ponedeljak, 20 april 2020 09:00

Knežević: Šta će biti sa mojim i životom 800 hiljada osoba s invaliditetom ukoliko se zarazimo koronavirusom?

Autor:

Svojim statusom na blogu “Izaberi da živiš” Milica Knežević 26-godišnja studentikinja na master studijama informacionih tehnologija otvorila je brojna pitanja koja se tiču tretmana osoba s invaliditetom ukoliko se zaraze koronavirusom.

Status prenosimo u cjelosti:

"Znam da se svi trudimo da pričamo o nekim vedrijim temama dok traje ova (karantin) situacija u kojoj smo, ali ovih dana se u nekim zemljama raspravlja o tome ko će imati prednost pri liječenju i upotrebi respiratora onda kada ih ne bude dovoljno, a jedna od vodećih tema je naravno gdje su tu osobe s invaliditetom i da li naši životi jesu ili nisu jednako vrijedni da se sačuvaju tokom pandemije.

Nisam neko ko paniči, niti mi je cilj da ovim izazovem bilo kakvu paniku, ali sve to je u meni probudilo milion pitanja o tome šta će biti sa mnom ukoliko budem zaražena u ovoj našoj državi.

Ko će mi pomoći u bolničkim uslovima za sve ono za šta mi je pomoć potrebna kada je situacija takva da je medicinsko osoblje već u teškim uslovima rada?

Da li će morati da mi pomaže neko ko ne zna apsolutno ništa o ljudima sa mojom povredom?

Da li će uz mene moći da bude neko ko zna moje cjelokupono stanje, sve što smijem i ne smijem, sve što moram? I da li će tom nekom biti obezbijeđena adekvatna zaštita?

Da li ću imati pristup toaletu?

Da li će me smjestiti u bolnicu u kojoj sam zbog nebrige medicinskog osoblja i nepostojanja adekvatne opreme dobila 5 dekubita, od kojih je jedan došao do kosti?

Da li će me smjestiti u bolnicu u kojoj su me držali sa zapušenim kateterom nekoliko dana dok bešika nije počela da mi se raspada?

Ili u onu u kojoj mi je medicinsko osoblje spalilo čitavu desnu stranu gornjeg dijela tijela?

Ili ipak onu u kojoj su me operisali pod temperaturom ne čekajući sve rezultate što je dovelo do rane veće nego prije operacije jer je ista bila inficirana?

Onda su pitanja nastavila samo da se nižu…

Da li u privremenim bolnicima postoje dušeci koji su neophodni osobama sa ograničenom pokretljivošću?

Da li u privremenim i u regularnim bolnicama u kojima se primaju oboljeli postoji osoblje koje zna znakovni jezik?

Ili osoblje koje zna kako da se ophodi prema mentalno nedovoljno razvijenim osobama?

Da li se razmišlja o 800.000 nas u ovoj državi?

I još važnije, da li se uopšte radi nešto po tom pitanju?"

Nakon ovog statusa javile su joj se u komentarima brojne osobe s invaliditetom koje ista pitanja muče.

"Ima porodica koje imaju po nekoliko članova u visoko rizičnoj grupi, zatim osoba koje imaju respiratorne probleme, kojima je potrebna sto procentna pomoć drugih ljudi, onih kojima se stanje pogoršava ukoliko se ne kreću", kaže Milica i dodaje da jedino što sada može da uradi jeste da bude u samoizolaciji.

Budući da je zaposlena u jednoj IT kompaniji, posao radi od kuće, a za nabavku namirnica i sve ostalo što je neophodno obaviti van kuće zadužen je vjerenik.

Ovo je već treća nedelja kako nije izašla iz kuće.

"Za ovih skoro 11 godina, koliko koristim invalidska kolica ovo je prvi put da ne izlazim iz stana, ne idem u kupovinu, ne odlazim na druženja sa prijateljima, ne idem na fakultet, ne treniram i mijenjam sve svoje planove jer je to zbog zaštite zdravlja i dobrobiti svih nas.

Prije epidemije sve te stvari, plus milion drugih, bile su mi uskraćene, iako ja to nisam željela. Oni koji me ne poznaju dovoljno će reći da pričam gluposti jer sam zaposlena, studiram, putujem, volontiram, živim sa vjerenikom, treniram…

Istina je da mi je to omogućeno zahvaljujući mojim sjajnim ljudima (neizmerno vam hvala! ) koji mi pomažu da živim onako kako želim i bez njih čitav moj život bio bi karantin.

Nažalost, mnogo ljudi nema takvu podršku. Nema nikakvu podršku. I njihov život je karantin mjesecima, godinama, pa i od kada znaju za sebe.

Od svoje povrede pa sve do sada susretala sam se sa najrazličitijim oblicima diskriminacije osoba s invaliditetom, kao i jako lošim uslovima (daleko lošijim nego za osobe bez invaliditeta) u bilo kojoj sferi života – od obrazovanja, zdravstva, zapošljavanja.

U ovoj situaciji, svi ti problemi su još izraženiji, jer ne postoji jasan plan o tome šta će tačno biti sa određenom visoko rizičnom populacijom kojoj i sama pripadam.

Zato imam određenu dozu straha jer nismo sigurni da li postoje bilo kakve preduzete mere ukoliko se neko od osoba s invaliditetom zarazi", zaključila je Milica.

 

Izvor: www.luftika.rs

Pročitano 370 put(a)

Back to top