, a stigli su i filmovi iz afričkih republika: Gane, Kenije, Nigerije i Južnoafričke republike. Ove godine je i veći broj poslatih prijava, čak 124 filma više nego prošle godine boriće se za svoju poziciju na Festivalu.

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore je konkurisalo za ovogodišnji filmski festifal sa filmom "Pomjeramo granice". Ovo je priča o troje studenata s invaliditetom koji se bave različitim hobijima, a zajednička im je težnja za samostalnim životom. Film je snimljen u sklopu projekta „Sloboda izbora“ finansijski podržanog od strane Američke ambasade u Podgorici.

Filmski festival Uhvati sa mnom ovaj dan!/Uhvati film održaće se od 18. do 24. septembra u Kulturnom centru Novog Sada. Pored projekcija  domaćih i inostranih filmova na temu mogućnosti i dostignuća osoba s invaliditetom, Festival organizuje i raznovrstan kvalitetan prateći program na temu invaliditeta (radionice, tribine, izložbe). Bitan dio festivala predstavlja i Filmski karavan u okviru kojeg se najbolje ocijenjeni filmovi Festivala prikazuju u gradovima širom Srbije.

Festival se prikazuje u Novom Sadu, u organizaciji KAO Parnasa, u Rijeci u realizaciji  Udruge Spirit, a od ove godine i u Banja Luci pod rukovodstvom Humanitarne organizacije Partner. Konkurs i žiri sva tri Festivala su jedinstveni, stoga je Uhvati film jedini regionalni festival filmova o osobama s invaliditetom na ovim prostorima.

Ovogodišnji novosadski Uhvati film podržali su: Ministarstvo za rad, zapošljavanje i boračka i socijalna pitanja, Ministarstvo kulture i informisanja Republike Srbije, Pokrajinski sekretarijat za kulturu, javno informisanje i odnose sa vjerskim zajednicama i Erste bank Srbija.

 

Pripremila: Anđela Miličić

Saoptšenje za javnost filmskog festivala Uhvati sa mnom ovaj dan!/Uhvati film

utorak, 04 jul 2017 14:10

Od zapošljavanja do samostalnosti!

Emina Mujanović ima dvadeset i tri godine i živi u Kalesiji. Kada je krenula u osnovnu školu, identifikovana joj je dijagnoza mišićne distrofije. Nakon završetka škole, dalje obrazovanje nije mogla da nastavi, jer je škola bila nepristupačna.

„Osnovnu školu sam pohađala uz mnoga izrugivanja, maltretiranja od svojih školskih prijatelja i nastavnika. Školovanje nisam mogla nastaviti kada sam počela koristiti kolica, nisu me htjeli primiti u moj razred. Moja porodica i ja smo se izborili da ponovo krenem u školu i da završim osnovno obavezno školovanje. Imala sam želju da upišem i srednju školu, ali, nažalost, to mi nije omogućeno - uprava škole i profesori nisu htjeli da me prihvate. I tako ostajem na osnovnom obrazovanju, što sad želim promijeniti“, kaže ona.

Uporedo sa nedostatkom formalnog obrazovanja, raste želja za pisanjem. Emina je u svoje tri knjige pisala o tome kako vidi život, o predrasudama sa kojima se suočila i snovima koje želi ostvariti. Prve dvije knjige već su našle put do svojih čitalaca, treća tek treba da nađe.

„Moj naredni korak je biti još uspješnija književnica, završiti srednju školu i početi razmišljati o fakultetu. Možda će neko reći da želim i planiram previše. Ali, ja sam sama otkrila koliki je moj potencijal, da mogu uspjeti u onome što želim i da rad, trud i zalaganje donose pozitivne rezultate.

Takođe, uključena je u projekat „Jačanje kapaciteta za samostalan život osoba s invaliditetom“, koji sprovodi IC Lotos iz Tuzle, u okviru programskih aktivnosti udruženja MyRight (Moje pravo) u Bosni i Hercegovini. Riječ je o projektu koji zagovara i jača lične kapacitete osoba s invaliditetom, kako bi ostvarile pravo na samostalan život, kao jedno od osnovnih ljudskih prava garantovanih UN Konvencijom o pravima osoba s invaliditetom. Uz rad sa samim osobama s invaliditetom, radi se i sa njihovim porodicama.

„Što se tiče projekta, mogu reći da je u pitanju skup aktivnosti koje su tako jako uticale na moj život da je od stidljive, povučene Emine nastala Emina koja zna šta je samostalnost i koja se bori za svoja prava. Svaki trening i radionica su me naučili o Konvenciji o pravima osoba s invaliditetom, načinu komuniciranja sa medijima, borbi za svoja prava, kako podići glas, biti vidljiva, šta znači personalna asistencija, i koliko je ona zapravo važna u životu osoba sa invaliditetom”, objašnjava.

Tako se javila  i ideja o zapošljavanju:„Prije nešto manje od mjesec dana, zaposlena sam u Udruženju građana oboljelih od mišićne distrofije Tuzlanskog kantona. Obavljam funkciju web dizajnera, a u tom smjeru planiram dalje školovanje. Današnji nadređeni mi je predložio da apliciramo za sredstva za moje zapošljavanje preko Fonda za profesionalnu rehabilitaciju, što sam, naravno, odmah i prihvatila. Nestrpljivo sam iščekivala rezultate, nekako sam sebi objasnila da su šanse pola-pola i da se ne smijem razočarati ako ništa od toga ne bude. Mogu reći da se sada osjećam jako ispunjenom, korisnijom i produktivnijom“, objašnjava Emina.

 

Pripremila: Anđela Miličić

Izvor:www.6yka.com

subota, 08 jul 2017 14:09

TAHA HUSEIN

Pisac i ministar sa doktoratom sa Sorbone i oštećenjem vida. U Egiptu početkom 20. vijeka.


Ovaj podnaslov vještom poznavaocu prilika u vezi sa pravima OSI vjerovatno se može učiniti kao uvod u ozbiljnu satiričnu priču. Moramo vas razuvjeriti - i takva „čuda“ se dešavaju.

U Egiptu, koji bi mnogi od nas iz ove perspektive nazvali neprosvećenom zemljom, krajem 19. vijeka rođen je Taha Husein - pisac, četrnaestostruki kandidat za Nobelovu nagradu u oblasti književnosti, dvostruki doktor nauka, univerzitetski profesor, osnivač univerziteta, ministar obrazovanja i nauke, jedna od najuticajnijih ličnosti u arapskom svijetu. Kada mu je bilo dvije godine, kao posljedicu nestručnog liječenja očne infekcije stekao je potpuno oštećenje vida. Kada je 1908. godine otvoren Univerzitet u Kairu, upisao je studije i postao jedan od prvih diplomaca i doktoranata ovog univerziteta, gdje je doktorirao 1914. godine. Magistarske studije je završio u Monpeljeu u Francuskoj, a još jednu diplomu doktora nauka stekao je na Sorboni 1917. godine. Bio je prvi Egipćanin koji je doktorirao na Sorboni.

Po povratku u Egipat postao je profesor književnosti, a potom i profesor istorije na Univerzitetu u Kairu i Rektor Univerziteta u Aleksandriji. Njegov naučni rad propraćen je kontroverzom zbog izraženih stavova o islamskim svetim knjigama, zbog čega je izgubio profesorsku poziciju na kairskom univerzitetu 1931. godine.

Taha Husein je bio jedan od prvaka pokreta - Egipatske renesanse, promovišući takozvani „faraonizam“ - ideju po kojoj je Egipat mogao napredovati samo vrati li se svojim pre-islamskim korijenima i udaljavanjem od arapske civilizacije.

Kada je 1950. godine došao na poziciju ministra obrazovanja i nauke, napravio je korake koji su obrazovanje u Egiptu učinili dostupnim i studentima lošijeg materijalnog stanja. Govorio je da je „obrazovanje, poput vode i vazduha, pravo svakog ljudskog bića“. Pod njegovim rukovodstvom, visoko obrazovanje u Egiptu postalo je besplatno, religijske škole su transformisane u osnovne, a osnovano je i nekoliko novih univerziteta.

Čak četrnaest puta, u periodu od 1949. do 1973. godine bio je nominovan za Nobelovu nagradu iz književnosti. Među njegovim najpoznatijim djelima je autobiografski roman „Dani“, koji predstavlja obaveznu lektiru u egipatskim školama, a u kome je opisao svoj put od dječaka sa oštećenjem vida iz siromašnog egipatskog gradića, preko učenja francuskog jezika i studija u Francuskoj, pa do onoga što je postao kasnije.

Nedugo prije smrti, 1973. godine, Ujedinjene Nacije su nagradile njegovo dugogodišnje zalaganje za ljudska prava i ravnopravnost.

 

Izvori: https://en.wikipedia.org/wiki/Taha_Hussein

http://ideas.ted.com/required-reading-the-books-that-students-read-in-28-countries-around-the-world/

Pripremila: Anđela Radovanović

U Osterdalenu u Norveškoj, 1951. godine, rođena je jedna od najsvjetlijih ličnosti pokreta za samostalni život, Bente Skansgard. U dobi od 13 godina nakon nezgode na ronjenju, postala je paralizovana od ramena nadolje. Baš poput Adolfa Racke, sa kojim je ostvarila dugogodišnje prijateljstvo i dijelila misiju borbe za samostalan život osoba sa invaliditetom, provela je nekoliko godina u bolničkoj postelji i kod kuće, vraćajući svoju nezavisnost malo pomalo, dan za danom, uz pomoć roditelja, budući da u to vrijeme servis asistencije nije bio dostupan u Norveškoj. Nakon nekoliko godina uspjela je da završi srednju školu i da se preseli u Oslo gdje je diplomirala sociologiju. To joj je pošlo za rukom jedino zahvaljujući izuzetnoj podršci i pomoći roditelja, zbog odsustva personalne asistencije i velikih ograničenja u servisima koje su pružale lokalne samouprave.

U godini kada je diplomirala, 1981, Bente Skansgard se upoznala sa pokretom za samostalni život na međunarodnoj konferenciji o stanovanju u Geteborgu u Švedskoj. Tu su se prvi put ukrstili njen i put Adolfa Racke. Bente je bila veoma inspirisana Rackinim radom i idejama, te ga je kasnije nazivala svojim uzorom i zvijezdom vodiljom.

Inspirisana Adolfom Rackom, ali i Edom Robertsom i Džudi Hjuman, Bente Skansgard je počela da razmišlja o uspostavljanju personalne asistencije i širenju filozofije samostalnog života u Norveškoj. Ipak, najprije se uputila na put preko Atlantika da bi obišla 25 država u SAD i posjetila centre za samostalni život širom zemlje i provela četiri nedjelje u Berkliju u Kaliforniji. Ponovo, bez ikakve asistencije, Skansgard je ovo putovanje obavila uz pomoć oca, sa kolicima oštećenim tokom leta i oslanjajući se na pomoć neznanaca gdje god da je išla. Kako se kasnije prisjećala u jednom od intervjua, jedna od stvari koje su je šokirale tokom njenih posjeta centrima za samostalni život u Americi bilo je to da su osobe koje bi joj pomagale uvijek i same imale invaliditet. Ona to upoređuje sa preovlađujućim pristupom oslanjanja na samog sebe i nedostatka međusobne podrške u Norveškoj.

Bente Skansgard je inicirala uspostavljanje sistema personalne asistencije u Norveškoj. Po povratku u Evropu, dobila je stipendiju norveške Vlade da izučava servis personalne asistencije u Švedskoj, Danskoj i Finskoj. Izvještaj proistekao iz ovog istraživanja može se smatrati prvim korakom u lobiranju za legislativu o personalnoj asistenciji u Norveškoj, budući da su ovi nalazi dokazali da pomenute nordijske zemlje imaju prilično pozitivna iskustva sa personalnom asistencijom. U isto vrijeme, Bente Skansgard je počela da razvija norveški model personalne asistencije koju kontroliše korisnik, materijalizujući inspiraciju sa putovanja u Ameriku i nadograđujući švedski model. Kao rezultat tih napora, Skansgard je 1991. godine sa još četvoro aktivista osnovala organizaciju ULOBA – kooperativu koju vode osobe sa invaliditetom i koja je namijenjena osobama sa invalditetom. Uz prisustvo dominantne skepse, ULOBA je napravila prve korake u obezbjeđivanju prvih servisa personalne asistencije u Norveškoj, koordinirajući radom 17 personalnih asistenata 1993. godine. Takođe su podstakli usvajanje nacionalnog zakonodavstva o personalnoj asistenciji koji je postao java tek dvije godine nakon smrti Bente Skansgard, u januaru 2015. godine.

Danas je kooperativa moćna i poštovana politička organizacija u zemlji, sa oko 1400 članova i 6000 personalnih asistenata i sa preko 100 stalno zaposlenih, od kojih su oko 65% osobe sa invaliditetom. Aktivno su uključeni u razvoj IT rešenja u skladu sa univerzalnim dizajnom, izdaju sopstveni časopis pod nazivom “Selvsagt!” (“Naravno”), organizuju marševe ponosa sa preko 1200 učesnika i čak vode sopstveni servis prevoza i turističku agenciju koja se zove Freedom Express. ULOBA je 2015. godine osnovala Bente Skansgard Fond za samostalni život da bi obezbijedila finansijsku podršku za razmjenu iskustva i vještina između osobe sa invaliditetom sa ciljem da ojača globalni pokret za samostalni život.

Kao jedna od osnivača evropske mreže osoba sa invaliditetom i njihovih organizacija, Bente Skansgard je bila prisutna i veoma aktivna u nastajanju ENIL-a. Ona je bila članica borda ENIL-a od najranijih godina njegovog osnivanja i vodila ga je kao predsjednica od 2007. do 2010. godine.

Iako Bente Skansgard više nije među nama, njeno nasljeđe i borba žive kroz moćne organizacije koje je ostavila za sobom, njen Fond i inspiraciju koja podstiče borbu mnogih heroja samostalnog života u Evropi i svijetu. Bente Skansgard je smatrala Adolfa Racku svojom zvijezdom vodiljom, a i sama je postala zvijezda vodilja hiljadama osoba sa invaliditetom do kojih je doprla lično ili kroz njen rad.

 

Prevela s engleskog i priredila: Anđela Radovanović

Izvor: http://enil.eu/news/adolf-ratzka-and-bente-skansgard-two-titans-of-the-independent-living-movement/

četvrtak, 07 septembar 2017 14:08

Asistentima u nastavi ugovor na mjesec dana

Ministarstvo prosvjete odnosno škole angažovale su oko 270 asistenata u nastavi koji su dobili ugovor samo na mjesec.

Iz ovog resora očekuju da će se brzo raspisati konkurs za asistente.

“Asistenti su od početka angažovani u školama. Ono što je još ranije najavljivano jeste njihov poboljšan status i to na način da će asistente u nastavi angažovati škole za vrijeme trajanja nastavne godine ugovorima o radu i uz značajno veće plate”, rekli su iz Ministarstva, pojašnjavajući da će im plate biti po koeficijentu 5,31.

Cilj je, kako su dodali, da se uz dodatne obuke asistenti u potpunosti i na pravi način posvete djeci sa kojom rade.

“A ne kao što je bilo, preko Zavoda za zapošljavanje Crne Gore kroz projekat javnog rada”, kazali su iz Ministarstva

Kada je riječ o uslovima koje moraju da ispunjavaju, Ministarstvo prosvjete je u prethodnom periodu aktivno radilo na uspostavljanju usluge asistenata u nastavi na održivim i kvalitetnim osnovama. Podsjećaju da su usvojena razna dokumenta kojima se definišu uslovi, obim, znanja, vještine i kompetencije asistenata u nastavi.

Asistent u nastavi mora biti osoba sa najmanje stečenom srednjom stručnom spremom, četvrti stepen kazali su.

Iz Ministarstva su pojasnili da su obaveze asistenta u nastavi da pomažu djeci u kretanju, orijentaciji u prostoru, a moraju da znaju i da koriste didaktička sredstva.

“Od asistenata se očekuje i da daju podršku djetetu s invaliditetom na bazi instrukcija stručne službe i nastavnika pri pisanju, računanju, rukovanju priborom, zapisivanju odgovora. Asistenti, takođe, provjeravaju da li djeca razumiju nastavu, pojašnjavaju im nepoznate riječi. Smatramo da će djeca imati adekvatnu pomoć čije su kompetencije i obaveze jasno postavljene. Cilj poboljšanog statusa asistenata jeste da asistencija kao tehnička podrška u nastavi treba da bude održivija i trajnija nego što je to bilo do sada”, kazali su iz ovog resora.

Usvojenim izmjenama Zakona o vaspitanju i obrazovanju djece s posebnim obrazovnim potrebama, značajno je unaprijeđen položaj asistenata u nastavi.

Ovim aktom, kako je tada rekao ministar prosvjete Damir Šehović, rješava se dugogodišnji problem u angažovanju oko 270 asistenata u nastavi, jer je propisano da umjesto ugovora o volonterskom radu dobiju ugovor o radu na određeno.

Do sada su u više navrata razne nevladine organizacije, kao i roditelji, zahtijevali od nadležnih da se hitno riješi pitanje asistenata u nastavi. Oni su, takođe, saopštavali da je potrebno promijeniti sistematizaciju radnog mjesta asistenta u nastavi za djecu s invaliditetom i sa njima zaključiti ugovor na određeno.

 

Pripremila: Anđela Miličić

Izvor: Pobjeda

ponedeljak, 18 septembar 2017 14:07

Sve što treba da znate prilikom kupovine automobila

Ukoliko ste osoba s invaliditetom i želite da  vozite automobil, postoji mnogo stvari koje prethodno morate uzeti u obzir. Svako vozilo može biti prilagođeno, ali tip vozila i prilagođavanja zavise od osobe do osobe. Procjena vas lično kao vozača je najbitnija, jer pet različitih osoba s istim invaliditetom mogu zahtijevati pet potpuno različitih prilagođavanja opreme u automobilu. Možda čak i bitnija stvar je da će vam pravilna procjena uštedjeti više novca koji biste možda potrošili na pogrešnu opremu.

Prilikom kupovine vozila, treba voditi računa o sljedećem:

Pokretanje vozila – vrlo često  je bitno mjesto na kojem je postavljena brava za pokretanje vozila. Nekim osobama s invaliditetom je teško dohvatiti klasično mjesto gdje je postavljena brava, pa se ona može premjesititi na pristupačnije mjesto.

Mjenjač – vrlo važno je da kupite automobil s automatskim mjenjačem. To zavisi od invaliditeta, ali velikom broju osoba s invaliditetom je teško da koriste manuelni mjenjač prilikom vožnje.

Kontrole – kontrole su važan dio vozila. Trebalo bi da budu velike, na vidljivom mjestu i lake za upotrebu.

Zaključavanje i prozori – većina modernih vozila ima već ugrađen automatski sistem zaključavanja i kontrolu prozora elektronskim putem. Ipak, i ovo je faktor koji ne treba zaboraviti ukoliko imate manji budžet i kupujete starije vozilo.

Sjedište automobila – prilikom kupovine automobila, potrebno je pripaziti na vrstu sjedišta. Potrebno je da se lako namještaju zbog udobnosti u vožnji.

Ulazak u automobil – da biste mogli da vozite automobil, potrebno je prilagoditi ulazak. To se može postići dodavanjem dodatnih ručki za prebacivanje na sjedište kod osoba s paraplegojom ili ugradnjom rampi kod vozila kojima upravljaju osobe koje se ne mogu prebacivati samostalno iz kolica na sjedište.

Papučice za kočnicu i gas – ove komande treba ozbiljno shvatiti, jer od toga zavisi kontrola vozila, a samim tim i sigurnost. Komande za gas i kočnicu se prebacuju da bi se vrlo lako moglo upravljati njima pomoću ruku.

Svaki automobil  se može prilagoditi osobama s invaliditetom. Neka od njih imaju sjedišta koja mogu da se rotiraju, ili koja se mogu izvući van zbog lakšeg transfera, a neka od njih imaju rampu zbog lakšeg ulaska u vozilo. Prepravka papučica se radi kod osoba koje nemaju kontrolu nogu, pa se papučice za gas i kočnicu kontrolišu pomoću ruku.

Ugradnja rampe za korisnike kolica može postati vrlo kompleksan posao. Okvir automobila mora biti dovoljan da bi u njega normalno ušao korisnik kolica. Kompanije koje vrše ugradnju rampi najčešće „spuštaju“ pod i „podižu” krov automobila baš iz tih razloga, jer niko ne želi da sjedi pognut ili da glavom udara u krov zbog manjka visine. Takođe, neka vozila imaju ugrađen sistem kojim se spuštanjem rampe spušta čitav automobil zbog lakšeg ulaska u vozilo, tj. da bi se smanjio nagib rampe.

Kako svaki korisnik ima različite zahtjeve, postoje i različiti tipovi rampi. Obična rampa koja se „preklapa“ ne dodaje vozilu puno vrijednosti, pa neće biti puno skuplje. Ipak, rampe koje se kontrolišu pomoću motora, ili one koje se kontrolišu daljinskim imaju puno veću vrijednost. Sama ugradnja ovih rampi zahtijeva  ugradnju dodatnih instalacija, baterije i slične opreme.

Premještanje ili modifikacija papučica gasa i kočnica može biti vrlo jednostavna. Ukoliko ste osoba s paraplegijom, potrebno je papučice zamijeniti komandama za ruke, dodati „lulu“ na volan i spremni ste za vožnju. Ipak, ukoliko ste osoba s kvadriplegijom potrebno je papučicu kočnice i gasa zamijeniti komandama koje se kontrolišu elektronski, a na volan treba dodati elektronsku opremu koja omogućava lakše upravljanje.

 Sve navedena prilagođavanja su skupa i zahtijevaju profesionalnu ugradnju, ali ipak trenutak samostalnosti vrijedi više.

 

Pripremila: Anđela Miličić

Izvor: www.hendiportal.com

petak, 06 oktobar 2017 14:07

Budite svoji i ne sumnjajte u sebe!

Povodom Svjetskog dana osoba s cerebralnom paralizom donosimo vam priču o Denisu Agoviću iz Sarajeva. Diplomirao je na Fakultetu za upravu na Univerzitetu u Sarajevu, a radi kao pripravnik u TMP d.o.o. Društvu za zapošljavanje osoba s oštećenog vida.

Denis je košarku zavolio još kao dječak, zbog čega je njegov otac došao na ideju da napravi improviziranu konstrukciju za koš, kako bi mogli međusobno da se takmiče u košarci.

"S obzirom na to da sam tada fizički bio izuzetno slab i nestabilan na nogama sva snaga koju bih potrošio da se podignem i uputim šut ka košu nije bila dovoljna da se održim na nogama", objašnjava Denis. To je u njemu pobudilo pozitivan revolt koji ga je tjerao da radi sve potrebne vježbe i fizikalne terapije kako bi dovoljno ojačao i pobijedio u košarkaškoj utakmici.

U toku odrastanja se susretao sa brojnim predrasudama i osudama okoline, tako da je za njega period odrastanja bio bolan i nimalo jednostavan. "Ono što mi je najviše smetalo je neka vrsta  pritiska koja se veže za sve uspjehe koje postignu osobe s invaliditetom.Vi kao osoba s invaliditetom morate uložiti duplo više truda, znanja i vremena da biste postigli rezultat kao "normalna osoba", kaže Denis.

Dodaje kako je obrazovanje jedan od ključnih preduslova za poboljšanje položaja osoba s invaliditetom u BiH društvu, budući da društvo u dovoljnoj mjeri ne prihvata osobe s invaliditetom. Njegova poruka za osobe s invaliditetom je da budu svoji i ne sumnjaju u sebe.

 

Pripremila: Anđela Miličič

Izvor: www.klix.ba

Strana 22 od 36

Back to top