Kristian

Kristian

Kako odgovoriti na sve s čim se zbog situacije izazvane pandemijom COVID-19 kao društvo i pojedinci suočavamo, pitanje je koje skoro svakodnevno sami sebi postavljamo ili čujemo od nadležnih za pojedine oblasti od interesa za građane. Izolacija, samoizolacija i odustajanje od uobičajenih obrazaca svakodnevnog funkcionisanja samo su dio odgovora na izazov. Drugi, jednako izazovan dio odgovora leži u mogućnostima koje pruža područje onlajn (online) prostora i upotreba novih tehnologija.

Već duže vrijeme svijet virtualnog i svijet stvarnog se prepliću i nadopunjavaju, a u vrijeme krize izazvane pandemijom novog koronavirusa, svijet virtualnog se nametnuo kao rješenje za nastavak funkcionisanja u mnogim područjima života. „Onlajn (Online) događaji“, „učenje na daljinu“ i „web platforme za organizaciju događaja“ termini su koji su preplavili svakodnevicu i naprasno postali dio svakodnevnog govora i načina funkcionisanja velikog broja građana.

Osobe s invaliditetom, naizgled i nisu dodatno pogođene usled prelaska na nove načine funkcionisanja zajednice. U novim okolnostima je nastavljen „stari“ obrazac ponašanja prema osobama s invaliditetom.

Isključenost osoba s invaliditetom

Upotreba novih tehnologija i organizovanje različitih vidova onlajn (online) aktivnosti su i dalje značile isključivanje najvećeg broja osoba s invaliditetom. Šta su ključni razlozi tome i kako ih prevazići?

Već smo dugi niz godina svjedoci deklarativne opredijeljenosti društva da stvori uslove da osobe s invaliditetom uživaju prava koja im kao građanima pripadaju i da se uklone prepreke njihovom aktivnom učešću u životu zajednice. Ali od deklarativnog opredjeljenja se nije daleko odmaklo.

Država i društvo ne poduzimaju ništa kako bi se položaj osoba s invaliditetom, naročito onih sa najtežim oblicima invaliditeta, počeo mijenjati na bolje.

Organizacije osoba s invaliditetom samo nekim čudom uspijevaju osigurati minimum sredstava za funkcionisanje, a zbog čega se njihov glas zahtjeva za promjene ne čuje dovoljno.

Međutim, novonastala situacija u društvu izazvana pandemijom bi mogla značiti i nove prilike za suštinske promjene odnosa prema pojedinim isključenim grupama građana.

Upotreba novih tehnologija zasnovanih na onlajn (online) platformama za pružanje usluga građanima bi mogla značiti i jednostavniji pristup tim mogućnostima i uslugama i za osobe s invaliditetom, naročito za osobe oštećenog vida i osobe oštećenog sluha.

Da bi do promjene došlo, prije svega bi ključni akteri tih procesa trebali postati svjesniji mogućnosti koje upotrebe novih tehnologija i novih pristupa znače za diskriminisane i isključene grupe građana.

Zagovarači prava osoba s invaliditetom bi morali postati glasniji u zahtijevanju podrške za omogućavanje pristupa i korištenja novih tehnologija i onlajn (online) sadržaja za osobe s invaliditetom.

Da bi se to postiglo, nadležne institucije bi morale osigurati nabavku opreme i programa prilagođenih za korišćenje novih tehnologija i uređaja osobama s oštećenjem vida i osobama s oštećenjem sluha, a bez dodatnih troškova za te osobe, osigurati i obučiti osoblje za trening za korišćenje novih tehnologija.

Preporuke za uključivanje osoba s invaliditetom

Organizatori i realizatori onlajn (online) sadržaja namijenjenih građanstvu bi morali uzeti u obzir i uvažiti standarde koji bi osigurali nesmetan pristup i korišćenje onlajn (online) sadržaja i za osobe s oštećenjem vida i oštećenjem sluha.

Da bi se to postiglo prije samog realizovanja onlajn (online) edukacije ili nekog drugog događaja potrebno bi bilo:

- Provjeriti da li je platforma koja se namjerava koristiti za realizaciju događaja pristupačna osobama korisnicima posebnih programa ili uređaja za pristup onlajn (online) sadržajima;

- U procesu prijavljivanja za učestvovanje na događaju, potrebno je utvrditi da li će događaju prisustvovati i osobe s oštećenjem vida i s oštećenjem sluha, te da li će za praćenje događaja  koristiti asistivne tehnologije i koja bi eventualna prilagođavanja trebalo uzeti u obzir;

- Prihvatljivije bi bilo unaprijed se opredijeliti za organizovanje onlajn (online) događaja na način kao da će im prisustvovati i osobe s oštećenjem vida i osobe s oštećenjem sluha, a čime bi se osiguralo pravo njihovog slobodnog izbora učešća.

Tokom realizacije samog događaja potrebno je osigurati barem sljedeće:

- Ako na događaju učestvuje više govornika, najaviti svakog govornika posebno;

- Osigurati sabtajtl (subtitle) - prevod ili prevodioca na gestovni govor;

- Verbalno objasniti grafikone, ilustracije, video sadržaje, pročitati ili objasniti sadržaj Pauer Point (Power point) prezentacija;

- Isključiti ili svesti na najmanju moguću mjeru istovremeno slušanje i pisanu reakciju na pojedine dijelove prezentacije ili vebinara (webinara) poput odgovora na upitnike, paralelno slanje čat (chat) poruka i slično.

Nakon realizacije onlajn (online) događaja:

- Provjerite da li su osobe s oštećenjem vida i sluha koje su učestvovale u događaju imale problema pri praćenju i razumijevanju pojedinih sadržaja;

- Napravite kratki sažetak onlajn(online) događaja u tekstualnom formatu i podijelite ga sa svim učesnicima događaja;

- Ponudite eventualnu dodatnu pomoć za objašnjenja ili popunjavanje upitnika ili drugih vidova reagovanja učesnika onlajn (online) događaja. 

Korišćenje novih tehnologija i onlajn (online) mogućnosti je izazov za sve građane i ako bi organizatori onlajn (online) događaja poštovali principe univerzalnog dizajna i pristupačnosti tih događaja za osobe s oštećenjem vida i sluha, time bi bilo olakšano učestvovanje i pristup onlajn (online) događajima svim građanima.

Jer, ono što je dobro za osobe s invaliditetom, dobro je za sve građane.

Izvor: www.media.ba 

Na linku ispod, nakon što preuzmete dokument, možete se upoznati s ostvarivanjem prava/usluga na Univerzalni servis i subvencije na telekomunikacione usluge za OSI. U smjernici možete pronaći posebne mjere i povoljnosti za lica smanjene pokretljivosti i lica s invaliditetom. 

Danas se širom svijeta obilježava Međunarodni dan pismenosti (8. septembar). Kažu nam da čovjek po rođenju stiče pravo da se obrazuje, školuje, kasnije i na osnovu stečenog znanja zapošljava.

Pismenost jeste važan segment u obrazovanju svakog čovjeka i ona se uči još u prvom razredu osnovne škole (negdje i u predškolskom, kada učimo da pišemo svoje ime), i onda se nekako očekuje da izađemo iz osnovne škole kao pismeni ljudi, ali to i najčešće nije tako, posebno nije ako govorimo o sticanju obrazovanja osoba s invaliditetom.

Ovo posebno ističem jer osobe s invaliditetom, ako se vratimo koju godinu unazad, a to možda i nije bilo tako davno, nijesu ni mogle da se upišu u redovno školu, pa su one usmjerene u specijalne institucije (danas resurne centre) jer su po mišljenju "stručnih" bile "štetne ili bi loše uticale" na drugu djecu bez invaliditeta, odnosno „bilo im je bolje tamo“. 

Onda se postavlja sledeće pitanje: Kako su obrazovanje sticale u jednoj takvoj ustanovi i kako bi sve to uticalo na njih? Na njihovu, socijalizaciju, ponašanje, sticanje radnih navika? Mada nije da nema izuzetaka ove vrste kada je riječ o redovnom obrazovanju.

I onda nakon više od deset godina provedenog načina života u skladu s određenim pravilma, provodili ste vrijeme skoro s istim nastavnicima, vremenom se upoznavali i navikavali jedni na druge, pa je možda dolazilo i do određenih popuštanja, kada su ocjene u pitanju jer kod nas u Crnoj Gori važi ono: Važno je da završi osnovnu školu ili srednju, a fakultet vidjećemo, razmislićemo, dok odlučimo (mislim na roditelje) ili ono: pusti ga/je samo da prođe.

 A ako se odlučite za nastavak daljeg školovanja odnosno da upišete fakulet desi se BUM! 

Ne znate šta vas je prije snašlo (dok pišem ovaj tekst, pokušavam da pronađem neku drugu rečenicu, ali mi ne uspijeva) misleći prvenstveno  na svakodnevne studentske obaveze, nova sredina društvo. I onda dođe sve na "naplatu", sve ono od ranije što nijeste uspjeli da savladate, pa onda očekujete da će taj isti model biti i na fakultetu. I tako to sve ode s jednog nivoa na drugi, a vrijeme prosto proleti i vi ste u vrlo teškoj poziciji, da nadoknadite ono propušteno. I da, ono što ste pustili, ne možete da vratite.

Ovakva jedna situacija se dešava iz više razloga:

Prvo, roditelji djece s invaliditetom nemaju podršku, da treba  da upišu dijete u redovnu školu, već to radi Komisija za usmjeravanje, i donosi  Rješenje o usmjeravanju s detaljnim preporukama kako je potrebno s učenikom/učenicom da se radi. Drugo, nastavno osoblje nije u potpunosti edukovano da radi s djecom invaliditetom, nekad i nemaju vremena dovoljno da im se posveti, pa to tako "prođe". Treće, u društvu je odnos prema osobama s invaliditetom zasnovan na milosrđu (nemojte ih greote, daćemo mu/joj tu ocjenu za prelaz). 

Dakle, u društvu prema osobama s invaliditetom ljudi imaju niska očekivanja, u nekim slučajevima oni se ponekad ukalupe u taj način funkcionisanja, i to prihvate kao "normalan način funkcionisanja". A sve to nadalje ima za posledicu da osobe s invaliditetom često po završetku obrazovanja, zbog svega gore navedenog ostanu neopismenjene u dovoljnoj mjeri.

Sve ovo kasnije utiče na njihovu zapošljivost i zapošljavaje, odnosno izlazak na tržište rada, tako da mnogo pažnje moramo posvetiti onim prvim početnim koracima, u prvom razredu osnovne škole i tome da nije važno samo da naučimo da se potpišemo.

Anđela Miličić

UNESCO je 1965. ovaj dan (8. septembar) proglasio na Svjetskoj konferenciji ministara obrazovanja o temi iskorjenjivanja nepismenosti u Teheranu. Cilj je da se svake godine međunarodna zajednica podsjeti na status pismenosti i obrazovanja odraslih na globalnom nivou, odnosno da se upozori na problem nepismenosti, koji još postoji u većem dijelu svijeta.






Odredba člana 64 stav 2 Pravilnika o ostvarivanju prava na medicinsko-tehnička pomagala diskriminatorna je prema osobama oštećenog vida koja se ne nalaze na formalnom (redovnom) školovanju, navodi se u Mišljenju Zaštitnika ljudskih prava i sloboda.

Zaštitnik ljudskih prava i sloboda utvrdio je, po pritužbi Saveza slijepih Crne Gore (SSCG), da Fond za zdravstveno osiguranje Crne Gore diskriminiše osobe s oštećenjem vida jer odredbom člana 64 stav 2 Pravilnika o ostvarivanju prava na medicinsko - tehnička pomagala odvaja učenike s oštećenim vidom od ostalih građana, kojima su potrebni aparati za svakodnevno funkcionisanje. U Pritužbi se ističe da se u članu 64 pravilnika navodi da „osigurano lice koje ima oštećenje vida, a koje je na školovanju ima pravo na reproduktor i snimač zvučnih knjiga, govorni softver i Brajevu bilježnicu u skladu sa listom pomagala”.

Prema mišljenju Saveza slijepih Crne Gore ovakvo rješenje je veoma nepovoljno i predstavlja čin diskriminacije u odnosu na osobe potpuno oštećenog vida, koje se ne nalaze na školovanju i one koje su tokom kasnije životne dobi stekle invalidnost, odnosno izgubile vid. Iz SSCG dalje napominju da su sva navedena pomagala (Brajevo pismo, govorni softver, reproduktor ili snimač zvučnih knjiga), koja su propisana Pravilnikom, jednako neophodna i bitna za sve osobe s oštećenjem vida, bez obzira na njihovu dob, obrazovanje, radni ili drugi aktivizam i interesovanje.

„Podsjećaju da je 21. vijek doba kompjutera i savremenih tehnologija, te da se i društvena uključenost osoba s invaliditetom ogleda kroz njihovu informatičku pismenost i adekvatan i ravnopravan pristup informacijama koje se šalju svim građanima."

"Prema tvrdnjama Saveza slijepih Crne Gore, okolnost da se proces školovanja za najveći broj osoba okončava do sredine tridesetih godina govori u prilog tome da je gore navedenom normom Pravilnika izvršena povreda prava, odnosno diskriminacija dvije trećine zainteresovanih korisnika koji imaju oštećen vid. Navode da se ne smije zaboraviti da se mnoge osobe s oštećenjem vida odlučuju za sticanje dodatnih znanja i vještina tokom čitavog života, kroz tzv. princip cjeloživotnog učenja, te da im je korišćenje ovih pomagala apsolutno neophodno", navodi se u mišljenju Zaštitnika ljudskih prava i sloboda.

Zaštitnik smatra da, imajući u vidu sve navedeno, a polazeći od utvrđenih činjenica i relevantnih propisa i prakse unutrašnjeg i međunarodnog prava, zaključuju da je odredba člana 64 stav 2 Pravilnika o ostvarivanju prava na medicinsko-tehnička pomagala diskriminatorna prema osobama oštećenog vida koja se ne nalaze na formalnom (redovnom) školovanju, usled čega je istoj kategoriji lica povrijeđeno pravo na jednaku zdravstvenu zaštitu.

U konkretnom slučaju u prilog uporedivosti situacije između lica koja se ne nalaze, odnosno nalaze na formalnom školovanju u pogledu potrebe za pomagalimaa iz člana 64. stav 2. Pravilnika najbolje govori odredba člana 2. stav 1. Pravilnika saglasno kojoj su pomagala, koja se obezbjeđuju osiguranim licima, namijenjena za poboljšanje oštećenih funkcija, ublažavanje tjelesnih oštećenja ili nedostataka organa ili nadomješćivanje anatomske ili fiziološke funkcije organa, nastale uslijed bolesti ili povrede.

Iz Saveza slijepih Crne Gore, naglašavaju da u unutrašnjem i međunarodnom pravnom sistemu postoje brojna normativna rješenja i propisi koji govore o diskriminaciji u pogledu životne dobi, odnosno starosti i nalažu njeno prepoznavanje i otklanjanje, kakvi su u prvom redu Konvencija UN-a o pravima lica sa invaliditetom, Ustav Crne Gore, Zakon o zabrani diskriminacije i Zakon o zabrani diskriminacije lica sa invaliditetom.

"Zbog toga preporučujemo Ministarstvu zdravlja i Fondu za zdravstveno osiguranje da sa stanovišta svojih nadležnosti preduzmu mjere i aktivnosti na izmjeni diskriminatorne odredbe člana 64 stav 2 Pravilnika o ostvarivanju prava na medicinsko-tehnička pomagala kojima se lice oštećenog vida u ostvarivanju prava na reproduktor i snimač zvučnih knjiga, govorni softver i Brajevu bilježnicu neopravdano uslovljava činjenicom da se nalazi na školovanju", kazali su iz institucije Zaštitnika ljudskih prava i sloboda.

Prilikom analize izjašnjenja na navode iz pritužbe Zaštitnik je zapazio da je Fond izbjegao da odgovori na pitanja koja su se odnosila na eventualnu opravdanost spornog uslova iz člana 64 Pravilnika. Naime, iz Fonda su istakli da je Pravilnik o ostvarivanju prava na medicinsko-tehnička pomagala donijet krajem 2016. početkom koje godine je stupio na snagu Zakon o zdravstvenom osiguranju. Fond se dalje pozvao na svoje ovlašćenje iz člana 24 Zakona saglasno kojem utvrđuje Listu medicinsko-tehničkih pomagala, kao i način i postupak ostvarivanja prava na pomagala, po prethodno dobijenoj saglasnosti Ministarstva zdravlja.

Kako su pojasnili, to dalje znači da je Fond ovlašćen da definiše indikacije za odobravanje medicinsko tehničkih pomagala i djelova pomagala, materijale od kojih se izrađuju pomagala, postupak ostvarivanja prava na pomagala, vrste i rokove korišćenja pomagala, kao i da utvrđuje cijene pomagala i druga pitanja od značaja za ostvarivanje prava na pomagala koja osiguranim licima obezbjeđuje Fond.

Imajući u vidu sve navedeno, a polazeći od utvrđenih činjenica i relevantnih propisa i prakse unutrašnjeg i međunarodnog prava, Zaštitnik zaključuje da je odredba člana 64 stav 2 Pravilnika o ostvarivanju prava na medicinsko-tehnička pomagala diskriminatorna prema osobama s oštećenjem vida koja se ne nalaze na formalnom (redovnom) školovanju, usljed čega je istoj kategoriji lica povrijeđeno pravo na jednaku zdravstvenu zaštitu, zbog čega je potrebno da sa stanovišta svojih nadležnosti preduzmu mjere i aktivnosti na izmjeni diskriminatorne odredbe člana 64 stav 2 Pravilnika o ostvarivanju prava na medicinsko-tehnička pomagala kojima se osobe s oštećenjem vida u ostvarivanju prava na reproduktor i snimač zvučnih knjiga, govorni softver i Brajevu bilježnicu neopravdano uslovljava činjenicom da se nalazi na školovanju.

 

Izvor: Dnevne novine Dan i Mišljenje i preporuka Zaštitnika ljudskih prava i sloboda

 

Kućni ljubimci mogu biti neograničen izvor radosti i ljubavi za svako dijete. Uz njih djeca rastu, razvijaju se, uče da brinu o drugima i da imaju obaveze, ali i stiču prijatelje za cio život. Kada su u pitanju djeca s cerebralnom paralizom, ona mogu imati još veće benefite od ovih krznenih mališana.

Istraživanja su pokazala da različiti ljubimci ne samo što mogu biti društvo i zabava za djecu, već mogu imati veliki uticaj i u oporavku djeteta. Veza koja se stvara između djeteta i kućnog ljubimca je nezamjenjiva, a dobrobiti nemjerljive. Samo je potrebno odabrati kućnog ljubimca koji odgovara temperamentu i potrebama vašeg djeteta. Imati psa ili mačku kod kuće može ohrabriti dijete da više učestvuje u dnevnim aktivnostima i igri, što kao krajnji efekat može imati poboljšanje motornih sposobnosti i cjelokupnog psihofizičkog stanja.

Kako odabrati kućnog ljubimca za dijete sa cerebralnom paralizom?

Prije svega, vodite računa o potrebama ali i mogućnostima vašeg djeteta. Pas ili mačka su uobičajen izbor, ali to ne znači da su i pravo rješenje za svakoga. Prije nego što se odlučite za novog člana vaše porodice, dobro se raspitajte o svim njegovim karakteristikama. Izaberite psa koji je mirnijeg karaktera, koji voli djecu i igru i privržen je porodici. Izbjegavajte životinje koje zahtijevaju izuzetno visok stepen brige i posvećenosti jer najvjerovatnije nećete imati toliko vremena, a ni mogućnosti. Takođe, na vrijeme se raspitajte koliki će biti vaši finansijski izdaci, kako biste izbjegli stvaranje pritiska sebi i brigu o dodatnim finansijskim troškovima koje vam u tom trenutku možda neće biti prihvatljive.

Budući da su raznorazne alergije nažalost često posledica koje imaju djeca s cerebralnom paralizom, raspitajte se koje su to rase pasa koje se ne linjaju i koje ne izazivaju probleme te vrste. 

Ukoliko vaše dijete ipak pokazuje znake alergije i na takve četvoronožne prijatelje, verovatno bi bilo dobro da razmotrite i neke druge opcije. Akvarijum s ribicama možda ne bi bio loše rješenje. Pored toga što djeluju umirijuće one i ne zahtijevaju puno pažnje, pa brigu o njima možete prepustiti i samom djetetu. Ukoliko vaše dijete ne pokazuje alergije na dlaku životinje, jedna od opcija je svakako i udomljavanje psa ili mačke. Osim što ćete učiniti dobro djelo, izbjeći ćete troškove pri samom nabavku ljubimca a ovo će vjerovatno  stvoriti jedinstvenu i specifičnu vezu između vas i vašeg novog mezimca.

Na koji način kućni ljubimci doprinose djeci s cerebralnom paralizom?

Pozitivni efekti su razni. Prije svega, prijateljstvo koje se rađa, svakodnevno razvija i njeguje, nezamjenjiv je dio odrastanja svakog djeteta. Budite sigurni, ovo malo krzneno stvorenje unijeće neizmjerne količine radosti i ljubavi ne samo u djetetov život, nego i u čitavu porodicu. Dijete će imati veću motivaciju za igru i fizičku aktivnost jer će kraj sebe imati svog ljubimca koji je uvijek željan pažnje i zabave. Svakodnevne kratke šetnje mogu postati pravi mali veseli rituali u kojima ćete zajedno uživati. 

Pored igre, briga o životinjama je odličan način da se dete razvija i stekne zdrav odnos prema obavezama.

Jasno je da ono ne može samo u potpunosti voditi računa o ljubimcu, ali postoje stvari koje može i samostalno da uradi. Na primjer, zadužite dijete da svakodnevno nahrani svog ljubimca. Na ovaj način, dijete će razviti osjećaj odgovornosti za drugo živo biće, osjećaće se korisno i bitno, ali i razviti naviku za izvršavanje redovne obaveze, koja je jako bitna za dalji život djeteta i njegovo osamostaljivanje u što većem stepenu. Takođe, dijete će se osloboditi straha od životinja koji može biti ograničavajući faktor u daljem životu. Naučiće kako da se ponaša prema njima, da ih ne uznemiri ili ne povrijedi i kako da reaguje u kontaktu sa nepoznatim psom na ulici. Pored uobičajenih načina na koji nam kućni ljubimci uljepšavaju život, istraživanja su pokazala da oni mogu imati posebne blagodeti na djecu s invaliditetom, te tako u svijetu postoji razvijena i takozvana terapija uz pomoć životinja.

Životinje kao terapeuti djece s cerebralnom paralizom

Terapija uz pomoć životinja ili kućnih ljubimaca primjenjuje se već neko vrijeme u svijetu pa i kod nas, a predstavlja asistenciju izdresiranih životinja tokom terapije, u cilju poboljšanja psihofizičkog stanja kod dece s invaliditetom. Najčešće su u pitanju psi, ali i konji, mačke kao i mnoge druge životinje. Istraživanja su pokazala da kada su životinje uključene u terapiju, djeca s cerebralnom paralizom mnogo lakše i brže savladavaju ciljeve koje ranije nisu bili u mogućnosti da ostvare. Takođe, primjećena su i poboljšanja u komunikaciji, razvijanju socijalnih vještina i empatije, ali i razna poboljšanja mentalnog zdravlja. Djeca na ovaj način radije pristaju na terapije i pokazuju više interesovanja za zadatke koji su pred njima.

Iako vam na prvi pogled može djelovati da će uzimanje kućnog ljubimca biti dodatna obaveza za koju u vašem životu nema prostora, razmislite još jednom. Jasno je da će vam briga o ljubimcu oduzimati više vremena, ali će i pružiti preko potrebnu nježnost i ljubav kako djetetu, tako i čitavoj porodici.  Vi ćete steći prijatelja za cio život, a dijete oslonac i društvo za srećno odrastanje.

Izvor: www.prvikorak.org  

Španc David Agilara (20), prije nekoliko godina ušao je u Ginisovu knjigu rekorda kao kreator prve funkcionalne protetičke ruke od Lego kocki.

Rođen je bez desne podlaktice kao posljedica rijetkog genetskog poremećaja, trpio je poniženja u školi, ali nije dozvolio da potone, već je iskoristio omiljene igračke da napravi nešto što će promijeniti njegov život i svijet.

Koliko je uticao na tehnologiju i svijest ljudi o problemima osoba s invaliditetom pokazuje i dokumentarni film Gospodin s jednom rukom (Mr. Hand Solo), koji bilježi detalje Davidovog života, traume koje je preživio s porodicom, ali i noći koje je proveo radeći na protetičkoj ruci od Lego kocki.

“Kao dijete, bio sam nervozan u društvu s vršnjacima, jer sam bio drugačiji, ali to me nije sprečilo da vjerujem u snove. Htio sam da vidim sebe u ogledalu, kao što sam vidio druge s dvije ruke”, rekao je Agilar, porijeklom iz Andore.

Mladi stručnjak napravio je nekoliko verzija protetičke podlaktice i ima želju da nastavi s dizajniranjem pristupačnih robotskih pomagala. Koliko je njegova Lego verzija izdržljiva, pokazuje i to što uz pomoć nje radi sklekove.

Izvor: www.objektiv.rs 

Međunarodni dan prijateljstva (30. jul) proglašen je 2011. godine od strane Ujedinjenih nacija (UN) imajući na umu viziju da prijateljstvo među ljudima, zemljama, kulturama i pojedincima može stvoriti uslove mira i doslovce graditi mostove među zajednicama.

Svjetski dan prijateljstva je inicijativa koju je UNESCO predstavio Generalnoj skupištini UN-a još 1997. godine, a koja je definisala kulturu mira kao niz vrijednosti, stavova i akcija koje odbacuju sve vrste nasilja uz nastojanja da se spreče mogući konflikti već u samim počecima. 

Tim povodom, odlučili smo da porazgovaramo s Janom Vujisić, Ivom Vujisić, Milošem Dedićem, Nedom Školjak i Vukom Koljenšićem, korisnicima usluga UMHCG-a, studentima osnovnih i magistarskih studija na crnogorskim fakultetima na temu prijateljstva, odnosno šta za njih prijateljstvo znači i koliko su prijatelji važan segment njihovog života. 

VP: Danas se obilježava Međunarodni dan prijateljstva. Šta za Vas znači prijateljstvo?

Jana: Prijateljstvo je sigurna luka, mirno more, bonaca.

Iva: Za mene je prijateljstvo pokretač dobrih struja. Onih koje nas navode da budemo savršeni i srećni.

Miloš: Prijateljstvo za mene predstavlja sigurnost, povjerenje i podršku.

Neda: Za mene prijateljstvo znači porodica koja se stiče godinama, koju mi sami biramo pored one koja nam je po rođenju dodijeljena.

Vuk: Prijateljstvo nekada znači više od bilo koje druge veze s ljudima, onda kada nađete istinskog prijatelja.

VP: Po čemu pamtite upoznavanje sa svojim prijateljem?

Jana: Kada smo mali sve nas interesuje. Mene su interesovale stvari na koje je samo on mogao odgovoriti. Tako je sve počelo.

Iva: Bile smo u prvom razredu. Iako djeca, sjećam se da smo se odmah sporazumjele. I i dalje se razumijemo, posle više od deset godina.

Miloš: Neke sam upoznao tokom školovanja, neke sam upoznao posredstvom drugih prijatelja,  sa nekima se znam od rođenja

Neda: Upoznavanje sa većinom svojih prijatelja vezujem za odrastanje i jako puno lijepih uspomena, rođendana, lijepih i tužnih momenata zajedno.

Vuk: Pamtim po njegovoj osobenosti, humoru i vedrini :)

VP: Šta biste učinili za prijatelja/e?

Jana: Ako je u nevolji i traži moju pomoć učinila bih sve što je u mojoj moći da pomognem.

Iva: Sve što oni od mene očekuju, a da je u skladu s moralnim normama. Uvijek bih im pomogla.

Miloš: Sve što im je potrebno.

Neda: Za svoje prijatelje bih učinila sve što njih čini srećnim, jer sreća mojih prijatelja znači i moja sreća.

Vuk: Poprilično sve što je u mojoj moći kada bi mu zatrebala pomoć. 

VP: Opišite svog prijatelja u par riječi.

Jana: Inteligentan, iskren, duhovit, saosjećajan.

Iva: Iskrena, požrtvovana, nasmijana... i još mnogo toga.

Miloš: Osoba s jakim stavom, pozitivna i puna razumijevanja.

Neda: Prijatelj je divan, hrabar, dobra osoba i poštena osoba.

Vuk: Požrtvovan, pošten, vrijedan.

VP: Šta posebno cijenite kod svojih prijatelja?

Jana: Iskrenost i bezuslovnu podršku.

Iva: Posebno cijenim što su bili uz mene u važnim trenucima. Vjetar u leđa i bezrezervna podrška.

Miloš: Iskrenost i što se mogu osloniti na njih i oni na mene kada je to potrebno, kao i bezuslovna podrška.

Neda: Kod svojih prijatelja posebno cijenim iskrenost jer pravi prijatelj je onaj koji pred drugima priča najljepše o tebi, a u lice u privatnosti ti kaže stvari koje pogrešno radimo.

Vuk: Iskrenost i osjećaj za ljude oko sebe.

VP: Koje aktivnosti/hobiji su zajednički za Vas i Vašeg/u

prijatelja/icu?

Jana: Volimo filmove, ne zavisimo od društvenih mreža, volimo tišinu i dobru organizaciju.

Iva: Imamo ista razmišljanja o najvažnijim stvarima u životu, to nas i sada spaja jer nemamo tajni. Slušamo istu muziku i radujemo se malim znacima pažnje.

Miloš: Pozorište, bioskop, noćni izlasci, odlazak na more.

Neda: S prijateljima radim mnoge stvari, s većinom svojih prijatelja studiram, pored fakulteta i slobodno vrijeme provodim sa svojim prijateljima, izlazimo u grad, idemo na more.

Vuk: Planinarenje, fotografija, putovanja.

VP: Možete li da podijelite s nama neku zajedničku anegdotu s

najboljim prijateljem?

Jana: S njim su anegdote neizbježne. Ima ih mnogo, ne mogu izdvojiti jednu. Sve imaju posebno mjesto u mom srcu.

Iva: Pošto ona ima odličan smisao za humor, često smo se smijale situacijama u kojima bi se našle. Ne mogu da izdvojim ni jednu anegdotu, ali s njom uvijek veselo.

Miloš: Ono što je meni bilo jako smiješno – tokom studija smo pravili planove i organizaciju sjedjenja tokom kolokvijuma da možemo da preposujemo jedni od drugih.

Neda: S drugaricom Ninom se poznajem od 7. godine i imamo jako puno anegdota, ali bih samo izdvojila naših godinu dana zajedničkih u Kotoru gdje smo imale puno lijepih uspomena, kao i jako puno novih poznanstava.

Vuk: Učestvovali smo u nagradnoj igri i pobijedili iz prve.

VP: Šta biste poručili svojim prijateljima?

Jana: Poručila bih im da je prijateljstvo biljka koja se mora zalivati i njegovati da bi davala slatke plodove. A za to njegovanje toplo preporučujem iskrenost i ljubav.

Iva: Svojim prijateljima bih poručila da ostanu takvi kakvi jesu i da se uvijek drže istine i ljubavi.

Miloš: Da ih mnogo volim i da sam tu za njih.

Neda: Budite onakvi kakvi jeste, jer samo tako dostižemo najveću sreću u životu.

Vuk: Da uživaju u svakom momentu svog života!

I na kraju zaključujemo citatom Muhameda Alija: Prijateljstvo je najteže objasniti. Ne uči se u školi, ali ako ne znaš smisao prijateljstva, onda ne znaš ništa. 

Pripremila: Anđela Miličić 






Sekretarijat za saobraćaj nije prihvatio primjedbu Udruženja mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) da je ugovorni rok od deset godina, na koji će linije biti date autobuskim prevoznicima, predug.

"Kroz navedeni rok pružena je određena sigurnost eventualnom partneru Glavnog grada za obavljanje linijskog gradskog i prigradskog prevoza putnika. Standardi koji trebaju ispuniti budući prevoznici svakako će biti sadržani u pratećoj dokumentaciji javnog oglasa o povjeravanju obavljanja poslova linijskog gradskog i prigradskog prevoza putnika, a međusobne obaveze Glavnog grada i prevoznika kroz ugovor o povjeravanju poslova", naveo je Sekretarijat, piše Dan.

Sekretarijat je prihvatio sugestiju UMHCG koji je ukazao da gradski autobus mora imati najmanje jedno mjesto za korisnika invalidskih kolica.

Nije prihvaćena ni primjedba prevoznika BLT koji je ukazao da odluka propisuje da je gradski autobus prevozno sredstvo sa kapacitetom od 8 do 12 putničkih mjesta od kojih je veći dio za stajanje, uključujući i mjesto za vozača, što je, kako navode, protivno Zakonu o prevozu u drumskom saobraćaju.

"Zakonom je propisano da je gradski autobus sa kapacitetom, između ostalog, većim od 23 mjesta, uključujući i mjesto vozača, a nacrtom odluke su u skladu sa zakonom precizirani bliži uslovi koji se odnosne na autobuse", konstatovao je Sekretarijat.

Kućni ljubimci psi, mačke i druge male životinje mogu se prevoziti autobusima, ali moraju biti smješteni u transporterima, odnosno kutiji, kavezu, konstatovao je Sekretarijat za saobraćaj, prihvatajući sugestiju NVO Ruka Šapi.

Prevoz životinja, osim specijalno dresiranih pasa vodiča za osobe s oštećenjem vida, rehabilitacijskih pasa uz osobe koje su korisnici kolica za kretanje, terapijskih pasa uz osobe koje su korisnici kolica za kretanje,, kao i terapijskih pasa uz djecu s invaliditetom uz pratnju roditelja, bio je zabranjen Odlukom o linijskom gradskom i prigradskom prevozu putnika na teritoriji Glavnog grada.

Sporni minibusi u prigradskom prevozu

Autobuski prevoznik BLT ukazo je da zakon precizira da nadležni organ može odrediti da se na pojedinim relacijama u prigradskom saobraćaju van gradske teritorije koristi mali autobus zbog ograničavajućih saobraćajno-tehničkih karakteristika puta ili ukoliko je manje izražena potreba na tim relacijama.

Međutim, njihovu primjedbu Sekretarijat nije prihvatio.

"Pružena je mogućnost da se linijski gradski i prigradski prevoz putnika u slučaju potreba i saobraćajno tehničkih mogućnosti obavlja i većim autobusima, a sve u skladu sa zakonom", stav je Sekretarijata za saobraćaj.

Izvor: www.fosmedia.me 

Crnogorska Vlada i Parlament će, u slučaju usvajanja predloženog Zakona o izmjenama i dopunama zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju u dijelu odredbe kojom će pravo roditeljima „djece sa teškim smetnjama u razvoju koja su korisnici lične invalidnine“ biti ukinuto nakon 2021, grubo prekršiti odredbe Konvencije UN o pravima osoba s invaliditetom, koja propisuje obavezu države da, uz maksimalnu upotrebu resursa kojima raspolaže, sprovodi mjere u cilju progresivnog postizanja punog ostvarivanja ekonomskih, socijalnih i kulturnih prava.

Naime, država, umjesto da konstanto razvija, unaprjeđuje i osigurava ostvarivanje ekonomskih i socijalnih prava, već godinama razvija praksu pravne nesigurnosti za osobe s invaliditetom i njihove porodice. Tako je izmjenama Zakona o socijalnoj i dječjoj zaštiti definisano da ličnu invalidninu mogu ostvariti osobe s teškim invaliditetom, koje pritom nijesu korisnici dodatka za njegu i pomoć, čime je osobama s invaliditetom u odnosu na period prije usvajanja pomenutog zakona ograničeno i onemogućeno ostvarivanje oba prava istovremeno, odnosno ukinuto je jedno pravo, pri čemu ga je država pravdala uvećanjem iznosa za ličnu invalidninu i navodnim "spajanjem dva prava u jedno", iako je svrha ova dva prava potpuno različita i nespojiva.

Sada, ukidanjem prava garantovanog roditeljima djece s invaliditetom koja su korisnici lične invalidnine se sprovodi dalja praksa samovolje, i principa „kako nam je drago“. Tako je država zbog lobiranja i uticaja 2011. prihvatila ovo pravo iako je potpuno pogrešno zastupano obrazloženje za njegovo utvrđivanje, a danas na isti takav način, bez obrazloženja, prethodne studije uticaja i analize efekata isto ukida, bez argumenata za.

Prava roditeljima djece s invaliditetom se garantuju i imaju potpuno obrazloženje i osnov u činjenici da država nije stvorila adekvatne uslove i ravnopravnost za odgoj djece, nije omogućila usluge u zajednici, pristupačnost, kvalitetno obrazovanje i zaposlenje, dostupnost najsavremenih pomagala i usluga, nije obezbijedila život u zajednici izvan restriktivnih okruženja, i nije osigurala adekvatan životni standard i pokriće troškova života nastalih zbog invaliditeta.

Ako je država uslovila roditelje da brinu o djetetu s invaliditetom ili više djece s invaliditetom istovremeno kako misli da se taj roditelj može zaposliti i raditi i obezbijediti ekonomsku sigurnost u starosti?

Postavlja se pitanje po čemu je to 2011. ovo pravo bilo opravdano, a 2020. više nije? Šta je to značajno i revolucionarno dostignuto u oblasti prava osoba s invaliditetom da je postignuta jednakost i ravnopravnost s drugim građanima jer ako država navodi da se pravo ukida zbog ravnopravnosti uslova penzionisanja, „stabilnosti i održivosti penzijskog sistema, veće pravednosti i adekvatnosti penzijskih davanja“ onda ona zauzima stav da su roditelji djece s invaliditetom koji ostvaruju, ili potencijalno bi u budućnosti ostvarili ovo pravo, u povoljnijem položaju od drugih građana. Ili to država priznaje da je od 2011. do danas bila nepravedna?

Da država ne razumije koncept ljudskih prava jasno je iz svakog javnog saopštavanja, a pritom je godinama prihvatala i sama definisala garancije u duhu modela milosrđa i sažaljenja i to prvenstveno prema porodicama i roditeljima djece s invaliditetom. Na taj način je nerijetko bilo kakav pokušaj definisanja i garancija prava OSI u duhu modela zasnovanog na ljudskih pravima bilo odbijano po automatizmu, dok su definisana prava za roditelje i staratelje i to na način kojim se podstiče veća zavisnost i nesamostalnost OSI, one dovode u inferioran i pasivan položaj i pravni status, i često se upravo zbog naknada podstiče oduzimanje poslovne sposobnosti OSI kao lakši način dokazivanja osnova za ostvarivanje nekih prava.

Ukoliko je država posle 10 godina ustanovila da ovom pravu nije mjesto u penzijskom sistemu onda je trebala istovremeno predložiti izmjene i dopune drugog zakona u kojem bi „bilo mjesta za ovo pravo“, ili postići na drugačiji način pravni ekvivalent garancijom drugih prava suštinski istovjetnih za roditelje i porodice, odnosno osobe s invaliditetom.

Zanimljivo je da kada država kaže da brine o OSI sama sebe demantuje jer za njih nijedno od ovih prava nije garantovala, pa ni pravo na polovinu punog radnog vremena, što upravo potvrđuje njen pristup sažaljenja i milosrđa prema porodicama osoba s invaliditetom jer država ima stav da su OSI teret društva, a da su njihove porodice po prirodi stvari nesrećne. Jedino pravo koje isključivo ostvaruju osobe s invaliditetom je pravno na ličnu invalidninu. Sva ostala prava: dodatak za njegu i pomoć, materijalno obezbjeđenje porodice i sl. garantovana su i po drugim osnovima.

Umjesto da politikom deinstitucionalizacije, omogućavanja samostalnog života, mjerama izjednačavanja mogućnosti i principom afirmativne akcije država postiče ravnopravnost OSI, a porodicama OSI pruža dodatnu podršku jer su nerijetko u crnogorskim uslovima zaista primorani da se brinu sami o djeci i često odriču svojih životnih opredjeljenja, ona nemuštim saopštenjima i izjavama vrijeđa zdravu inteligenciju.

Tako se u poslednjem u kojem Ministarstvo rada i socijalnog staranja odgovara na navode Građanskog pokreta URA nalazi niz konstatacija koje najbaže rečeno ponižavaju građanski osjećaj, i nemaju veze s predmetnom temom izmjena i dopuna Zakona o penzisjkom i invalidnskom osiguranju ni po sadržaju, ni po suštini.

Ostaje gorak utisak i pitanje da li Ministarstvo rada i socijalnog staranja očekuje aplauz na navedeno saopštenje kao vid zahvalnosti za brigu, isticanjem iznosa naknada koje mogu ostvariti porodice djece s invaliditetom? Da li je i kada Ministarstvo sprovelo ospežno istraživanje o troškovima života OSI i potrebnim resursima pa je zaključilo da pruža više od potrebnog?

Ako je Ministarstvo zaključilo da „ulaganja“ koja nabraja ne daju efekte u cilju postizanja ravnopravnosti osoba s invaliditetom i njihovih porodica, zašto nije omogućilo adekvatnije mjere i politike koje će postići da se osjećamo uvaženi i ravnopravni, a ne omalovaženi i kao teret društva i države jer nam se još zbrajaju sva prava i ističe njihov novčani iznos?

Zar ova država ne treba da se postidi i zabrine što među više od 60 hiljada osoba s invaliditetom samo njih oko 2730 ostvaruje pravo na ličnu invalidninu?

Možda bi bilo ispravno da sljedeće saopštenje kojim će se oglasiti Ministarstvo sadrži informacije o broju zaposlenih u institucijama: dnevnim centrima, ustanovama za smještaj djece s invaliditetom i odraslih OSI, iznosu mjesečnih troškova za te namjene i efektima postignutim posle 10 godina „reforme“ sistema socijalne i dječje zaštite. 

U Udruženju mladih sa hendikepom Crne Gore smatraju da mjere Nacionalnog koordinacionog tijela za zarazne bolesti, ali za Boje jutra govore o problemima s kojima se suočavaju prilikom poštovanja mjera, odnosno sprječavanja širenja i prenosa virusa Covid 19. 

"Kada obavljam razgovore sa strankama, ako su ti razgovori duži meni bude teško da dišem", kazala je Miličić.

Ovako dvadesetsedmogodisnja Anđela Miličić iz Podgorice, koja je osoba s cerebralmom paralizom, opisuje svoj radni dan. Smatra da mjere Nacionalnog koordinacionog tijela (NKT) moraju da se poštuju, ali s obzirom na to da ima fizicki invaliditet, predstavljaju joj određene poteškoće. 

"Jedan od prvih razloga je, kada stavim masku na nos, moje naočare, kao pomagalo počinju da magle. Takođe, moram reći da su sljedeće poteškoće, ako koristim ovu vrstu maske, ona koliko-toliko mi je olaksavajuća, u smislu kad je stavljam i kad je skidam, ali ukoliko bi koristila masku na vezivanje, onda bih svakodnevno morala da tražim asistenciju druge osobe", objasnila je Miličić.

Iako su u susjednim državama, poput Hrvatske, napravljeni izuzeci od nošenja maski, za osobe s određenim vrstama invaliditeta, u Crnoj Gori to još uvijek nije slučaj. Iz Udruženja mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) kažu da je o ovom trebalo ranije razmišljati.

 "Ovdje prvenstveno mislim na osobe oštećenog sluha, koje prosto kada neko nosi masku, ili kad su same primorane da je nose, ne mogu komunicirati, ne mogu ni primiti informacije, zatim osobe koje imaju psihosocijalni invaliditet, odnosno u narodu više poznat kao "mentalni invaliditet", su takođe posebno ugrožene jer prosto je teško da prihvate takve vrste promjena, i da im se objasni značaj takve vrste zaštite, uključujući i kategoriju osoba s intelektualnim invaliditetom, gdje to može postojati problem. Međutim, nošenje maske nije samo problem tokom komunikacije i prijema informacija, nego i kod osoba koje imaju respiratorne ili druge poteškoće, gdje je zaista nošenje maske teško, posebno maski kakve imamo na tržištu u Crnoj Gori", objasnila je Marina Vujačić, direktorica te NVO.

Stoga kažu da bi na tržištu trebalo da se nađu nove maske, koje će im olakšavati funkcionisanje. Država bi trebalo da obezbijedi sredstva ili direktno opremu, kroz donacije, kojima će omogućiti da osobe s invaliditetom (OSI) budu zaštićene a ne dodatno ugrožene.

"Imamo divan primjer iz Španije, gdje su pravljene maske koje imaju otvoren dio lica gdje su usta, koja apsolutno štite kao i bilo koje druge maske, a dodatno omogućavaju komunikaciju i nesmetano disanje. S druge strane, mi u Crnoj Gori nemamo mogućnost, posebno kad su u pitanju OSI, da toliko redovno mijenjaju maske da se i one samim tim zaštite, da sebi ne nanesu dodatni rizik, načinom što će koristiti medicinske maske više puta ili bilo koje pravljene maske koje se redovno ne održavaju", zaključuje Vujačić.

Za sada, u Crnoj Gori, samo djeca do 7 godina ne moraju da nose maske.

Izvor: Portal Vijesti, TV Vijesti

Strana 10 od 32

Back to top