Marina

Marina

Osobe s invaliditetom u Crnoj Gori su svakodnevno diskriminisane i nemaju mogućnost da ostvare sva svoja prava koja im po zakonu pripadaju. Naime, kako bi mogli ravnopravno da učestvuju u svim sferama života grada oni moraju da imaju pristup objektima, da imaju mogućnost kretanja i slično. Stoga, njihovi najveći problemi su, pored toga što nemaju pristup mnogim objektima u gradu, nepropisno parkirani automobili na trotoarima.

Član Udruženja mladih sa hendikepom Crne Gore, Admir Skenderi ima 23 godine, korisnik je kolica i društveno je aktivan.

"Najveći problem za mene je to što je saobraćajna infrastruktura u Budvi jako loša. Skoro nigdje nije spušten trotoar, osim na bulevaru", kazao je Skender.

On je kazao da mu, osim toga, veliki problem predstavlja to što su trotoari zauzeti nepropisno parkiranim autima, pa on mora da se kreće ulicom, što je jako rizično.

"Kad vozač nije u blizini auta, ja ne mogu proći trotoarom. Taj problem je posebno izražen na zaobilaznici, gdje je skoro cijeli trotoar zauzet automobilima", istakao je Skender.

Ukoliko je osobi s invaliditetom u našem gradu potreban taksi prevoz ostaće uskraćen. Iako u Odluci o organizaciji auto taksi prevoza na teritoriji opštine Budva stoji da je taksi prevoznik koji obavlja auto – taksi prevoz sa 20 i više vozila, dužan da obezbijedi najmanje pet odsto vozila od ukupnog broja vozila kojim obavlja prevoz, opremljenom platformom za olakšan ulazak i izlazak lica sa invaliditetom, kao i opremom za bezbjedan prevoz ovih lica, to nije slučaj kod nas.

Izvor: RTVBUDVA

 

U novoj liniji lutaka Barbie nalaze se lutke tamnijih nijansi kože, tekstura kose i oblijeg tijela uz dvije lutke s invaliditetom - Barbie korisnica kolica i Barbie s  protetičkom nogom

Mattelove Barbie lutke dugo su bile predmetom ljutnje za zagovornike koji osjećaju da one ne predstavljaju prave žene. U ponedjeljak, firma je najavila da će napraviti još jedan korak naprijed kako bi to ispravila s novom linijom Fashionista Barbies, koja će uključivati ​​različite veličine tijela i lutke s invaliditetom.

Prema Kim Kulmone (Kim Culmone), Mattelovom potpredsjednicom firme Barbi Dizajn (Barbie Design), te lutke su još jedan korak prema inkluzivnijoj igrački koja predstavlja raznolikost njihovih kupaca.

-  Lutke, korisnice kolica bila su jedna od najtraženijih stvari - rekla je Kulmone.

- Nama je važno slušati naše potrošače - dodala je.

Kako piše portal The Mighty, ovo nije prvi pokušaj firme da napravi inkluzivnije lutke. Mattel je 1997. predstavio svoju prvu lutku korisnicu kolica koja je u početku bila nazvana 'Share-a-Smile Becky'. Becky je bila Barbiina prijateljica korisnica kolica s ljubičastim toškovima. Prema Chicago Tribuneu, Becky je bila hit i bila je prodana u oko 6.000 primjeraka u prvoj nedjelji.

Međutim, Mattel nije razmišljao o tome da Becky ostvari pristup ostatku Barbie svijeta. Uskoro su mlade žene otkrile da vrata Barbie kuće nisu odgovarala njenim invalidskim kolicima. Ista stvar je bila s dizalicom. Mattel je u to vrijeme izjavio kako će pokušati Barbie svijet učiniti pristupačnijim, ali 20 godina kasnije popularne igračke nisu ažurirane.

Čini se da s najnovijom linijom inkluzivnih Fashionista Barbie lutaka Mattel želi popraviti nedostatak zastupljenosti osoba s invaliditetom. Barbie korisnica kolica koristi kolica s niskim naslonom i realističnim dizajnom, a obje lutke s invaliditetom moderne su verzije klasične Barbie, koja je izvorno stvorena 1959.

Prema Teen Vogueu, Culmone je radila s osobama s invaliditetom kako bi osmislila lutku Barbie koja bi bila tačnija prezentacija osoba s invaliditetom. Tim je radio s UCLA-om u dizajniranju njenih kolica, koja će odgovarati svakoj Barbie u kolekciji 'Made to Move'. Kulmone nije rekla hoće li se nova kolica odgovarati Barbie Dream kući i drugoj opremi.

Mattel je sarađivao i s Jordan Reeves, 12-godišnjakinjom koji ima protezu. Njen je prijedlog bio da se protetska noga Barbie može ukloniti, kako bi lutka bila realnija.

Najnovije Barbie lutke samo su još jedan korak u misiji brenda da bolje predstavi i osnaži mlade žene, kaže Kulmone.

- Povratne informacije koje smo dobili o lutki i marki nisu bile u skladu s našim namjerama. To smo shvatili ozbiljno - kaže kulmone.

- Nastavak je naše misije da doista pokažemo svim djevojkama da imaju neograničen potencijal, da to nije kraj. To je samo stalna predanost koja se odnosi na sadašnjost i budućnost.

Nove Fashionista Barbies biće dostupne u jesen ove godine.

Izvor: In portal

Rampe na 40 lokacija

U toku su radovi na postavljanju rampi za osobe s invaliditetom uz trotoare, odnosno pješačke prelaze na ukupno četrdesetak lokacija. U centru grada rampe će biti na potezu od kružnog toka do Opšte bolnice, kao i od ŠC "Kamelija" do Tabačine. Iz Direkcije za uređenje i izgradnju Kotora, koja je investitor, kažu da je vrijednost ove investicije 11.000 eura, a posao je povjeren firmi "CG rad". Kada je u pitanju uređenje platoa kod zgrade Centra za socijalni rad, radovi koje izvodi firma "Montal" doo iz Podgorice su u završnoj fazi, a vrijednost investicije je oko 75.000 eura.

 

Izvor: DN Dan 

 

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore poziva sve zainteresovane da se prijave za učešće na treningu u okviru dugoročnog internacionalnog projekta ,,Realize with your eyes” koji realizuje udruženje ,,Art mreža” u okviru programa ,,Erasmus+”, finansiranog od strane Evropske komisije. UMHCG je jedan od partnera na projektu.

Tema projekta je rješavanje pitanja nezaposlenosti mladih osoba s oštećenjem sluha korišćenjem fotografije.

Trening će biti održan u Novom Sadu, u periodu od 8. do 16. marta 2019. Na ovom treningu učesnici će putem neformalne edukacije dobiti i razmjeniti znanja iz oblasti fotografije, kao i na temu zapošljavanja, preduzetništva i pisanja projekata, ali i razmatrati ideje u vezi sa snimanjem video tutorijala.

Ciljna grupa treninga su: omladinski radnici, omladinski lideri, aktivisti NVO, nastavnici, edukatori, socijalni radnici, volonteri i umjetnici. Učesnici moraju biti stariji od 18 godina.

Putni troškovi se refundiraju na osnovu priložene putne karte u maksimalnom iznosu do 180€, a smještaj i ishranu tokom treninga obezbjeđuju organizatori.

Zainteresovani kandidati se mogu prijaviti dostavljanjem popunjenog aplikacionog formulara (dostupnog na dnu stranice) na mejl adresu Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli., s naznakom: Prijava za trening u Novom Sadu, najkasnije do četvrtka, 21. februara do 15.00 h.

Za detaljnije informacije možete se obratiti putem iste mejl adrese.

UMHCG će najkasnije do 25. februara  obavijestiti izabrane kandidate o detaljima učešća.

Broj mjesta je ograničen.

 

 

 

 

 

U nedjelju, 3. februara, ambasador Savezne Republike Njemačke u Crnoj Gori, dr Robert Veber (Robert Weber), razgovarao  je s polaznicima druge generacije Škole ljudskih prava OSI koja je održana u Igalu, u hotelu Palmon Bay, u okviru projekta „Učestvovanje s odlučivanjem“ („Participation with Decisions – PWDs“), a koji UMHCG sprovodi uz podršku Savezne Republike Njemačke.

Ambasador je u ime donatora pozdravio polaznike i istakao podršku Ambasade aktivnostima koje su usmjerene na edukaciju i podizanje svijesti kako šire javnosti, tako i donosilaca odluka, o pravima osoba s invaliditetom. Učesnici su bili u prilici da ambasadoru postave pitanja o njemačkim iskustvima u oblasti zaštite ljudskih prava OSI i primjeni zakonodavstva u ovoj oblasti, i da istaknu koji su to ključni problemi s kojima se osobe s invaliditetom suočavaju u Crnoj Gori. U svom odgovoru, ambasador Veber je podijelio s učesnicima iskustvo iz Ministarstva vanjskih poslova SR Njemačke, gdje je unutar samog Ministarstva angažovan Ombudsman koji se bavi pravima OSI i o edukacijama službenika u Ministarstvu o načinima komunikacije i rada s osobama s invaliditetom. Jedna od tema o kojoj se govorilo ticala se pristupačnosti javnih objekata i saobraćaja, i učesnici su imali priliku da čuju na koji način se ova pitanja rješavaju u Njemačkoj, upoređujući ih s crnogorskom praksom.

Ambasador je posebno važnim istakao rpomjenu svijesti, kako građana, tako i donosilaca odluka, ali i osnaživanje građana i građanskih aktivista da zagovaraju, traže, i prate proces promjena, te daju konkretne predloge za unaprjeđenje stanja u oblasti socijalnih pitanja i ljudskih prava.

Sastanku su, pored projektnog tima UMHCG i polaznika Škole, prisustvovali i treneri, dugogodišnji aktivisti za prava osoba s invaliditetom, Milenko Vojičić, predsjednik Skupštine UMHCG i Mreže organizacija osoba s invaliditetom Crne Gore, Marina Vujačić i Goran Macanović, izvršni direktor Saveza slijepih Crne Gore. Oni su izrazili svoju zahvalnost ambasadoru za podršku aktivnostima koje teže unapređenju prava osoba s invaliditetom u Crnoj Gori, predstavili svoj pogled na trenutno stanje i izrazili želju za intenziviranje saradnje u budućnosti.

 

 

Pripremila: Anđela Radovanović

Tek kad sam osjetila slobodan pad shvatila sam ono što su mi svi ovi ljudi koji godinama skaču padobranom rekli “ništa ne može da te pripremi na ono što ćeš da osetiš kad skočiš”.

Nisam tip osobe koja prirodno voli da čeka da se nešto desi, ali me je za to trenirao baš moj invaliditet. Neke stvari - poput postizanja dugih šetnji, ili toga da naučim da uđem sama u kadu ili u gradski prevoz - postigla sam posle godina strpljenja. Zato mi je bilo relativno lako da mirno sanjam u danima pred prvi skok.

Trebalo je mnogo toga organizovati: kako doći do i otići s aerodroma, odabrati pravo vrijeme za skok kad je temperatura najbolja (gore, ne na zemlji) zbog moje ionako loše cirkulacije, sačekati čist i sunčan dan (ovo samo zbog lepog pogleda), i prije svega, kako izvesti sam skok. Automatski je otpisana moja tinejdž ideja da skačem sama, bar za sada, pa je skok planiran tako sa mnom skače i instruktor. Trebalo je i provjeriti prije skoka da li, šta, i kako mogu fizički da izvedem, iz kog tipa aviona je najbolje da skočim, zbog prostora za nas oboje i činjenice da ne mogu da pomeram tijelo kako želim, niti mogu da predvidim kuda će da se kreće moja ravnoteža, naročito kad sam kukama zakačena za čovjeka iza. Ovim se naravno, ni u jednom momentu nisam bavila ja, nego Slobodan Marković s kojim sam skočila, totalni kralj, u kog sam uglavnom gledala kao malo dijete dok mi objašnjava zašto, šta i kako može ili ne može.

Napokon se posle par mjeseci poklopilo da skočim baš u okviru manifestacije “Balkanski skok prijateljstva 2018” koja okuplja padobrance iz gomile zemalja poput Slovenije, Hrvatske, Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Švedske, Rusije, Izraela i Australije. Ovo je, osim logističke činjenice da ide veliki, vojni avion kroz čija vrata opušteno mogu da prođem, a da ne moram da se izvlačim, savijam i slično, značilo da sam imala neviđenu sreću da blejim u kampu na aerodromu “Lisičji Jarak”. To je značilo tri dana uz hard rok iz zvučnika, kafom i cigarama, s gomilom super ljudi.

 

Kako sam tri dana gledala u nebo

Došla sam kao ženski Horejšio Kejn s cvikama i savršeno ofarbanim roze šiškama, u crnom, sa štakama u jednoj ruci i rancem u drugoj, nakon što sam primijenila sve što mi je Slobodan rekao: naspavaj se, nemoj puno da jedeš, dobro veži kosu, ponesi duplu odeću. Imala sam osjećaj da se sve kreće usporeno i nestvarno. 

Onda su uslijedili problemi. U tom prvom pokušaju skoka popeli smo se na visinu od 1500 metara, i morali da se vratimo zbog protivgradnih raketa. Sledećeg dana je pala kiša koja je uništila livadu za doskok. Sve to vrijeme žmirkala sam na ljude koji su vježbali, i osjećaj usporenog snimka se nastavljao - kako pripremaju opremu na velikom šatorskom krilu, šta rade sa svim onim konopcima i kukama, kako se spremaju za skok. Trećeg dana su počele da se prave fore na temu kada ću već više da skočim. Nisam bila razočarana, uplašena, nestrpljiva, i prvi put me nije boljelo što ja sjedim, a drugi idu kuda hoće. Samo sam čekala i pušila cigare i pila kafu, gledala u nebo i krošnje, slušala onaj rok sa zvučnika, i mislila, evo, ovako se radi u životu, kao ovi ljudi s opremom. Samo usmereno i polako.

Ništa nije moglo da me pripremi ni na činjenicu da nekoliko dana posle skoka neću moći da kažem gotovo ni riječ o tome, i da ću na sva pitanja kako je bilo odgovarati sa “ne mogu da opišem”, jer isto je kao i opisivanje ljubavi, mora se doživjeti.

Iščekivanje, povjerenje, vježba

U iščekivanju skoka, dva puta sam oblačila i skidala sve one pojaseve i kuke jer smo se svaki put pripremali kao da skačemo, pa se onda sve mijenjalo i odlagalo. Treći put je uspjelo. U tim momentima, kad sam gledala kako mi Slobodan svaki put s jednakom strpljivošću i usmjerenošću provlači pojaseve gde treba, zateže, opominje i provjerava, došlo mi je da ga pitam kako može svaki jebeni put da bude tako jednako usmeren i koncentrisan. Bila sam u stanju da gledam sedam sati kako sve ono uklapa i namotava, i da se ne smorim.

Iznova mi je ponavljao šta treba da radim kad se popnemo na visinu blizu tri hiljade metara. Razumjela sam da je užasno odgovoran za mene ili bilo koga ko skače i da zato ima takav stav, ali sam u sebi skoro kolutala očima. Pobogu, zašto toliko puta, zapamtila sam. Ne, eto ga opet, šta smo rekli, gde su ti ruke…

Tu sam prvi put udarila u zid, kad smo skontali da nema šanse da iz sedećeg položaja podignem noge spojeno kad bude vrijeme da “sletimo” jer ne smem ja prva da dotaknem zemlju. "Ne mogu ja ovo", kažem, i ne znam šta da smislim da riješim, a da izgleda kao da znam šta radim. "Pa, moraš nekako," odgovara mi. "Kako nekako sunce ti jebem, neće". 

Stane iza mene, napravi oslonac i kaže "'ajmo sad". I može.

Ništa ne može da te pripremi na ono što ćeš da osjetiš kad skočiš

Skočila sam s nekim koga relativno poznajem, i sigurna sam da je to mnogo pomoglo da se ama baš ničega ne bojim. U životu nisam srela temeljitiju, odgovorniju i usmjereniju osobu, nikad. Nije mi ni prošlo kroz glavu da mogu da se polomim. Zajebalavala sam ga da bih smjela da skočim i da nemamo padobran jer znam da bi ga već nekako napravio dok stignemo do zemlje.

Jedino sam vrlo dobro znala da realno, nemam pojma šta će moje tijelo da uradi u vazduhu pri slobodnom padu. To je onaj dio “nadam se da mi neće krcnuti nešto u kičmi” koji nisam rekla ni sebi naglas. 

Prije spremanja za izlazak iz aviona Slobodan me finalno upozorava direktno na uvo da mi ne pada na pamet da tražim oslonac unaprijed ili ka njemu jer zna da imam užasnu ravnotežu i automatski poriv da se hvatam za sve kad nemam štake, a ja pomišljam da li je moguće da si se i tog setio da mi kažeš, koji si ti kralj. Nastavlja - ruke prekrštene na grudima, glava nazad, noge nazad, ne pomjeraš ih dok te ne udarim po ramenu. Samo klimam glavom jer od buke aviona ne čujem ni svoje postojanje.

Kad smo se nagli naprijed kroz vrata i krenuli da padamo prvi put sam shvatila šta znači ono što su mi rekli “koliko god da vježbaš, ništa ne može da te pripremi na osjećaj”. Zamislite pikslu koja pada, ekspresnom brzinom, samo što ste ta piksla vi. Nisam mislila ni o čemu, i ako jesam ne sećam se da jesam. Nemam pojma da li sam vrištala. Znam da se svijet samo izokrenuo odjednom, i da je vazduh mirisao kao more, a vrijeme stvarno postalo relativno. 

Vazduh te toliko zvizne jer je rezak i oštar, da ne možeš da dišeš, i toliko brzo padaš da ti rade samo osnovna čula: hladno je, vidim zemlju, nema vazduha i naravno - kako je lijepo! Tad sam razumjela zašto mi je onoliko ponavljao sve. Vazduh tako jako šušti, udar dva puta po ramenu, puštam ruke pod uglom od devedeset stepeni, padanje, onda najednom, samo naglo ispravljanje, otvoren je glavni padobran. 

To je momenat koji djeluje jednako šokantno kao i slobodan pad, jer se najednom telo ispravlja i smiruje. I samo čuješ ššššš, sve je tako tiho, osećaš se neverovatno sigurno sa svim onim pojasevima i kukama i čudima, i nestvarno. Kao da plutaš u svemiru, dole su livade, a tu negde gde si ti, tu je i nebo. Mnogo sam psovala kad smo se ispravili, ali od oduševljenja i lepote. I tad sam rekla ono što svi oni kažu - ovo ne može da se opiše.

Prvi put nisam flipnula kad mi kažu “svaka ti čast”

Pre nego što sam skočila čula sam razne komentare, od čiste podrške, blagog nepovjerenja, i kapiranja da nisam ozbiljna, do komentara poznanika kako sve osobe s invaliditetom vole da se dokazuju pa zato rade ekstremne stvari, i ono neizbježno “šta će ti to, što bi dovodila sebe u opasnost?” Mnogima nisam ni smjela da kažem kad skačem da ne bi bilo panike.

Ali kad smo se spustili, prvo što sam kazala je idem sjutra opet. Ne postoji ekvivalent s kojim mogu da uporedim taj osjećaj, niti nešto što može da ga zamijeni. To nije adrenalin, to je ljubav. Kad sam se vratila u kamp, prvi put u životu se nisam osjećala loše kad su mi čestitali i govorili “svaka čast” ljudi koji se time godinama bave, i koji znaju šta skok znači. Gotovo u ravni s tim oduševljenjem što sam skočila bilo mi je i to što sam se ujela za jezik i nisam rekla svoje uobičajeno nije mi svaka čast jer samo živim najbolje što mogu s onim što mi je dato jer prvi put sam shvatila da oni stvarno tako i misle, da je to i njima vau, i prelepo, i da im možda nije jasno zašto sam se odličila za skok, ali da to zaista razumiju kao veliku hrabrost, pošto djelujem tako krhko i nestabilno kad stanem na štake.

Ne znam da li su mislili da sam heroj, luda ili samo nesvesna opasnosti. Ali ja sam razumela da je sad vrijeme da kažem prosto, hvala, i da budem srećna jer na prvom skoku i treba da se čestita. Prvi put se nisam naljutila što me neko tako posmatra, kao vanrednu osobu. Osjetila sam da oni to razumiju na drugi način jer sad dijelimo to neopisivo iskustvo.

Zbog ta tri dana otvorenosti i slobode, poverenja i ljepote, ovo nije samo zanimljivo iskustvo nego dio mene i nešto što želim da uradim ponovo, i ponovo.

Lana Nikolić

Izvor: VICE

Mladima s invaliditetom u Herceg Novom nedostaje organizovanih aktivnosti i programa u kojima bi mogli učestvovati i na taj način biti društveno aktivni, izražavati svoje ideje, planirati akcije, biti kreativni, i u konačnom, učestvovati u procesima donošenja odluka. Ovo je istaknuto na radionici o omladinskom aktivizmu, čiji je cilj bio upoznati mlade s invaliditetom s prednostima samostalnog i podržanog življenja i aktivnostima koje sprovodi UMHCG u cilju punog i efektivnog učešća i uključenosti u sve sfere društvenog života osoba s invaliditetom, te podsticanje i  osnaživanje i osamostaljivanje mladih s invaliditetom kroz unapređivanje vaninstitucionalnih oblika podrške osoba s invaliditetom

Na radionici su učenici imali priliku da saznaju nešto više o pojmu i načinima učešća mladih s invaliditetom u postupcima donošenja odluka i omladinskom aktivizmu. Učesnici su iznosili iskustva o prihvatanju njihovog invaliditeta od strane njihovih porodica i bliže sredine, činjenicama da su osobe s invaliditetom često prezaštićene, neosnažene i demotivisane da obavljaju samostalno, čak i svakodnevne, aktivnosti u svojoj porodici. Na taj način prezaštićenost, nesigurnost i stav o sebi kao manje sposobnima i vrijednima i same osobe s invaliditetom, odnosno mladi „nose sa sobom“ u druga okruženja. Nadalje, oni se na isti način s preprekama susrijeću u školi, i u drugim društvenim sferama, što dovodi do toga da čestto bivaju izolovani i izopšteni, pa se kao takvi uglavnom i zapošljavaju u zaštićenoj sredini.

Mladi s invaliditetom, učesnici radionice, su istakli da bi im bilo značajno da u Herceg Novom postoji neko mjesto, omladinski klub, ili neke aktivnosti koje bi planski bile organizovane, a u kojima bi oni mogli učestvovati u svoje slobodno vrijeme, bilo da se radi o umjetnosti i kulturi, sportu ili drugim društvenim aktivnostima. U nedostatku ovakvih sadržaja istakli su da često nakon posla u NVO Nova šansa u Novom nemaju druge aktivnosti.

Mladi su, takođe, iznosili iskustva o načinima na koje su provodili vrijeme u periodima kada nijesu imali posao, navodeći da je taj period teško uporediti s činjenicom kada imaju posao, rade i proizvode, za šta na kraju dobiju novac koji znaju da su samostalno zaradili. Takođe, istakli su da bi bilo značajno da Opština Herceg Novi i druge službe pokrenu servise podrške za mlade s invaliditetom čiji cilj će biti podržano odlučivanje i samostalan život imajući u vidu da neki od njih nijesu odrastali u okviru porodice i u porodičnom okruženju. Kao posebno važnim uslugama izdvojili su psihološko savjetovalište i personalnu asistenciju.

Radionica je organizovana u okviru projekta Omladinska politika je i moja politika, podržanog od strane Ministarstva sporta i mladih kroz konkurs za NVO u 2018. a prisustvovalo joj je 19 mladih s invaliditetom.

Pripremila: Marina Vujačić

Povezani članci: https://disabilityinfo.me/samostalni-zivot/item/641-najava-radionice-za-mlade-s-invaliditetom-o-procesima-ucesca-u-donosenju-odluka-i-omladinskom-aktivizmu

 

Blizu 400 hiljada eura biće opredijeljeno za prilagođavanje deset objekata u javnoj upotrebi u naredne dvije godine.

Prema Akcionom planu Ministarstva održivog razvoja i turizma (MORT), koji je objavljen na posljednjoj sjednici Vlade u 2018, arhitektonske barijere će biti uklonjene u zgradi predsjednika, Vlade, administrativnoj zgradi državnih organa u zgradi "Vektre, Ministarstvu prosvjete, MORT-u, Direkciji za saobraćaj, Ministarstvu kulture, u staroj zgradi Vlade, zgradi državnih organa Mojkovac i Upravi carina.

Najviše novca, kako se navodi u dokumentu, trebalo bi uložiti u prilagođavanje zgrade predsjednika, oko 100 hiljada eura, kao i za uklanjanje ahitektonskih barijera u zgradi Uprave carina oko 70 hiljada.

Prilagođavanja u zgradama koje su u vlasništvu države, a u kojima poslove obavlja zakonodavna, sudska i izvršna vlast, odnose se, pored ostalog, na postavljanje rampi, ugradnju liftova, postavljanje taktilnih traka, obezbjeđivanja parkinga, te prilagođavanja toaleta za osobe s invaliditetom.

Inicijalni procijenjeni troškovi resora na čijem je čelu Pavle Radulović, iznosili su blizu pola miliona eura (468.000). Do uštede od oko 100 hiljada (362.740) došlo se nakon sastanka s NVO koji se bavi zaštitom prava osoba s invaliditetom. Oni su predložili da se postojeće rampe ne uklanjaju, kao i da one koje nemaju dobar nagib i koje nisu postavljene u skladu s propisima, ne treba rekonstruisati. Na predlog NVO, od 10 objekata koji su Akcionim planom predviđeni za prilagođavanje, kao prioritetni su definisani zgrada predsjednika, stara zgrada Vlade, Uprava carina i zgrada državnih organa u Mojkovcu.

Izrada tehničke dokumentacije za prilagođavanje tih zgrada, kako navode iz MORT-a, koštace 46.000 eura, a sredstva će biti obezbijeđena kapitalnim budžetom za ovu godinu. Sredstva za izvođenje radova, u iznosu od 251.170 eura, biće obezbijeđena tek godinu kasnije. Za realizaciju je zadužena Direkcija javnih radova.

Oko 65.000 eura za uklanjanje arhitektonskih barijera u preostalih šest zgrada, biće obezbijeđeno budžetom Uprave za imovinu za 2019. i 2020.

Iz resora Radulovića navode da su procjene neophodnih finansija za prilagođavanje objekata u javnoj upotrebi orijentaciona, a da će konačni iznosi biti poznati tek nakon izrade tehničke dokumentacije.

Izvor: ND Vijesti

 

Članovi valjevskog Kluba osoba s invaliditetom Nenad Pavlović i Miroljub Đedović dobili su tricikle u okviru humanitarne akcije "Čep za hendikep".

Nenad Pavlović, koji je predsjednik Društva za cerebralnu paralizu Valjevo, uz zahvalnost Udruženju "Čep za hendikep" i Klubu osoba sa invaliditetom koji je uz pomoć sugrađana prikupio čepove, kaže da će njemu i njegovom drugu tricikli mnogo značiti za kretanje i funkcionisanje.

"Ovom donacijom ste nam olakšali, ali i ulepšali život. Zahvaljujući triciklu bićemo samostalniji nego što smo do sada bili i poboljšaćemo kvalitet života", rekao je Pavlović.

"Čep za Hendikep" je ekološko-humanitarna akcija koja traje sedam godina, a u okviru koje se sakupljaju sve vrste plastičnih čepova. Od prikupljenih sredstava od reciklaže, a godišnje se reciklira preko 120 tona čepova, Udruženje "Čep za hendikep" nabavlja ortopedska pomagala, poput invalidskih kolica, tricikla, hodalica, štaka…

 "Za jedno polovno ili novo ortopedsko pomagalo potrebno je prikupiti oko tonu i po plastičnih čepova. Do sada smo, uz ova dva mlada Valjevca, pomogli 85 osoba sa invaliditetom iz cele Srbije. U najvećem broju u pitanju su invalidska kolica, hodalice, gusenice za stepenice, triciki", naveo je Martinov, predstavnik ove organizacije.

Valjevski Klub osoba sa invaliditetom u akciji "Čep za hendikep" prikupio je sedam džakova plastičnih čepova za koje je dobio dva tricikla. Najavljeno je da će nastaviti sa prikupljenjem čepova kako bi omogućili nabavku ortopedskih pomagala i za druge članove Kluba OSI.

Oni su pozvali sugrađane da se uključe u ovu humanitarnu akciju uz apel da plastične čepove ne bacaju nego da ih skupljaju jer će tako sigurno pomoći nekoj osobi sa invaliditetom da dobije ortopedsko pomagalo.

Izvor: Kolubarske.rs

 

Nedavno je objavljeno da je prestonica Francuske spremna da obezbijedi besplatan javni prevoz za svu djecu mlađu od 11 godina.

Kako piše Le Parisien, od septembra bi trebalo da dođe do značajnih izmena u funkcionisanju javnog gradskog saobraćaja u Parizu. Te izmjene podrazumevaju da će za djecu ispod 11 godina prevoz biti besplatan, uključujući i djecu koja nisu državljani Francuske. Osobe s invaliditetom mlađe od 20 godina imaju istu povlasticu, a srednjoškolci uzrasta između 14 i 18 godina imaće 50 posto popusta na javni gradski prevoz ali i besplatni nalog za biciklističkoj sistem Velib.

Kao jedan od glavnih razloga uvođenja besplatnog javnog prevoza zapravo je očuvanje životne sredine.

 

Proračuni su da će ovakve izmjene koštati grad 15 milona evra godišnje, što je zaista mali dio u odnosu na 11,5 milijardi evra godišnjeg budžeta planiranog za javni prevoz regiona.

Osim ove aktuelne izmene Pariz je u proleće 2018. uveo i besplatan prevoz za građane s invaliditetom čija primanja spadaju u nisku i srednju kategoriju, kao i za osobe starije od 65 godina.

Ova vijest uslijedila je samo nekoliko nedjelja nakon što je Luksemburg postao prva zemlja s potpuno besplatnim javnim prevozima, dok je Talin, glavni grad Estonije, tu odluku donio još prošle godineTakođe, početkom prošle godine pisali smo o inicijativi da javni prevoz u pet njemačkih gradova postane besplatan kako bi se ispunile nove regulative koje je propisala Evropska unija u cilju poboljšanja kvaliteta vazduha.

Kao jedan od glavnih razloga uvođenja beneficija za građane na polju javnog prevoza zaista je se očuvanje životne sredine. Ukoliko građani manje koriste automobile, vazduh može biti čistiji, a samim tim i gradska sredina zdravija. Međutim, ekspert za javni gradski prevoz Keblovshi, ističe da ovakav program primarno upućuje na socijalne beneficije.

„Korišćenje javnog gradskog prevoza od strane ugroženih socijalnih grupa, poput nezaposlenih, starih i mladih koji nemaju prihode kao i srednja klasa, će se povećati jer će im prevoz biti besplatan. Grad im postaje mnogo dostupniji i oni mogu efikasnije tražiti posao ali i učestvovati u gradskim kulturnim dešavanjima.“

Izvor: Gradnja.rs  

 

Strana 8 od 29

Back to top