Veliki rad, trud i posvećenost su donjeli nevjerovatno dobre rezultate. Marijana Goranović, Radmilo Baranin, Miloš Ranitović, Danilo Gojković, Maja Rajković, Miloš Spaić i Mirnes Ramović su ispunili deset normi za Paraolimpijske igre, ali zbog sistema koji je odredio Međunarodni paraolimpijski komitet, samo dva slota, odnosno dva mjesta na Igrama u Japanu.

Postoje izgledi da Crna Gora izbori i treće mjesto na Evropskom prvenstvu koje se prije Igara održava u Poljskoj. S druge strane, izabranici sjajnog stručnjaka Veljka Čegara idu korak po korak. Sada su misli usmjerene ka međunarodnom mitingu u Splitu, a zatim korak po korak, do šampionata Evrope na kojem će Crna Gora moći da se pohvali da je stigla sa nikada većim brojem takmičara. Ono što je takođe jako bitno naglasiti, svi će biti konkurentni za osvajanje medalja.

„Ostvarili smo zaista mnogo i ponosni smo na ostvareno. Činjenica da ćemo na Evropsko prvenstvo krenuti sa najvećim brojem takmičara u istoriji je vrijedno osvajanja jedne od medalje, a pomenuta medalja je cilj sa kojim ćemo krenuti na smotru najboljih atletičara Starog kontinenta. Konkurencija je sve jača i jača, ali sve jača i jača je i Crna Gora. S obzirom da sam optimista po prirodi, vjerujem da ćemo nastaviti kontinuitet osvajanja medalja na šampionatima Evrope“, naglasila je Marija Goranović za Sport Klub.

Podsjećanja radi na Evropskom prvenstvu u Grosetu Marijana Goranović je osvojila srebrnu, a Radmilo Baranin zlatnu i srebrnu medalju. Na šampionatu Evrope u Berlinu, Marijana Goranović je stigla do srebra, a pomenuti šampionat će ostati upamćen i po tome što su atletičari iz Crne Gore osvojili četiri četvrta mjesta.

„Činjenica da paraolimpijski pokret u Crnoj Gori raste iz dana u dan čini nas ponosnim. Već sada je jasno da ćemo na Paralimpijskim igrama u Japanu napraviti korak naprijed kada je broj učesnika u odnosu na London i Rio u pitanju. Uz to, već sada imamo prospekte za Paraolimpijske igre u Parizu. Međutim, fokus mora da bude na godini koja je u toku. Sa nestrpljenjem očekujemo prvo takmičenje u Splitu, a zatim i Evropsko prvenstvo u Poljskoj. Ponavljam, vjerujem da ćemo obradovati sve ljubitelje sporta u Crnoj Gori lijepim vijestima, da ćemo uspjeti da nastavimo kontinuitet osvajanja medalja na šampionatima Evrope, te da ćemo napraviti lijepu uvertiru za Paraolimpijske igre u Japanu“, naglasila je Marijana Goranović.

Ono što je već sada jasno, Paraolimpijski komitet Crne Gore će biti na slatkim mukama, ako se one tako mogu nazvati, jer će od sedam vrhunskih takmičara, morati da izabere dva, ako bude sreće tri, koja će braniti ugled Crne Gore u Tokiju.

Izvor: www. http: sportklub.rs 

U naredne dvije godine značajan broj aktivnosti biće usmjeren na uspostavljanje usluga u zajednici za osobe s invaliditetom na teritoriji Glavnog grada, ali i njihov bolji kvalitet i održivost. To je poručeno na konferenciji za medije povodom predstavljanja novog projekta pod nazivom Pristupačnim prevozom do promjena (Accessible Drive for the Change).

Riječ je o projektu finansiranom iz IPA fondova koji realizuje Udruženje mladih s hendikepom Crne Gore (UMHCG) u saradnji sa Glavnim gradom i Zavodom za socijalnu i dječiju zaštitu, kao partnerima na projektu.

Izvršna direktorica UMHCG Marina Vujačić istakla je da je cilj projekta da doprinese većoj socijalnoj inkluziji osoba s invaliditetom kroz aktivnosti u pravcu poboljšanja broja i kvaliteta socijalnih usluga.

Projekat će trajati dvije godine, a podrazumijeva nabavku dva vozila za prevoz OSI od vrata do vrata kao novog socijalnog servisa u Glavnom gradu, izradu baze podataka potencijalnih korisnika prevoza, izradu aplikacije za pametne telefone za naručivanje prevoza, kao i protokola za pružanje ove usluge.

Drugi segment projekta obuhvata preporuke za unaprjeđenje normativnog okvira za pružanje socijalnih usluga za OSI kroz analizu postojećih usluga, kao i istraživanje o nedostajućim, a treći izradu programa obuka i treninga za stručne radnike radi unapređenja kvaliteta i kontinuiteta u pružanju socio-edukativnih usluga, kao i pružanje usluga personalne asistencije za pet osoba s invaliditetom.

“Cilj nam je bolji kvalitet usluga za osobe s invaliditetom, ali i mnogo veća raspoloživost usluga na nivou lokalne zajednice u odnosu na ono što je sada slučaj”, istakla je Vujačić, napominjući da je uslugu prevoza od vrata do vrata do sada obezbjeđivalo Udruženje.

Ona je objasnila da će se tokom projekta raditi na definisanju smjernica i standarda za neke usluge koje su samo pomenute u zakonu, kao i na formulisanju preporuka za unaprjeđenje zakonskog okvira, izradi novih podzakonskih akata i boljem regulisanju postojećih.

UMHCG ima dva akreditovana programa obuke kod Zavoda za socijalnu i dječju zaštitu, navela je Vujačić, a uskoro će biti akreditovan i treći.

Gradonačelnik Vuković je ocijenio da je upravo odnos prema ovom dijelu društvene zajednice lakmus papir koji pokazuje nivo ukupnog društvenog i civilizacijskog razvoja, te da sve dok OSI ne budu statusno izjednačeni sa drugima i dok im ne krairamo uslove za normalni svakodnevni život ne možemo biti zadovoljni time što smo kao društvo postigli na planu ukupnog razvoja.

“Ovo posebno ima smisla, ako imamo na umu malobrojnost naše zajednice i statistike koje govore da je desetak posto populacije u kategoriji OSI. Malobrojna zajednica kao što je naša nema luksuz da se odrekne tog potencijala”, poručio je Vuković.

Glavni grad neće štedjeti ni napore ni finansije za unapređenje položaja osoba s invaliditetom (OSI) i apsolutno sam siguran da nije daleko dan kada ćemo imati drastično drugačiju sliku Podgorice u tom smislu, kada će svi koji žive u ovom gradu, pa i osobe s invaliditetom moći da uživaju sva prava i da normalno funkcionišu, istakao je Vuković.

On je naveo da Glavni grad godinama u kontinuitetu radi na unapređenju kvalieta života OSI, da postoji cijeli niz mehanizama socijalne zaštite, kao i da je nastojanje da se svake godine uvode novi.

“Glavni grad se ovim pitanjem bavi na sistemski način i to je jedini put. Nijedan projekat ako je vremenski oročen neće dati željene rezultate. Rezultate može dati samo posvećen rad i aktivnosti koje ćemo skupa sprovoditi u kontinuitetu. Da li sve ovo znači da sam zadovoljan time kakav je položaj OSI u Glavnom gradu? Ne znači. Neću biti zadovoljan sve dok u gradu imamo situaciju da ovi ljudi ne mogu da ostavaruju elementarna ljudska prava i normalno funkcionišu, bez obzira na razloge, koji nisu možda uvijek u vezi s našim nadležnostima, nego za neke društvene pojave, poput saobraćajne nekulture i drugog.

Figurativno rečeno, mi se nećemo „smiriti” sve dok Podgoricu ne učinimo gradom u kojem je moguć normalan život za sve”, rekao je Vuković.

Kako je istakao, neće biti zadovoljan dok postoji ijedna gradska institucija u koju se ne može ući ako imate neki vid invaliditeta.

“Napravili smo popis nedavno i znamo da postoje problemi sa jednim brojem sekretarijata i organa lokalne uprave, da nam nedostaju liftovi i platforme. Uvjeren sam da ćemo u narednih nekoliko godina u potpunosti riješti taj problem jer ne možemo biti odgovorna gradska uprava ako ljudi koji su upućeni na nas ne mogu da uđu u te prostorije.

Takođe, neću biti zadovoljan sve dok gradske institucije ne dobiju oznake na Brajevom pismu, neću biti zadovoljan sve dok bar glavne gradske saobraćajnice ne budu obilježene taktilnim stazama, dok na tim saobraćajnicama. odnosno semaforima ne budemo imali zvučnu sigalizaciju. Pred nama je jako puno posla”, saopštio je Vuković.

Samostalna savjetnica u Zavodu za socijalnu i dječju zaštitu Ružica Stanković istakla je da će ova institucija svoje učešće u projektu realizovati kroz učešće u izradi analize i unapređjenje usluga koje se nude OSI, pisanje inicijative za izradu pravilnika za njihovo pružanje sa akcentom na personalnu asistenciju i stanovanje uz podršku, kao i kroz akreditaciju programa obuke.

Projekat se najvećim dijelom finansira iz granta IPA II Višegodišnjeg akcionog programa za zapošljavanje, obrazovanje i socijalnu zaštitu u Crnoj Gori.

Njegova ukupna vrijednost je oko 250.000 eura, od čega je 200.000 eura finansirano iz granta EU, dok će ostatak biti obezbijeđen kroz kofinansiranje drugih donatora.

Izvor: UMHCG i PR služba Glavnog grada Podgorice

Ministar rada i socijalnog staranja Kemal Purišić uručio je izvršnoj direktorici Udruženja mladih sa hendikepom Crne Gore Marini Vujačić licencu za obavljanje djelatnosti za uslugu personalna asistencija.

Tom prilikom istaknuto je da je riječ o licenciranom pružaocu usluge personalne asistencije u Crnoj Gori, koji uslugu pruža u skladu sa standardima pružanja ove usluge, te da se ona kao takva na ovaj način uvodi u sistem socijalne zaštite i obezbjeđuje kao pravo osoba sa invaliditetom. Namjera je da se ova usluga u narednom periodu proširi i obuhvati više korisnika.

Usluga personalne asistencije pruža se korisniku lične invalidnine, odnosno dodatka za njegu i pomoć koji je u radnom odnosu, odnosno uključen u sistem visokog obrazovanja, odnosno sistem obrazovanja odraslih.

Pružalac usluge personalne asistencije treba da ima najmanje jednog stručnog radnika. Neposrednu uslugu personalne asistencije pruža saradnik - personalni asistent, po pravilu jedan personalni asistent pruža uslugu za jednog korisnika i angažovan je u radu sa jednim korisnikom, najmanje 20, a najviše 40 sati sedmično.

Neposredni pružalac usluge personalne asistencije (saradnik) korisniku obezbjeđuje pomoć pri održavanju lične i higijene prostora, nabavku hrane, pripremu obroka i pomoć pri hranjenju. Takođe, i pomoć pri oblačenju, podizanju, premještanju i kretanju unutar i izvan korisnikovog prostora, radnog mjesta i mjesta gdje se odvijaju društvene i obrazovne aktivnosti i korišćenju prevoza. Obezbjeđuje i pomoć pri korišćenju zdravstvenih usluga i korišćenju ortopedskih pomagala, pomoć pri komunikaciji i pomoć u zadovoljavanju socijalnih, kulturno-zabavnih, obrazovnih i sportskih potreba.

Ministarstvo rada i socijalnog staranja izdalo je licencu Udruženju mladih sa hendikepom Crne Gore za uslugu personalna asistencija za pet korisnika na period važenja od šest godina. 

Personalni asistent je, shodno Konvenciji UN-a o pravima OSI, jedno od osnovnih prava i usluga koja je ključna za samostalan život u zajednici. Posebno je važno da se ova usluga pravilno pruža i implemntira kako se ne bi preklapala sa sličnim uslugama kao što su asistent u radu, asistent u nastavi, pomoć u kući ili uslugom ličnog pratioca koja postoji definisana u nekim sistemima.

Projekat Pristupačnim prevozom do promjena (Accessible drive (for) the change) sprovodi Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore, s projektnim partnerima Glavnim gradom Podgorica i Zavodom za socijalnu i dječju zaštiu, uz podršku Evropske unije, kroz projekat  IPA II - Višegodišnji program akcije za Crnu Goru za zapošljavanje, obrazovanje i socijalnu politiku (Multi-annual Action Programme for Montenegro on Employment, Education and Social Policies), grant u okviru poziva Podrška pružanju usluga socijalne i dječije zaštite (Support to Provision of Social and Child Protection Services).

Opšti cilj poziva za projekat je „unapređenje sistema socijalne i dječije zaštite u Crnoj Gori”, a posebni cilj je „podržavanje daljeg razvoja i kvalitetnog pružanja socijalnih usluga sa sjedištem u zajednici na lokalnom nivou”. Ovaj cilj je direktno povezan sa poboljšanjem i pružanjem usluga osobama sa invaliditetom u Crnoj Gori, a namjera je pružanje visokokvalitetnih usluga socijalne i dečije zaštite. 

Opšti cilj projekta je doprinijeti socijalnoj inkluziji osoba s invaliditetom u Crnoj Gori u naredne 3 godine, dok je specifični cilj projekta povećati broj i kvalitet usluga koje se pružaju OSI u Crnoj Gori u naredna 24 mjeseca.

Ciljne grupe projekta su: osobe s invaliditetom, njihove porodice, organizacije osoba s invaliditetom, lokalna samouprava Podgorice, pružaoci socijalnih usluga, Zavod za socijalnu i dječiju zaštitu, Ministarstvo rada i socijalnog staranja i društvo u cjelini.

Krajnji korisnici projekta su: Najmanje 100 osoba sa invaliditetom iz Podgorice kojima će biti pružena usluga prevoza od vrata do vrata, pet osoba s invaliditetom kojima će biti pružena usluga personalne asistencije, lokalna samouprava Podgorice, pružaoci socijalnih usluga, Zavod za socijalnu i dečiju zaštitu i Ministarstvo rada i socijalnog staranja.

Aktivnosti koje se namjeravaju sprovesti ovim projektom podijeljene su kroz tri glavna cilja: 

Cilj 1 je Uspostavljanje prevoza od vrata do vrata za OSI kao nove socijalne usluge u Glavnom gradu Podgorica, a u okviru njega su planirane aktivnosti: 1.1 Nabavka pristupačnog vozila za prevoz od vrata do vrata, 1.2 Izrada baze podataka potencijalnih korisnika usluge prevoza od vrata do vrata, 1.3 Izrada aplikacije za pametne telefone za naručivanje usluge prevoza od vrata do vrata, 1.4 Prevoz od vrata do vrata za OSI u Podgorici i 1.5 Razvoj protokola za pružanje usluge prevoza od vrata do vrata.

Cilj 2 je Obezbjeđivanje smjernica za unapređenje regulatornog okvira za obezbjeđivanje socijalnih usluga za OSI, a u okviru njega su planirane aktivnosti: 2.1 Analiza stanja usluga koje su zakonom garatovane OSI s ocjenom stanja u praksi i izrada preporuka za poboljšanje, 2.2 Inicijativa za izmjenu pravilnika u oblasti pružanja usluga OSI (prvenstveno u dijelu personalne asistencije i stanovanja uz podršku) i 2.3 Izrada preporuka za nove pravilnike u oblasti pružanja usluga OSI. 

Cilj 3 je Unaprjeđenje kontinuiteta i kvaliteta usluga obezbijeđenih OSI, a u okviru njega su planirane aktivnosti: 3.1 Izrada programa obuke stručnih radnika i saradnika u oblasti socijalne i dječije zaštite za pružanje socio-edukativnih usluga, 3.2 Akreditacija programa u oblasti socio-edukativnih usluga, 3.3 Organizovanje treninga za stručne radnike i saradnke u oblasti socijalne i dječije zaštite o osnovnim temama u oblasti invaliditeta, personalne asistencije i pružanja socio-edukativnih usluga – 3 treninga i 3.4 Pružanje usluge personalne asistencije za 5 OSI.

Realizacija projekta traje 24 mjeseca počev od 2. marta 2020, s doprinosom EU u iznosu od 200,000.00€.

Pripremila: Milica Marđokić 

Filip Radović na martovskoj listi Međunaordne para stoni tenis federacije u kategoriji S10 sa 1696 bodova zauzima 3 poziciju koja ga trenutno direktno vodi na Paraolimpijske igre u Tokio. Do kraja kvalifikacionog ciklusa po rang listi, koji se zatvara 31 marta odigraće se još samo dva turnira, u španskoj Kosta Bravi od 5 do 8 marta i jordanskom Amanu od 24 do 26 marta, i nakon njih će najboljih 6 sa svjetske rang liste izboriti direktan plasman na Paraolimpijske igre.

"U dobroj sam poziciji, blizu direktnog plasmana. Planirano je bilo da nastupim i plasman potvrdim na Masters turniru u italijanskom Linjanu od 18 do 22 marta ali je taj turnir kao i Kina open zbog poznate situacije Korona virusa otkazan. Ovako ostajem u nelagodnoj situaciji da čekam rasplete turnira u Španiji i Jordanu”, rekao je Radović.

Prvu poziciju zauzima Poljak Patrik Čajnovski sa 1855 bodova, drugi je Džejkob Dejvid iz Indonezije sa 1842 boda i oni su već obezbjedili plasman u Tokio. 

Direktni konkurenti Filipu Radoviću su Francuz Mateo Bohas i Austrijanac Kristijan Gardoš koji dijele 4 i 5 poziciju sa 1691 bodom, Kinez Lijan Hao koji je 6 sa 1689 bodova kao i sedmoplasirani Španac Ruiz Rejes koji ima 1683 boda.Ruiz Rejes i Mateo Bohas će nastupiti na turniru u Kosta Bravi dok će se spisak učesnika u Jordanu znati 10 marta.

Drugi takmičar u kategoriji S10, Luka Bakić nakon dvije bronzane medalje u poljskom Vladislavovu sa 1511 bodova zauzima 15 poziciju na svjetskoj listi. Luka Bakić će nastupiti na turnirima u Španiji i Jordanu. Svoju šansu za plasman na Paraolimpijske igre tražiće na Svjetskom viner kvalifikacionom turniru koji će se održati u slovenačkom Laškom od 9 do 11 maja i sa kojeg samo pobjednik po kategoriji obezbjeđuje vizu za Tokio.

U Laškom neće nastupiti već plasirani prvaci kontinenata i oni koji se 31 marta direktno kroz rang listu plasiraju na igre.

Pripremila: Anđela Miličić

Izvor: sajt POKCG

Institut oduzimanja poslovne sposobnosti jedan od najdrastičnijih primjera onemogućavanja pristupa pravdi za OSI

Podgorica, PR pres servis – Institut oduzimanja poslovne sposobnostikoji se primjenjuje kada su u pitanju osobe s invalititetom (OSI) jedan je od najdrastičnijih primjera onemogućavanja pristupa pravdi odnosno pristupa pravima za tu populaciju, a crnogorsko zakonodavstvo trebalo bi revidirati kako bi se prioritetno zaštitilo dostojanstvo osoba s invaliditetom.

Uz to neophodno je osigurati primjenu zakona u dijelu pristupačnosti u najširem smislu, ali i obezbijediti primjenu adaptacija u postupku pred sudom.To je saopšteno na okruglom stolu „Pristup pravdi za OSI i jednako priznanje pred zakonom“, koji je organizovalo Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG), u saradnji s Centrom za građanske slobode (CEGAS), a u okviru projekta All = in Access 2 Justice – Svi jednaki u pristupu pravdi, koji je finansiran od Evropske unije, kroz program pretpristupne podrške (IPA), i kofinansira od strane Ministarstva javne uprave.

Predsjednik Skupštine UMHCG-a Milenko Vojičić istakao je da je propisivanje i primjena instituta oduzimanja poslovne sposobnosti za OSI jedan od najdrastičnijih primjera zakonskog ograničavanja prava i sloboda osoba s invaliditetom.

„Osoba kojoj je oduzeta poslovna sposobnost po sada važećim prposima, nema pravo sklapanja braka i porodice, pravo usvojenja, ne može biti podvrgnuta medicinsko-potpomognutoj oplodnji, ne može biti donor, niti primiti organ, nema pravo zaposlenja, ne može biti korisnik usluga za život u zajednici koje podrazumijevaju ugovorni odnos, nema pravo glasa i izbora u funkcije“, rekao je Vojičić.

On je kazao da se u tim situacijama prema OSI pristupa kao prema objektu, a ne subjektu prava.

Vojičić je kazao da uprkos težnjama demokratskog društva, zasnovanog na poštovanju različitosti i jednakosti, promjena paradigme invaliditeta ne dešava se prvo u propisima, političkim dogovorima i odlukama, već, kako je rekao, sve promjene počinju od društva, koje uključuje nosioce vlasti, ali i građane koji im daju legitimitet na izborima.

„U tom smislu, moralno i političko načelo poštovanja različitosti, nediskriminacije, odnosno poštovanja dostojanstva ličnosti OSI nije dovoljno, već mu mora prethoditi promjena svijesti prema invaliditetu, koja onda podrazumijeva i legislativne i promjene u postupanju, odnosno primjeni zakona i procedura“, rekao je Vojičić.

Šefica Sektora za evropske integracije, politička pitanja, medije i informisanje u Delegaciji Evropske unije u Podgorici Plamena Halačeva ocijenila je da je potrebno uložiti dodatne napore na terenu i usklađivanju zakonodavstva sa Konvencijama Ujedinjenih nacija o pravima OSI.

„Zabrinjavajuće je i to što zakonska definicija invaliditeta u Crnoj Gori ostaje uzrok višestrukih ograničenja i kršenja prava OSI. Pitanje rješenja poslovne sposobnosti treba da se riješi bez odlaganja, u skladu sa Konvencijom UN-a“, istakla je Halačeva.

Prema njenim riječima, potrebno je i što hitnije adaptirati sudove i druge prostorije za javnu upotrebu za OSI.

„Zakonodavne norme se moraju konsolidovati, uključujući obuku prevodilaca znakovnog jezika, uključivanje pomoćnika i posrednika u suđenju, kao i preduzimanje drugih mjera. Međutim, fokus ne bi trebalo da bude samo na poboljšanju zakonodavstva. Jedan od najvećih problema u pristupu pravdi je nedostatak informacija o pravima“, rekla je Halačeva.

Ona smatra da lokalne vlasti snose veliku odgovornost kako u pogledu promocije, tako i u obezbjeđivanju osnovnih prava za OSI.

„Treba još mnogo uraditi u ovoj oblasti u Crnoj Gori, ali zajedničkim radom moguće je postići konlretne promjene i poboljšati život najugroženijih u društvu“, rekla je Halačeva.

Zaštitnik ljudskih prava i sloboda Siniša Bjeković ukazao je da su brojne barijere sa kojima se suočavaju OSI, a da je jedna od njih sitacija kada se neko lice lišava poslovne sposobnosti.

„To je jedan od razloga nedostatka mogućnosti opšteg pristupa pravdi, kada je u pitanju ne samo Crna Gora nego sve one države koje imaju jedan tako restriktivan pristup kada je u pitanju rješenje o poslovnoj sposobnosti“, rekao je Bjeković.

On smatra da je drugi važan problom nedostatak pristupačnosti i uslova prilagođenosti za OSI u najširem smislu.

„Još jedan važan segment je nedostatak informacija i svijesti o mogućnostima korišćenja pravnih sredstava koja su na raspolaganju OSI. To je nešto na čemu treba raditi ne samo sa stanovišta državnih organa, već i svih onih koji zagovoraju prava OSI. Nedostatak finansijskih sredstava je, takođe, jedan od bitnih faktora za upuštanje u spor kada su u pitanju OSI“, kazao je Bjeković.

On je ukazao i da OSI imaju neku vrstu straha kada ulaze u postupak zaštite iz razloga što, kako smatra, ne postoji predvidljivost kada je u pitanju ishod samoga spora što „OSI čini na neki način inferiornim da li uopšte da pokrenu postupak zaštite svojih prava“.

Koordinator pravnih poslova u Centru za monitoring i istraživanje (CeMI) Ivan Vukčević kazao je da je realizacija projekta UMHCG značajna jer se OSI i dalje suočavaju sa stigmom i određenim stepenom diskriminacije, neravnopravnim položajem, ali i nejednakim ili ograničenim šansama i mogućnostima.

„Problem za OSI predstavlja pristup pravdi, kako fizički, tako i faktički jer određeni broj službenika i nosilaca pravosudne funkcije i dalje do kraja ne shvata koncept prava osoba s invaliditetom. Tačnije, ne shvataju da OSI ne traže nešto što im ne pripada, već da oni imaju jednaka prava kao i svi drugi građani, a da je država dužna da stvori preduslove i omogući im jednake mogućnosti za kvalitetan život“, istakao je Vukčević.

On je ocijenio da je jednak tretman pred sudovima od ključnog značaja za OSI jer je to, kako je rekao, osnovni preduslov za ispunjavanje gotovo svih drugih prava i sloboda uzimajući u obzir da su pravosudni organi jedini koji mogu da obezbijede pravnu zaštitu svim građanima kada su im druga prava ugrožena

Izvršna direktorica UMHCG Marina Vujačić, ukazala je da crnogorsko zakonodavstvo još uvijek „u dobroj mjeri“ ne razgraničava pojam intelektualnog ipsihosoijalnog ili poznatijeg kroz istoriju kao mentalnog invaliditeta, koji su dvije potpuno različite kategorije.

„Međutim, zakonskim rješenjima, pa i onim iz pristupa pravdi, ova dva pojma se ne diferenciraju dovoljno dobro, zbog čega institut poslovne sposobnosti koristi pojmove poput duševno nezreo, duševno zaostao, duševno bolestan i slično, kojima obuhvatza obje ove kategorije, a definiše i djelimično i potpuno lišenje poslovne sposobnosti “, rekla je Vujačić.

Ona je kazala da dodatno Zakon o zaštiti i ostvarivanju prava prava mentalno oboljelih lica, koji je u nadležnosti Ministasrtva zdravlja, propisuje spornu odredbu o potpunom ograničavanju slobode osoba za koje se pretpostavlja da imaju psihosocijalni invaliditet.

Vujačić je ukazala i da crnogorsko zakonodavstvo ne propisuje univerzalnu definiciju invaliditeta, i da ne definiše na univerzalan način ko su OSI.

„Zato u brojnim propisima, imamo situaciju da se dešava diskriminacija među samim kategorijama OSI, u odnosu na vrstu njihovog oštećenja i stepen oštećenja, a nekad i godine starosti“, rekla je Vujačić.

Savjetnica u Vrhovnom sudu Crne Gore Bojana Bandović kazala je da je težnja svih sudskih vlasti, a među njima i crnogorske, da pravosudni sistem bude pravičan i djelotvoran, sa većom stopom efikasnosti i transparentnosti.

„Da bi jedan sudski postupak bio pravičan, sva lica moraju imati jednak pristup pravdi i sudu, bez diskriminacije, kako bi zaštitili svoja prava. Vrhovni sud, kao najviši sud u državi, je veoma posvećen stvaranju pravnog prostora u kojem se poštuju prava svih osoba, bez diskriminacije po bilo kom osnovu“, istakla je Bandović.

Ona je ocijenila da napredak koji je postignut u pogledu pristupa pravdi OSI ohrabruje, „ali mnogo posla je još pred nama“.

„Možemo se saglasiti da su brojne aktivnosti u prethodnom periodu sprovedene uspješno i da su rezultati vidljivi, ali da još uvijek ima prostora za napredak u pogledu poboljšanja položaja OSI, naročito u dijelu fizičkog pristupa zgradi sudova“, kazala je Bandović.

Generalni direktor za građansko zakonodavstvo i nadzor u Ministarstvu pravde Ibrahim Smailović kazao je da pravo na pristup pravdi mora biti dostupno svima, bez bilo kakve razlike, „jer je ovo pravo od suštinske važnosti za uživanje zagarantovanih ljudskih prava koja su neoboriva, međusobno povezana i zavisna“.

On je rekao da je pravo na pristup pravdi, kao na jedno od najvažnijih ljudskih prava, temeljno pravo svih građana koje je zagarantovano brojnim međunarodnim dokumentima.

„Pravo na pristup pravdi OSI postiže se stvaranjem relevantnog normativnog okvira kako kroz ratifikaciju međunarodnih dokumenata kojima se štite ova prava, tako i njhovim propisivanjem u odgovaraućim normativnim domaćim aktima, kao i njihovim pravilnim tumačenjem i praktičnom primjenom“, kazao je Smailović.

Prema njegovim riječima, prospisivanje i praktična primjena su nužno povezani „jer samo propisivanje bez praktične primjene, gotovo da nema nikakav značaj“.

On smatra da postojanje samog invaliditeta ne može biti razlog za oduzimanje poslovne sposobnosti.

„U Porodičnom zakonu propisani su materijalno pravni razlozi za oduzimanje poslovne sposobnosti. Licima koja nisu u stanju da se sama staraju o svojim pravima i interesima postavi staratelj nakon odluke suda kako bi štitio njihova prava i interese“, naveo je Smailović.

On je ukazao da su izmjenama i dopunama Zakona o vanparničnom postupku obezbijeđene dodatne procesne garancije da će se ovaj institut primjenjivati na ispravan način, „da će u potpunosti štiti prava i interese osoba kojima je poslovna sposobnost već oduzeta, kroz obavezan neposredan uvid postupajućeg sudije u stanje zdravlja lica prema kome je pokrenut postupak za oduzimanje poslovne sposobnosti“.

Izvršni direktor CEGAS-a Boris Marić kazao je da su u okviru projekta ispitivali da li postoji poseban registar postupaka u kojima učestvuju OSI, što je, kako je podsjetio, obaveza po Akcionom planu pravosudnog sistema.

„Dobili smo dosta poražavajuće rezultate. Posebno je poražavajući rezultat da PRIS, kao informacioni sistem, ne prepoznaje tu mogućnost. Dva suda nam je odgovorilo pozitivno, da vode registar, dok su 22 suda negirala vođenje posebnog registra. Jedan sud odgvorio je da u zadnjih pet godina nije bilo postupaka u kojima su kao stranke učestvovale OSI, i jedan sud nije odgovorio na pitanje. Među 22 suda koja su neiarala vođenje postupka je Ustavni sud“, naveo je Marić.

On je ocijenio da je potrebno imati adekvatan broj tumača koji će učestvovati u postupcima.

Advokat i osnivač CEGAS-a Sergej Sekulović kazao je da bi sudovi morali bar godinu da vode evidenciju o potrebama OSI u vezi s tumačima.

„Nakon godinu, postojao bi određeni presjek na osnovu koga treba da se vidi koje su potrebe. Jedna od ideja u tom kontekstu jeste da se razmisli o tome da se određeni broj tumača, na osnovu procjene, stalno zaposle pri nekom sudu, da su dostupni da reaguju brzo da se obezbijedi efikasnost i ekonomičnost postupka, tako i dostojanstvo i pravo OSI u toku samog postupka“, istakao je Sekulović.

Izvor: Pr Centar

Samostalno kretanje je preduslov za samostalni život osoba sa oštećenim vidom i predstavlja najbolju preporuku za njihov radni angažman, a važno je i zbog njihovog boljeg uvažavanja i značajnije afirmacije u široj društvenoj zajednici.

To je saopšteno na konferenciji Kroz život samostalno, koju je organizovao Savez slijepih Crne Gore u okviru istoimenog projekta, koji je finansijski podržalo Ministarstvo rada i socijalnog staranja.

Izvršni direktor Saveza slijepih Crne Gore, Goran Macanović, istakao je da je živjeti po principima samostalnog života jedan od osnovnih ciljeva svakog čovjeka.

„Jedan od preduslova za samostalni život, kada su osobe sa oštećenim vidom u pitanju, je samostalno kretanje. Bez samostalnog kretanja teško da možemo očekivati od neke osobe da će biti samostalna u nekim drugim oblastima“, rekao je Macanović.

Kroz projekat su, kako je naveo, sa jedne strane sprovodene aktivnosti koje su doprinijele podizanju samopouzdanja kod samih osoba sa oštećenim vidom, a sa druge strane je, kako je dodao, rađeno na podizanju nivoa svijesti kod šire zajednice.

Izvršna direktorica Hrvatskog saveza slijepih, Andreja Veljača, kazala je da ograničenja ne proizilaze iz samog invaliditeta, već iz prepreka, predrasuda i svega „što donosi okruženje u kojem živimo“.

„Za put samostalnog življenja kod osoba sa oštećenjem vida prvi korak je samostalno kretanje. Zato smatram da je ovaj vaš projekat hvale vrijedan i da ste izabrali veoma bitnu temu za slijepe osobe“, kazala je Veljča.

Kao veoma značajan projekat u Hrvatskoj, koji je još u pilot fazi, istakla je Projekat Videćeg pratitelja.

„Taj projekat se pokazao kao vrlo koristan. Ako uspijemo da ovaj naš pilot projekat zaživi i u Crnoj Gori bićemo jako srećni zato što smatramo da je dosta poboljšao kvalitet života slijepih osoba“, istakla je Veljača.

Generalni direktor Direktorata za socijalno staranje i dječju zaštitu Ministarstva rada i socijalnog staranja, Goran Kuševija, kazao je da je neophodno unaprijediti politike i razvijati određene usluge socijalne zaštite za osobe sa oštećenjem vida.

„To nas opredjeljuje da u narednom periodu, kroz aktivnosti koje će sprovoditi Ministarstvo rada i socijalnog staranja, usmjerimo politike na ove projekte, podržimo ih, kako bi dostupnost bila adekvatna osobama oštećenog vida. Politika će svakako biti usmejerna na poboljšanje kvaliteta života ovih ljudi i zaista će u narednom periodu oni biti u fokusu, kroz projekte i redovna finansijska sredstva našeg ministartsva za ovu oblast“, rekao je Kuševija.

Koordinatorka projekta, Anđela Dragović, kazala je da je cilj projekta bio da se osnaže i motivišu osobe oštećenog vida da aktivnije razmišljaju o samostalnom kretanju, da donesu odluku o samostalnom kretanju i da se „pozabavimo i porodicom, užim okruženjem i širom društvenom zajednicom“.

„Veći broj osoba oštećenog vida se samostalno kreće u domu i u radnom okruženju, ali nailazimo na nesigurnost kada se nađu napolju. I upravo se tu nailazi na nedoumice i prepreke. I željeli smo da ukažemo da je upravo njihovo snalaženje u domu i u radnom okruženju signal koji ohrabruje da moguće i izvodljivo samostalno kretanje i napolju, uprskos postojanju prepreka“, pojasnila je Dragović.

Ona je kazala da je kroz projekat održano osam predavanja u Podgorici, Nikšiću, Kotoru, Baru, Pljevljima, Beranama, Bijelom Polju i na Cetinju o temama kao što su filozofija samostalnog kretanja, kretanje uz pomoć bijelog štapa, psa vodiča, psihološke prepreke, kao i uticaj porodice i okoline na odluku o samostalnom kretanju.

„Nastojali smo i da apelujemo na širu društvenu zajednicu i da upoznamo građane sa tim da treba da imaju razumijevanja prilikom kreiranja i korišćenja javnih površina na bazi univerzalnog dizajna. Pripremili smo i publikaciju o samostalnom životu koja će biti dostupna i široj društvenoj zajednici“, rekla je Dragović.

Korisnica psa vodiča/pomagača, Dunja Samardžić, rekla je da je za kretanje sa psom vodičem preduslov koriščenje bijelog štapa i dodala da je na početku samostalnog kretanja išla po poznatim trasama i sa nekim ko joj je pružao podršku.

„Nakon dvije i po godine kretanja sa bijelim štapom stvorili su se uslovi da postanem korisnica psa vodiča. Pas vodič je sa mnom preko četiri godine. Što se tiče razlike u kretanju sa psom vodičem ili uz pomoć bijelog štapa, svako kretanje ima prednosti. Ali u mom slučaju su veće prednosti koje pruža pas vodič“, rekla je Samardžić.

Ona je pojasnila da osobe sa oštećenjem vida imaju tendenciju zatvaranja i povlačanje u sebe, ali „kada imate psa pored sebe on vam to ne dozvoljava“.

„On neće dozvoliti da vas loše raspoloženje ostavi u kući. Toga nema. Vi morate izaći i kada hoćete i kada nećete. To je meni pas vodič pružio, da se mnogo više krećem i da sam sigurnija u sebe. Uz kretanje sa psom vam se podigne samopouzdanje, jer sam pas iziskuje da ste otvoreniji prema sredini“, objasnila je Samardžić.

Korisnik bijelog štapa, Radenko Lacmanović, kazao je da priču o samostalnom kretanju i samostalnom životu stavlja ruku pod ruku i da u početku nije bilo sve lako.

„Bilo je različitih komentara, prepreka, predrasuda, ali sam znao da će to proći. Znao sam da ću biti jači od toga i da nemam kuda u malu sredinu ako to ne pobijedim. I bio sam uporan“, kazao je Lacmanović.

On je prepreke za samostalno kretanje podijelio u tri grupe, a to su fizičke barijere, barijere koje nametnu drugi i psihološke barijere „koje imamo mi“.

Fizičke barijere, se, kako je dodao, uz više ili manje poteškoća savladaju.

„Nametnute barijere su one koji nam drugi stvaraju, njihovi stavovi, predrasude, ili iskrivljena slika o našim sposobnostima ili nemogućnostima. Problematično je i što same osobe misle da će više skretati pažnju na sebe ukoliko koriste bijeli štap, neko ukoliko drže nekoga pod ruku, ili neko njih pod ruku. Nikako ne prihvatam takav pristup. Mislim da će vas ljudi mnogo više uvažavati i poštovati kada vide da se samostalno krećete uz pomoć bijelog štapa, nego kada vide da vas neko vodi, da vam je potreban da vam pomogne da dođete do posla“, objasnio je Lacmanović.

On je istakao da je samostalno kretanje preduslov boljeg uvažavanja, značajnije afirmacije u široj društvenoj zajednici, kao i najbolja preporuka „da vam ljudi daju povjerenje i na radnom mjestu“.

Edukacijska rehabilitatorica u Hrvatskom savezu slijepih, Mladena Funtek, kazala je da je veoma bitna prilagođenost okoline i veliki, kako je rekla, uticaj imaju stavovi porodice, kolega, prijatelja, slučajnih prolaznika.

„Zbog toga je važno edukovati širu javnost o tome. Kod porodice se mogu javljati negativne raakcije, stigmatizacije, predrasude. Ili su prisutni jaka znatiželja, čuđenje, divljenje i sažaljenje ili nerealno visoka očekivanja“, rekla je Funtek.

Smostalno kretanje je, kako je navela, važno jer osoba sa oštećenjem vida prestaje biti zavisna od osobe koja vidi, postaje realna u procjenama situacije u kojoj se nalazi i primjenom naučenih tehnika osigurava svoju sigurnost i ne ugrožava ni sebe ni druge u prostoru.

„Kada se samostalno kreće, kod osobe se povećava samopouzdanje, samopoštovanje i razvija se pozitivna slika o sebi. Poboljšavaju se tjelesne sposobnosti, jer se osoba kreće, unapređuju se socijalni kontakti, itd.“, kazala je Funtek.

Izvor: PR centar

Photo credits: PR Centar

Živimo u dvadeset prvom vijeku, u vremenu u kojem se brzo živi, sve nam je na dohvat ruke, društvene mreže imaju svoj primat, lako dolazimo do  informacija. U prvi mah sve nam je tako blisko, ali opet i strano. Riječ „strano“ jeste na posljednjem mjestu u prethodnoj rečenici, ali nimalo nije beznačajna za današnji kontekst društva u kojem živimo...

Završiš osnovnu, pa srednju školu, pa ukoliko si uspješan/na u nekom hobiju ili se baviš određenim sportom, a ako još postižeš i rezultate, ti si „uprkos svom invaliditetu ostvario/la rezultate“, rekli bi... Upišeš fakultet - ista stvar, ako ne i veće „herojstvo“ i začuđenost u očima drugih ljudi. Ako radiš ili samostalno živiš, o tome da i ne govorimo... Postavlja se pitanje zašto su ljudima stvari koje treba da predstavljaju uobičajan tok života kod osoba s invaliditetom na momente strani i iznenađujući? Pa, ljudi prije svega nijesu navikli na različitost i nijesu naučeni da istu prihvataju.  Zato im je sve strano i začuđeni su ukoliko neka osoba s invaliditetom vodi sasvim normalan život kao i bilo koja druga mlada osoba, jer ljudi imaju niska očekivanja od osoba s invaliditetom, smatraju da se sve može rješavati novcem (primanjima) i da one s druge strane treba da budu zahvalne. 

Novac jeste bitan za život svakom čovjeku, ali nije osnovni preduslov da bi neko mogao da živi. Možemo to objasniti ovako: iz državnog budžeta treba finansirati servis personalne asistencije, a osoba koja će biti angažovana kao personalni asistent omogućiće osobi s invaliditetom da ima manje troškova  u svakodnevvnom životu i da se u manjoj mjeri izlaže naporu. Znači, na taj način omogućićete nekom da organizuje svoj život i obaveze na način kako on/a sam/a želi u dogovoru sa svojim asistentom, a za uzvrat ćete dobiti društveno aktivnu osobu koja će na mnogo produktivniji način moći da doprinosi ovom društvu.

Ali, nažalost, kod nas o ovome još uvijek ne možemo govoriti i na ovakvu vrstu podrške možemo da računamo samo par mjeseci u godini, i to je sve. Kako ćeš nakon toga da organizuješ svoj život, da  studiraš, radiš i nije važno, čekaj, zašto tražiš nešto više i bolje, kad si već dobio nešto i nemoj da budeš nezahvalan. 

Nijesmo naučeni da svako ima pravo da organizuje svoj život onako kako želi, da se bavi stvarima kojima želi i da stvari prikažemo onakvim kakve jesu (nažalost), većina osoba s invaliditetom u pojedinim mjestima je zatvorena, odnosno njihov život se svodi samo na kućno kretanje. I onda govorimo o modernom vremenu i prihvatanju različitosti? Pa i ne znam baš…  

Veliki broj osoba s invaliditetom je i dalje ograničen u smislu organizovanja svog društvenog života, izlaska na kafu s prijateljima, putovanja  i osjećaja da pođe u neku drugu državu, a da ne mora da razmišlja da li je nešto pristupačno, da li ima rampu za korisnike kolica ili lift. Pa kakav sad osjećaj? Osjećaj slobode. Nažalost, mi o tome još uvijek ne možemo da govorimo i treba još da čekamo neka bolja vremena  ili kakva god, ako su ova moderna ovakva. 

I što je najgore, sve to umnogome ograničava slobodu i samostalnost  osoba s invaliditetom, jer SAMOSTALNOST je IZBOR.

Izbor je da sami kažete u koju školu hoćete da idete, koji fakultet želite da završite, sa kim hoćete da živite, da li želite da imate partnera i osnujete porodicu. Treba govoriti o svojim strahovima, sreći, nadanjima, šta vam smeta, a šta ne, jer je i to vaš izbor. 

Moj izbor će uvijek biti da ukažem društvu na prepreke s kojima se osobe s invaliditetom susreću, ali i da ukažem da moderno društvo, kakvim ga danas ljudi smatraju, treba da bude spremno da  prihvati i podrži različitost – osobe s invaliditetom kao samostalne građane ovog društva, a onda i društveno aktivne. A za osobe s invaliditetom poruka - ne dozvolite da drugi žive vaš život i donose odluke umjesto vas – samostalnost uvijek treba da bude vaš izbor, ne treba da zaboravite to.

Autorka: Anđela Miličić

*Autorka je nagrađena prvom nagradom u okviru Konkursa za najbolji tekst o samostalnom životu OSI, koji je sproveden kao aktivnost projekta Samostalnost je izbor! koji UMHCG sprovodi uz finansijsku podršku Glavnog grada Podgorice, kroz XXIII javni konkurs za raspodjelu sredstava za projekte nevladinim organizacijama za 2019.

Odakle uopšte da se počne? Čitav svoj život čovjek provodi boreći se za ono za šta smatra da je vrijedno i za šta misli da je od izuzetnog značaja za čitavu njegovu esenciju, ali i egzistenciju, ali, da li je to uopšte to, ili ipak postoji nešto više? Kao član Škole samostalnog života kada su u pitanju osobe s invaliditetom pokušaću da dam svoj neki sud, dio svog mišljenja, ali i da sa moje neke strane objasnim kako to sve i izgleda...

Kada je riječ o samostalnom životu, a posebno kod osoba s invaliditetom, to je nešto što predstavlja glavnu kariku i sami centar postojanja i odgovornosti. Generalno, ne samo u slučaju kada je riječ o određenoj grupaciji ljudi, već i o čovječanstvu u cjelini, biti samostalan i biti u mogućnosti da budeš odgovoran sam za sebe, kao i da budeš u mogućnosti da se boriš sa preprekama koje te konstantno sputavaju, predstavlja jednu ogromnu vrlinu, ali i teret koji je konstantno na tvojim plećima.

Samostalnost se prije svega odnosi na rast, razvoj i napredovanje individue kada je u pitanju lični evolutivni plan. Svi mi želimo da sami vodimo naše živote onako kako mi smatramo da treba zajedno sa željama, ciljevima, ali i mogućnostima koje posjedujemo. Čitav naš život kroz naše postojanje u konstantoj smo prilici da evoluiramo i da se razvijamo još od djetinjstva, ali je ipak potreban taj jedan veliki korak koji bi čovjeka odveo na još veći nivo.

Kod osoba s invaliditetom to znači sve u životu, naravno, i na sam spomen ovoga kao dijela svakodnevice ili nečega što ne možemo izbjeći, ne predstavlja ništa značajno. Ali, uzmimo u obzir da svaka osoba koja traži komfor i sigurnost čini to na pogrešan način, što se može primijetiti iz čistog primjera mladih osoba,  pa čak i odraslih koji ne napuštaju „gnijezdo“ svojih roditelja.

Mada i kada gledamo sa druge strane, koja je uopšte poenta proći kroz sve etape života kada ćemo naposlijetku umrijeti i više ništa neće ni biti bitno budući da naše duše neće biti na zamaljskoj kugli? Ovo govorim zbog toga što uvijek kada se suočavamo sa problemom i izazovom pristupamo im na kukavički način, bez imalo smjelosti i hrabrosti da pristupimo kako treba pa i govorimo: „Koja je uopšte poenta svega ovoga, ionako ću umrijeti?“ Mnogi mogućnost čovjeka da se brine sam o sebi smatraju sasvim normalnom stvari, i to i stvarno jeste tako, ali takođe to je i najveći teret koji osoba može da prigrli jer ponekad su najteže stvari za nas i one najbolje i najkorisnije.

Već duže vrijeme prisustvujem jednoj takvoj školi... Školi samostalnog života. Dosta osoba sa invaliditetom uveliko učestvuje u njoj.

„Da li svijetlo na kraju tunela uopšte postoji, ili je borba kroz život čista iluzija?“ Kao što sam i rekao, svi mi na kraju krajeva i umiremo. Proces od našeg začeća do naše smrti provodimo tražeći svrhu. Vjerujem da se sve dešava s razlogom, ali to ne znači da čovjek ne treba da se trudi i da prestane da oblikuje svoj život onako kako on hoće. Jer sama svrha kao pojam uopšte i ne postoji, čovjek je taj koji je stvara sam za sebe i koji je otkriva...

Poslije svega rečenog, da li uopše treba da dodam nešto da ne bih ostao nedorečen? To sami prosudite, budući da sam ja dio svog mišljenja i utiska dao i obrazložio. Na kraju krajeva svi mi živimo po svojim kodeksima, uvjerenjima i stavovima tako da je uopšte pitanje da li je nešto pogrešno ili nije. Ono što bih ja htio da kažem jeste: „Određena osobo ili individuo, ma gdje se nalazila u svijetu, nikad nemoj da prestaneš da se boriš i brineš za sebe, jer niko to na ovom svijetu neće uraditi umjesto tebe... za tebe. Tvoja snaga se nalazi unutar tebe, a sve što treba da uradiš jeste da je pronađeš i slijediš, jer ne zaboravi, čovjek je sam pisac svog romana.“

Autor: Vuk Bojanić

*Autor je nagrađen drugom nagradom u okviru Konkursa za najbolji tekst o samostalnom životu OSI, koji je sproveden kao aktivnost projekta Samostalnost je izbor! koji UMHCG sprovodi uz finansijsku podršku Glavnog grada Podgorice, kroz XXIII javni konkurs za raspodjelu sredstava za projekte nevladinim organizacijama za 2019.