28 maj 2018
ponedeljak, 11 jun 2012 00:00

Prihvatiti različitosti – odbaciti predrasude

Postavio/la  Marin
Ocijenite ovaj tekst
(0 glasova)

 

Tekst je svojevrstan podsjetnik i resurs novinarima o osnovnim postavkama ljudskih prava osoba sa invaliditetom, te im tako omogućava da u izvještavanju izbjegnu stereotipe i stigmatiziranje.

Uvod

U savremenom društvu koje obiluje mnoštvom štampanih, elektronskih i drugih masovnih medija ne čini se pretjeranim tvrditi da su naši pogledi na zbivanja u prošlosti ili sadašnjosti oblikovani pod jakim uticajem informacija koje primamo od tih istih medija. Jedna studija podsjeća da mediji imaju tu sposobnost i moć da odrede koje informacije predstavljaju vijest te da od te vijesti naprave medijsku priču.

 

 

1 Prilikom kreiranja medijske priče, mediji, odnosno novinari koji rade u njima, u poziciji su da koriste riječi koje mogu imati negativan ili pozitivan uticaj na pojedince.

 

2 Mediji imaju mogućnost da povećaju javnu svijest i da edukuju javnost o njihovima pravima i iznad svega pomognu u promociji ljudskih prava. Mediji mogu ne samo da izvještavaju o određenim događajima nego isto tako i da ponude dublje analize događaja o tom izvještavaju.

 

Kroz analiziranje i obezbjeđivanje prostora za spajanje ili susprotstavljanje različitih mišljenja, mediji predstavljaju nevjerovatan potencijal za stvaranje bolje obrazovanog i svjesnog javnog mijenja, što neizostavno dovodi do jačeg civilnog društva i aktivnijeg stanovništva.

 

Slijedom ovog razmišljanja mediji prilikom izvještavanja o raznim društvenim problemima mogu artikulisati probleme određene grupe, ali isto tako ostvariti određen uticaj na ljudska prava osoba o kojima izvještavaju.

 

To svakako dolazi do izražaja prilikom medijskog izvještavanja o pripadnicima manjina, kako onih vidljivih ,a dobro prepoznatih nacionalnih manjina, tako i onih nevidljivih i slabo percipiranih manjina, kakve su sigurno osobe s invaliditetom. Govoreći o osobama s invaliditetom mediji mogu odigrati značajnu ulogu u obrazovanju javnog mnjenja spremnog da prihvati društvene različitosti, prepozna i odbaci predrasude o osobama s invaliditetom. S druge strane pak, mnoga istraživanja, sa raznih meridijana, pokazuju nam da mediji često prikazuju osobe s invaliditetom na stereotipan i stigmatizirajući način, izvještavajući o njima bilo kao o superherojima ili pak osobama vrijednim sažaljenja. Isto tako istraživanje pokazuje da mediji često stereotipno prikazuju osobe s invaliditetom predstavljajući ih kao jadnike na teretu društva ili pak kao “super bogalje”

 

Kako bi se poboljšalo medijsko predstavljanje osoba s invaliditetom preporučuju se razne aktivnosti koje se kreću od obučavanja urednika i novinara o učtivom izvještavanju o osobama s invaliditetom, zasnovanom na modelu koji zastupa ljudska prava,povećavanju zastupljenosti osoba s invaliditetom u medijima, bilo kao predmeta izještavanja ali i kao punopravno zaposlenih medijskih radnika, unapređenju sposobnosti zagovornika pitanja invalidnosti na polju odnosa sa javnošću do obezbjeđivanja obuke medijskih radnika o osnovnim pojmovima ljudskih prava.

 

Imajući naprijed navedeno na umu, te uzimajući u obzir ograničenost vremena i sredstava na raspolaganju, ovaj tekst ne nastoji da pruži precizan odgovor novinarima  kako da izvještavaju o osobama s invaliditetom niti ima aspiracije da pojedine članke  ili medijske izvještaje podvrgne određenoj kritici odnosno izdvoji pojedine svjetle primjere medijskog izvještavanja o osobama s invaliditetom.

 

Namjera ovog teksta je da bude svojevrsno oruđe koje će novinarima poslužiti kao određen podsjetnik i resurs o osnovnim postavkama ljudskih prava u pogledu na osobe s invaliditetom te im na taj način omogućiti da prilikom izvještavanja poštuju i, po mogućnosti, unaprijede  ljudska prava, te izbjegnu stereotipe, stigmatizaciju i senzacionalizam kada izvještavaju o osobama s invaliditetom.

 

Uzimajući u obzir izneseno, ovaj tekst je podijeljen na šest djelova. Nakon uvodnih razmatranja, prvi dio teksta pokušava da ukaže na određene istorijske uzroke u kojima leže korijeni savremenih predrasuda o osobama s invaliditetom. Zatim, tekst ukazuje na dva osnova sociološka pristupa invalidnosti, s tim u vezi objašnjavajući dva osnovna modela posmatranja invalidnosti: medicinski i društveni model. U trećem dijelu tekst pokušava na sažet način objasniti osnovne filozofske koncepte jednakosti, dok u četvrtom dijelu pažnju posvećuje nekim od najvažnijih međunarodnih dokumenta o pravima osoba sa invaliditetom. U zaključku, tekst sumira zapažanja iz prethodnih djelova i daje generalne sugestije za njihovu moguću primjenu u profesionalnom medijskom izvještavanju.

 



 

Neki istorijski korijeni predrasuda

 

Marginalizacija osoba s invaliditetom primjetna je od pojave prvih civilizacija. Oni su kroz čitavu istoriju bili izloženi i još uvijek su izloženi raznim vrstama stigmatizacije i isključivanja, koja se kretala od izrugivanja osoba s invaliditetom do poziva na njihovo fizičko uništenje. Opsesija tjelesnim savršenstvom, tako duboko ukorijenjena u antičkim mitovima i takmičarskim sportovima, praksa čedomorstava djece sa oboljenjima, kao i dugotrajna tradicija primjenjivanja tjelesnih kazni te tako pretvaranja kriminalaca u osobe s invaliditetom su ponuđeni kao mogući izvori sadašnjih predrasuda i steorotipa o osobama sainvaliditetom.

 

U Srednjem vijeku osobe s invaliditetom su posmatrane kao direktna uvreda moralnim vrijednostima tako da su osobe sa invaliditetom percipirane kao “nečiste i kažnjene”.

 

Ove percepcije su izrodile tri društvene reakcije. Najzloglasnija je zagovarala istrebljenje nečistih. Druga reakcija se sastojala od traženja načina izlječenja osoba s invaliditetom i treća reakcija koja je i najpovezanija sa religioznim shvatanjima insitirala je na dobročinstvu prema osobama s invaliditetom na koje se gledalo kao na jedan od "oblika bijede i patnje."

 



 

Od medicinskog prema društvenom modelu

 

Na ovom nasljeđu izrastao je takozvani medicinski model invalidnosti. Medicinski model sugeriše da je invalidnost individualni problem izazavan povredama ili bolestima koji zahtijeva prvenstveno ljekarski tretman i bolničku brigu. Medicinski model se fokusira na onesposobljenje radije nego na osobu. Rigidnost medicinskog modela doprinijela je razvoju  percepcije da su osobe s invaliditetom "oslobođene od normalnih građanskih dužnosti kao što su odlazak u školu, preuzimanje porodičnih obaveza, dobijanje posla, što je dovelo do ustanovljavanja posebnih usluga za osobe s invaliditetom kao što je stvaranje rezidencijalnih medicinskih ustanova ili posebnih škola za osobe s invaliditetom. Segregacija i društvena isključenost osoba sa invaliditetom su na kraju predstavljale neizbježne posljedice medicinskog modela.

 

Kao protivteza medicinskom modelu pojavio se takozvani društveni ili socijalni model (eng. social model) Ovaj model se manje fokusira na lična onesposobljenja odnosno oštećenja određene osobe nego radije svoju pažnju usmjerava na ograničenja uspostavljena od društva kao cijeline koje u suštini određuje ko je “normalan” a ko nije. Društveni model naglašava da isključenost osoba s invaliditetom ne leži u pogrešnoj pretpostavci da one nijesu sposobne za samostalan život nego u društvenim barijerama koje im onemogućavaju da samostalno rade i žive. Ovaj model sve više potiskuje medicinski model tako da se isti često naziva i model ljudskih prava gledanja na invalidnost tako naglašavajući povezanost o ljudskih prava i invalidnosti.

 

Možemo se usuditi te čak tvrditi da je ideja ljudskih prava i stvorila ovaj paradigmički preokret iz medicinskog modela u društveni model invalidnosti upravo iz  fundamentalne činjenice da se čitava filozofija ljudskih prava zasniva na ideji da su svi ljudi rođeni slobodni i jednaki. To nas dovodi do sljedećeg dijela ovog teksta koji će nastojati u kratkim crtama objasni osnovne koncepte fundamentalnog principa ljudskih prava - principa jednakosti.

 



 

Koncepti jednakosti

 

Princip ravnopravnosti (jednakosti) predstavlja osnovnu vrijednost prava o ljudskim pravima. Ovaj princip je čvrsto ugrađen u Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima, koja naglašava da su sva ljudska bića rođena slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima, ili rečeno drugim riječima, ‘svaka osoba je ovlaštena na jednaku brigu i jednako poštovanje.’

 

Široko je prihvaćeno kako u literaturi tako i u praksi da su principi jednakosti i nediskriminacije pozitivni i negativni izraz istog principa. Međutim, bez obzira na konsenzus o osnovnoj prirodi principa jednakosti kako u međunarodnom tako i u unutrašnjem pravu najmanje dva različita koncepta ovog prinicipa mogu se izdvojiti. Ovi koncepti su formalna jednakost i materijalna jednakost, koja se pak može razlučiti na jednakost rezultata i jednakost mogućnosti.

 

Jednakost u formalnom smislu je zasnovana na Aristotelovom konceptu koji kaže da jednaki moraju biti tretirani jednako. Prema ovom principu jednakost je zagarantovana ako su osobe tretirane na bazi njihove individualnosti a ne prema negativnim stereotipima koji im se pripisuju zbog njihove boje kože, vjere ili pak invalidnosti što je naravno i najveći doprinos ove teorije. U kontekstu invalidnosti, značaj fomalnog shvatanja jednakosti upravo leži u činjenici da ovo shvatanje jednakosti zahtijeva ignorisanje osnova  razlikovanja kao što je invalidnost. Međutim, s druge strane, golo ignorisanje različitosti može dovesti do produbljivanja nejednakosti. Formalno shvatanje jednakosti pomaže u borbi protiv stereotipa i stigmatizacije, ali po cijenu propusta ostvarivanja pravde u realnosti različitosti.

 

Jednakost rezulatata nalazi svoje korijene u egalitarnim doktrinama koje propovijedaju da u cilju postizanja jednakosti sve razlike kako društvene tako i ekonomske trebaju biti uklonjenje ili bar premoštene kroz jednaku raspodjelu dobara. Naročit značaj ovog koncepta jednakosti leži u činjenici da ona prepoznaje da naizgled identično postupanje može u praksi osnažiti nejednakosti zbog ranije ili tekuće diskriminacije.Međutim, sa druge strane, jednakost rezultata sama po sebi može pogodovati diskriminaciji, jer se fokusira, prije svega, na rezultate radije nego na postupanje.

 

Treći koncept sagledavanja pojma jednakosti, koji se nalazi između dva antipoda je jednakost mogućnosti. Prema ovom konceptu prepreke koje sprečavaju jednake šanse, se moraju ukloniti. U kontekstu diskriminacije na osnovu bilo koje unutrašnje ili spoljne karakteristike, ovaj koncept jednakosti nalaže da, kako to Sandra Fredman objašnjava, “ako su stereotipi osnova diskriminacije onda činjenica onesposobljenja mora biti ingorisana, ali s druge strane onesposobljenje mora biti uzeto u obzir ako društvene norme djeluju kao prepreke za uključenje u društvo.” Prema ovom konceptu ostvarenje jednakosti nameće ne samo obavezu da se sudržava od diskriminacije odnosno od nejednakog postupanja, nego takođe, naglašava da sve prepreke koje sprečavaju individue da imaju jednake mogućnosti za participaciju u društvu moraju biti uklonjenje kroz afirmativno, administrativno ili pak sudsko djelovanje. Ovaj pozitivni aspekt jednakosti u kontekstu invalidnosti je odslikan u terminu razumne adaptacije.

 

Izvor: http://www.media.ba/mcsonline/bs/tekst/prihvatiti-razlicitosti-odbaciti-predrasude

 

 

Pročitano 2349 puta Posljednja izmjena ponedeljak, 18 mart 2013 10:08
Ulogujte se da bi komentarisaliLogin to post comments

DisabilityINFO aplikacije

Video nedjelje

Posjetioci i posjetiteljke

Ko je na mreži: 40 gostiju i nema prijavljenih članova