Željko

Željko

petak, 06 novembar 2020 12:48

Nijesu zaposlili osobu s invaliditetom

D.o.o. Vodovod Bistrica diskriminisalo je jednog Bjelopoljca po osnovu invaliditeta, jer ga nije zaposlilo na konkurs za radno mjesto terenski inkasant.

To je utvrdila zamjenica ombudsmana Nerma Dobardžić, postupajući po pritužbi. Njoj je iz Vodovoda rečeno da se na oglas od 13. januara prijavilo šest kandidata, te da svi ispunjavaju uslove, nakon čega je njihova dokumentacija dostavljena izvršnom direktoru na odluku. Dvoje od kandidata, kako je rečeno, već su ranije radila kod njih zbog čega je potom odlučeno da im se da prednost, jer su već imali iskustvo za obavljanje radnih zadataka.

Iz tog preduzeća zamjenci ombudsmana kazali su da se na ove poslove inače ne bi moglo zaposliti „invalidno“ lice, jer poslovi zahtjevaju duže stajanje, hodanje, spretnost, spremnost, fizičku aktivnost….

"Obrazloženje odluke o izboru kandidata u potpunosti je izostalo. Izjašnjenjem ovog Društva nije dokazano da samo osobe bez invaliditeta mogu odgovoriti zahtjevima posla radnog mjesta, niti je dokazano da prethodo radno iskustvo na istim/analognim poslovima predstavlja stvarni i odlučujući uslov za zasnivanje radnog odnosa", zaključila je Dobardžić.

Ovim je, prema njenom mišljenju, povrijeđen Ustav i Zakon o zabrani diskriminacije. Kako ombudsman nije ovlašćen da mijenja, ukida ili poništava akte organa, preporučeno je D.o.o. Vodovod Bistrica da odluke o izboru ne zasniva na predrasudi da osobe s invaliditetom ne mogu obavljati poslove određenih radnih mjesta, sve dok u odgovarajućem postupku provjere sposobnosti propisanom zakonom za takav stav nema stvarno i objektivno opravdanje.

"D.o.o. Vodovod Bistrica prilikom zapošljavanja pod opštim uslovima treba da vodi računa o zapošljavanju osoba s invaliditetom, te da pod okolnostima da osoba sa invaliditetom ispunjava uslove za zapošljavanje i ima jednake ili bolje kvalifikacije, stručne ili radne sposobnosti nego osoba bez invaliditeta, zaposli osobu s invaliditetom. Aktom o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji, takođe, treba da predvidi zapošljavanje osoba s invaliditetom pod posebnim uslovima, obezbjeđujući razumne adaptacije na radnom mjestu i u radnom okruženju shodno principu afirmativne akcije", navela je ona.

Nedopustivo da se neko naziva ,,invalidom”

Zamjenica ombudsmana zamjerila je izvršnom direktoru d.o.o. Vodovoda Bistrica što je u dostavljenom izjašnjenju u ovom predmetu koristio termin „invalid“, ukazujući da je takva terminologija neprihvatljiva, prevaziđena i uvredljiva.

"Kada se koristi izraz „invalid“ sugerišemo da je invaliditet prva i jedina karakteristika i lično svojstvo osobe, pristupajući joj isklјučivo i jedino iz ugla "teškoće", odnosno "smetnje" koju ima", navela je ona.


Izvor: www.pobjeda.me

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore realizuje projekat Mladi za Stvarnu Inkluziju uz finansijsku podršku Ministarstva sporta i mladih.

Projektom se želi doprinijeti većem učešću mladih s invaliditetom u oblasti društvene brige o mladima na teritoriji Crne Gore i to kroz ciljeve usmjerene na jačanju socio-emocionalnih vještina mladih s invaliditetom za aktivnije učešće u oblasti omladinskog rada, volonterizma i društvenog aktivizma na osnovu prethodno mapiranih potreba mladih s invaliditetom i omladinskog umrežavanja u narednih godinu dana u Crnoj Gori i povećanju nivoa svijesti javnosti o važnosti smanjenja socijalne isključenosti i diskriminacije mladih s invaliditetom u narednih godinu dana u Crnoj Gori. 

Projektom su obuhvaćeni mladi s invaliditetom i mladi bez invaliditeta uzrasta od 15 do 30 godina, porodice i prijatelji osoba s invaliditetom, građani i građanke Crne Gore, mediji koji djeluju na području Crne Gore, institucije i donosioci odluka u oblasti društvene brige o mladima i lokalne zajednice. Direktna ciljna grupa su mladi s invaliditetom i mladi bez invaliditeta uzrasta od 15 do 30 godina, dok su indirektna ciljna grupa porodice i prijatelji mladih s invaliditetom, građani i građanke Crne Gore, mediji koji djeluju na području Crne Gore, institucije i donosioci odluka u oblasti društvene brige o mladima, lokalne zajednice.

Projektom će biti sprovedeno mapiranje potreba mladih s invaliditetom od 15 do 30 godina; trening za umrežavanje mladih i vršnjačku podršku; uključivanje mladih s invaliditetom i mladih bez invaliditeta u postojeću Mrežu volontera; dvije psihološke radionice za mlade s invaliditetom i mlade bez invaliditeta; i medijska kampanju.

Aktivnosti projekta realizuju se u okviru konkursa u oblasti društvene brige o mladima. Realizacija projekta traje šest mjeseci počev od novembra 2020, a odobrena sredstva za njegovu realizaciju iznose 9.961,00€.

Mediji ne treba da izvještavaju o karakteristikama pripadnika/ca određenih grupa već o osobama, generalni je zaključak predstavnika manjinskih grupa, koji su u okviru projekta PRIME (Profesionalni, odgovoRni i Inkluzivni Mediji), finansiranog od strane Evropske komisije, u utorak 3. novembra, govorili pred studentima/kinjama novinarstva i medija, te i predstavnicima/ama nevladinih organizacija, na temu ljudska prava i mediji, na Fakultetu političkih nauka UCG.

„Kroz istoriju su nas predstavljali na različite načine – od cirkuskih atrakcija do muzejskih eksponata. Međutim, u periodu posle Drugog svjetskog rata povećava se broj OSI, te se otvaraju teme koje se odnose na osobe s invaliditetom, a u periodu razvoja pokreta za građanska prava, naročito u SAD, donose se zakoni i različiti akti koji se tiču OSI“ – rekla je u svom uvodnom izlaganju Anđela Radovanović, programska menadžerka Udruženja mladih sa hendikepom (UMHCG).

Ona je učesnicima/ama treninga govorila o različitim modelima pristupa s invaliditetu kao što su (bio)medicinski, funkcionalni, socijalni, model zasnovan na ljudskim pravima i drugi.

„U medijima su i dalje prisutni model milosrđa i moralni model, gdje se invaliditet posmatra kao božja kazna ili prokletstvo. U ovom modelu stvorena je percepcija da su OSI neko kome treba pomoć i liječenje, kao i organizacijahumanitarnih akcija i donacija. I u ovom modelu OSI se vide kao trošak za državu i društvo“ – istakla je Radovanović.

Govorila je i o herojskom modelu koji crnogorski mediji forsiraju, a koji može dovesti do prevelikih očekivanja od OSI i stvaranja nerealne slike, jer se ne govori o barijerama u sredini, nego o oštećenju kao ličnoj karakteristici, odnosno prevazilaženju invaliditeta, a ne prepreka. I dalje su u medijima u fokusu oštećenje ili pomagalo, a rijetko osoba.

„Model zasnovan na ljudskim pravima je za nas najprihvatljiviji jer po njemu invaliditet predstavlja interakciju oštećenja i barijere“ – zaključila je Radovanović.

LGBTIQ aktivista Stevan Milivojević iz NVO LGBT Forum Progres, govorio je o medijima i izvještavanju o zajednici iz koje on dolazi.

„U medijskom izvještavanju, kada je u pitanju LGBTIQ zajednica, prisutni su: negativni primjeri – korišćenje pogrdnog diskriminatornog jezika, svrstavanje pripadnika/ca LGBTIQ zajednice u zakonom zabranjene grupe, marginalizacija i dodatna stigmatizacija zajednice, senzacionalistički pristup temama i pojedincima, korišćenje seksualnog i rodnog identiteta u svrhe diskreditacije pojedinaca na javnoj sceni, širenje neprovjerenih i naučno neutvrđenih činjenica“ – istakao je on.

Pomenutim načinom izvještavanja, prema mišljenju Milivojevića, dehumanizuju se pojedinci, dok korišćenje pogrešnog jezika i terminologije dovodi do pogrešne percepcije javnosti o LGBTIQ zajednici.

„Ono što predstavlja problem jesu komentari i stavovi na društvenim mrežama, o kojima, iako za njih nisu odgovorni, novinari i urednici moraju voditi računa jer izvještavanjem sami portretišu LGBTIQ zajednicu“ – zaključio je on.

Izvršni direktor NVO „4Life“ Saša Mijović objasnio je prisutnim studentima/kinjama i pripadnicima/ama nevladinih organizacija da će kada počnu da izvještavaju o manjinskim grupama od njih zavisiti životi pojedinaca.

„Imali smo prije nekoliko godina kampanju u kojoj smo istakli da je neznanje opasno po život a da stigmatizacija uništava živote. I zaista jeste tako“ – počeo je izlaganje Mijović.

Nastavio je sa iskustvima iz prakse koja je pokazala da (bivši) korisnici psiho-aktivnih supstanci lakše podnose život sa HIV-om nego sa osudom koja dolazi od neznanja i odbacivanja, jer znaju da bolest nije smrtonosna ukoliko se liječe i redovno koriste terapiju.

„Vaša riječ ima težinu i utiče ne samo na tu osobu o kojoj pišete, nego i na društvo. Svojim izvještavanjem utičite na kvalitet života pripadnika ranjivih grupa, koristite pravilnu terminologiju i akcenat neka bude na osobi, a ne na problemu“ – poručio je Mijović prisutnima.

Elvis Beriša iz NVO „Phiren Amenca“, govorio je o kulturi, prihvatljivoj terminologiji, kao i medijskom portretisanju romske populacije.

Rom znači čovjek, dok je prevod riječi cigan – nedodirljiv, ali u kategoriji bolesti, zaraze, nekoga koga treba izbjegavati. Razmislite o terminologiji kada izvještavate jer često novinari nisu svjesni da vrijeđaju pripadnike romske populacije korišćenjem nepravilne terminologije“ – objasnio je on.

Beriša smatra da su Romi miljama daleko od jednakog tretmana sa većinskom populacijom i da je anticiganizam duboko ukorijenjen u našem društvu.

„Praksa uporno pokazuje nedosljednost u izvještavanju. I dalje je negativno portretisanje Roma najčešće zastupljeno u medijima. Ovo dovodi do dubljeg ukorjenjivanja stereotipnih predstava“ – istakao je pred prisutnima.

Izvršni direktor NVO „Phiren Amenca“ kazao je da mediji u Crnoj Gori edukuju ljude, ali da to čine sa ili bez kredibilnog znanja. Prisutnima je kroz praktične primjere pokazao kako se o Romima može izvještavati poštujući Kodeks novinara ali je naveo i negativne primjere.

„Potrudite se da uvijek imate Rome kao sagovornike, ne pišite iz redakcije nego sa terena. Pišite ljudske priče koje govore o realnim ljudima jer toga fali u medijima“ – poručio je Beriša učesnicima/ama treninga koji će uskoro i sami izvještavati o ranjivim grupama. 

Projekat PRIME omogućiće podsticanje inkluzivnih i istraživačkih medijskih sadržaja, naglašavajući perspektive manjina – LGBTIQ osoba, osoba s invaliditetom, Roma, žena, korisnika i bivših korisnika psihoaktivnih supstanci. 

Realizacijom projekta se želi ojačati profesionalna medijska scena u Crnoj Gori kroz održivi doprinos participativnoj demokratiji i procesu evropskih integracija, jačanje inkluzivnog izvještavanja, nezavisnog i istraživačkog novinarstva o EU integracijama, uz isticanje perspektive manjina.

Projekat u partnerstvu sprovode: Galileo production, Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG), NVO 35mm, Romska organizacija “Koračajte sa nama – Phiren Amenca”, NVO LGBT Forum Progres, NVO 4Life i Fakultet političkih nauka UCG.

Izvor: mediji.me

Na početku zajedničke inicijative UMHCG i Savez slijepih Crne Gore su gospodinu Bečiću čestitali izbor za predsjednika Skupštine, i zapaženih nešto više od mjesec dana obavljanja ove važne državne funkcije. Iskazali su uvjerenje da će nastaviti daljim jačanjem institucije i sopstvenog integriteta, a posebno u cilju jačanja povjerenja građanki/građana u zakonodavnu vlast, i njenu najvažniju funkciju, parlamentarne kontrole, u odnosu na druge grane vlasti. 

Kao organizacije koje već više od deceniju imaju aktivnu ulogu i u praćenju rada Parlamenta, ali i u učešću u radu skupštinskih odbora u cilju praćenja poštovanja i primjene međunarodnih standarda, posebno obaveza preuzetih ratifikacijom Konvencije UN o pravima osoba s invaliditetom, ukazali su i  pozvali na saradnju kroz ključne segmente, ili teme navedene u nastavku. 

1. Posebna plenarna sjednica povodom 3. decembra – Međunarodnog dana osoba s invaliditetom; 

Kako su naveli, još u mandatu Skupštine 2012-2016. pokrenuli su inicijativu za održavanje plenarne sjednice povodom Međunarodnog dana osoba s invaliditetom, Međutim, uprkos zaključcima tadašnjeg saziva Skupštine i dalje su se nastavile sjednice odbora, i to prvenstveno Odbora za zdravstvo rad i socijalno staranje, iako ga principijelno, kako navode, ne smatraju matičnim odborom, niti to on može biti, a plenarna sjednica nikada nije održana. Vjerujemo da je razlog tome pristup dosadašnje parlamentarne većine i činjenica neprihvatanja nepristupačnosti Skupštine osobama s invaliditetom, posebno njene plenarne sale, i izbjegavanje javne diskusije o ovom, ali i svim drugim važnim pitanjima za osobe s invaliditetom. Uostalom, u pismu se dodaje, nepristupačnost plenarne sale za veliki broj osoba s invaliditetom je ključni razlog zbog kojeg nikada nijesu pokrenuli pitanje uspostavljanja “prazne stolice” kao mogućnosti da OSi redovno učestvuju u praćenju sjednica parlamenta, kao što je slučaj s nekim lokalnim parlamentima jer “smatramo da Skupština prvo mora stvoriti jednake mogućnosti i preduslove svim OSI, kako oni koji značajno mogu doprinijeti kvalitetu rada i adekvatnijim odlukama ne bi ostali isključeni i nezastupljeni”.

U tom smislu, dodaju, osim nepristupačnosti same plenarne sale inicijativa za prenošenje sjednica Parlamenta na znakovnom jeziku nikada nije realizovana.

Zbog navedenog, kako se već godinama i tradicionalno održavaju sjednice “Dječjeg parlamenta” i “Ženskog parlamenta” smatraju neprihvatljivim da se u program rada Skupštine ne uvrsti i sjednica namijenjena pravima osoba s invaliditetom, i u tom smislu pozivaju da već ovog 3. decembra, odnosno u susret tom datumu, predsjednik Skupštine zakaže plenarnu sjednicu i time omogući osobama s invaliditetom i njihovim reprezentativnim predstavnicima da diskutuju s poslanicama/poslanicima i ministricama/ministrima o važnim pitanjima za ovu populaciju, ali važnim pitanjima za cijelo crnogorsko društvo i njegov napredak, te da ujedno tom prilikom novi saziv Parlamenta i sastav nove Vlade upoznaju s aktuelnim stanjem u ovoj oblasti. 

2. Pitanja osoba s invaliditetom su pitanja ljudskih prava, i Skupština mora imati važnu ulogu u dostizanju najviših standarda ljudskih prava OSI; 

Konstatuju da su brojni crnogorski zakoni diskriminatorni u dijelu garancija prava osoba s invaliditetom, i potpuno ili djelimično neusklađeni s Konvencijom UN o pravima osoba s invaliditetom, te da navedeno potvrđuju i svi relevantni međunarodni izvještaju, poput izvještaja Evropske komisije, State Department-a, ali i Komiteta UN o pravima osoba s invaliditetom iz 2017. 

Iako je Crna Gora Konvenciju UN o pravima osoba s invaliditetom, kao najznačajniji međunarodni dokument u oblasti prava OSI, ratifikovala još 2009. jako malo je učinila na usklađivanju crnogorskog zakonodavstva, neposrednoj primjeni Konvencije, i “poništavanju svih zakona, politika, praksi i običaja koji nijesu usklađeni s Konvencijom” uprkos svojoj obavezi. U tom smislu, iako je Skupština još 2015, usvajajući Zakon o zabrani diskrimincije lica sa invaliditetom, usvojila i Zaključak po kojem je obavezala državne organe da urade sveovuhvatnu analizu svih propisa u oblastima koje definiše Konvencija, i to posebno u oblastima informacija i elektronskih komunikacija, saobraćaja, samostalnog života i života u zajednici, porodičnih i bračnih odnosa, zatim zakona koji definišu pravnu, procesnu i poslovnu sposobnost, kao i u oblastima obrazovanja i stručnog osposobljavanja, zdravstvene zaštite, socijalne i dječje zaštite i adekvatnog životnog standarda i u oblasti političkog i javnog života; te da u što kraćem roku pripremi predloge izmjena zakona iz oblasti saobraćaja, zdravstvene zaštite, socijalne i dječje zaštite; sa preporukom da u svim fazama izrade navedenih propisa budu uključeni predstavnici/ce organizacija lica sa invaliditetom i Odbora za ljudska prava i slobode Skupštine Crne Gore, to se nije desilo u zadovoljavajućoj mjeri, pa čak se nije desilo ni prema usvojenom planu državnih organa čijom su analizom bili apsolutno nezadovoljni. 

S druge strane, dodaju, izostala je adekvatna parlamentarna kontrola, i nadzor, ali i kompletna uloga Odbora za ljudska prava i slobode, pa se i onako mali broj konsultativnih i kontrolnih saslušanja održavao formalno, bez suštinskog uticaja, dok nikada nije pokrenuta parlamentarna istraga, što se mora promijeniti u narednom periodu. U tom smislu, smatraju da Skupština, neposredno ali i kroz rad odbora i to svih u svom domenu nadležnosti, a posebno Odbora za ljudska prava i slobode, kao matičnog, mora imati aktivniju i plansku kontrolu i podsticanje usvajanja i primjene međunarodnih standarda. Zbog navedenog, pozivali su predsjednika Bečića da reaktivira odnos Skupštine u odnosu na obaveze države prema osobama s invaliditetom, posebno nakon usvajanja Akcionog plana za primjenu preporuka Komiteta UN o pravima osoba s invaliditetom (koji je pripremljen u nacrtu), što je prva ključna obaveza nove Vlade Crne Gore.  

U kontekstu navedenog, podsjetili su i na važnost što bržeg usvajanja izbornog zakonodavstva, posebno Zakona o izboru odornika i poslanika, koje će biti usklađeno s međunarodnih standardima i u dijelu prava osoba s invaliditetom, ali i pokretanje drugih važnih inicijativa i kroz mandate i nadležnost poslanica/poslanika u cilju usvajanja i promjene važnih zakona. Među zakonima koje treba najhitnije usvojiti u narednom periodu, a za koje su, podsjećaju, već upućivali inicijative i prethodnoj Vladi Crne Gore, su Zakon o statusu i finansiranju organizacija osoba s invaliditetom, kao organizacija od posebnog društvenog značaja, Zakon o upotrebi znakovnog jezika, kao jezika u službenoj upotrebi, te Zakon o priznavanju faksimila, kao ličnog potpisa osoba s invaliditetom. Iako su inicijative za prva dva pomenuta propisa ponovljene i više puta konstatuju da nijesu naišli na spremnost dosadašnje većine da ih prihvati i definiše u Programu rada Vlade. U tom smislu, iskazali su otvorenost da o namjeri i značaju ovih propisa direktno upoznaju predsjednika Bečića. 

3. Potpisivanje Memoranduma o saradnji između Skupštine Crne Gore i reprezentativnih organizacija osoba s invaliditetom;  

Iako je potpisivanje memoranduma o saradnji u jednom od prethodnih saziva Skupštine (u vrijeme i od strane tadašnjeg predsjednika Darka Pajovića) bilo ponuđeno i “našim organizacijama za razliku od mnogih drugih NVO to smo odbili iz principijelnih razloga i uloge tadašnjeg predsjednika Skupštine u nelegitimnim izborima pojedinih predstavnika NVO u važna savjetodavna tijela (prvenstveno Savjetu Agencije za elektronske medije)”. Međutim, dodaju, kako svoju ulogu smatraju izuzetno važnom u zagovaranju prava osoba s invaliditetom, te zbog obaveze države da prepozna, prizna i podrži reprezentativne organizacije osoba s invaliditetom to sada ostajemo otvoreni za utemeljeniju i formalno, a i suštinski jaču saradnju s Parlamentom i posebno kroz redovno učešće u radu Odbora za ljudska prava i slobode, te pozivaju Bečića da razmotri buduće modalitete saradnje, i kroz,, između ostalog, direktniju saradnju s poslaničkim klubom. 

4. Zapošljavanje osoba s invaliditetom u skladu sa zakonskom obavezom 

Iako je usvojila i Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju lica sa invaliditetom, koji propisuje obavezu zapošljavanja određenog broja osoba s invaliditetom ili plaćanje posebnog doprinosa zbog nezapošljavanja, Skupština je, nažalost, godinama birala “drugi scenario” zbog čega je uplaćivala posebne doprinose za nezapošljavanje OSI. Vjeruju da ova institucija mora stvoriti uslove za zapošljavanje osoba s invaliditetom, i to naravno kvalifikovanih OSI u odnosu na zahtjeve radnog mjesta, kako bi ne samo bila na strani onih koji imaju pozitivan odnos prema zapošljavanju OSI, i svojim primjerom dala podstrek drugima, već kako bi omogućila promjenu percepcije prema osobama s invaliditetom, i njihovim sposobnostima. 

U kontekstu svega navedenog zaključuju stoje na raspolaganju za jačanje postojeće saradnje kroz nove uloge i mogućnosti, i očekuje pozitivnu reakciju predsjednika Skupštine.

nedelja, 25 oktobar 2020 17:21

DA SE NE ZAPITAMO

Dvadeset prvi vijek krcka svoju treću deceniju. Ljudi su već odavno stigli do Mjeseca. Tehnologije napreduju. Telefoni su nekad pametniji od nas. Ipak, dani podizanja svijesti o nekim oštećenjima i dalje standardno počinju pričom o tome koliko se osoba s njim NIJE rodilo. Varvarski se hvalimo svim životima kojima nijesmo dali priliku da se žive. Kao da je to činjenica za ponos. 

Još jedan 25. oktobar. Još jedan Dan podizanja svijesti o spini bifidi. Još jedan dan beskrajnog razočaranja i ljutnje na svijet, sebe samu, ljutnje zbog sopstvene ljutnje i nemoći i suza. Put ka mijenjanju svijeta je put bez kraja i bez početka. Put na kome je malo saveznika, malo onih koji razumiju. Malo onih koji će, umjesto proslave selektivnog abortusa u prvi plan stavljati osobe sa spinom bifidom. Naše male, obične, ljudske priče. Naše živote. Stremljenja. Nade. Strahove. Budućnost koju želimo. Partnere koje bismo da nađemo i djecu koju želimo da rodimo. Karijere koje bismo gradili. Ostajemo i dalje statistička brojka, broj nerođenih, mjera folata po gramu brašna, dijagnoza, bolest. 

Krckam svoju treću deceniju. I od svih teških pitanja za sve to vrijeme ipak je najteže bilo postaviti roditeljima ono da li su se ikada u životu pokajali što me imaju. Preživjeti taj trenutak. Doživjeti da znate da nijeste greška prirode i kazna za grijehe. Da vas vole. U svijetu koji vam i dan danas šalje poruku da nijeste dobro došli. 

Živim i borim se da se nikad više niko tako nešto ne zapita. 


Anđela Radovanović

Projekat PUTokaz za OSI sprovodi Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore, uz podršku Ministarstva saobraćaja i pomorstva.

Projektom se želi doprinijeti ostvarivanju prava osoba s invaliditetom na slobodnom i bezbjednom kretanju u javnom saobraćaju na teritoriji Crne Gore, kroz specifične ciljeve koji se odnose na podizanje svijesti šire javnosti o posljedicama kršenja prava osoba s invaliditetom (OSI) u oblasti saobraćaja; poboljšanje nivoa informisanosti zaposlenih u državnim i lokalnim institucijama i organima o pravima OSI na slobodno i bezbjedno kretanje, kao i problemima s kojima se suočavaju u praksi, i u krajnjem poslednji cilj se odnosi na poboljšanje i povećanje nivoa informisanja OSI o njihovim pravima iz oblasti javnog saobraćaja i načinima njihovog ostvarivanja i zaštite od kršenja.

Projektom će biti obuhvaćene osobe s invaliditetom, posebno aktivni učesnici u saobraćaju: vozači i društveno aktivne OSI, koje imaju najveću potrebu za istim, tako što će se direktno uticati na njihovu mobilnost, ali i druge OSI, koje su pasivnije i s manjim stepenom mobilnosti, a koje upravo treba motivisati, ohrabriti i podržati da postanu društveno aktivnije, aktivisti u organizacijama OSI, kao i zaposleni u državnim institucijama na nižim nivoma upravljanja.

Projekat obuhvata sljedeće aktivnosti: monitoring i inicijative za obilježavanje parking mjesta za OSI na javnim mjestima na teritoriji tri crnogorske opštine; medijska kampanja u okviru koje će biti izrađen informator/brošura o pravima OSI iz oblasti saobraćaja, ali i primjerima kršenja istih od strane drugih učesnika u saobraćaju, “konkurs” fotografija i/li video sadržaja s primjerima dobre i loše prakse za OSI u oblasti saobraćaja, i okrugli sto o podizanju svijesti o pravima i obavezama OSI kao učesnika u saobraćaju.

Aktivnosti projekta realizuju se u sklopu konkursa za NVO raspisanog od strane Ministarstva saobraćaja i pomorstva u oblasti zaštite lica s invaliditetom u 2020. Realizacija projekta traje pet mjeseci počev od 24. jula 2020, a odobrena sredstva za njegovu realizaciju iznose 5.099,15€.


Pripremila: Iva Mijović

„Osobe s invaliditetom (OSI) na juče održanim izborima u značajnoj mjeri nijesu mogle glasati samostalno, tajno i dostojanstveno jer izborni organi i institucije nijesu omogućile ostvarivanje prava bez prepreka. Preko 60% biračkih mjesta nepristupačno je osobama s invaliditetom, a ni sam izborni materijal nije bio dovoljno pristupačan.“, saopštili su iz Udruženja mladih sa hendikepom Crne Gore i Saveza slijepih Crne Gore. 

Kako navode iz Udruženja, na velikom broju biračkih mjesta bio je visoki prag, ili jedna, dvije ili čak i do deset stepenica. Neke osobe s invaliditetom, iako su otišle do biračkog mjesta, su morale glasati putem pisma zbog nemogućnosti ulaska unutra, dok je polica na nižoj visini zabilježena samo na jednom biračkom mjestu gdje glasaju naši zaposleni i aktivisti. Konkretno, polica na nižoj visini od standardne postavljena je na biračkom mjestu na kojem glasa izvršna direktorica UMHCG Marina Vujaćić što potvrđuje selektivnu primjenu zakona i standarda i ne smije ostati ustaljena praksa. Svima, bez razlika, se mora omogućiti ostvarivanje prava pod jednakim uslovima i dostojanstveno. Isti slučaj je s visinom na kojoj je postavljena kutija jer se u pojedinačnim situacijama ona spuštala kako bi OSI same mogle ubaciti listić nakon cijepanja kupona, a zabilježeni su i slučajevi kada je to radio neko od članova biračkog odbora što je moglo ugroziti i tajnost glasanja. 


Ono što posebno zabrinjava jeste činjenica da se većina biračkih mjesta, preko 90% njih, nalaze u javnim objektima i institucijama, od čega je značajan broj u objektima škola, a ovi objekti su još od 2008. morali biti pristupačni. Takav način tretiranja prava OSI je neprihvatljiv i mora biti promijenjen, ali i kažnjiv. 

„Zabiilježen je određeni, ali ne dovoljan, napredak kada su u pitanju šabloni za glasački listić na način što su isti štampani u tamnoj plavoj boji (na kojoj teže ostaju otisci hemijske), ali s malim prorezima i jako malim prostorom između njih, bez oznaka rednih brojeva i naziva liste na Brajevom pismu.“, istakli su iz Saveza. 

Takođe, kako dodaju, izborne komisije i birački odbori nijesu prihvatile preporuku Saveza da postavljanjem taktilnih traka, odnosno etisona (što je bio konkretan predlog Saveza) omoguće nesmetano i samostalno kretanje i snalaženje osoba oštećenog vida na biračkom mjestu. Etison je zabilježen na biračkom mjestu na kojem glasa direktor Saveza Goran Macanović, što je ista situacija koju smo zabilježili i s policom u kabini. 

„Raduje nas da su naši aktivisti najavili tužbe za zaštitu od diskriminacije po osnovu invaliditeta zbog ograničavanja ili onemogućavanja uživanja biračkog prava, i koristimo priliku da pozovemo sve osobe s invaliditetom koje su juče ostvarile pravo glasa na nedostojanstven način ili su eventualno apstinirale zbog nepostojanja uslova da biraju, da nam se obrate zbog pravne zaštite i besplatnog pravnog zastupanja.“, ističu iz ovih organizacija.


Kako ni na ovim izborima osobe kojima je oduzeta poslovna sposobnost nijesu imale pravo glasa jer nijesu ni upisane u birački spisak, od budućeg saziva parlamenta očekujemo kapacitet koji nije zabilježen u prethodnom mandatu zbog njegovog bojkota, i izmijenjen zakon u skladu s evropskim i međunarodnim standardima, odnosno preporukama ODIHR misije i Komiteta UN o pravima osoba s invaliditetom

Na kraju, kako navode, ko god činio većinu u budućem sazivu Parlamenta, i koji god format Vlade bio dogovoren „naši zahtjevi i zagovaranje će ostati nepromijenjeni – za garanciju prava i dostojanstveno ostvarivanje istih, za izjednačene mogućnosti osoba s invaliditetom i dostojanstven život“. U tom smislu, po prirodi stvari, mi ostajemo konstruktivna opozicija svakoj vlasti, dok se ne stvore prethodno navedeni uslovi, zaključili su iz UMHCG i Saveza.

Karl Bejnjar Bigison, (osoba s autizmom) prije šest godina odlučio je da oda počast Titaniku i njegovim putnicima na specifičan način. Kada je imao deset godina napravio je najveću repliku Titanika, i to od Lego kockica. Na projektu je radio oko 700 sati (11 mjeseci), a potrošio je oko 56.000 kockica.

Danas je on 16-godišnji tinejdžer i tvrdi kako mu je rušenje svjetskog rekorda promijenilo život.

"Lego je važan dio mog života još od ranije", rekao je Bejnjar i dodao:"Zbog loših društvenih i komunikacionih vještina uvijek sam bio sam i igrao se sam, tako da su Lego kockice postale moji najbolji prijatelji. Dok sam gradio Legom, koristio sam i razvijao svoju maštu i kreativnost. Ne sjećam se da sam se osjećao usamljeno, bio sam prezauzet izgradnjom", prisjetio se.

Kada je imao devet godina, Bejnjar je posjetio Legoland u Danskoj.

"Prvi put sam vidio Lego modele velikih razmjera i zaista sam bio fasciniran njihovom veličinom i građevinskom strukturom", rekao je dodajući da je istovremeno imao opsesiju brodovima i sve što ima veze s njima istraživao je na internetu.

"Postojao je taj jedan brod kojim sam zaista bio opsednut, a to je bio Titanik. Naučio sam sve što je trebalo znati o njemu i tada sam jednog dana dobio ideju da izgradim njegovu repliku", kazao je on.

Naravno, nije ni sanjao o tome da će njegova replika na kraju biti dugačka nevjerovatnih sedam metara.

Njegov djed Lulli mu je pomogao da napravi posebne Lego instrukcije prema pravim nacrtima Titanika, a mama mu je pomogla da napravi internet stranicu na kojoj je prikupljao donacije za kupovinu potrebnih kockica.
"Takođe, ponuđen mi je prostor u skladištu za izradu modela gdje je sam odlazio svaki dan nakon škole i gradio ga po tri-četiri sata dnevno tokom 11 mjeseci. Sve dok konačno nisam završio svoj model
Lego Titanika."

Sada Bejnjar ljeto provodi radeći na trajektu koji prevozi ljude.

"Drugi sam razred srednje škole, a cilj mi je da jednog dana postanem kapetan. Kada sam imao pet godina, identifikovan mi je autizam i puno sam se borio s odrastanjem i zaista nisam imao prijatelje, jer sam bio loš u komunikaciji. Danas imam zaista sjajne prijatelje i razvio sam svoje komunikacione vještine i nemam nikakav problem s tim", ispričao je ovaj tinejdžer.

Bejnjar je rekao da se osjeća zaista zahvalnim što je njegova priča inspiracija i drugoj djeci s autizmom i roditeljima.

"Znam da je moja porodica bila zabrinuta i to je potpuno normalno jer su imali samo stereotip Kišnog čovjeka (film) za upoređivanje iskustva. Danas znamo puno više o autizmu", objasnio je Bejnjar.

Takođe, snimio je dokumentarac Kako je Titanik postao moj čamac za spašavanje, u kojem je govorio o sopstvenom iskustvu.


 Izvor: www.index.hr

UMHCG poziva Direktorat za vanredne situacije Ministarstva unutrašnjih poslova, da na osnovu upućene inicijative iz jula ove godine, usvoji Protokol o postupanju s OSI u situacijama rizika, drugim vanrednim i kriznim situacijama.

Protokol treba da opiše smjernice i način postupanja prema OSI u kriznim situacijama i nakon njih, zbog čega i cijenimo da je on nadležnost MUP-a, a Planovi zaštite i spašavanja, čije je donošenje zakonska obaveza od strane svih subjekata, treba da prate sadržaj Protokola. Protokol će pored toga pružaocima usluga poslužiti za adekvatnije postupanje s OSI u konkretnim, životnim situacijama. Poznavanje potreba i prepreka s kojima se OSI suočavaju bi značajno doprinijelo adekvatnijem planiranju i definisanju politika, ali i akcijama u praksi. 

Naime, u Crnoj Gori je napravljen značajan napredak kada je u pitanju jačanje kapaciteta za prevenciju i reagovanje na različite vrste kriznih i vanrednih situacija. Međutim, da bi sistem zaštite i spašavanja bio kompletan i u skladu sa zahtjevima EU i Ujedinjenih nacija, jedan od važnih koraka je obučavanje pružalaca usluga u vanrednim situacijama, situacijama rizika, kriznim i drugim humanitarnim situacijama (službe hitne pomoći, policije, zaštite i spašavanja, vatrogasne službe, gorske službe spašavanja i dr.) o postupanju prema osobama s invaliditetom u takvim okolnostima. Neophodno je da Zakon o zaštiti i spašavanju, ali i druga dokumenta, te procedure koje bi proistekle iz zakona, i drugih strateških dokumenata, sadrže odredbe/mjere koje se tiču postupanja prema osobama kojima je neophodno prioritetno pružiti pomoć, u ovom slučaju osobama s invaliditetom. Na ovaj način bi država Crna Gora postupila i u skladu s članom 11 Konvencije UN o pravima osoba s invaliditetom, koje je preuzela ratifikacijom ovog dokumenta još 2009, ali i preporukama Komiteta UN o pravima osoba s invaliditetom iz septembra 2017. u odnosu na član 11. Naime, Komitet UN je u Zaključnim razmatranjima o Inicijalnom izvještaju Crne Gore iskazao zabrinutost zbog nedostatka redovnih treninga relevantnih profesionalaca i u objektima u javnoj upotrebi kako bi se osiguralo da osobe s invaliditetom imaju pristup pomoći u rizičnim, kriznim i humanitarnim situacijama, a što treba, takođe, biti definisano protokolom kao obaveza svih javnih institucija i službi.

Kako je nacrtom Akcionog plana za realizaciju preporuka Komiteta UN o pravima osoba sa invaliditetom, koji treba biti usvojen od strane Vlade Crne Gore, definisana mjera koja se odnosi na Planove zaštite i spašavanja, to smatramo da Protokol treba usvojiti kako bi se osiguralo da se Planovima zaštite i spašavanja na sistematičan, standardizovan i ujednačen način pristupi definisanju mjera zaštite OSI. 

U inicijativi je navedeno da bi ciljevi usvajanja Protokola o postupanju prema OSI u situacijama rizika, kriznim i vanrednim situacijama i drugim humanitarnim akcijama bili: 

  1. uvođenje standardizovanog postupka prema osobama s invaliditetom u kriznim i vanrednim situacijama, bez obzira na njihove godine, pol, mjesto u kom se nalaze i/ili druge lične karakteristike i demografiju; 
  2. upoznavanje svih osoba iz državnih institucija i organizacija civilnog sektora koje se bave aktivnostima iz oblasti zaštite u kriznim situacijama s pravima, obavezama i postupanjima, odnosno načinima pružanja podrške/pomoći u rizičnoj ili vanrednoj situaciji prema osobama s invaliditetom; 
  3. osiguravanje adekvatne komunikacije između nadležnih organa i obučenih pružalaca pomoći u datim situacijama
  4. osiguravanje pravovremenog postupanja prema osobama s invaliditetom koje se nalaze u kriznoj ili vanrednoj situaciji, s prvenstvom pružanja pomoći koja smanjuje rizik od posljedica; 
  5. osiguravanje pravovremene i odgovarajuće medicinske zaštite osobama s invaliditetom u kriznim i vanrednim situacijama, uključujući praćenje zdravstvenog stanja ugrožene osobe; 
  6. sprovođenje interdisciplinarnog pristupa u pružanju pomoći ugroženoj osobi, koje podrazumijeva angažman više različitih institucija u pristupu pomoći žrtvi;  
  7. osiguravanje standardizovanog i redovnog prikupljanja dokumentacije/stanja o osobama s invaliditetom koje su bile ugrožene tokom kriznih i vanrednih situacija; 
  8. sprovođenje aktivnosti habilitacije i socijalne rehabilitacije u cilju oporavka osoba s invaliditetom koje su bile pogođene u nekoj od vanrednih, humanitarnih i drugih kriznih situacija; 
  9. vođenje posebnih evidencija o osobama s invaliditetom koje su žrtve vanrednih, humanitarnih i drugih kriznih situacija. 

Kako je navedeno, Protokol bi, pored ostalog, obavezno trebao da sadrži i: obaveze nadležnih tijela i drugih učesnika koji imaju učešće u pružanju pomoći u kriznim i vanrednim situacijama i drugim humanitarnim akcijama u pružanju pomoći i zaštiti osobama s invaliditetom izloženim takvim situacijama kao i način pružanja podrške OSI u kriznim situacijama, oblik saradnje između nadležnih tijela i drugih učesnika koji učestvuju u pružanju pomoći osobama s invaliditetom u kriznim i vanrednim situacijama i drugim humanitarnim akcijama. 

Kako bi se obezbijedila maksimalna moguća zaštita OSI, kako je navedeno neophodno je: 

  1. uključiti reprezentativne organizacije osoba s invaliditetom u kreiranju mjera koje se odnose na OSI radi kvalitetnije i sveobuhvatnije izrade dokumenata i u cilju sprovođenja edukacija; 
  2. izmijeniti/dopuniti Zakon o zaštiti i spašavanju u duhu modela ljudskih prava prema OSI po kome bi se definisale odredbe koje osiguravaju i štite ljudska prava OSI, njihovo dostojanstvo i integritet i omogućavaju izbore prilikom traženja pomoći i podrške od nadležnih službi; 
  3. prepoznati OSI kao posebno prioritetnu grupu za postupanje u vanrednim situacijama, situacijama rizika, kriznim i drugim humanitarnim situacijama, i u skladu s tim u svim strateškim i planskim dokumentima definisati posebne mjere usmjerene na OSI i pružaoce usluga
  4. obavezno uspostavljanje protokola o postupanju prema OSI na nacionalnom nivou u situacijama rizika, kriznim, vanrednim i drugim humanitarnim okolnostima, kako bi se uradile i smjernice od strane pružalaca usluga, ali i drugih pravnih lica; 
  5. izraditi registar osoba s invaliditetom, koji će sadržati podatke o godinama starosti, odnosno uzrastu, polu, vrsti invalidnosti (oštećenja), drugim sociogeografskim karakteristikama, obrazovanju, zaposlenosti, porodičnim okolnostima i životnoj zajednici, uključujući broj članova zajedničkog domaćinstva i dr. kako bi koordinacija i rad pružalaca usluga u oblasti zaštite i spašavanja bila olakšana i omogućeno prioritetno pružanje pomoći; 
  6. obezbijediti pristupačna vozila, opremu i drugi materijal koji se koristi u postupanju prema OSI (na primjer: pristupačna vozila hitne pomoći i policije, pristupačne metode komunikacije - znakovni jezik, elektronske forme, Brajevo pismo, lako razumljivi i lako čitljivi jezik i dr.); 
  7. osigurati da sve javne ustanove i druga pravna lica imaju obezbijeđene elemente pristupačnosti za pristup, kretanje i boravak OSI, te da označavanje izlaza iz tih prostorija prati standarde pristupačnosti za OSI, a da se informacije o mogućim situacijama rizika dobijaju u pristupačnim formatima (zvučni signali, signalni znaci...); 
  8. planirati i organizovati redovne edukacije i obuke pružalaca usluga u vanrednim situacijama, situacijama rizika, kriznim i drugim humanitarnim situacijama o načinima komunikacije i postupanja prema OSI u cilju blagovremenog, pravilnog i dostojanstvenog pružanja usluga; 
  9. planirati i organizovati obuke za OSI u cilju edukacije o prepoznavanju vanrednih situacija, situacija rizika, kriznih i drugih humanitarnih situacija u cilju samozaštite i blagovremene reakcije u traženju pomoći. 

S druge strane kada je riječ o postupanju pružalaca usluga i drugih građana/ki prema OSI u vanrednim situacijama u inicijativi su predstavljene i smjernice, koje je UMHCG izradilo i planira dostaviti svim pružaocima usluga, navodeći da je u situacijama rizika osobama s invaliditetom potrebna prioritetna pomoć, ali i jednako vrijedna informacija o razmjerama rizika kako bi mogle samostalno odlučiti o vrsti i načinu pružanja podrške i pomoći od drugih u granicama njihovih mogućnosti u datoj situaciji.

UMHCG navodi da bi Protokol usvojen od MUP-a, odnosno Direktorata za vanredne situacije, značajno pomogao i doprinio definisanju i sprovođenju adekvatnih mjera za zaštitu i spašavanje OSI u svim situacijama rizika, vanrednim, humanitarnim i drugim kriznim situacijama, posebno ovdje misleći na činjenicu da bi takav dokument značajno olakšao, ali i podstakao izradu Planova zaštite i spašavanja koji bi sadržali segmente posebno namijenjene za OSI. 

Iniciranje i promocija izrade protokola o postupanju s OSI u situacijama rizika, drugim vanrednim i kriznim situacijama je jedna od aktivnosti projekta 112 – koraci ka sigurnOStI finansijski podržanog od strane Ministarstva unutrašnjih poslova posredstvom Konkursa za raspodjelu sredstava Fonda sredstava za zaštitu i spašavanje.

Ja sam magnet za ljubaznost. Kao centar crne rupe, moje tijelo privlači svaki dobri gest iz cijelog univerzuma prema mojim kolicima. Idem kroz parkinge, tržne centre, pijace, aerodrome, knjižare, kafiće i ljudi posežu za mojim pomagalom. 

Okej, ima puno ljudi koji me ne primjećuju i nekih kojima je to odbojno – oni gledaju prema dolje, povuku torbe ili djecu bliže ka sebi, primaknu noge grudima kad prođem pored njih. (Da, to ne djeluje sjajno.) Ali obilje ljubaznosti je to od kojeg se spetljam. To je muva koja ne prestaje da zuji i ma koliko mi trebalo da je ubijem, preživljava. 

To je zaista bezazleno. Kakva šteta može biti od male muve? I zašto se onda osjećamo kao da ćemo prevrnuti cijelu kuću kad čujemo to zujanje? 

Imam paralizu kao posljedicu tretmana raka u djetinjstvu i počela sam da koristim kolica u prvom razredu, tako da sam imala 30 godina da naučim kako sam sposobna i koliko često ljudi pretpostavljaju da sam bespomoćna. 

Kao kultura, Amerikanci su ubijeđeni da je invaliditet nešto što su razumjeli. Kako to da postoji abilizam kad smo zapamtili pravila? Ne govorite riječ na R; ne ismijavajte; invaliditet nikoga ne definiše; probajte da budete od pomoći; i pravilo na kom se sva prethodna zasnivaju – budite ljubazni. Vidjela sam mnoge ljude koji poštuju ove zapovijesti u raznim oblicima. 

Na primjer, neki ljudi pokušavaju da mi učine uslugu posmatrajući me odvojeno od mog tijela s invaliditetom: sve što vidim kad te gledam je prelijepa žena. Ne primjećujem tvoja kolica! Ovo bi trebalo da zvuči ljubazno, ali djeluje kao brisanje. 

Mislim da razumijem kako do ovoga dolazi: ako živite u društvu u kome se invaliditet doživljava tragično i inferiorno, izjava da ne vidite takozvani defekt djeluje kao usluga. Pokušavamo da izdvojimo invalidnost od osobe jer mislimo da je to nešto ružno i pravila nam kažu da je to razdvajanje fino. Ali pokušavamo li da izdvojimo mršavost, vrhunsko obrazovanje ili bogatstvo od osobe? Naravno da ne. Mi vidimo ove karakteristike kao nasljedno pozitivne. Možda pojedinci ove osobine doživljavaju kao dio njihovog identiteta, možda ne, ali kao kultura ne preuzimamo na sebe da ljubazno informišemo ljude da ih vidimo bez njihovih mršavih tijela, dobrih diploma i gomila keša. Nema potrebe da ignorišemo mršavost, ni neudobnosti u prepoznavanju obrazovanja niti ponizne potrebe da izbrišemo bogatstvo. Ali duboko u našoj kulturi razumijevanja ljudskih tijela, invalidnost stavljamo ispod mogućnosti i nasuprot zdravlju, ljepoti, cjelovitosti, uspjehu i sreći. 

Iznova i iznova, ljudima je neprijatno ili su uvrijeđeni zbog priča koje pričam o okončanju „ljubaznosti“. Možda je to što većina nas „ljubaznost“ doživljava kao jedan od najvažnijih ljudskih kvaliteta. Promjena percepcije ljubaznosti je direktna prijetnja našem osjećaju samih sebe i razumijevanju svijeta oko nas. Ali kao iskusni magnet za ljubaznost, vidjela sam da pokušaji ljudi da budu ljubazni može biti bilo šta, od ljekovitog do ponižavajućeg, od korisnog do traumatičnog.  

Najmanje osam puta dnevno podižem i ubacujem, vučem i okrećem svoja kolica u i van svoje izraubovane tojote korola, to je radnja koja traje 30 sekundi. Jednog dana, sklapala sam kolica kad sam čula čovjeka kako viče s druge strane parkinga. Bezbjedno je pretpostaviti da hoće da mi pomogne i imam godine iskustva da budem sigurna da neće ovu rutinsku radnju učiniti nikoliko lakšom za mene. 

Kolica sam spustila na trotoar pored vozačkog sjedišta, i okrećem se ka zadnjem sjedištu da uzmem prvi točak. Spretna sam i jaka. Sigurna sam da djeluje teško nekome ko nikad nije vidio, ali ne griješim. Čvrsto držim točak kad primjećujem kako čovjek trči ka meni. 

„Nemoj da padneš, nemoj da padneš“, viče. 

„O, dobro sam“, kažem. „Vidite?“ Počinjem da namještam prvi točak na mjesto. 

Čovjek se ljulja na stopalima, naizgled razočaran. Možda izgledam dobro, ali nijesam, sigurno. Namještam drugi točak, okrećem kolica prema sebi i ustajem da se prebacim. „Nemoj da padneš!“, plače ponovo.  Uskačem u sjedište i uzimam svoje kese. 

Ne pokušavam više da budem ljubazna. Iskoristila sam svoje riječi i iskazala to: dobro sam. Zašto on to ne vidi? Čovjek žuri da mi otvori vrata. Prevrćem očima. 

Osnovna poruka koju ljudi dobijaju o osobama s invaliditetom je da su dužni da budu fini prema nama (ili ako se radi o bliskim rođacima – ne budite zlobni). Bez obzira na naš uzrast, socio-ekononsko porijeklo ili obrazovanje, učimo da osobe s invaliditetom trebaju zaštitu i pomoć. Ako se neko ruga na račun osobe s invaliditetom, Ljubazna Osoba uskače da kaže „Prekini!”. Ili, još bolje, udara Zlostavljača u facu i viče „Gubi se!” dok se Zlostavljač udaljava. 

To je moć jednodimenzionalnog, duboko ukorijenjenog abilističkog scenarija u našoj kulturi. Neka tijela su žrtve, druga su heroji. Kao onih o kraljevskim vjenčanjima ili životinjama različitih vrsta koje se grle, ne možemo se zasititi priča koje uključuju ljubaznost i invaliditet. Postoji cijeli žanr „novinskih priča“ na internetu o navijačivama ili fudbalerskim zvijezdama koji pozivaju djecu s invaliditetom na matursko veče: „Srednjoškolska fudbalska zvijezda postala internet senzacija nakon što je pozvao svoju najbolju drugaricu s invaliditetom na matursko veče i vodio je na lagani ples“ (Daily Mail); „Ova učenica s invaliditetom je pozvana na matursko veče na najslađi mogući način“ (Buzz Feed) i „Na vrbi rodilo grožđe: djevojčica pozvala dječaka sa posebnim potrebama na maturu“ (NBC4 Columbus). 

Petnaestogodišnja Klara Dali (Clara Daly) je 2018. bila u avionu kad je čula poziv „Da li ima neko ko zna američki znakovni jezik?“. Saznala je da se u avionu nalazi putnik s oštećenjem vida i sluha, Tim Kuk (Tim Cook) i da posada aviona nije imala način da komunicira s njim. Dali je počela da uči znakovni jezik godinu prije toga i kako je ispisivala riječi na njegovom dlanu, postala je veza između Kuka i njegovog okruženja. Najmanje četiri slike njihovog susreta objavljene su na Fejsbuku. Na tri od njih, kamera se fokusira na Dali. Njena plava kosa i rumeni obrazi izgledaju skoro pa nestvarno pod blagom svjetlošću koja dopire kroz prozor. Kukovo lice je zatamnjeno. Vidimo njegov potiljak i stranu njegove brade. 

U intervjuu s lokalnom novinskom agencijom, Kuk kaže da je bio naviknut na izolaciju i zahvaljuje Dali što mu je prišla. Ovaj detalj doprinosi srceparajućoj priči i ostaje neispitan. Naslov teksta bio je „Gluvi i slijepi čovjek skreće pažnju na socijalnu isključenost zajednice OSI“. Članak ne sadrži ni tračak zainteresovanosti za rješavanje problema stigme prema osobama s invaliditetom ili socijalne isključenosti ili pitanja bolje pristupačnosti aviona za osobe s invaliditetom. Umjesto toga, događaj se pretvorio u ljigavu proslavu 45 minuta u kojima je lijepa djevojčica razgovarala s muškarcem s invaliditetom tako da se čitaoci osjećaju zagrljeno. 

Shvatila sam. Svijet je mračan i strašan i treba nam više priča koje nam pomažu da se osjećamo dobro. Ovi članci ne pomažu da se riješi problem abilizma, ali da li su zaista tako loši? Zar nije bilo kakva podrška drugoj osobi vrijedna slavlja? 

Pa, ovo je problem: ignorisali smo perspektive, priče i glasove osoba s invaliditetom toliko dugo tako da su njihove stvarne potrebe, osjećanja i iskustva teško prepoznata. Gledamo očima osoba bez invaliditeta tako da zaboravljamo da pitamo samo jedno od mnogih pitanja koja okružuju osobe s invaliditetom kojima se pruža „pomoć“. Da li želite ičiju pomoć? Da li vam je to uopšte pomoglo? Koje vaše potrebe su ostale ignorisane ili nepravilno shvaćene? Šta treba uraditi da ne biste bili primorani da zavisite od ljubaznosti stranca koji može da bude ili ne bude tu drugi put? Da li znate da su vas fotografisali? Da li želite da se te slike dijele? Kako je to iskustvo djelovalo na vas? Koliko puta ste bili u sličnoj poziciji ranije? 

Sedamnaest mi je godina i moj momak Sem i ja smo „vođe“ grupnog vikend izleta. Zakazali smo šetnju kroz neke turističke pećine koje su vidljivo nepristupačne i kako se grupa okuplja, tako kažem da ću ih čekati kod izlaza. 

„Bek! Nosiću te“, kaže Sem. Sem me često nosi i obično je to korisno i lako. Ali ovog puta sam umorna. I baš me briga za pećine. 

„Sem, to je dugačko jednu milju“, govorim. „Ne budi smiješan.“ 

„Aaaa, nije to ništa“, govori, i isteže biceps kao superheroj. 

„Ne, stvarno. Preskačem ovo“, govorim. 

„Da li ćeš mi, molim te, dozvoliti da te ponesem?“, pita Sem glasno. Drugi nas slušaju. 

„Stvarno ne želim“, mrmljam. 

Sem kleknu pred mene. „Molim te dozvoli mi da te nosim“, kaže, mirno. 

„Uaaau“, govore neke djevojke iza nas. 

Zašto pristajem? Koga pokušavam da zadovoljim? Kakvo će dobro to učiniti? 

Sto stopa kasnije, shvatam da sam pogriješila. Moje grudi i obraz su na Semovom znojavim leđima i ruke i vrat počinju da me bole. Kako se približavamo uskom uglu, Sem se savija i ja vidim blic iza nas. Okrećem se i vidim djevojku kako namješta svoj prenosni fotoaparat. Nastavlja da slikava Sema kako me nosi kroz pećinu tokom ture, više zainteresovana za predstavu heroja i mlade dame nego za pećine. Da se to desilo danas, da li bismo postali nova viralna internet priča? Kao da vidim: „Hrabri mladić nosio djevojku invalida kroz pećinu. Ipak ima nade za čovječanstvo!“. 

Sa svakim korakom se pitam kad će mi ramena iskočiti iz ležišta. Osjećam se kao deformitet koji izrasta iz Semovih leđa. Kad konačno dospijevamo na drugi kraj pećine moramo da čekamo da stignu moja kolica. Sem mi pomaže da se uspravim i stanem uz zid dok mu jedno po jedno čestita. 

„Brate, to je bilo nevjerovatno“, kažu. „Ne mogu da vjerujem da si je nosio tako cijelim putem“. 

Sem ne pravi od toga veliku stvar. Ipak, ne želim da me dodiruje. 

Imam 24 godine, tek što sam se razvela i pokušavam da se snađem u svakodnevnim obavezama samostalnog života. Izlazim iz prodavnice i u krilu imam veliku torbu u kojoj je posložena uredna gomila grejpfruta, tetrapaka mlijeka, kutija žitarica i kokice za mikrotalasnu. Strah me je da takva kula izgleda nestabilno i dio tog rituala uključuje niz ljubaznih i jasnih „neka, hvala“ na neizbježne ponude pomoći. Uključivanje još nekoga u ovaj ples bilo bi teže nego da to uradim sama, i volim osjećaj kad napunim torbu, prebacim je u auto, unesem u stan i sve postavim na svoje mjesto. Znam da ne djeluje tako, ali stvarno mogu ovo. 

Te večeri, skoro da sam ušla u auto kad se čovjek godina mog oca ponudio da mi pomogne. „O, hvala, ne treba“, kažem. „Imam cijeli sistem“. Gleda me kao da sam upravo izjavila da ću da preskočim auto. „Dobro“, govori i udaljava se na pet koraka nasuprot autu parkiranom uz moj i prekršta ruke. Ne spušta pogled s mene i mojih namirnica. 

Počinjem svoju rutinu: spuštam torbu na pod kod vozačevog sjedišta, prebacujem se iz kolica u auto, skidam točkove s kolica i ubacujem ih na zadnje sjedište, povlačim okvir kolica iznad sebe i stavljam ga na suvozačko sjedište i, na kraju, podižem torbu s namirnicama iznad sebe da je smjestim u okvir mojih kolica. Malo složeno, da, ali kad to uradite 20 puta, više ni ne razmišljate o tome. 

Pokušavam da skinem težinu čovjekovog pogleda sa sebe, ali osjećam kako ruke počinju da mi drhte. Sljepoočnice i gornja usna su mi vlažni. Njegovo prisustvo je kao izazov, prijetnja, opklada da blefiram. Žurim i mrmljam, ali sam završila sve korake, osim posLjednjeg. Pokušavam da povučem torbu preko sebe, ali se zaglavljuje i što više vučem, to sam nervoznija, teže dišem. 

„Stvarno“, kažem konačno, „jako mi je neprijatno zbog vas. Možete li prestati da me gledate?“ 

Bez ijedne riječi, odlazi s druge strane auta i stoji okrenut leđima ka meni, i dalje ne udaljeniji od 15 stopa. Povlačim jednu po jednu stvar iz torbe i ubacujem ih na suvozačko sjedišta. Moram otići odavde. Vučem torbu i gotovo, zalupim vrata i jurim s parkinga. Prošla sam kroz dva semafora prije nego što su suze krenule da mi liju niz obraze. 

Imam 27 godina, sjedim sama u krcatom kafiću i ocjenjujem brucoške radove iz engleskog. Kao i djevojka za susjednim stolom nastavljam da radim, ali je vidim kako stoji blizu mene. Izvadim jednu slušalicu iz uva i pogledam je. 

„Ćao, ja sam Lidija“, smješka se. 

„Ćao, Lidija“, kažem i osmijehnem se i ja. Nadam se da je to ona ljubaznost koja kaže nametljiva si, ali sam strpljiva. 

„Kako se zoveš?“, pita. 

Zašto bih joj rekla svoje ime, mislim se. „Rebeka“, odgovaram. 

„Ćao, Rebeka. Sjedjela sam za stolom u blizini i osjetila sam da mi je Bog poručio da se pomolim za tebe. Mogu li da se pomolim za tebe da se izliječiš i prohodaš?“ 

U glavi mi odjekuje Ne. Ne. Ne. Ne, ne, ne, ne želim da se moliš za moje izlječenje. 

„Ne, hvala“, kažem. „Mislim da mi to nije u redu“. Jako se ponosim sobom što sam rekla ne. Ne je nova riječ u mom rječniku i daje mi osjećaj i ponosa i krivice što je koristim sad. 

„Neću uraditi ništa zbog čega bi se osjećala neugodno“, kaže Lidija. „Mogu li samo da ti uputim blagoslov?“. Zastanem. Tražim svoje ne. Ali ko odbija blagoslov? Ne želim da budem namrštena žena u kolicima koja se duri na paradu nasmijanih optimističnih dobročinitelja. 

„Okej“, kažem. 

Lidija spušta ruku na moje rame, želudac mi se penje ka grlu. Ljudi nas gledaju. 

 Lidija počinje molitvu. „Bože, želim da blagoslovim Rebeku ovog popodneva. Voliš je više nego sve zvijezde na nebu i više od sveg pijeska na plažama“, izgovara Lidija, s rukom i dalje na mom ukočenom ramenu. „Bože, molim te da Rebeki doneseš izlječenje...“ 

Čekaj... izlječenje?! Kao u molitvi koju sam odbila? 

„Donesi Rebeki izlječenje u kom god obliku treba da se izliječi.“ Kakvo pametno manevrisanje. 

„Amin“, završava ona. 

„Hvala, Lidija“, govorim. „To je bilo stvarno ljubazno od tebe“, kažem, osjećajući odvratnost što zahvaljujem za stvar koja je učinila da se osjećam tako malom. 

Zašto ne mogu da joj pokažem kakva mi je osjećanja izazvala? Štitim li nju ili sebe? Buljim u svoj odraz u ekranu kompjutera i osjećam se prazno. Prestani da dramiš, mislim. Simpatična djevojka te je blagosiljala. To je kao da se duriš što se mačići prejako maze. Ipak, moje grlo se steže i oči mi suze. 

„Kako da pomognem?“, pitate se. „Da li mi kažete da ne mogu otvoriti vrata osobi s invaliditetom? Kako da znam kad neko želi, a kad ne želi moju pomoć? Kakva su pravila?“ Ova pitanja me podsjećaju na ona koja se jave kad pričamo o pristanku na seks. Ljudska bića su komplikovana i komunikacija može biti različita. „Ne, molim vas, nemojte. Neprijatno mi je“ ne iskazuje se uvijek jezikom. Morate obratiti pažnju na osobu ispred sebe. Kakve vam signale šalje? Kakav je izraz na njenom licu? Čak i ako nemate intuiciju za to, obratite pažnju na oči – da li izbjegavaju vaš pogled ili gledaju prema vama kao da žele da se uključite? Ako ne možete da kažete, možete da pitate, ali ako neko kaže „Ne, hvala“, poslušajte. Možete to doživjeti pogrešno, ali molim vas ne dozvolite da vas neprijatnost zbog „brljotine“ primora da odustanete i napustite ovaj razgovor. 

Ovo duboko osjećanje otpora koje osjetim svaki put kad kažem da komplikujemo naš doživljaj ljubaznosti je toliko postojano da osjećam da je vrijedno preispitivanja. Zašto se osjećamo ugroženo zbog prijedloga da popustimo malo s ovom vrstom ljubaznosti? Imam pretpostavku zasnovanu na svom direktnom iskustvu privilegija. 

Kad imamo pristup svijetu na način na koji drugi ljudi nemaju, često osjećamo krivicu. Postoji neka neugodnost u posmatranju osobe koja se muči da se snađe u prostoru u kome se mi krećemo s lakoćom. Možemo savladati dio te neugodnosti kad povučemo nekog sa sobom. Ja nijesam jedan od tih redovno privilegovanih likova. Stalo mi je! Ali kad se fokusiramo na savladavanje sopstvene neugodnosti, ne gledamo u lice osobe koju smo zgrabili za ruku. Šta toj osobi zaista treba? Da li znate? Da li je to pojedinačni problem koji treba riješiti tog trenutka? Ili to zasebno otkriće razotkriva strukturnu promjenu koju treba napraviti? 

Kao i bilo ko drugi, i osobe s invaliditetom mogu biti i sposobne i trebati pomoć. I njihove vještine i potrebe su jedinstvene, kao i svakog drugog ljudskog bića. Treba da obratite pažnju da biste ih razumjeli. Ako hoćete da budete ljubazni, zaista „ljubazni“ prema osobama s invaliditetom, pozovite ih u svoje organizacije, firme i programe. Dozvolite im da imaju više uloga od zahvalnih primalaca velikodušnih dobročinstava. Angažujte inženjere i plesače i kancelarijske službenike i komičare i advokate i govornike i učitelje s invaliditetom da učestvuju u vašem svijetu i dajte sve od sebe da im taj svijet bude pristupačan. I ako insistirate da tu vrstu uključivanja zovete „ljubaznost“, onda shvatite da je uključivanje osoba s invaliditetom ljubaznost za sve nas. Slušanje glasova koji su obično utišani donosi nijanse, izdržljivost, kreativnost, ljepotu, inovaciju i moć. 

Obavljam poslove jedan dan u svojim omiljenim planinarskim čizmama s crvenim pertlama. Teške su i  velike i u njima se osjećam jako i moćno. Stajem ispred automehaničarske radnje i vidim čovjeka koji me posmatra dok vadim kolica iz auta i sastavljam ih na pločniku. Ova radnja se redovno završava tako što se osjećam malo, nešto me počne peckati i prije nego što obradim emocije. Imam želju da ubacim kolica u najveću brzinu i pobjegnem prije nego što me doživi kao očajnu i beznadežnu. 

Onda ga čujem. Tako jednostavna, obična rečenica. „Izgleda da možeš to”, kaže. 

Pogledam ga. „Mogu”, kažem, „stvarno mogu.” 



Izvor: Time 

Prevod s engleskog: Anđela Radovanović

Strana 1 od 12

Back to top