ponedeljak, 26 novembar 2018 14:55

Ilustracije s potpisom "Kriva Drina"

Autor:

"Ovo je priča o Krivoj Drini" počinje da priča Snežana Nena Todorović (31), devojka rođena s invaliditetom.

Rođena s nogom “zakrivljenom u obliku potkovice”, Nena, grafička dizajnerka i ilustratorka, svoje radove potpisuje upravo alijasom Kriva Drina.

- Vrlo simbolično ilustracije potpisujem imenom Kriva Drina jer je za mene veoma značajan jedan citat Ive Andrića: "Sve su Drine ovog svijeta krive; nikada se one neće moći sve ni potpuno ispraviti; nikada ne smijemo prestati da ih ispravljamo."

 Godinama je izgradila pozitivan stav o svom tijelu i sebi, i ako nekad nije bilo lako.

- Imala sam sedam operacija ispravljanja noge, a uporedo sam išla u školu, što je bilo mučno jer su djeca najsurovija. Zadatak prve operacije bio je spajanje butne i natkolene kosti, zbog nedostatka čašice i koljena, noga je imala oblik potkovice, a nakon nje, Sneža je prohodala s dvije godine. Kasnije sam prestala s operacijama, nastavila školovanje, i najviše su mi izašli u susret na jednom privatnom univerzitetu jer nisam plaćala školarinu za master studije.

Prvi koraci

- To se desilo u Rudu, gdje su mi napravili prvu protezu. Sjećam se da je bila užasno teška, imala sam kaiš oko struka, puno nitni. Kao mali Frankenštajn. Ali sam trčala srećno i vikala svim doktorima: "Vidi, ja hodam!"

Do sedme godine koristila je protezu i uspješno se navikla na nju.

- Igrala sam se s ostalom djecom iz ulice i učila da vozim bicikl jednom nogom. Dobra strana u tome jeste što kad sam padala, mogla sam samo jedno koleno da povrijedim, ne oba. Umjela sam da pedalam uzbrdo egal kao i druga djeca samo, jednom nogom - uz smijeh priča Nena.

Tek kada je pošla u prvi razred, čekajući na hodniku Ruda da joj uzmu meru za protezu, prošao je doktor, koji ju je slučajno uočio, bolje pogledao i rekao - ovo može da se operiše.

Borba  nakon operacije

- Operacija je trajala osam sati, a iz operacione sale izašla sam s pet kila nerđajućeg čelika na nozi. Najveća borba je zapravo dolazila posle te operacije. Godinu dana zatezanja šrafova, sezone gripova, bolesti, padanje sa štaka, infekcije rana, plakanja, gubitka težine. Sve to u periodu kada sam bila dijete i u najranjivijim godinama. Takve stvari vas natjeraju da sazrite preko noći - priča ona.

Uslijedile su i druge operacije, i kako kaže Nena, "sledeću rundu stiskanja zuba".

- Imala sam dve opcije: da plačem, ili da oraspoložim svoje roditelje i sebe time što ću nastaviti dalje.

Ali nije bilo nimalo lako, išla je u školu kad god je mogla, drugovi i profesori su joj izlazili u susret, priznaje, a za sve to vreme, mučili su je neizdrživi bolovi zbog kojih je pila trodone. Jedini bijeg od svega bilo je crtanje, u tome je uživala tokom teških perioda, a sad je od toga napravila i karijeru.

"Neću da se operišem, hoću da živim"

- Nakon druge godine srednje škole sam odlučila da stanem s operacijama jer želim da živim, da se družim, da budem vesela... Kada sam se vratila u razred, bilo mi je teško da se uklopim, ali nisam bježala od situacija, ekskurzija, maturske večeri, a doprinelo je i što sam imala interesantne drugare.

Do kraja srednje škole već je imala pozamašnu kolekciju crteža, te je odlučila da studira grafički dizajn.

- Sjećam se prijemnog, svi onako užurbano idemo u atelje, ja vidim da me pola ateljea gleda pomešanim osjećanjima - sjeća se Nena, koja kaže da, je tokom studiranja najveća poteškoća bila svakodnevno putovanje gradskim prevozom s periferije grada.

Prihvatanje sebe

- Uvijek me je uznemiravalo kada ljudi u prevozu posmatraju moju protezu ili ruku, pa sam imala poriv da je sakrivam ispod nekog komada odjeće prebačenog preko ruke. Dugo mi je trebalo da se otrgnem tom osjećaju. To je dugogodišnji rad na sebi i prihvatanje onog što ste. Na kraju dana svi smo mi svojevrsni unikat.

Sistem ne podržava osobe s invaliditetom

- Ja sam 29 godina korisnik potkoljene proteze, svaka od njih je pravljena u Ortopedskoj ustanovi Rudo, koja u poslednje vrijeme ima sve manje raspoloživog materijala za pravljenje funkcionalnog protetičkog pomagala, u 21. vijeku. Prostorije za probu su velike i hladne, dešavalo se da zimi čekam po nekoliko sati, dok se odrade određene korekcije na protezi, pa se smrznem, na nogu i zaboravim - duhovita je Nena.

FOTO: SNEŽANA TODOROVIĆ / PRIVATNA ARHIVA

Kreativnost može da se primijeni i na protezu

Ona kaže i da socijalno i zdravstveno osiguranje pokriva jako mali novčani iznos za izradu pomagala.

- Da bih poboljšala svoju pokretljivost, morala sam da se dovijam za novac ne bih li kupila fleksibilno stopalo koje mi je potrebno. Ima komisija koje smatraju da je ono luksuz.

Najveći problem je izrada nove proteze i ja imam pravo na novo pomagalo na svake tri godine. Takođe, nemam prava na protezu sa kojom mogu da idem na more ili bazen. To kod nas ne postoji, dok je u svijetu proteza za vodu najnormanija stvar.

Ona smatra da bi sistem trebalo isto da tretira svaku osobu koja ima potrebu za nekim ortopedskim pomagalom, ili bilo kojim drugim vidom zdravstvene pomoći. Takođe, ne dopušta da je to deprimira.

Jako sam aktivna, dnevno budem i po 15 sati u pokretu, a prije dvije godine položila sam vozački, i danas sam aktivan vozač.

- Pošto sam osoba s invaliditetom, u obavezi sam da se na tri godine javim na obavezan ljekarski pregled kako bih dobila ljekarsko uverenje za produženje vozačke dozvole. Tu taksu samostalno finansiram, ali isto tako nemam dovoljan postotak invalidnosti da bi mi grad obezbijedio parking mjesto van moje zone življenja. U takvim situacijama se osjećam kao višak u sistemu, kao nesvrstani građanin koji prosto ne može da koristi svoja građanska prava.

Zahtjev za parking mjesto se podnosi s dokumentacijom o postotku invaliditeta. Ja imam prvi stepen ivalidnosti, što znači 60% invaliditeta, ali pravo na obezbijeđeno parking mjesto imaju samo osobe koje imaju od 80 do 100 procenata. Ograniče me da na tri godine moram iznova da plaćam taj pregled, ali isto tako država misli i da ne zaslužujem parking mjesto u gradu, jer, s druge strane, smatraju da sasvim dovoljno mogu da se krećem kako ne bih dobila parking mjesto.

Smeta joj je i veliki broj automobila bez naljepnice, koje često uočava na parking mjestima namenjenim osobama s invaliditetom.

- Ali to se ne sankcioniše. U tom smislu se zaista osjećam izostavljeno i zanemareno. Ja od svog rada plaćam državi porez i doprinose, ali je očigledno da su osobe s invaliditetom marginalizovane - kaže Nena, i boji se da odnos države prema ovim pitanjima neće uskoro promeniti.

Cenite svoje tijelo

Osobe s invaliditetom su prisutne, i one su stvarne, poručuje naša sagovornica.

- Možda neki od njih ne izlaze često iz kuće jer nemaju tu mogućnost, ali sistem u većini slučajeva zanemaruje osnovne potrebe i ono što je u krajnjoj mjeri čovječno. Svim mladim OSI želim da poručim da cijene svoje tijelo, da rade na sebi i svom unapređenju koliko god da je to u njihovoj mogućnosti. Da ostanu uzdignute glave jer su posebni i da o sebi imaju visoko mišljenje.

Nena je očigledan primjer da ovaj savjet funkcioniše jer ona može da se pohvali prijateljstvima, hobijima, interesovanjima, a posebno je uspješna u poslu, te već tri godine uspješno radi kao ilustratorka u jednom beogradskom studiju za animaciju.

Pripremila: Nada Bošković 

Izvor: Blic

Pročitano 63 put(a)

Back to top