petak, 12 jul 2013 11:40

Terapijsko jahanje i hipoterapija

Autor:

Hipoterapija pozitivno djeluje na normalizaciju mišićnog tonusa, povećava obim pokreta, kontroliše držanje tijela, poboljšava koordinaciju, ravnotežu, cirkulaciju i disanje, pojačava koncentraciju i pažnju. Dokazano je da pozitivno djeluje na učenje, motoriku, poboljšava koordinaciju oko-šaka, vidnu i prostornu percepciju te djeluje blagotvorno s emocionalnog, psihološkog, socijalnog i edukativnog aspekta.

Američki antropolog David Anthony tvrdi kako je jahanje iz temelja promijenilo koncept ljudske pokretljivosti, zauvijek promijenilo način ratovanja, pomaknulo granice, nedostupne stvari učinilo dostupnima. Ne zna se tačan početak  terapijskog jahanja, ali još u drevnoj Grčkoj nailazimo u djelima poznatih filozofa Hipokrata (460-377. prije Krista), Merkurialisa i Tissota  tvrdnje da je hod konja najbolja terapija te sredstvo za poboljšanje zdravlja i kvalitete života osoba s invaliditetom.

Trodimenzionalni pokreti konja


Prvu studiju o značenju jahanja kao terapije napisao je 1875. godine francuski ljekar Cassaign koji je koristio jahanje kao tretman za različite bolesti i zaključio da je jahanje korisno u liječenju nekih vrsta neuroloških poremećaja, gdje je poboljšalo držanje, ravnotežu, koordinaciju pokreta i psihološko stanje. Tokom prvog svjetskog rata Engleska bolnica Oxford koristila je jahanje kao oblik terapije ranjenih engleskih vojnika. Britanski fizioterapeuti nastavili su istraživati mogućnosti jahanja za sve oblike invaliditeta te je uz podršku kraljevske porodice 1969. godine osnovana The Britishh Riding for the Disabled Association (RDA)-Britansko udruženje terapijskog jahanja. U SAD-u iste godine osnovano je američko udruženje za terapijsko jahanje The North American Riding for the Handicapped Association (NARHA), iz kojeg je 1992. godine proizašlo američko udruženje za hipoterapiju (AHA) koje 1999. godine vrši prvi ispit za hipoterapeute. Terapijsko jahanje u Skandinavskim zemljama javlja se 1946. godine nakon dvije velike epidemije dječje paralize (poliomyelitis). Popularizaciji i razvitku jahanja za osobe s invaliditetom značajno je doprinijela Lis Hartel, koja je s djelomično paralizovane obje noge, posljedica dječje paralize, prva žena koja je osvojila olimpijsku medalju 1952. (Helsinki) i 1956. (Stockholm) na Ljetnim olimpijskim igrama u dresuri. L. Hartel i fizioterapeut Ulla Harpoth radile su na širenju terapeutskih škola jahanja.

Konj, najbolji čovjekov prijatelj


Hipoterapija (grčki hippos-konj) je oblik medicinskog liječenja gdje se za postizanje terapijskog cilja koriste trodimenzionalni pokreti konja. Posebno obučeni fizioterapeuti, radni i govorni terapeuti koriste ovaj oblik liječenja za djecu i odrasle koji imaju poteškoće u kretanju. Hipoterapija pozitivno djeluje na normalizaciju mišićnog tonusa,  povećava obim pokreta, kontroliše držanje tijela, poboljšava koordinaciju, ravnotežu, cirkulaciju i disanje, pojačava koncentraciju i pažnju. Pored uticaja na fizičko zdravlje dokazano je da pozitivno djeluje na učenje, motoriku, poboljšava koordinaciju oko-šaka, vidnu i prostornu percepciju te djeluje blagotvorno sa emocionalnog, psihološkog, socijalnog i edukativnog aspekta. Korisnik ove terapije sjedi na konju bez sedla, na taj način se bolje prenose ritmičke oscilacije koje simuliraju pokrete karlice kod ljudi. To je izuzetno dobra vježba karlice i trupa, što osobama koje se kreću otežano ili pomoću invalidskih kolica predstavlja izvanrednu terapiju kao dopunu standardnim terapijama. Hipoterapija uglavnom prethodi terapijskom jahanju. Nakon što korisnik zadovolji ciljeve hipoterapije, nastavlja s terapijskim jahanjem koje predstavlja rekreacijsko jahanje za osobe s invaliditetom.

Druženje s konjem ima pozitivan uticaj na psihu, jača samopouzdanje i stvara osjećaj pripadnosti grupi


Terapijsko jahanje izvodi se uz pomoć edukovanog instruktora jahanja i volontera koji vode konja i hodaju pored jahača. Korisnici terapijskog jahanja uče jahati koristeći verbalne i fizičke signale poput svakog drugog jahača. Kretanje je kod zdravih osoba automatska radnja, ali kada je osobi ograničen ili potpuno oduzet opseg pokreta, jahanje najuspješnije simulira hodanje. Pokret koji se prenosi sa leđa konja na jahača, šalje impulse ljudskom tijelu, organizam ih prepoznaje, reaguje  na njih i pored simulacije kretanja, jahanje poboljšava pokretljivost zglobova, reguliše tonus mišića, smanjuje spasticitet, zahtjeva koordinaciju tijela kako bi konj poslušao jahačevu zapovijed. Uz navedeno druženje s konjem i boravak u prirodi ima pozitivan uticaj na psihu, jača samopouzdanje, stvara osjećaj pripadnosti grupi, što je važno kao fizioterapija.

Samopouzdanje i osjećaj slobode


Hipoterapija i terapijsko jahanje preporučuje se osobama koje imaju dijagnozu cerebralne paralize, multiple skleroze, paraplegije, reumatoidnog artritisa, mišićne distrofije, spine bifide, pomaže kod mentalnih bolesti, Daunovog sindroma, autizama, uspješno smanjuje posljedice traumatskih ozljeda mozga. Ne preporučuje se osobama sa iskrivljenjem kičme većim od 30 posto, osobama koje boluju od artroze i iščašenja kuka,  te kod težih oblika osteoporoze i patoloških lomova kostiju, osobama koje pate od hemofilije, dekubitusa (otvorene rane), nekontrolisanih epileptičnih napada, imaju smetnje krvnih sudova zbog aneurizme ili angioma i osobe koje primaju terapiju koja utiče na koagulaciju krvi. Od trenutka kada su pripitomljeni konji su  imali poseban odnos s ljudima koji ih poštuju zbog njihove inteligencije i snage, a oni podstiču čovjekovo samopouzdanje i osjećaj slobode.


Izvor: http://www.in-portal.hr/

Pripremila: Sandra Nedović

Pročitano 2331 put(a)

Back to top