utorak, 17 jul 2018 14:25

Nemam ništa ni od žaljenja, niti od divljenja.

Autor:

Leana Lizatović iz Novog Sada poznata je pod gejmerskim pseudonimom FedPoro. Nakon neočekivano brzog proboja u svijetu kompjuterskih igara, gdje žene ne zalaze često, danas razvija uspješnu karijeru u IT sektoru, na poziciji softver testerke.

Rečenica koja te najbolje opisuje?

Uporna. Neko ko misli da ništa nije nemoguće. Svjesna ljudi oko sebe i onoga što osjećaju, ali nije mi naročito stalo; rekla bih da sam pomalo sebična.

U kojim aktivnostima si najbliža sebi?

Kažem za sebe da sam svaštaraisprobaću sve što mogu, naročito u umjetnosti. Od malena crtam i pišem. Volim japansku kulturu, čitam mange i često crtam po tim motivima. Inspirišu me epske fantazije i društvene igre. Pišem poeziju i priče, a kao mala sam napisala roman po motivima kompjuterske igre Diablo. Vodim dnevnike u vidu malih metaforičnih priča koje možda zvuče kao priče za djecu, ali ispod je dublje značenje. U tinejdžerskim danima sam pisala za bend u kome sam i pjevala.

Šta se promijenilo polaskom u školu?

Prvo uopšte nisu htjeli da me prime u redovnu školu, nego su me slali u Školu za osnovno i srednje obrazovanje Milan Petrović (tadašnja specijalna škola). Moja mama je smatrala da meni tamo nije mjesto i izborila se za moje obrazovanje. Od svoje četvrte godine crtam, jedem, češljam se, sve radim nogama. Prošla sam test za upis: mogu da držim olovku i papir, da pišem kao i sva druga djeca. Nije mi bila potrebna naročita podrška, osim da me neko obuče, stavi ili skine torbu. Nisam koristila nikakvu asistivnu tehnologiju, niti opremu, osim visoke stolice, kako bih sjedjela u ravni sa stolom. Za to smo morali sami da se pobrinemo, finansijsku podršku nikada nisam imala. Mama je obišla nekoliko škola, dok me nisu primili u Osnovnu školu Miloš Crnjanski. Bio je to jedan od najgorih perioda, nisam se uklapala. Redari su bili zaduženi da mi pružaju podršku i uglavnom su to doživljavali kao naredbu. Učiteljica je stalno pokušavala da me se riješi, govorila je drugoj djeci da me izbjegavaju i davala im jedinice ako se druže sa mnom. Svim silama se trudila da padnem godinu i da ne budem više u njenom razredu. Naknadno sam dokazivala da su moji odgovori ispravni na kontrolnim zadacima, ona je to mijenjala i nije priznavala. Moja mama stalno se svađala s njom, ali učiteljicu je podržavala cijela škola, od direktora do psihologa. Te četiri godine nisu bile lijepe, ali, ipak, sam se družila sa nekom djecom. 

Da li je u gimnaziji bilo drugačije?

Ljudima nije lako da prihvate različitost kao nešto što je normalno. Koliko god da sam normalna osoba, vizualno sam drugačija, što je dovoljno da me gledaju s predrasudama. Nerazumijevanje drugačijih kao da je u samoj ljudskoj prirodi. Radim sve isto, samo na drugačiji način, ali ljudi to ne razumiju tako. U gimnaziji sam imala profesorku fizike koja se gadila stopala. Iznijela je to javno, kao mentalni problem za koji, navodno, ima i ljekarski izvještaj. Zbog toga je redovno koristila rukavice kad treba da uzme moj kontrolini zadatak. Kada je pregledala moje zadatke, neko od đaka bi držao papir i čitao joj pitanja. Izbjegavala je da uopšte radim pismene radove i nametala mi je više usmenih odgovaranja nego drugima. Pobunila sam se jer sam htjela da pravila koja važe za druge važe i za mene. Tražila sam da me prebace u neki drugi razred ili da dobijemo drugu profesorku fizike. Đaci iz cijele škole bili su na mojoj strani, ali profesori i direktor nisu. Ništa nije moglo da se promijeni do naredne školske godine. Ne znam ni kako bih to prokomentarisala jer to je period kada sam počela da gledam samo sebe, da budem racionalna i da rješavam stvari bez konflikta. Hoću da budem ocjenjivana na isti način kao i svi drugi, da imam ista prava. Ništa više.

Kako si već u tim ranim godinama izgradila tako jasan i odlučan stav?

Jednostavno moraš, nema druge opcije! Kad god sam mekana, napravim sebi problem u životu. Kad pokušam da razumijem i oprostim, da se prilagodim tuđim potrebama, zanemarim svoje. Ako želiš da se izboriš za nešto, moraš oštro, inače te niko ne čujeNe slažem se s tim da lijepa riječ i gvozdena vrata otvara. Pokušala sam, nije vodilo nikud. Oduvijek sam imala podršku u porodici, vjerovatno je to doprinijelo da izgradim ovakav karakter.

Da li si oduvjek vidjela sebe u IT svijetu?

Razmišljala sam o poslu koji ima veze s umjetnošću, a da je isplativ i da ujedno ima veze s kompjuterima jer su u tome poslovi budućnosti. Vidjela sam smjer za web i grafičke dizajnere na Višoj tehničkoj školi i djelovalo mi je zanimljivo i izazovno. Ali, po završetku školovanja, na praksi se pokazalo da taj posao baš i nije za mene. Ako mi klijentov zahtjev djeluje glupo, ne mogu to da prihvatim, niti da odobrim da se takav sajt pojavi na internetu. Na praksi sam naučila mnogo, a onda je uslijedio period bezuspješnog traženja posla. Odbili su me barem pedeset puta, u najvećem broju slučajeva zbog invaliditeta. Razlog? Nemamo uslova za zapošljavanje osobe s invaliditetom. Nisu mi potrebni nikakvi posebni uslovi za rad, ni oprema, niti asistencija. U radnoj biografiji u početku nisam navodila da imam invaliditet i  stalno su me pozivali na razgovore, ali kada me vide, kažu mi doviđenja. Onda sam počela da navodim da imam invaliditet i više me uopšte nisu pozivali na razgovore. Niko mi nije naveo razlog zašto nisam primljena, osim: – Ne tražimo nekoga kao što ste vi; ili: – Nemamo uslove da zaposlimo osobu s invaliditetom. Jasno je da se radi o otvorenoj diskriminaciji.

Onda si postala gejmerka?

Da, gejmerka je više hobi, a strimerka je pravi posao. Uz brata i njegovo društvo počela sam da igram kompjuterske igre. Igrala sam onlajn i upoznala sam ljude iz različitih djelova svijeta: Danske, Izraela, Amerike… Jedan drugar iz Izraela spomenuo mi je stream na Tviču (Twitch-u). Tada još nisam znala da je to platforma koja uživo prenosi multimedijalne sadržaje, pa i video igrice. Igrali smo u timovima, a na Tvič-u to ljudi prate kao što bi pratili direktan prenos neke utakmice. Bilo im je zanimljivo da me gledaju jer igram nogama i djevojka sam. Uz to treba imati priču, biti zanimljiv za gledaoce, nuditi nešto novo – zašto bi inače dolazili? Moj kanal je zaživio neočekivnano brzo, već za nekoliko dana imala sam posjete širom svijeta. Zarada zavisi od broja subskripcija, a uz to postoje i donacije. Donatori i subskriberi ostvaruju neke privilegije u gejming svijetu: dodam ih u igricu ili zajedno pravimo timove. Sjećam se jednog lika iz Saudijske Arabije koji je ostavljao donacije u iznosima od deset-dvadeset hiljada dolara. Nažalost, nisam bila te sreće,  ali zarađivala sam dobro. Strimovanje mi je jedno od najvećih životnih iskustava. Tad se pročulo za mene, dospjela sam u medije, prodavnice kompjutera donirale su mi nešto od opreme – sjajno je bilo! Dogodilo se da mi najbolja firma na Balkanu koja se bavi kreiranjem HOPA igrica ponudi posao jer nema sumnje da je najbolji tester igrica neko ko ih igra. Mogla sam da biram da li ću da budem artist za karaktere ili da testiram igre. Privlačilo me je i jedno i drugo, ali sam odabrala da budem testerka jer volim da crtam za sebe, bez ičijih zahtjeva i sugestija kako i šta bi bilo dobro da promijenim. Bio je to moj prvi pravi posao i posao snova, životni preokret. Prestala sam da strimujem, jer nije bilo vremena. Provela sam tri godine u toj firmi, a onda je došlo vrijeme da idem dalje, jer više nisam vidjela sebe u igricama. To je uobičajeno u IT sektoru: inovacije, novi alati, konstantne promjene i napredovanje. Htjela sam da budem softver testerka, da se bavim mobilnim i web aplikacijama, „izvučavanjem“ mašina (machine learning), instrumentima, softverima, proizvodima… Poslala sam mnoštvo prijava i svi su mi odgovorili. Iako sam dobila mnogo ponuda, zacrtala sam koja kompanija je moj prvi izbor i čekala sam odgovor od njih, odbijajući druge ponude, što je bilo rizično, ali se isplatilo. 

Kakav je uticaj kompjuterskih igara na društvo u kome živimo?

Nisam nikada voljela da igram ratne igre u kojima se ljudi uzajamno ubijaju. Neki u tome pronalaze zadovoljstvo. Možda je to način da se kanališe bijes ili da se na bezbjedan način ispolji agresija. Da ne igraju te igre, možda bi prebijali ljude uživo?  Rekla bih da su igre odličan hobi u kome ne treba pretjerivati. Za mene je to vrsta sporta ili zabave. Omogućuje mi interakciju s drugima, upoznavanje ljudi širom svijeta. Nema veze što je sve onlajn, komunikacija je najvažnija. Stekla sam mnoga prijateljstva, putovali smo jedni kod drugih, razmjenjivali iskustva, družili se. Kad si otvorenog uma, sve je moguće. Ako obaveze ne ispaštaju u gejmingu, što da ne! Ne volim da osuđujem stvari. Svojevremeno sam htjela da igram šah, ali je klub izgledao kao kafana i svi su bili matorci. Poenta igara je da se izgubiš, da pobjegneš iz stvarnosti u neki svijet fantazije i magije, da budeš uvučen u priču i da ne misliš ni na šta drugo, jer si stvarno tamo. To mi je pomoglo da prevaziđem neke teške periode.

U jednom periodu odbijala si da daješ intervjue. Iz kojih razloga?

Bilo ih je jako mnogo, a da ništa nisam dobila povodom toga. Začuđuje me ljudska radoznalost. Ljudi će pročitati intervju i nastaće neka mišljenja: nekoga će priča inspirisati, neko će me žaliti, neko će mi se diviti – ljudska radoznalost biće nahranjena, a onda će se sve to zaboraviti. Nemam ništa ni od žaljenja, niti od divljenja. Dešava mi se da me nepoznati ljudi zaustavljaju na ulici i pitaju šta mi se desilo. Mogu da razumijem radoznalost, ljudi se čude i pitaju – ali nije u redu da to rade tek tako!

Kako komentarišeš dosadašnja medijska izveštavanja o tebi, naročito vijest o tvom zaposlenju?

Ljudi hoće drame: Kakva milosrdna kompanija, dala je posao djevojci koja, jadna, nema ruke! To su političke igre o kojima ne bih da pričam. Redovno su izvrtali moje iskaze, što je jedan od velikih razloga da odbijam intervjue. Zvali su me da gostujem u televizijskim emisijama i umjesto pripremnih pitanja, dobila sam cijelu skriptu s pitanjima i odgovorima. – Nema veze što to nije tako, publika traži da bude što emotivnije i dramatičnije, najbolje ako zaplačeš! To su medijske igre u kojima odbijam da učestvujem. Važno mi je da budem iskrena. Ako je nešto loše, reći ću da je loše. Mediji žele da nas iskoriste, zato sam sve to odbijala.

Šta te još izluđuje u interakciji s drugima?

Zapitkivanja. U redu je da mi neko postavi suštinsko pitanje, bez zadiranja u detalje, ukoliko me ne poznaje. Uvježbala sam da budem gruba na pažljiv način, kada treba da odbijem da ispričam nešto o sebi. Ljudi hoće da im ispričaš priču jer me vide kao super osobu sa zanimljivom pričomPrvo što vide kod mene je moj invaliditet, prvo će me o tome pitati, prvo će me zbog toga prihvatiti ili odbiti – to je po pravilu prvo i na top listi svega. A to nisam ja. Najviše me nervira što ljudi tome daju prioritet.

Da li si članica neke organizacije za prava osoba s invaliditetom? Ili si na bilo koji način angažovana na tom polju?

Divim se ljudima koji to rade, ali nisam imala potrebu da se angažujem na taj način. Kao mlađa nastojala sam da me prihvate kao osobu bez invaliditeta, a u međuvremenu sam shvatila da je to nemoguće jer ljudi ne razmišljaju tako. Htjela sam da uspijem u nečemu u životu što nema veze s mojim invaliditetom, da ne zavisim od toga. Oduvijek me je zanimao IT svijet i svima bih savjetovala da rade ono što vole da rade. Ako bi trebalo da pričam o invaliditetu, pričala bih o nekoj smiješnoj strani invalidnosti jer volim da se šalim na svoj račun i volim crni humor. Ništa me u tom kontekstu ne može uvrijediti.

Kakav savjet bi dala mlađoj sebi?

Ti si najbitnija. Nemoj da te pogađa ono što drugi misle, nego prvo misli na sebe.

Kada bi ti neko dao 30 sekundi da se obratiš cijelom svijetu, šta bi rekla?

Razlike su dobre. Samo zato što je neko fizički drugačiji ili na drugačiji način radi istu stvar, ne znači da se ne osjeća isto kao ti. Svi smo samo ljudi, potičemo iz istog gnijezda i to nikada ne treba zaboraviti. Tijelo je samo pakovanje, bitno je šta je unutra.

 

Intervju preuzet s portala www.portaloinvalidnosti.net

 

Pripremila: Anđela Miličić

 

 

Pročitano 272 put(a)

Back to top