petak, 12 novembar 2021 14:39

Pristupačnost objektima i univerzalni dizajn šta kaže zakon, a kako je u praksi

Autor:

Oko 15% svjetske populacije čine osobe s nekim oblikom invaliditeta. Da li im arhitektura pomaže ili odmaže u njihovoj svakodnevici?

Iako praktična i teorijska utemeljenja arhitekture, još od antičkih klasičnih stilova pa do modernističkih projektantskih principa potkrepljenih mogućnostima standardizacije koju su zagovarali predvodnici modernog pokreta, prvenstveno Le Korbizje kroz predloženi sistem mjera kojim je uspostavio osnovni model za univerzalnu primjenu u arhitekturi Modulor, počivaju suštinski na antropometriji, to jest prilagođenosti projektovanog i izgrađenog prostora čovjekovim mjerama i morfološkim karakteristikama, svjedoci smo da savremenu arhitektonsku produkciju često prate nedostaci funkcionalnog kvaliteta i pristupačnosti objekta za korisnike s otežanom mogućnošću kretanja. Prilagođenost okruženja i arhitekture potrebama ljudi proizilazi iz civilizacijskog napretka i humanističkih vrijednosti.

Stoga je staranje o pristupačnom okruženju svojevrsni izazov za razvoj i obnovu gradova kojima su u nadležnosti donošenje prostornih i urbanističkih planova, izdavanje građevinskih dozvola i sprovođenje inspekcijskog nadzora nad izgradnjom objekata, ali i vrlo značajna stambena i komunalna politika. Kvalitet građene sredine mjeri se prvenstveno njenim pozitivnim uticajem na život korisnika.

Imajući u vidu da oko 15% svjetske populacije čine osobe s nekim oblikom invaliditeta, da je starih osoba u Evropi u prosjeku oko 20%, kao i da se mnogi ljudi iz različitih razloga u nekom periodu života suoče s otežanom ili ograničenom sposobnošću kretanja i korišćenja prostora, obezbijeđivanje pristupačnosti prostora i objekata u planskom i projektantskom procesu (naročito onih javne namjene), smatra se važnim zahtjevom koji ima znatno širu društvenu važnost i u kome se ogleda odgovornost svih aktera u procesu izgradnje (od investitora do lokalne samouprave).

Pristupačnost prema definiciji predstavlja rezultat primjene tehničkih standarda u planiranju, projektovanju, građenju, rekonstrukciji, dogradnji i adaptaciji objekata i javnih površina, pomoću kojih se svim ljudima, bez obzira na njihove fizičke, senzorne i intelektualne karakteristike ili godine starosti, osigurava nesmetan pristup, kretanje, korišćenje usluga, rad i boravak.

Uz pristupačnost prostorima i objektima koja se obezbeđuje kroz različita arhitektonska rješenja, za nesmetano kretanje i korišćenje javnih prostora i objekata neophodna je i primjena univerzalnog dizajna (u Evropskoj uniji pod nazivom Dizajn za sve), koji podrazumeva intervenciju na površinama i objektima, uključujući i prateće uređaje i opremu, s osnovnim ciljem da se stvore jednake mogućnosti pristupa, učešća i upotrebe za sve potencijalne korisnike (različite vrste vizuelnih oznaka i simbola, signalizacije i zvučnih upozorenja, taktilnih površina i dr).

Zakon o zabrani diskriminacije propisuje da svako ima pravo na jednak pristup objektima u javnoj upotrebi.

Osim što pristupačnost objektima pripada jedom od sedam osnovnih zahtjeva koje objekat treba da ispuni u ekonomski prihvatljivom vremenu upotrebe, pored mehaničke otpornosti i stabilnosti, bezbijednosti u slučaju požara, higijene, zdravlja i životne sredine, zaštite od buke, uštede energije i zadržavanja toplote, te održivog korišćenja prirodnih resursa, što je potrebno osigurati prilikom planiranja prostora i projektovanja objekata, primjena mjera pristupačnosti i Dizajna za sve, integrisanih u domaće zakonodavstvo kroz više propisa, čini jednu od ključnih vrijednosti razvijenog društva i ima uporište u međunarodnim aktima o ljudskim pravima, poput Konvencije Ujedinjenih nacija o pravima osoba sa invaliditetom.

Tako Zakon o zabrani diskriminacije propisuje da svako ima pravo na jednak pristup objektima u javnoj upotrebi (objekti u kojima se nalaze sjedišta organa javne vlasti, objekti u oblasti obrazovanja, zdravstva, socijalne zaštite, kulture, sporta, turizma, objekti koji se koriste za zaštitu životne sredine, za zaštitu od elementarnih nepogoda i sl) i javnim površinama (parkovi, trgovi, ulice, pješački prelazi i druge javne saobraćajnice i sl).

Zakon o sprečavanju diskriminacije osoba sa invaliditetom nalaže vlasnicima privatnih i javnih objekata da izvrše neophodne adaptacije kako bi pristup objektima i uslugama bio omogućen za osobe s invaliditetom, zabranjujući njihovu diskriminaciju u pristupu javnim objektima, površinama, uslugama i javnom saobraćaju.

Zakon o planiranju i izgradnji definiše pojam i aspekte fizičke pristupačnosti i utvrđuje da se zgrade javne i poslovne namjene, druge zgrade za javnu upotrebu, te stambene i stambeno-poslovne zgrade s deset i više stanova moraju projektovati, graditi i održavati tako da svim korisnicima, a naročito osobama s invaliditetom, djeci i starim osobama, omogućavaju nesmetan pristup, kretanje i boravak, odnosno korišćenje u skladu s odgovarajućim tehničkim propisima, to jeste standardima.

U praksi je rasprostranjeno nepoštovanje zakonske obaveze, što rezultira objektima koji ne ispunjavaju standarde pristupačnosti.

Elemente pristupačnosti je neophodno predvideti još u fazi planiranja i izrade regulacionih planova, pa stoga „pravila uređenja“ treba, između ostalog, da sadrže i uslove kojima se površine i objekti javne namjene čine pristupačnim osobama s invaliditetom. Prema Pravilniku o sadržini, načinu i postupku izrade i načinu vršenja kontrole tehničke dokumentacije prema klasi i namjeni objekata (2019) tehničkom dokumentacijom je neophodno obezbijediti da objekat u cjelini, odnosno u svakom posebnom dijelu, bude pogodan za predviđenu upotrebu, ispunjavajući osnovne zahtjeve bezbjednosti i pristupačnosti.

Standardi koji definišu obavezne tehničke mjere i uslove za planiranje, projektovanje i izgradnju objekata kojima se osigurava nesmetano kretanje i pristup osobama s invaliditetom, djeci i starim osobama, propisani su Pravilnikom o tehničkim standardima planiranja, projektovanja i izgradnje objekata, kojima se osigurava nesmetano kretanje i pristup osobama s invaliditetom, djeci i starim osobama (2015). Primjena standarda koje propisuje ovaj pravilnik odnosi se na planiranje novih objekata i prostora, projektovanje i izgradnju i dogradnju novih objekata (zgrade javne, poslovne i stambene namene), kao i na rekonstrukciju i adaptaciju postojećih objekata, kada je to moguće u tehničkom smislu.

I pored toga što stručni nadzor u toku građenja podrazumjeva kontrolu i provjeru kvaliteta izvođenja svih vrsta radova i primjenu propisa, standarda i tehničkih normativa, uključujući i standarde pristupačnosti, uz nadležnost i ovlašćenje građevinskog inspektora da kontroliše investitora da li je obezbijedio pristup objektu osobama s invaliditetom prema standardima pristupačnosti i da izriče novčane kazne u slučaju nepoštovanja te obaveze, u praksi je rasprostranjeno nepoštovanje ove zakonske obaveze, što rezultira mnogobrojnim novoizgrađenim i rekonstruisanim objektima koji ne ispunjavaju standarde pristupačnosti.

Često nailazimo na javne površine i objekte koji u pristupnom djelu imaju rampe koje nisu funkcionalne i adekvatno izvedene.

Grad Novi Sad primjer je dobre prakse u strateškom pristupu rješavanja problematike pristupačnosti koji je podrazumjevao uključivanje većeg broja aktera, iznalaženje odgovarajućih rješenja, edukaciju zajednice i stručnih službi (Skupština grada je 2012. usvojila Strategiju pristupačnost Grada Novog Sada 2012-2018. godine). Kroz Program obnove i unapređenja objekata javne namjene u javnoj svojini u sektoru obrazovanja, zdravstva, socijalne zaštite i sporta, koji je 2016. pokrenula Vlada a koji zajedno s lokalnim samoupravama sprovodi Kancelarija za upravljanje javnim ulaganjima, sprovedena je rekonstrukcija više od 500 objekata uz poštovanje standarda pristupačnosti na osnovu standardizovane procedure pripreme i realizacije projekata.

U svom okruženju često nailazimo na javne površine i objekte koji u pristupnom dijelu imaju rampe koje nisu funkcionalne i adekvatno izvedene. Novija stambena izgradnja obiluje problematično dimenzionisanim i projektovanim prostorima, naročito ulaznim partijama i komunikacijama, utičući time na kvalitet života i zadovoljstvo korisnika. U praksi se često zanemaruje primjena Pravilnika o uslovima i normativima za projektovanje stambenih zgrada i stanova (2015) koji se upravo u pogledu rješavanja pristupa zgradi (pristupna površina, stepenište, rampa i dr) i ulaznog prostora u slučaju denivelacije pristupne površine i pristupne stanice lifta poziva na usklađivanje s propisima o pristupačnosti.

Podizanje svijesti šire i stručne javnosti

Uz buduće unapređenje zakonskog okvira i tehničkog propisa o pristupačnosti, preuzimanjem novih standarda i obezbeđivanjem njihove adekvatne primjene u praksi kroz preciziranje na koje klase i namene objekata se primjenjuju koji standardi pristupačnosti i Dizajna za sve, potrebno je stalno uticati na podizanje svijesti šire i stručne javnosti o važnosti i neophodnosti primjene pristupačnosti u planiranju i projektovanju kako bi prostori i objekti koje svakodnevno koristimo bili prilagođeni i podjednako dostupni svim korisnicima.

Izvor: portal Gradnja odgovor kuću gradi

Pripremio: Ivan Čović

Pročitano 54 put(a)

Back to top