petak, 12 jul 2013 11:38

Zlostavljanje žena s invaliditetom

Autor:

Kako saznajemo iz izvora, nasilnici najčešće dolaze iz porodica. Pravobraniteljica za osobe s invaliditetom Anka Slonjšak kao moguće razloge neprijavljivanja nasilja navela je zavisnost od staratelja, osjećaj nemoći, teškoće u dokazivanju nasilja, nedostatak obrazovanja i informacija, vezanost za porodicu, socijalnu isključenost i ono što je možda najčešći razlog - nepovjerenje u sistem kako navode u saopštenju.

Mlada žena L.V. (24), koja je uprkos mišićnoj distrofiji završila osnovno i srednjoškolsko obrazovanje, povratkom u vlastiti dom postaje zarobljenik. Prema njenim riječima, nakon završenog  školovanja u Zagrebu život joj potpuno gubi smisao,  ne postoji mogućnost izlaska, zaposlenja, aktivnog učešća  u radu lokalne organizacije. Prvenstveno, problem prevoza, udaljenost od kulturnih centara, nemogućnost socijalnih kontakata s osobama njenih godina. Zatvorena u krug svoje porodice, osuđena na računar putem kojeg održava stvorena prijateljstva. Kakav je to život u kojem ne može aktivno učestvovati? Što očekivati i kako gledati na budućnost kada si odsječen od svijeta?  Poražavajuća činjenica je što ovu ženu možemo gledati kao srećnu u odnosu na brojne osobe s invaliditetom koje žive unutar institucija, bez obitelji i bez nade za izlazak i samostalan život.

Polno uznemiravanje i segregacija


Diskriminacija je svako razlikovanje, isključivanje, ograničavanje ili bilo kakva vrsta stavljanja osobe u nepovoljan položaj, isključivo zbog neke od njenih osobina ili zbog pripadanja nekoj skupini. Oblici diskriminacije prema Zakonu o suzbijanju diskriminacije su direktna  diskriminacija, indirektna diskriminacija, uznemiravanje, polno uznemiravanje, podsticanje na diskriminaciju, propuštanje razumnog prilagođavanja i segregacija.

Kada govorimo o ženama s invaliditetom najčešće ih prate predrasude i stavovi koji se temelje na nepoznavanju vrste njenog invaliditeta, pa su tako sve žene s invaliditetom u očima većeg dijela društva jadne, nesamostalne, teret koji će prihvatanjem nositi kroz cijeli život. Pojedinci koji su dovoljno otvoreni dajući  priliku sebi i ženi s invaliditetom da je upoznaju dolaze do poražavajućih zaključaka. Tako je položaj žena s invaliditetom puno je teži u ruralnim sredinama od onih u gradu, imaju ograničene mogućnosti -  od školovanja, zaposlenja, društvenog života, građevinskih barijera do socijalnih i zdravstvenih servisa svaka žena s invaliditetom bez obzira na svoja vidljiva postignuća, nivo obrazovanja, učešće  u svakodnevnim obavezama i društvu i dalje diskriminisana kao žena u društvu 'moćnijih' muškaraca, kao osoba s invaliditetom u svijetu zdravih, te kao žena s invaliditetom u odnosu na ostale žene. Sve je to veliki skup predrasuda koji je toliko duboko ukorijenjen u našem društvu da samo svakodnevna komunikacija žene s invaliditetom koja želi živjeti normalan život nailazi na prepreke na svim nivoima.

Selektivni pobačaji fetusa ženskog pola


Sliku društva daje nam  V.D. (30) visokoobrazovana žena s invaliditetom kojoj se pri dolasku ljekar obraća sa ti, što je ipak bolje od situacije kada je samo okrznu pogledom i traže gdje je pratnja kojoj će dati informacije o njenom zdravstvenom stanju. Strašno je kada znamo da joj se takve epizode događaju u javnim institucijama, gdje očekujemo normalan odnos i komunikaciju na ravnopravnom nivou. Žene u cijelom svijetu suočavaju se s nepravdom, zlostavljanjem i uskraćivanjem ljudskih prava. Velika diskriminacija među polovima. Izvještaj UN-a iz 2011. navodi kako bi samo u Aziji do danas živjelo 134 milijuna žena više da se ne sprovode selektivni pobačaji fetusa ženskog pola, čedomorstva i zanemarivanje ženske djece. Ukupan broj osoba u cijelom svijetu koje su završile manje od četiri razreda osnovne škole ili se nisu školovale čine dvije trećine žene. Više od 2,6 milijardi žena živi u zemljama u kojima se silovanje bračnog partnera ne smatra kaznenim djelom. Saudijska Arabija je jedina zemlja koja ženama ne dozvoljava voziti automobil ili putovati bez dozvole muškog člana porodice koji ih najčešće mora i pratiti. Otprilike svake dvije minute u zemljama u razvoju jedna žena umre uslijed komplikacija koje se javljaju tokom trudnoće ili pri porođaju, zbog nedostatka osnovne zdravstvene zaštite. Bez obzira što žene uzgajaju više od polovine usjeva u cijelom svijetu, u mnogim državama one nemaju pravo posjedovati ili naslijediti zemlju. Ovo su podaci o zdravim ženama, stoga možemo samo pokušati napraviti komparaciju kakav je položaj žene s invaliditetom u svijetu koji ima ovakav odnos prema ženama.

Nizak nivo obrazovanja


Pravobraniteljica za osobe s invaliditetom Anka Slonjšak, govoreći o problemu nasilja nad ženama s invaliditetom, ističe kako je najveći problem neprijavljivanje nasilja, kako od strane samih žena s invaliditetom, tako i od okoline. Najčešće nasilje je unutar porodice (psihičko nasilje od strane bračnog partnera), nasilje od okoline i nasilje na radnom mjestu. Kao moguće razloge neprijavljivanja navela je zavisnost žene s invaliditetom od staratelja, osjećaj nemoći, teškoće u dokazivanju nasilja, nedostatak obrazovanja i informacija,  vezanost za porodicu, socijalnu isključenost i ono što je možda najčešći razlog nepovjerenje u sistem. Posebno teško je utvrditi nasilje kod osoba s intelektualnim poteškoćama, posebno  kada se radi o osobama koje su smještene u institucije. Pravobraniteljica Anka Slonjšak naglašava da po podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo postoji 518 389 osoba s invaliditetom te su od toga 40 posto žene. Od ukupne populacije, žene s invaliditetom su oko 77 posto  nižeg obrazovnog nivoa, tj. imaju završenu četverogodišnju ili osmogodišnju školu, u najgorem slučaju nemaju završenu ni osnovnu školu što onemogućuje njihov povratak u zajednicu, zapošljavanje, a time postaju zavisni od porodice , supruga ili institucije u kojoj žive.

Diskriminacija temeljem trudnoće


Pravobraniteljica za ravnopravnost polova Višnja Ljubičić naglašava kako su specifični problemi žena s invaliditetom u Hrvatskoj ekonomski - poput nemogućnosti pronalaska zaposlenja, prema podacima dobijenim na radionicama sa ženama s invaliditetom navodi da je samo 30 posto žena ostvarilo pravo na invalidsku penziju, u odnosu na 70 posto muškaraca. Najveći broj žena s invaliditetom, 74 posto, žive u porodici. Uz to postoje barijere koje postavljaju institucije zdravstvene zaštite poput nepostojanja primjerene ginekološke i stomatološke zaštite, arhitektonske barijere te odnos prema reproduktivnim pravima, seksualnosti i zasnivanju porodice, odnosno predrasudno razmišljanje da žene s invaliditetom ne bi smjele zasnovati porodicu i imati djecu. Kancelarija pravobraniteljice za ravnopravnost  polova ne raspolaže egzaktnim podacima jesu li žene s invaliditetom  diskriminisane pri zapošljavanju više od muškaraca s invaliditetom. Ali prema opštepoznatim činjenicama o stanju na tržištu rada, može se reći da su žene generalno u nepovoljnijem položaju od muškaraca na tržištu rada u RH (diskriminacija temeljem trudnoće, materinstva, sklapanja ugovora o radu na određeno vrijeme), a žene s invaliditetom se sigurno nalaze u još težoj poziciji, nisu im dostupna sva radna mjesta, pa se iz izloženih podataka lako može zaključiti da postoji velika mogućnost dvostruke diskriminacije prilikom zapošljavanja – na osnovu pola i invaliditeta.

Položaj žena s invaliditetom puno je teži u ruralnim sredinama od onih u gradu, imaju ograničene mogućnosti -  od školovanja, zaposlenja, društvenog života, građevinskih barijera do socijalnih i zdravstvenih servisa. Statistički podaci govore da je svaka peta žena u RH izložena psihičkom i fizičkom nasilju. Ipak sve je veći broj žena bez kao i sa invaliditetom koje brane svoja prava, učestvuju  ravnopravno u porodičnim  i poslovnim aspektima života, kreiraju samostalno vlastiti život i budućnost u ovom još uvijek muškom svijetu.

Izvor: http://www.in-portal.hr/


Pripremila: Sandra Nedović

Pročitano 325 put(a)

Back to top