subota, 06 oktobar 2018 21:20

Seksualno i reproduktivno zdravlje i prava mladih žena i djevojčica s invaliditetom

Autor:

 

Seksualno i reproduktivno zdravlje i prava uključuju, kako mogućnost donošenja odluka o seksualnosti i reprodukciji, tako i pristup objektima i uslugama u kojima se pružaju ove usluge. Međutim, zakoni u velikom broju zemalja – uključujući mnoge potpisnice Konvencije o pravima osoba sa invaliditetom – omogućuju sudijama, zdravstvenim radnicima, socijalnim radnicima, članovima porodica i starateljima da u ime devojčica i mladih žena s invaliditetom odlučuju o procedurama koje menjaju njihove živote. Na primjer, odluku o prisilnoj sterilizaciji može donijeti sudija, roditelj ili staratelj po službenoj dužnosti, pod izgovorom da je to radi zaštite od seksualnog nasilja i poboljšanja kvaliteta života. U nekim slučajevima, zakoni mogu odrediti osobe s invaliditetom kao nesposobne za pristanak na seksualne odnose.

U slučaju da zatrudni, žena s invaliditetom će se najverovatnije suočiti s ogromnim pritiskom kako bi održala trudnoću ili rodila bebu, posebno ako živi u ustanovi jer će nju smatrati nepodobnom za roditeljstvo, a prekid trudnoće kao eksplicitnu primjenu politike kontrole rađanja koja ima za cilj smanjenje šansi za više djece s invaliditetom.

Kombinacija faktora koja dovodi do ovih institucionalnih zloupotreba i diskriminatornih praksi je složena i ne može se shvatiti bez razmatranja rasprostranjenih društvenih mitova i pogrešnih stavova o starosti, rodu i invaliditetu.

Stereotipi, zablude i zlostavljanje

Jedna od uobičajenih zabluda je o seksualnosti osoba s invaliditetom, koja se posmatra kao nešto što ne postoji ili problem koji je potrebno kontrolisati. Mlade žene i djevojčice s invaliditetom društvo uglavnom smatra neseksualnim ili hiperseksualnim, a društvene konvencije o ljepoti istorijski su ih isključivale i doprinosile da sebe doživljavaju neprivlačnim i bezvrijednim. Ovi stavovi, naročito rasprostranjeni kada su u pitanju osobe s intelektualnim i psihosocijalnim invaliditetom, pokreću začarani krug niskih očekivanja i isključivanja koji imaju duboke i dugotrajne efekte na njihove živote.

U slučaju adolescenata, opšta pretpostavka da im nedostaje sposobnost za donošenja autonomnih odluka, još je jedna barijera za mlade žene s invaliditetom – ili bez invaliditeta – u pristupu informacijama i uslugama koje su neophodne kako bi se spriječile seksualno prenosive bolesti, neželjene trudnoće, kao i mnogi oblici seksualnog nasilja. Međutim, istraživanja otkrivaju sliku koja se veoma razlikuje od ovih opštih pretpostavki: mladi s invaliditetom imaju zapravo iste potrebe u vezi sa seksualnošću, odnose i identitet kao njihovi vršnjaci bez invaliditeta. Njihovi obrasci seksualnog ponašanja i aspiracije u pogledu odnosa takođe se ni na koji način ne razlikuju. Zato se moramo zapitati da li su postojeće institucije i pravni okviri, koji se čine zadovoljavajućim kada je u pitanju odgovoranje na potrebe negovatelja, takođe efikasni i kada se bave pitanjima žena i djevojčica s invaliditetom koje bi trebalo da zaštite. Studije zaključuju da ne samo da su neadekvatni, već mnoge rizike koje bi trebalo da ublaže često pojačavaju.

Promjena paradigme: od zasnovane na predrasudama do zasnovane na ljudskim pravima

Razlozi ovog neuspjeha leže u pogrešnoj paradigmi u okviru koje su ove široko rasprostranjene prakse opravdavane. Zasnovana na pogrešnim shvatanjima i stereotipima o seksualnosti osoba s invaliditetom, ova paradigma poziva na segregaciju i institucionalizaciju kao na najbolji način za zaštitu, uz uspostavljanje pokroviteljskih šema koje žene i devojke s invaliditetom pretvaraju u infantilne i nesposobne za samostalan život. Duga istorija ove paradigme dovela nas je do institucija i sistema starateljstva u kojima su žene i devojčice s invaliditetom izložene nasilju i zlostavljanju, a što je stvorilo i stvara nepopravljivu štetu mnogima širom svijeta.

Državni akteri, civilno društvo i međunarodne organizacije bi trebalo da urgentno rešavaju kršenja ljudskih prava nad mladim ženama i devojčicama s invaliditetom. Možemo da prekinemo krug zabluda, zlostavljanja i nasilja, tako što ćemo im pružiti veće šanse da vode ispunjene živote. Hvatanje u koštac sa duboko ukorijenjenom nejednakošću u pogledu roda i invaliditeta, koristiće ne samo ženama i djevojčicama koje su kroz čitavu istoriju marginalizovane, već i društvu u cjelini.

Preporuke specijalne izvjestiteljke

U svom izvještaju, specijalna izvjestiteljka  o ljudskim pravima osoba s invaliditetom pri sistemu UN daje niz preporuka sažetih u narednih osam tačaka:
1. Uspostaviti zakonodavstvo koje će prepoznavati seksualno i reproduktivno zdravlje i prava djevojčica i mladih žena s invaliditetom, zabranjivati štetne prakse, uključujući prisilnu sterilizaciju.

2. Obezbijediti da sve informacije o seksualnom i reproduktivnom zdravlju, dobra i usluge budu dostupne i senzitivne na uzrast, rod i invaliditet, i pružiti odgovarajuću obuku za zdravstvene radnike i službenike u oblasti pravosuđa, tužioce i sudije zadužene za pružanje usluga i zaštitu prava djevojčica i mladih žena s invaliditetom;

3. Sprovoditi programe podizanja svijesti koji su dizajnirani da promijene društvenu percepciju o seksualnom i reproduktivnom zdravlju i pravima djevojčica i mladih žena s invaliditetom, te da prekinu sve oblike nasilja nad njima, uključujući prisilnu sterilizaciju, prisilni abortus i prisilnu kontracepciju;
4. Podržavati porodice da ojačaju svoju sposobnost da razumeju se bave seksualnim i reproduktivnim zdravljem i pravima djevojčica i mladih žena s invaliditetom, bez stigme i stereotipa.

5. Prikupljati statističke podatke, uključujući one o štetnim praksama i svim oblicima nasilja razvrstane po polu, starosti i invaliditetu, kako bi se poboljšalo planiranje politika i usluga;

6. Usvojiti strategije za uključivanje djevojčica i mladih žena s invaliditetom u donošenje odluka i razvoj politika u vezi s ovim pitanjima;

7. Mobilisati resurse u okviru ciljeva održivog razvoja i ulagati u inkluzivne programe koji povećavaju pristup djevojčica i mladih žena s invaliditetom seksualnom i reproduktivnom zdravlju i pravima;

8. Unapređivanje seksualnog i reproduktivnog zdravlja i prava mladih žena i devojčica s invaliditetom uvesti u mejnstrim u agencijama i programima UN-a.

 

Pripremila: Anđela Miličić

Izvor: Sexual and Reproductive Health of Young Women and Girls with Disabilities, United Nation Special Rapporteur on the rights of persons with disabilities.

Preuzeto sa sajta http://portaloinvalidnosti.net/2018/09/seksualno-i-reproduktivno-zdravlje-i-prava-mladih-zena-i-devojcica-sa-invaliditetom/

 

 

Pročitano 116 put(a)

Back to top