Marina

Marina

 

Boris Stoiljković reprezentativac je Srbije u stonom tenisu. Prošle godine je sa svojim kolegama stonoteniserima osvojio bronzanu medalju u ekipnom takmičenju na Evropskom prvenstvu u Sloveniji, a reprezentacija je Srbiji s ovog takmičenja donijela čak šest odličja.

Iako se već skoro dvije decenije bori protiv diskriminacije, trpi uvrede i arhitektonske barijere, naišao je na novu barijeru - nijedan stanodavac u Novom Sadu ne želi da mu izda stan jer je on osoba s invaliditetom.

Boris je, inače, iz Debeljače i aktivno se bavi stonim tenisom od 2010.

"Kao reprezentativac ponekad se osećam povlašćeno. Međutim, kao osoba s invaliditetom, svakodnevno nailazim na diskriminaciju. Najviše me pogađa parkiranje na mjestima rezervisanim za osobe s invaliditetom, ali moram da primijetim da su Novosađani drugačiji - oba parking mjesta koja su namenjena osobama s invaliditetom na parkingu kod Spensa uvijek su prazna, iako je sve ostalo zauzeto", priča Boris Stoiljković.

Trenutno se priprema za Evropsko prvenstvo u stonom tenisu koje se održava naredne godine. Zbog priprema sa kolegama iz selekcije seli se u Novi Sad, ali ima ogroman problem - ne može da pronađe stan.

Njegova prijateljica Dajana Drča mu je najveća podrška u potrazi za stanom, a iako je i sama agent za nekretnine, nije uspjela da pronađe stanodavca dovoljno "smjelog" da svoju nekretninu izda korisniku kolica.

"Kada ljudima predstavljam ko je Boris i šta mu je neophodno, nailazim na ćutanje, na razna pitanja, pa čak i na vrlo drske komentare. Neki smatraju da padaju nisko ako izdaju stan osobi s invaliditetom, da se radi o „bolesnim osobama“, da će se ta bolest nekako prenijeti na njih ako izdaju stan. Ovakve predrasude češće su nego što mislimo i Boris sigurno nije jedini koji se s ovakvim stvarima suočava u životu. Već mjesec aktivno tražimo stan i ja sam zatečena zbog komentara koje sam čula", priča Dajana.

I kada su naišli na stanodavca koji nije pobjegao glavom bez obzira, Boris i njegova prijateljica naišli su na drugu barijeru - arhitektonsku. 

"Neke zgrade jednostavno nemaju adekvatnu rampu ili je uopšte nemaju, neke zgrade nemaju ni lift pomoću kog bih došao do višeg sprata, ako mi je tamo lociran stan. Desilo se i da sam pronašao stanodavca, ali sam naknadno shvatio da ne mogu da, na primer, priđem toaletu", priča Boris Stoiljković. 

 

Podrška Borisu da pronađe stan

Povjerenica za zaštitu ravnopravnosti Brankica Janković kaže da je potpuno nevjerovatno da se u poslovima izdavanja stanova pravi razlika među ljudima.

"Izuzetno mi je žao Borisa, ali je bitno da javnost sazna za probleme s kojima se suočavaju osobe s invaliditetom. Ovakav slučaj advokat do sada nije imao. Slične probleme imaju i pripadnici romske nacionalne manjine, ali to samo govori da je najveća prepreka u našoj borbi za ravnopravno društvo u našim glavama. Nadam se da će se ovaj slučaj riješiti u Borisovu korist i apelujem na sve stanodavce da ne izdvajaju osobe s invaliditetom, već da ih tretiraju kao ravnopravne građane", poručuje Brankica Janković.

 

Pripremila: Anđela Miičić

Izvor: www.021.rs

 

Osobe s invaliditetom trebaju koristiti mehanizme za zaštitu od diskriminacije u oblasti javnog saobraćaja i na taj način preduzimati dio odgovornosti zbog neadekvatne situacije u praksi, poručeno je na javnoj debati održanoj u Bijelom Polju u organizaciji Udruženja mladih sa hendikepom Crne Gore.

„Državni organi, organi lokalne samouprave i druga pravna lica moraju sprovoditi mjere i propise za osttvarivanje prava osoba s invvaliditetom“, istakao je Milenko Vojičić, predsjednik Skkupštine Udruženja.

Pored nadležnosti ovih institucija posebno je važna uloga saobraćajne policije, komunalne inspekcije i komunalne policije u segmentu poštovanja propisa, odnosno prava osoba s invaliditetom u praksi, te sprečavanja kršenja njihovih prava i sankcionisanja onih kojih ih nemarom, neznanjem ili iz drugih razloga krše.

 

„U Bijelom Polju ne postoji javni saobraćaj, a usluge prevoza pruža jedino par privatnika zbog čega ja  već 15 godina ne korstim sredstva javnog prevoza.

Zbog istog razloga ne koristim javne pješačke površine već sam primoran ići ulicom. Time vjerovatno i sam krišim propise, ali nemam drugog izbora.“, iistakao je Samir Guberinić izvršni direktor Udruženja za podršku osoba s invaliditetom Bijelo Polje.

 

Jedino vozilo s hidrauličnom platformom na teritoriji opštine je ono u vlasniištvu Dnevnog centra Tisa, koje ova ustanova koristi za sopstvene potrebe. Guberinić je naglasio da namjerno neće govoriti o akcioniim planovima, odlukama i drugim aktima već o iskustvu i životnim situacijama.

 

„Od 401 parking mjesta na teritoriji opštine Bijelo Polje 13 njih je namijenjeno za osobe s invaliditetom, što znaći da nam nedostaje još sedam parking mjesta koje bismo trebbali obilježiti“, navela je Lidija Bugarin, samostalna savjetnica za saobraćaj u Sekretarijatu za komunalno-stambene poslove i saobraćaj.

U opštini Bijelo Polje sve osobe s invaliditetom i članovi njihovih porodica koje imaju znak pristupačnosti na autu imaju besplatan parking na osnovu kartice za parking.

Parking servis, komunalna policija i komunalna inspekcija trebaju bliže sarađivati kako bi sprovodila kontrola i nadzor nad koriršćenjem parking prostora i površina i spriječile sve zloupotrebe.

 

U diskusijama su učesnici govorili o radu Parking servisa, nepristupačnnosti prostorija centra bezbjednosti, te kršenju propisa prilikom izgradnje i rekonstrukcije postojećih javnih površina i prostora.

 

Miloš Bulatović, načelnik Centra bezbjednosti Bijelo Polje uz kritičko osvrtanje na trenutnu situaciju u pogledu insfrastukture je naveo otvorenot za saradnju i prijave osoba s invaliditetom i naglasio da se pitanje pristupačnosti prostorija CB mora rješavati. 

 

Miloš Kljajević, iz Sekretarijata za lokalnu samoupravu informisao je o usvajanju propisa na lokalnom nivou, posebno ističući Akcioni plan za prioritetno prilagođavanje objekata u javnoj upotrebi osobama s invaliditetom, te Akcionog plana za prilagođavanje jfizičkog okruženja i Akcionog plana za zaštitu od diskriminacije lica sa invaliditetom i promociju jednakosti.

Nakon javne debate učesnici su imali kratku simulaciju prepreka s kojima se suoačvaju osobe s invaliditetom, posebno korisnici pomagala prilikom kretanja. U okviru simulacije organizovana je šetnja od hotela Franca, pored parka, do marketa Franca u ulici koja je u fazi rekonstrukcije. 

 

Regulativa:

Oblast pristupačnosti  javnog saobraćaja definisana je kroz više propisa od Zakona o zabrani diskiriminacije lica sa invaliditetom Zakona o prevozu u drumskom saobraćaju, Zakona o bezbjednosti saobraćaja na putevima, do Zakona o planiranju i izgradnji i Pravilnika o bližim uslovima i načinu prilagođavanja objekata u javnoj upotrebi za pristup i kretanje lica smanjene pookretljivosti i lica sa invaliditetom, koji propisuje obavezne elemente pristupačnosti javnog saobraćaja (parking mjesto, stajalište,, peron, javne pješačke površine, semafor, pješački prelaz i raskrsnicu)

S druge strane, Konvencija UN o pravima osoba sa invaliditetom propisuje obaveze država članica, a pristupačnost definiše i kao posebno pravo i načelo kojim se država mora rukovoditi prilikom planiranja i definisanja politika.

 

Zaključeno je da neki propisi predstavljaju pravne barijere za ostvarivanje prava osoba s invaliditetom u oblasti javnog saobraćaja, kao što su Zakon o prevozu u drumskom saobraćaju i Pravilnik o označavanju mjesta za parkiranje vozila lica sa invaliditetom i izgledu znaka pristupačnosti kojima se obilježavaju vozila lica sa invaliditetom

Javna debata je organizovana u okviru projekta Ovo su (i) naša mjesta! koji Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore sprovodi uz podršku Ministarstva saobraćaja i pomorstva. 

 

Pripremila: Marina Vujačić

 

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore u okviru projekta: "Ovo su (i) naša mjesta", podržanog od strane Ministarstva saobraćaja i pomorstva, organizuje Javnu debatu o značaju pristupačnosti javnog saobraćaja za osobe s invaliditetom (OSI). Prva od tri planirane javne debate će se održati u Bijelom Polju, u hotelu Franca, 8. novembra s početkom u 12.00 časova.

U okviru Javne debate učesnici će se upoznati i diskutovati o zakonskom okviru i iskustvima iz prakse u vezi s pristupačnošću javnog saobraćaja. Bijelo Polje smo izabrali zbog želje da iniciramo i pokrenemo važne akcije koje bi Opština Bijelo Polje trebala preduzeti u narednom periodu u okviru ove teme. Na kraju debate učesnici i predstavnici medija će biti pozvani da zajedno s osobama s invaliditetom prošetaju jednom od odabranih ulica i na taj način simuliraju, odnosno upoznaju se s uslovima u javnom saobraćaju u kojima se kreću i s kojima se suočavaju osobe s invaliditetom prilikom kretanja.

Fasilitatorka na Javnoj debati će biti: Marina Vujačić, aktivistkinja za prava osoba s invaliditetom, dok će u uvodnom dijelu govoriti Milenko Vojičić, predsjednik Skupštine UMHCG, Samir Guberinić, izvršni direktor Udruženja za podršku OSI Bijelo Polje, i Lidija Bugarin, samostalna savjetnica za saobraćaj u Seketarijatu za stambeno komunalne poslove i saobraćaj u Opštini Bijelo Polje.

Pozivaju se mediji da isprate debatu i da svojim prisustvom i izvještavanjem daju dodatan doprinos ovoj temi.

 

 

 

Aleksandra Pavićević

Izvršna direktorica UMHCG

Predsjednik opštine Berane Dragoslav Šćekić priredio je u svom kabinetu prijem za paraolimpijku Marijanu Goranović, evropsku vicešampionku u bacanju kugle.

Predsjednik je istakao da njeni vrhunski rezlutati na evropskim prvenstvima u Grosetu i Berlinu gdje se okitila srebrom, zatim učešće na Olimpijskim igrama u Londonu i Riju i na svjetskim prvenstvima na Novom Zelandu, u Dohi i Londonu, gdje je stigla do samog finala, predstavljaju veliki uspjeh i na najbolji način pokazaju kako se bori za svoju državu.

„Učinila si da se svi osjećamo ponosno i zajedno radujemo tvojim rezultatima i uspjesima, ali i istovremeno daješ primjer i ostalim sportistima da se uz mnogo napora i odricanja, kao i uz ogromnu želju i motiv mogu ostvariti vrhunski rezultati vrijedni svakog poštovanja“, kazao je predsjednik i naglasio da će Opština Berane uvijek vrednovati vrhunske sportske rezultate i znati da ih cijeni.

Paraolimpijka Goranović zahvalila se predsjedniku i njegovim saradnicima na prijemu i podršci, dodavši da su njene ambicije da se sa takmičenja koja je očekuju u narednom periodu vrati sa novim medaljama. Riječ je o Svjetskom prvenstvu u Dubaiju, Olimpijskim igrama u Tokiju i Evropskom prvenstvu u Poljskoj.

Kao znak pažnje predsjednik je evropskoj vicešampionki poklonio umjetničku sliku, autora Borisa Vujovića.

Sastanku su prisustvovali sekretar za sport, kulturu, omladinu i saradnju s NVO Goran Folić i savjetnik predsjednika Zoran Jojić.

Napomene radi, evropska vicešampionka je u Beranama boravila povodom obilježavanja Međunarodnog dana bijelog štapa, koji se četvru godinu zaredom, organizuje pod pokroviteljstvom Opštine.

Pripremila: Anđela Miličić

Izvor: www.berane.me

 

 

Učiteljica u OŠ "Branko Radičević" u Ravnom Selu, u opštini Vrbas, snimala je  djevojčicu s autizmom, učenicu četvrtog razreda, kako bi „dokazala da dijete nije za inkluzivnu nastavu“ i da je treba isključiti iz škole. Direktor je protiv učiteljice podnio krivičnu prijavu, a Humanitarno kulturno društvo "Multiart" iz Vrbasa, koje brine o djeci s invaliditetom, zahtjeva da bude sankcionisan i drugi prosvetni radnik jer je držao djevojčicu dok ju je koleginica snimala.
Prema riječima direktora škole Vladimira Kaljevića, majka djevojčice, za koju ističe da je vrlo odgovoran roditelj, javila je asistentu u nastavi da će kasniti dvadesetak minuta u dolasku po dijete. Međutim, djevojčica, koja je navikla da majka dolazi odmah po završetku časova, briznula je u plač i burno reagovala, a učiteljica, koja nije njen odeljenski starešina, uzela je telefon i počela da je snima. Djevojčicu je to dodatno uznemirilo, a sve vrijeme ju je držao njen učitelj, koji je uplakano dijete preuzeo od asistenta.

Učiteljica, koja je snimala dijete, doskorašnji je direktor OŠ "Branko Radičević", a učitelj pređašnji.

„Dijete je ispričalo majci šta se dogodilo, a to su potvrdili i radnici škole, o čemu su sačinjene službene bilješke. Sama učiteljica nije negirala da je snimala dijete. Učitelj je u razgovoru o tom slučaju ostao bez odgovora, a o tome kako se ponašao pokazao bi snimak, u koji nismo imali uvida“, rekao je direktor.

On kaže da je nedopustivim snimanjem djeteta naneta bruka školi, zbog čega je pripremljen i disciplinski postupak, čije će aktiviranje zavisiti od reakcije javnog tužioca, kojem je podnijeta prijava protiv učiteljice. Direktor navodi i da je djevojčica premještena u drugo odjeljenje.

Društvo "Multiart" je oštro osudilo snimanje djeteta, naglašavajući da Srbija ima vrlo jasan i strogo definisan Zakon o sprečavanju diskriminacije osoba s invaliditetom.

„Ako je dete primljenu u inkluzivnu nastavu na osnovu stručnog mišljenja psihologa i pedagoga, onda to niko drugi ne može da ospori, a pogotovo ne da prikuplja dokaze da se dete izbaci iz škole“, kaže Boris Bijelović, potpredsednik UO i koordinator programskih aktivnosti s djecom u "Multiartu". 

 

Djevojčica premještena u drugo odeljenje

Majka, koja je željela da ostane anonimna, kazala je da neće pokretati privatnu tužbu zbog snimanja djeteta jer smatra da je dovoljno što je škola podnijela prijavu. "Multiart" i Savez udruženja Srbije za podršku osobama s autizmom ponudili su besplatnu advokatsku pomoć ako porodica djevojčice bude izložena bilo kakvom pritisku.

 

Pripremila: Anđela Miličić

Izvor: www.6yka.com

 

Dvije medalje stigle su iz grada na Nišavi. Crnogorski stonoteniseri s invaliditetom Milijana Ćirković (spojene kategorije 6-10, stojeći stav) i ekipno Slobodanka Gurešić i Samra Kojić (spojene kategorije 2-5, stoni tenis u kolicima) osvojile su bronzane medalje na "Međunarodnom turniru prijateljstva" u Nišu. Turnir na jugu Srbije okupio je više od 70 stonotenisera iz osam država.

Pripremila: Anđela Miličić

Izvor: Dnevne novine

Taktilne površine kojima se javne saobraćajne površine u Tivtu prilagođavaju kretanju  osoba s oštećenjem vida, u naredna tri dana biće ugrađene na raskrsnicama ulica 21. novembra i II Dalmatinske i prilazu JZU „Dom zdravlja“ u Tivtu.

Izvođač radova je kompanija „Tehnotekstil“ d.o.o Nikšić, a vrijednost ugovorenih radova je blizu šest hiljada eura. 

Kako je objašnjeno iz Opštine Tivat, ugovorom je predviđeno postavljanje taktilnih crta vodilja (užljebljena površina) s čepastim površinama, odnosno taktilnim poljima upozorenja.

"Na osnovu Akcionog plana koji se fazno realizuje te godišnjeg programa rada, a u cilju prilagođavanja javnih saobraćajnica kretanju lica s invaliditetom, u centru Tivta su do sada taktilne površine ugrađene na raskrsnicama ulica II Dalmatinske i Palih boraca i na raskrnici ove s Njegoševom ulicom", navodi se u saopštenju.

Taktilne površine su hodne površine reljefno obrađene, čepastog ili užljebljenog uzorka. Ove površine osobama s oštećgenjem vida omogućavaju lakšu orijentaciju u prostoru, samostalno kretanje i pristupačnije javne objekte svih namjena.

Pripremila: Anđela Miličić

Izvor: portal RTCG

 

 

 

                                                  

Crnogorski paraolimpijac Filip Radović izjednačio je svoj najbolji plasman u karijeri i ponovo zauzima šesto mjesto na seniorskoj listi Svjetske para stoni tenis federacije, s 1.629 bodova.

Filip je na nedavnom Svjetskom seniorskom prvenstvu u slovenačkom Celju stigao do četvrtfinala, a na šampionatu je upisao tri pobjede i poraz, u četvrtfinalu, pa je za jednu poziciju popravio plasman u odnosu na oktobarsku listu.

Bio je to njegov debi na šampionatima svijeta, nakon dva uspješna nastupa na Evropskim prvenstvima u danskom Vejlu 2015. i Laškom 2017. godine, na kojima je osvajao bronzane medalje.

Na prvom mjestu seniorske liste Svjetske para stoni tenis federacije se nalazi novi-stari svjetski šampion, Patrik Čajnovski iz Poljske s 1.854 boda.

Na listi juniora, igrača do 23 godine, Radović zauzima drugu poziciju iza Kineza Lian Haoa, koji ima 1.703 boda.

Pripremila: Anđela Miličić

Izvor: portal Vijesti

Pomoć države - deklarativna

„Ona je meni bila kao član porodice, u pravom smislu te riječi", kaže Marijana Mugoša Šćekić, prva korisnica psa vodiča u Crnoj Gori. Ksena, zlatni labrador, uz Marijanu je bila gotovo deset godina. 10. aprila 2018. uginula je od tumora slezine.

Marijana i Ksena zajedno su prošle mnogo toga, uključujući i četvorogodišnji spor koji je vođen protiv Glavnog grada, na čelu sa nekadašnjim predsjednikom Opštine Miomirom Mugošom. Marijani je 2008. godine, prema odluci tadašnjeg gradonačelnika, zabranjeno da sa psom vodičem dolazi na posao u Skupštinu Glavnog grada, gdje je radila kao pravnica. Diskriminacija, grubo kršenje ljudskih prava i tadašnjeg Zakona o kretanju slijepih lica uz pomoć psa vodiča na kraju je ipak kulminiralo Marijaninom pobjedom u sporu.

Zahvaljujući ovom slučaju, društvo je počelo postajati svjesnije značaja psa vodiča za osobe koje imaju oštećenje vida.

„Ponekad se desi da taksista neće da primi osobu sa psom vodičem, ali to je rijetko. Ja sam uvijek praktikovala, a to i druge savjetujem, da se naglasi, kada se poručuje taksi, da je stranka sa psom, i onda se pošalje taksista kojem to ne smeta“, priča Marijana za Monitor.

„Ljudi pokazuju mnogo više razumijevanja za osobe koje se kreću uz pomoć psa vodiča nego ranije“, naglašava Marijana Mugoša. No društvo još nije došlo do nivoa kakav je u zapadnim zemljama kada je u pitanju prihvatanje pasa koji pomažu osobama s invaliditetom. „Tako, na primjer, osoba ne može ući sa psom vodičem u pravoslavne crkve ili džamije, dok katolička crkva to ne brani".

Pas vodič je za osobe s oštećenim vidom od izuzetnog značaja. Opuštenije kretanje, samostalnost i samopouzdanje samo su dio dobrobiti koje ljudi sa oštećenjima vida stiču kada uz sebe imaju ovakvog prijatelja.

Psa vodiča još važnijim korisniku čini emocija koja prerasta u nešto mnogo više od pomoći u kretanju.

„Ti psi višestruko pomažu ljudima. To što vode po meni, čak najmanji segment u odnosu na sve ono što pruža pas'', kaže Marijana u razgovoru za nedjeljnik Monitor. Vrijeme koje provodi dok čeka drugog psa vodiča za nju je prilično teško.

„Sa Ksenom sam znala da uključim slušalice, pustim muziku i idemo ravno do prvog semafora, tu stanem, dam njoj komandu. Do kuće nisam ni morala dati komandu, idemo doma i to je to", objašnjava. Kretanje samo uz pomoć bijelog štapa, na koji se oslanja iščekujući novog prijatelja prilično je nezgodno nakon deset godina provedenih uz Ksenu.

„Ja se svakog dana očešem o neko drvo, o neki semafor, o nekog čovjeka, zakačim nekog štapom, i koliko god da kažu super se ona kreće, to je vrlo teško", opisuje svoje kretanje bez psa. Uz Ksenu se, kako kaže, dešavalo da je ljudi ni ne primijete jer se kretala samostalnije, brže i sa više samopouzdanja.

,,Ja bih, recimo, od Preko Morače do Maksim zgrade stigla za nekih deset minuta, a sada, bogami, treba mi blizu 25 minuta, pola sata. Polako, ne smijem žuriti, ne smijem upadati u neke rizike, a i umorim se'' govori Marijana. Kroz nekoliko mjeseci dolazi instruktor koji će obaviti procjenu njenog kretanja kako bi mogla dobiti novog psa.

Procjena se obavlja tako što osobu obilazi instruktor za obuku pasa vodiča koji posmatra njeno kretanje uz pomoć bijelog štapa, prelaženje ulice, orjentaciju, snalaženje u gradskom prevozu, i na osnovu cjelokupnog ponašanja ocjenjuje kakav joj je pas potreban. Karakteristike psa, njegov temperament, brzina, veličina, prilagođavaju se potrebama budućeg vlasnika. Naredni korak je izdvajanje sredstava kako bi osoba dobila svog psa.

Međutim, pas vodič kao pomoć koja unapređuje kvalitet osoba sa oštećenjima vida, u našoj zemlji je luksuz. Cijena obuke, koja se obavlja u zagrebačkom Centru za rehabilitaciju Silver, i prenosa u Crnu Goru iznosi oko petnaest hiljada eura. Novac se obezbjeđuje iz donacija koje najčešće dolaze od pojedinaca, privatnog i nevladinog sektora. Pomoć države uglavnom je samo deklarativna. Građani kojima je pas vodič neophodan ne mogu da ga sami priušte. To ni u u svijetu nigdje nije praksa. ,,Riječ je o, da se grubo izrazim, vrsti pomagala koje bi trebala da finansira država", objašnjava Marijana. Ona smatra da je moguće da institucije nisu dovoljno svjesne koristi pasa vodiča i da nisu zainteresovane, a često se pravdaju da je to skupo, te preporučuju kretanje uz pomoć bijelog štapa ili bliskih osoba.

„Tretiraju psa vodiča kao luksuz, a ja mislim da mnogo više ima luksuza u ponašanju naših funkcionera. Na kraju krajeva, nije to veliki broj, svega možda pet pasa u Crnoj Gori", ističe Marijana.

Ona smatra da je isplativije imati psa nego, na primjer, personalnog asistenta. Satnica se asistentu plaća oko 3 eura, i on ima radno vrijeme.

„Pas vam je na raspolaganju 24 sata. Kad to saberete sa sedam do devet godina prosječnog radnog vijeka psa, mnogo je isplativije. A pri tom imate prijatelja, nikad niste sami, i osjećaj samopouzdanja se podiže kod ljudi sa bilo kojim invaliditetom", kaže ona. Ipak, napominje da je na osobama koje imaju potrebu za psom vodičem da podižu svijest u društvu i institucijama o dobrobiti ne samo ove vrste pomoći, već i drugih prava koja pripadaju osobama s oštećenjima vida.

„Moramo da napravimo veći pritisak, jasnije da tražimo prava koja nam pripadaju po Konvenciji, po svim zakonima, pa i preko međunarodnih institucija. Pogotovo sada kada idemo prema Evropskoj uniji, ne treba da se plašimo da pravimo snažan pritisak, ni da se stidimo da uporno tražimo svoja prava'', smatra Marijana.

Podjeća se i na sudski proces koji je vodila protiv Glavnog grada.

„Da nisam onda bila uporna i istrajna, to se ne bi završilo. Ključna je upornost koja je na nama. Koliko god ću naći zamjerku instituciji, toliko mogu i sebi. Pa i za to što, na primjer, nema dovoljno zvučnih semafora u gradu, ili taktilnih traka. Mi moramo skrenuti pažnju na to'' poručuje Marijana Mugoša.

Posebno je važno, naglašava, pripremiti društvo i sistem za nešto što je novo, pa onda to i primjenjivati. „Kod nas je nekako sve usvojićemo zakone, propise, a da li smo mi zreli za primjenu toga, e to je već druga stvar", kaže Marijana.


Izvor: Monitor, jun 2018.

 

ŽENEVA - Međunarodna federacija crvenog krsta i crvenog polumjeseca (IFRC) izdala je godišnji izvještaj u kome se fokusirala na milione starih, osoba s invaliditetom i ranjivih žrtava prirodnih, i čovjekovom rukom izazvanih katastrofa, koji su iskusili humanitarni slom i nisu dobili očajnički potrebnu pomoć.

Izvještaj govori o 134 miliona ljudi kojima je potrebna humanitarna pomoć i zaštita. Uz to, više od 68 miliona migranata, koji su u pokretu, zapali su u nevolje, i takođe im je potrebna pomoć.

Međunarodna federacija crvenog krsta kaže da je svijet, usred nepredvidivog perioda kada su humanitarne potrebe u pitanju, zbog ozbiljnosti i učestalosti nepogoda, u opasnosti.

Milioni ljudi koji su se našli na ulici dobili su hranu, sklonište, medicinsku i drugu pomoć koja ima je bila potrebna da prežive i ponovo izgrade svoje živote. Nažalost, generalni sekretar IFRC, Elhadi As Si, kaže da su se milioni drugih izgubili u humanitarnom sistemu i da su ostavljeni iza. On kaže da ljudi često imaju nesreću da budu na pogrešnom mjestu, u pogrešno vrijeme i da se ne računaju.

"To su priče o starici ili starcu usred katastrofe, koji ne mogu da pobjegnu u zaklon. To su osobe s invaliditetom koje ne mogu da stoje po temperaturi od 40 stepni kako bi ponijeli džak pirinča od 50 kilograma. To su djeca koja su bila svjedoci toliko mnogo stvari kojima djeca nikad ne bi trebalo da svjedoče".

Si kaže da su mnogi ljudi izvan vidokruga. Oni su skriveni po sjenkama katastrofa ili su nevidljivi za one koji bi mogli da pomognu, pa stoga ostaju iza. On kaže da su milioni ljudi izvan tradicionalnih konfliktnih oblasti, katastrofa, raseljavanja ili bolesti. I zato, oni, takođe, ostaju zaboravljeni iza.

Crveni krs ima nekoliko preporuka kako bi se premostila ozbiljna pukotina u operacijama humanitarne pomoći. To uključuje poziv za bolje prikupljanje podataka o onima kojima je pomoć najpotrebnija i veće napore vlada kako bi dale prioritet upućivanju pomići ljudima do kojih je najteže doći.

Generalni sekretar Si kaže da bi treblao da dođe do velike promjene po pitanju toga kako se sredstva raspoređuju. On kaže da bi više novca trebalo da bude povjereno lokalnim i nacionalnim humanitarnim organizacijama. Kaže da te grupe govore lokalne jezike i razumiju lokalne običaje. Kaže da su to najbolja mjesta na kojima znaju koji su pripadnici njihovih zajednica najizolovaniji, najranjiviji i kojima je pomoć najpotrebnija.

 

Izbor: GlasAmerike.net

Pripremila: Marina Vujačić

 

Strana 1 od 15

Back to top