U Crnoj Gori ne postoji Centar za osobe sa autizmom, nema ni stručnjaka za dijagnozu te bolesti, kao ni podataka koliko osoba živi sa autizmom. U Udruženju za pomoć tim osobama kažu da dodatno otežava to što se roditelji često suočavaju sa brojim predrasudama i odbacivenjm okoline. Žana Bulajić iz Nikšića, majka je dvadesetdvogodišnje Maje kojoj je u Beogradu dijagnostifikovan autizam kada je imala samo tri godine. Priča da je tada vjerovala u čuda. Suočavanje sa realnošću počelo je kada se vratila iz Beograda - govori u saopštenju.

Kako navode: "Ovdje u Crnoj Gori nijesmo imali neka iskustva u praktičnom radu, defektološkom, psihološkom. Mnogo kasnije preko Udruženja, preko razgovora sa roditeljima, milslim da nam je to najviše pomoglo kako i kuda da krenemo, kako da se nosimo sa tim", prisjeća se Bulajić. Kasnije je, priča Žana, dosta čitala i učila o autizmu. Priznaje da je bilo teško suočiti se reakcijom okoline.

"Suočavate se sa raznim pogledima, okretanjima, neshvatanjima, onda ste tužni, onda mislite pa kažete, ko je vama najvažniji, vaše dijete. Kasnije to nisam ni primjećivala, jer sam uvijek govorila pa problem je u njima, oni imaju problem, ja ga nemam", kaže ona. U svemu je Žana uvijek mogla da računa na podršku porodice. Ova hrabra žena kaže da je uprkos životnim teškoćama uspjela da nađe snage da se bori. Ono što osjeća prema Maji je, kaže, nešto posebno.

"Maja je dijete koje izvuče iz vas one najljepše osobine, ono najljepše što imate ona iz vas izvuče, toplinu, ljubav, sve", kaže Bulajić. Pored Maje ne zna se koliko je još u Crnoj Gori osoba sa autizmom. U Udruženju koje se bavi tom populacijom kažu da kod nas ne postoji evidencija oboljelih. Crna Gora je jedina država u regionu, koja nema centar za autizam.

"Bilo je otvoreno odjeljenje za autizam, i to je treće odjeljenje u ondašnjoj SFRJ , prvo Beograd, zatim Zagreb i mi smo bili treća republika , nažalost kod nas se stvari nijesu odvijale u tom smjeru da se išlo u korak, zbog toga što ste stalno imali neki otpor", kaže Tatjana Selhanović. Rezultati su često malo vidljivi ili su negdje nevidljivi, ali ogromnim radom, kaze Selhanović, može jako mnogo da se postigne, pogotovo ako se krene sa ranom dijagnostikom od 6 do 7 mjeseci.

"Kasno se dijagnoza uspostavi , negdje bježanje roditelja da se na vrijeme javi, obzirom da su sva djeca u obavezi da prime vakcinu, mislim da bi pedijatri morali, to je prvi kontakt, da prepoznaju rani autizam, već poslije treće godine ne govori se o ranoj dijagnostici", objašnjava Selhanović. Da bi trebalo poboljšati uslove za razvoj djece sa autizmom poručuju iz UNICEF-a. Moraju se, kažu, ojačati sistem ranog otkrivanja i procjene autizma kod djece."

"Moramo da se pozabavimo raznim predrasudama, koje društvo ima za djecu sa invaliditetom. Ostaje dosta toga da se uradi, da ojačamo školske kapacitete, u dnevnim centrima, da obezbijedimo to da sva djeca u svim zajednicama mogu da uče i da se igraju da im to pravo nije uskraćeno", kaže Bendžamin Perks iz UNICEF-a. Naše sagovornice kažu da je u čitavoj priči dobro to što je nedavno izglasan zakon da roditelji djece sa autizmom imaju pravo da sa 20 godina radnog staža odu u penziju. Dobro je i što u Crnoj Gori sada ima šest dnevnih centara za djecu sa posebnim potrebama.

"U dnevnom centru je karakterističan rad, djeca konstatnno kruže, od jednog stručnjaka do drugog. Svi su mobilni i anmirani, kroz različite oblike rada sa njima", objašnjava vaspitačica Rajna Delić. Ipak u dnevnim centrima mogu da borave samo osobe mlađe od 27 godina, starijima opet ostaju porodice od čije snage i upornosti zavisi i njihov život. Video zapis možete pogledati ovdje.

Objavljeno na Atlas TV, 13. marta 2013.