ponedeljak, 21 decembar 2015 15:16

Moja različitost - moje pravo!

Autor:

Ne dozvoli da ti moja različitost uskrati mene, koju možeš imati za život cio.

Kažu život – vječita igra isprepletanih niti dobra i zla, suza i smijeha, radosti i boli.. no šta li je između?

Šta je između velikih kamenih mladalačkih zidova, između olupina polomljenih snova ili mračnih haustora nadanja?

Nekad me nose vjetrovi i oluje, nekad me miluju valovi prošlosti, ali jedno znam. Postojim i uvijek sam postojala, nije ovaj svijet nikog odbio, nikog porazio, nije ovaj svijet korida… Ali borbe se dešavaju. Nekako si uslovljen da isplivaš gore kad bi možda samo želio miran život, ušuškan, kolijevku – vječitu kolijevku iz koje se plašiš izaći. Boriš se zubima, boriš se suzama, ušima, očima, rukama i nogama.. i naposletku boriš se svom dušom svojom… za svoje pravo.

Sjećam se davnog sna iz najranijeg djetinjstva... Sna u kojem sam pripadala cijelim svojim bićem. Sna u kojem sam imala ista prava… Na smijeh, na igru, na radost, na pjesmu, na slobodu. Koliko je sloboda nedostižna u stvari. Nije sloboda biti izvan zatvorskih ćelija, izvan okova, zarđalih stega… Sloboda je u glavi, u svakoj riječi, sloboda je u glasu, sloboda je u razlikama. Želim ustati, podignuti visoko ruke i reći: Slobodna sam, imam pravo da budem različita. Odrastala sam u takvom okruženju, okruženju šablona, fabričkih lutaka, istih kalupa… Gdje je različitost poput migrene. Razara, bode, smeta, ne prihvata se… Ne vjeruje se. Gdje je različitost kao loša sjenka, kao loše skuvana kafa, kao mlijeko kojem je istekao rok upotrebe. Ne ljutite se ptice moje, prijateljice, koje mi pjevaste o slobodi… Imam pravo da pišem na način na koji sam oduvijek pisala. Da se katapultiram u svoje svijetove, da navučem zavjese, okačim rukavice o klinove i pišem.. Različito, onako – krajnje ludački, ako mi ne zamjerite drugarice ptice. Vama sam se oduvijek divila. Vašoj slobodi o kojoj i sad pišem. Uvijek sam željela da pobjegnem. Željela sam da odletim, da nestanem  iz grada u kojem si kao fabrička greška, roba sa felerom. Kao bačena lutka kojoj se više dječija ruka ne raduje. Zašto? Zbog moje različitosti. Zbog mojih nedostataka ili zbog vašeg straha? Nikad se nisam krila. Nisam ni morala, jer su me Više Sile vodile putevima na koje se nikad ne bih usudila sama krenuti. Izlazila sam iz skrovišta. Možda šta mi je najviše srcu drago je činjenica da nikad nisam pokušala postati ista, stopiti se… njegovala sam različitost kao cvijet. Godinama sam zalivala, čuvala, da mi je neko ne otrgne. Znala sam da će doći taj dan, kada ću se pogledati u ogledalo i reći: Prihvatam sebe, takvu kakva jesam. Tu divnu mladu ženu koja ima pravo da želi, pravo da voli, da se smije, pravo da postoji.

Mnogo puta nisam znala kako da se izborim sa ljudima. Šta da im odgovorim na razna pitanja..Šta da kažem radoznaloj djeci iz osnovne škole? Tada nisam imala konkretne odgovore, nisam znala da nađem prave riječi. Nisam znala jesam li ja za njih dobra ili loša, jesam li im ja možda manje lijepa. Hoće li me zvati da igramo lastiša. Hoću li moći da vidim sve šta piše na tabli, hoću li moći da čitam tekst na školskoj projekciji stranog filma. Kako su mi ti strani filmovi bili crni, ha… Kao crna zemlja. Sjećam se svojih prvih naočara, i one su bile drugačije. Male crvene, okrugle naočare. Sa njima se osjećala različitom iako je na desetine ljudi oko mene u tom trenutku nosilo naočare. Vremenom sam naučila da ih volim. Kreativnim duhom sam radila stvari iz ljubavi prema sebi i prema njima, okruglim malim crvenim naočarima. Bila sam i Pipi Duga Čarapa, oblačila sam se i kao rokerka, uvijek sam bila drugačija. Samo što je moja dobra vila znala da sam rođena da budem različita. Uporno mi je noćima u snu govorila da se ne plašim, da se ne stidim i da vjerujem.

Da vjerujem da ću jednog dana na vrhovima prstiju dodirnuti zvijezde. Ne nebo, nebo je preblizu, već one zvijezde koje čak ni osobe bez oštećenja vida ne mogu vidjeti. To će biti nagrada za mene. Nagrada za sve godine. Nagrada za moje roditelje koji su dali sve za mene. Koji su me čuvali, koji su me bodrili, vodili kroz svijet… Koji su sa mnom koračali korak po korak. Koji su često bili moje oči. Koji su na pitanja: Ima li dva sunca, kako je to kad vidiš na oba oka.. odgovarali zagrljajem i bez trunke sažaljenja. Hvala im što me nisu žalili. Kralju i kraljici mog carstva. Bila sam princeza, da bila sam princeza svog carsta i ne dam titulu. Recite i vi ptice da sam sebična, ali ja moje carstvo ne dam…

To je ono što me čini različitom. To što se ni jednim atomom ne trudim da se uklopim. Da budem ista. Znate, fizički – to toliko i ne postoji. Moja različitost dolazi iznutra. Moja različitost dolazi iz shvatanja, dolazi iz mojih stihova i ovih redova. Iz mog pogleda i mojih pokreta. Nisam ja na ovaj svijet došla bez razloga. U to čvrsto vjerujem. Da, zasigurno da neću biti drugi Nikola Tesla, ha, ne smijte se ptice.. Ali biću JA. Malo li je? Postojaću i radiću sve ono što budem željela, bez prepreka i ograničenja. Svakako su barijere u mojoj glavi – jedine barijere koje priznajem. Barijere koje potpisujem ali kojima se ne povinujem.

Kad bi barem ljudi imali svijest o ljudskim pravima. Kad bi ih učili kao kakvu obaveznu pjesmu u školi. Kad bi ih živjeli. Prava treba živjeti, jer nije ni put stići – put je putovati. Živim u nadi da će neki novi klinci više govoriti, pjevati, slikati, stvarati o svojim različitostima i imati usađenu viziju. Budite ptice, budite djeca slobode. Pustite glas. Jednom se živi, jednom se živi dar. Uvijeni, lijepo upakovani rođendanski ili novogodišnji pokloni su ništa. Dar je život i svaki trenutak koji proživimo. Dar je svaki udisaj vazduha, dar je zračak sunca, kap kiše, oblačak iznad grada. Uzmi što ti pripada. Komadić neba, imaš pravo na to. Treba biti zahvalan. Zahvalnost je nerođeno čedo zadovoljstva. Zato nam je i tako iracionalno, tako nedostižno. Ali ipak kad ga osvijestimo dolazimo do tačke gdje se zbilja spajaju i nebo i zemlja, i java i san. Gdje sve prestaje da postoji. Kad čuješ otkucaje svog srca i osjetiš se kao nikad do tada – živim. Znaćeš da si izrodio najveći dar kod sebe – zahvalnost. Zahvalnost za postojanje, zahvalnost za ime koje ti je dala mati, otac, sestra, brat ili bilo ko drugi, zahvalnost za svaki novi dan, zahvalnost za san, zahvalnost za viljuške i kašike u kući, za topao dom, zahvalnost za sve ono na šta ljudi obično ne obraćaju pažnju i uzimaju zdravo za gotovo. Zahvalnost za sreću da budem drugačija. Ja to zaslužujem i imam pravo na to.


            Par dana kasnije…

„Dragana, tema je bila o ljudskim pravima, ti si pisala o slobodi i različitosti.“ zbunjeno me je gledala ženska prilika na par metara od mene. Kao da sam napravila neku veliku grešku, kao da sam srušila neku veliku stvar ili pokvarila veče. Osjetih radost, osjetih zadovoljstvo i jasno odgovorih:“Da, jasno mi je koja je tema bila. Shvatila sam je. No, nije li jedno od mojih prava da budem različita. Nije li pravo sloboda. Sloboda koju sam shvatila kroz nonšalantan let ptica. Nije li sloboda zahvalnost i sreća. Nije li to dar, gospođice?“

Dugo me je gledala, bez trunke sažaljenja, bez osmijeha, bez ijednog nagovještaja da nisam bila u pravu. Bez odobravanja. Bez osuđivanja. Ništa u tom trenutku nije postojalo. Samo veliki bijeli, ispisani papir i tijelo. Njen duh je bio negdje daleko. U tom trenutku se rađao. Znam da sam probudila svijest, znam da sam ukazala na pravo koje mi niko ne može oduzeti. To nisam znala drugačije, već praktično, kroz moje riječi. Nisam željela da pišem o tome šta je različitost, kako je doživljavam i o situacijama. Sve je to nevažno. Ja sam svojim riječima izvojevala svoju bitku. Svoje pravo da budem različita.

Usudite se da budete različiti. Nije važno šta vas to čini različitima. Nije fizički nedostatak ono što nas takvima čini. To je samo ono što ljudi žele prvo da primjete. Budite različiti na 101 način. Jedite krompir sa čokoladom.

Šta, još niste probali. Pijte jogurt sa mrvicama čipsa. Nosite dvije različite čarape, ja jesam. Slagalo mi se uz boje duha tog dana.  Radite šta želite. Koliko god godina imali, čime se god bavili, o čemu god sanjali i čemu god težili. Izađite jednog dana obučeni kao duga, zavežite kikice, nosite otkačene naočare, skačite po blatnjavim baricama. Radite sve ono što vas čini srećnim. Ne postojite kroz oči drugih ljudi, postojite kroz vašu vlastitu percepciju svijeta oko sebe.

Ne pristajem na sporazume, na zabrane i barijere. Ja mogu, ja želim. Ne plašim se svoje različitosti već glasno pjevam o njoj. To je moje pravo, koje mi je nebo lično potpisalo, sunce pečatiralo a ja na kraju realizovala. Svom svojom dušom i tijelom.

I na kraju, ma ko mi to kaže da ne postoje dva sunca, jeste li sugirni u to? Ja ću ipak sanjati o tome, jer: “Pazi šta želiš, možda ti se i ostvari“.


Autorka: Dragana Đokić (Prva nagrada na esejskom takmičenju UMHCG-a)

Pročitano 161 put(a)

Back to top