19. mart 2020. 

Ukoliko vlade i društvo ne preduzmu akciju, diskriminacija osoba s invaliditetom se može povećati tokom pandemije COVID-19, upozorava ekspertkinja Svjetske zdravstvene organizacije (SZO). 

Lindzi Li (Lindsay Lee), tehnička službenica u SZO koja radi na pitanjima u vezi s osobama s invaliditetom govorila je tokom sesija za pitanja i odgovore koju je UN agencija za zdravlje organizovala ovog četvrtka na svom Tviter nalogu. 

„Ono što me zabrinjava više od svega su postojeće prepreke s kojima se osobe s invaliditetom suočavaju. Mogu i lično govoriti o tome”, rekla je. 

Gospođa Li, koja je korisnica kolica, objašnjava da je pristup zdravstvenoj zaštiti za neke OSI već otežan, pa čak i u mjestima s dobrim prihodima. Druge prepreke uključuju fizičke barijere, diskriminatorne zakone i postojeću stigmu.  

„Ove okolnosti, ako vlade i zajednice ne vode računa, mogu se pogoršati u kriznim situacijama”, navodi ona. “Ali, ako cijela zajednica uradi svoj dio, ovi rizici se sigurno mogu izbjeći”. 

Osjećaj zapostavljenosti 

Na globalnom nivou, oko jedna milijarda ljudi – oko 15 procenata svjetske populacije živi s nekim vidom invaliditeta, po podacima SZO, koja se bori da spriječi dalje širenje novog koronavirusa. 

Trenutno je zabilježeno više od 200.000 slučajeva zaraze i preko 8.000 smrtnih slučajeva. 

Li objašnjava da su OSI u većem riziku od zaraze COVID-19. Nekima je otežano održavanje lične higijene da bi spriječili zarazu virusom. Drugi, pak, mogu biti onemogućeni da poštuju mjere socijalne distance jer im je potrebna pomoć ili drugi vid podrške.  

Dodatno, neke OSI koje se razbole mogu razviti teži oblik bolesti jer virus može pogoršati trenutno zdravstveno stanje, posebno imuni sistem ili respiratornu funkciju. 

Dok države nastavljaju borbu protiv pandemije, OSI zaslužuju da budu uvjerene da je njihovo preživljavanje prioritet, istakla je nezavisna ekspertkinja UN za prava OSI. 

Katalina Devandas Agilar (Catalina Devandas Aguilar), specijalna izvjestiteljka UN za prava OSI, je upozorila da je malo urađeno da se ovoj populaciji pruže uputstva i podrška. 

„Osobe s invaliditetom osjećaju da su zapostavljene”, navela je ona u saopštenju objavljenom u utorak. 

Potrebne mjere podrške 

Devandas ističe da su mjere razumne adaptacije ključne tokom pandemije da bi se omogućilo osobama s invaliditetom da smanje kontakte i rizik zaraze. Isto treba da se omogući njihovim porodicama i osobama koje im pružaju podršku. 

Dodatno, OSI treba omogućiti da rade od kuće, ili im obezbijediti plaćeno odsustvo, da bi se garantovala sigurnost njihovih prihoda. 

„Pristup dodatnoj finansijskoj pomoći je, takođe, od vitalnog značaja za smanjenje rizika od dodatne osjetljivosti ili siromaštva za osobe s invaliditetom i njihove porodice”, dodaje ona. 

„Mnoge osobe s invaliditetom su zavisne od usluga koje su obustavljene i možda nemaju dovoljno novca da naprave zalihe hrane i ljekova, ili da plate dodatne troškove kućne dostave.” 

Ekspertkinja za ljudska prava je, takođe, istakla zabrinutost zbog loše situacije u kojoj su OSI koje su smještene u institucijama, gdje je rizik od zaraze visok zbog „nedostatka nadzora, pojačanog upotrebom hitnih ovlašćenja iz zdravstvenih razloga”.  

Devandas je sugerisala da ograničenja za zaštitu javnog zdravlja moraju biti pažljivo odmjerena i minimalno nametljiva, budući da ograničavanje kontakta s bliskim ljudima čini OSI „potpuno nezaštićene” od nasilja ili zanemarivanja u tim okolnostima.  

Učiniti poruke za zaštitu javnog zdravlja pristupačnim za sve 

I Li i Devandas ističu da tokom trenutne pandemije vlasti moraju obezbiejditi informacije o javnom zdravlju koje su pristupačne OSI, kao što su upotreba znakovnog jezika, titlovanje, tekstualne poruke i relej servisi (servisi koji omogućavaju osobama s oštećenjima sluha, govora ili oštećenjem sluha i vida da telefonski komuniciraju putem tastature ili asistivnih tehnologija, prim. prev.). 

Li je podsjetila publiku da svako treba da preduzme mjere predostrožnosti zbog COVID-19. Dakle, oni koji su u većem riziku možda će morati da budu „malo agresivniji”: na primjer, mogu zahtijevati da njihovi posjetioci operu ruke kad ulaze u njihovu kuću. 

Dok mnogo ljudi izbjegava javne prostore, Li, takođe, preporučuje da OSI razviju rezervne planove u slučaju da njihovi njegovatelji odbiju da dolaze na posao. 

Iznad svega, vlade moraju osigurati da je društvo pristupačno za ovu populaciju, uključujući i okruženja za zdravstvenu zaštitu, rekla je, navodeći smjernice SZO. 

Prevela s engleskog: Anđela Radovanović 

Originalni tekst dostupan je ovdje.

Osobe s invaliditetom u Srbiji svakodnevno doživljavaju diskriminaciju. Isto proživljavaju čak i njihovi partneri.

Pjevačica i umjetnica Sonja Sajzor opisala je na svom Tviteru šta prolaze ona i njen momak, koji se kreće pomoću štaka, čak i tokom najobičnijeg odlaska do pošte.

Njihovu priču prenio je Blic u cjelosti (uz saglasnost autorke):

"Vrlo neprijatna situacija danas u pošti, koja se meni i mom dečku dešava manje-više svaki dan. Da biste razumjeli kontekst: moj dečko je osoba s invaliditetom, koristi štake dok hoda...Ulazimo u poštu, obezbjeđenje skače na noge da ga prevede preko reda. Vraća se, gleda u mene i pita me vrlo navalentno: "Je l' vam to brat?" Odgovaram: "Ne, to mi je dečko."

Kao i uvijek, čak i nevjerica: šta ja ovako "lijepa i zgodna" radim sa "invalidom"? I tu kreću vrlo iritantna pitanja. I naravno, ono standardno: 'Svaka vama čast', kao da sam ja sad majka Terezija što sam 'nekom takvom dala šansu'. Onda: 'Vi mora da ste njemu uljepšali život", kao da ja nisam sa svojim dečkom jer mi se svideo, nego 'zato što sam se sažalila'.

Najiritantnije mi je (a tek mogu da zamislim koliko je njemu) kada kažu: 'to je baš lijepo što brineš o njemu'... Moj dečko je odrasla osoba koja brine sama o sebi. Ja ne brinem o njemu', ja se zabavljam sa njim. To što je osoba s invalidetom ne znači da je nesposoban.

Da, neke stvari ne može da uradi fizički. Kada idemo u nabavku, on ne može da ponese ceger. Ali on kuva tri obroka dnevno, jer ja ne znam da kuvam. Kada nastupamo, ja nosim njegovu gitaru, jer ne može sam da ponese, ali je fenomenalno svira na nastupu, što ja ne bih znala sama.

On ne može da šeta pse, ali ih on čuva kada ja odem u grad da kafenišem sa drugaricama. Ja 'ne brinem o njemu', mi smo, kao i svi parovi, podijelili obaveze. Razlika je samo u tome što je nama njegov invaliditet odredio šta će ko raditi, jer on neke stvari fizički ne može. Ali me jezivo nervira (a mogu da zamislim tek koliko njega) ta pretpostavka da 'ja brinem o njemu', ti 'komplimenti' da sam ja kul zato što sam sa 'nekim takvim' i da sam ja njemu 'uljepšala život', kad je on taj koji kuva tri obroka, jer ja ne znam da skuvam ništa više od nudli. I kad je on taj koji je mene prošle godine izvukao iz jezivo duboke kliničke depresije i brinuo o meni kada nisam mogla da brinem sama o sebi", zaključila je Sonja.

Pripremila: Anđela Miličić 

Izvor: www.blic.rs

Okrenimo se oko sebe, prepoznajmo druge, poštujmo različitost ma kakva da je. Nikad nije kasno da se usvoji princip da je sreća put, a ne cilj i da nas srećnim čine i čuvaju prijatelji. Lakše je podnjeti muku ako imaš s kim da je djeliš. Lakše je pomoći ako znaš zašto, ako znaš zašto znaćeš i kako.

Roditelji djece s invaliditetom cijeli svoj život posvete borbi koja im je igrom sudbine nametnuta, ali i s okuženjem koje treba da uvaži i prepozna razlike među njihovom djecom. Osobe s invaliditetom, takođe. Svi se mi u svojim životima snalazimo najbolje što možemo, ali ako se bolje poznajemo... vjerujemo da svima može biti bolje.

Vrijeme je dragocjeno i ne treba ga uludo trošiti, ne treba bježati od stvarnosti jer onda nam samo mnogo toga važnog iscuri kao pijesak kroz prste. Mogućnosti ima, ljudi koji su voljni, spremni i obučeni da pomognu ima, samo ih treba na vrijeme potražiti. Ne treba stalno tražiti “dlaku u jajetu”, osuđivati, pričati o nedostacima, lošim primjerima...

Ko od nas ima pravo da osuđuje, da vrijeđa, da ponižava? Ko može da zažmuri i ne vidi biće pored sebe?

Samo onaj ko ne zna da muka ne bira i da već koliko sjutra ta ruka koju neko treba da pruži može baš njemu da zatreba.

Strah, neznanje i predrasude su ono što stvori distancu u odnosu na ljude koji su na bilo koji način različiti. Zato krenimo od onog što jeste dobro, da bismo se dobro poznavali i bili dobre komšije, poznanici, prijatelji. Da bude još bolje.

Pogledajte video ispod u kojem su prikazani primjeri kako jeste, a kamo može biti bolje. 

Izvor: portal Rtv.rs 

Tekst pripremio: Ivan Čović

Kafić u kojem vas poslužuju konobari s oštećenjem sluha, prvi ove vrste, otvoren je u Zagrebu U zagrebačkoj Ulici kneza Mislava otvoren je prvi Silent Caffe, odnosno kafić u kojem su zaposleni konobari s oštećenjem sluha. Vrijedan je to projekt koji pokazuje kako je moguće u radni odnos uključite osobe s tom vrstom invalidnosti. Gosti u Kafiću u tišini (Silent Caffe) naručuju piće pomoću tableta.

Izvor : portal Rtl.hr

Tekst pripremio: Ivan Čović

Jedan od najboljih balkanskih košarkaša u kolicima, Boban Stanković, aktivno koristi pauzu između dva profesionalna angažmana. Prošle jeseni se upisao na program stručnog osposobljavanja i usavršavanja za sportskog operativnog trenera na Fakultetu sporta i fizičkog vaspitanja Univerziteta u Nišu – smjer košarka. Pored saradnje sa KKK „Nais“ i nastupa za taj klub, to je bio još jedan razlog njegovog češćeg boravka u Nišu. Prva liga Srbije ulazi u završnicu, a školovanje se završilo. Boban Stanković je postao sportski operativni trener košarke.

"Iako mogu da igram na vrhunskom nivou još nekoliko godina, uvijek sam sebi postavljao pitanje šta poslije igračke karijere. Na predlog predsjednika KKK „Nais“, Marka Aleksandrovića, upisao sam „trenersku školu“. Mišljenja sam da mogu da dam doprinos razvoju srpske košarke u kolicima kao trener. Iza sebe imam višegodišnje iskustvo igranja u nekoliko različitih regionalnih i nacionalnih liga i tri kontinentalna prvenstva. Želim da ga nesebično podelim”, kaže  Boban Stanković.

Ono što čini drugačijim njegovo školovanje je praksa koju je obavljao u klubu za koji trenutno nastupa, KKK „Nais“. Stručni štab KKK „Nais“ je dobio orgomnu pomoć, a Boban Stanković da testira sebe u novoj ulozi.

„KKK „Nais“ mi je dao šansu da na poziciji pomoćnog trenera dam doprinos. Verujem da su zadovoljni svi, počev od uprave, glavnog trenera i igrača. Moja trenerska karijera je, praktično, počela u KKK „Nais“. Ponosan sam na to”,  naglasio je Boban Stanković.

Stanković ima neke inostrane ponude da bude trener i igrač, ali kako kaže ne žuri, jer prvo treba završiti započeto u KKK „Nais“ i Prvu ligu Srbije. Sada je, po njemu, najpotrebnije, da se više osoba s invaliditetom privuče u košarku u kolicima, a postojeće košarkaše u kolicima napraviti boljim igračima.

Bavio se mnogim sportovima, atletika, plivanje, džet-ski, ali je najuspešniji u košarci u kolicima. Igrao je za: KKK „Singidunum“ – Beograd, KKK „Bijeljina“ – Bijeljina, KKK „Vrbas“ – Banja Luka, KKK „Megas Aleksandros“ – Solun,  KKK „Atlas“ – Atina. Učestvovao je kao reprezentativac Srbije na tri EP C divizije: 2015. u Lisabonu, 5. mesto, 2017. u Brnu, 5. mesto i 2019. u Sofiji, 2. mesto i plasman u B diviziju. Izabran je u idealnu petorku posljednjeg EP C divizije. Na posljednjoj utakmici reprezentacije Srbije održanoj prije nepunih mjesec dana u Beloj Palanci protiv Bugarske, prvoj na tlu Republike Srbije, bio je u ulozi kapitena.

Izvor: www. gradskiportal018.rs

ŽENEVA (17. mart 2020) – Malo toga je urađeno da se osobama s invaliditetom daju uputstva i podrška koji su im potrebni da se zaštite tokom trenutne pandemije koronavirusa, iako mnogo njih pripada rizičnim grupama, upozorila je danas specijalna izvjestiteljka UN za prava osoba s invaliditetom Katalina Devandas (Catalina Devandas). 

“Osobe s invaliditetom osjećaju da su zapostavljene”, rekla je ekspertkinja UN za ljudska prava. “Mjere prevencije, kao što su socijalno distanciranje i samoizolacija mogu biti nemoguće za one kojima je potrebna podrška drugih da se hrane, oblače i kupaju.” 

“Ova podrška je osnova za njihovo preživljavanje i sve države moraju preduzeti dodatne mjere socijalne zaštite da bi se garantovao kontinuitet podrške na bezbjedan način tokom trajanja krize.” 

Ekspertkinja UN je naglasila da su mjere razumne adaptacije ključne da bi se osobama s invaliditetom omogućilo da smanje kontakte i rizik zaraze. Treba im omogućiti rad od kuće ili plaćeno odsustvo da bi im se garantovala sigurnost prihoda. Članovima porodica i njegovateljima, takođe, mogu trebati razumne adaptaciji da bi osobama s invaliditetom pružili podršku tokom ovog perioda. 

“Pristup dodatnoj finansijskoj pomoći je, takođe, od vitalnog značaja za smanjenje rizika od dodatne osjetljivosti ili siromaštva za osobe s invaliditetom i njihove porodice,” objasnila je. 

“Mnoge osobe s invaliditetom su zavisne od usluga koje su obustavljene i možda nemaju dovoljno novca da naprave zalihe hrane i ljekova, ili da plate dodatne troškove kućne dostave.” 

Devandas, takođe, naglašava da je situacija osoba s invaliditetom koje su smještene u institucijama, psihijatrijskim ustanovama i zatvorima posebno teška, imajući u vidu visok rizik kontaminacije i nedostatak eksternog nadzora, te pogoršanje stanja usljed upotrebe hitnih ovlašćenja iz zdravstvenih razloga. 

“Ograničenja moraju biti pažljivo odmjerena i koristiti najmanje nametljive mjere za zaštitu javnog zdravlja”, kaže ona. “Ograničavanje kontakata s bliskim osobama ostavlja osobe s invaliditetom u potpunosti nezaštićene od bilo kog oblika nasilja ili zanemarivanja u institucijama.” 

“Države imaju povećanu odgovornost prema ovoj populaciji zbog strukturne diskriminacije kojoj su izložene.” 

Ekspertkinja UN naglašava da osobe s invaliditetom treba da budu uvjerene da je njihovo preživljavanje prioritet i urgira da države obezbijede jasne protokole u slučajevima ugroženosti javnog zdravlja da bi se osiguralo da kada su medicinski resursi u deficitu, pristup zdravstvenoj zaštiti, uključujući mjere zaštite života, nije diskriminatoran za osobe s invaliditetom.  

“Da bi se suočili s pandemijom, ključno je da informacije o tome kako se zaštititi od koronavirusa budu pristupačne za sve”, objašnjava. 

“Kampanje javnog informisanja i informacije od nacionalnih tijela u oblasti zdravlja moraju biti obezbijeđene na znakovnom jeziku i na pristupačan način, u pristupačnom vidu i formatu, uključujući pristupačne digitalne tehnologije, titlovanje, relej servise (servisi koji omogućavaju osobama s oštećenjima sluha, govora ili oštećenjem sluha i vida da telefonski komuniciraju putem tastature ili asistivnih tehnologija, prim. prev.), poruke, lako razumljiv i jednostavan jezik.” 

“Organizacije osoba s invaliditetom moraju biti konsultovane i uključene u sve faze odgovora na COVID-19,” zaključuje Devandas. 

Obraćanje ekspertkinje podžale su i specijalna izvjestiteljka UN za eliminaciju svih oblika nasilja nad osobama pogođenim leprom i njihovim porodicama, Alis Kruz (Alice Cruz) i nezavisna ekspertkinja za uživanje svih ljudskih prava starijih osoba, Roza Kornfeld-Mate (Rosa Kornfeld-Matte).

S engleskog prevela: Anđela Radovanović 

*Katalina Devandas (Kostarika) imenovana je kao prva specijalna izvjestiteljka za prava osoba s invaliditetom u junu 2014 od strane Savjeta za ljduska prava UN. Aktivno se bavi pravima osoba s invaliditetom i inkluzivnim razvojem posljednjih 20 godina, uključujući i rad za Svjetsku banku, Ujedinjene nacije i međunarodne donatorske institucije. Prioriteti u njenom radu su socioekonomska inkluzija, promocija punog građanskog učešća osoba s invaliditetom i promovisanje različitosti/razumijevanje da su osobe s invaliditetom dio raznolikosti čovječanstva. 

Specijalni izvjestitelji, nezavisno eksperti i radne grupe dio su tzv. Specijalnih procedura Savjeta za ljudska prava UN. Specijalne procedure su najveće tijelo nezavisnih eksperata u UN sistemu za ljudska prava, što je opšte ime za nezavisne istraživačke i monitoring mehanizme koji su usmjereni kako na situaciju u pojedinačnim zemljama ili na specifične teme u cijelom svijetu. Eksperti Specijalnih procedura rade na volonterskoj osnovi. Oni su nezavisni od bilo koje vlade ili organizacije i služe kao pojedinci. 

Stranka moderne Srbije (SMS) apelovala je protekle nedjelje na državne organe i na Regulatorno tijelo za elektronske medije da ulože sve napore kako bi omogućili da se osobama s oštećenjem sluha obezbijede dostupne informacije o svim okolnostima u vezi s aktuelnim virusom korona.

„Oko 30.000 osoba s oštećenjem sluha u Srbiji ne zna da je Svjetska zdravstvena organizacija proglasila pandemiju, niti osobe s oštećenjem sluha koje komuniciraju putem srpskog znakovnog jezika, mogu dobiti precizne i pouzdane informacije i uputstva o tome na koji način treba da reaguju kako bi se zaštitili od virusa ili kako bi se javili nadležnoj zdravstvenoj ustanovi ukoliko se jave simptomi koje izaziva virus korona“, naveo je SMS u saopštenju za javnost.

Podsjetili su da je to i zakonska obaveza koja je definisana Zakonom o elektronskim medijima, a u vezi sa zaštitom prava na informisanje osoba s invaliditetom.

Izvor:  www.autonomija.info

Veliki rad, trud i posvećenost su donjeli nevjerovatno dobre rezultate. Marijana Goranović, Radmilo Baranin, Miloš Ranitović, Danilo Gojković, Maja Rajković, Miloš Spaić i Mirnes Ramović su ispunili deset normi za Paraolimpijske igre, ali zbog sistema koji je odredio Međunarodni paraolimpijski komitet, samo dva slota, odnosno dva mjesta na Igrama u Japanu.

Postoje izgledi da Crna Gora izbori i treće mjesto na Evropskom prvenstvu koje se prije Igara održava u Poljskoj. S druge strane, izabranici sjajnog stručnjaka Veljka Čegara idu korak po korak. Sada su misli usmjerene ka međunarodnom mitingu u Splitu, a zatim korak po korak, do šampionata Evrope na kojem će Crna Gora moći da se pohvali da je stigla sa nikada većim brojem takmičara. Ono što je takođe jako bitno naglasiti, svi će biti konkurentni za osvajanje medalja.

„Ostvarili smo zaista mnogo i ponosni smo na ostvareno. Činjenica da ćemo na Evropsko prvenstvo krenuti sa najvećim brojem takmičara u istoriji je vrijedno osvajanja jedne od medalje, a pomenuta medalja je cilj sa kojim ćemo krenuti na smotru najboljih atletičara Starog kontinenta. Konkurencija je sve jača i jača, ali sve jača i jača je i Crna Gora. S obzirom da sam optimista po prirodi, vjerujem da ćemo nastaviti kontinuitet osvajanja medalja na šampionatima Evrope“, naglasila je Marija Goranović za Sport Klub.

Podsjećanja radi na Evropskom prvenstvu u Grosetu Marijana Goranović je osvojila srebrnu, a Radmilo Baranin zlatnu i srebrnu medalju. Na šampionatu Evrope u Berlinu, Marijana Goranović je stigla do srebra, a pomenuti šampionat će ostati upamćen i po tome što su atletičari iz Crne Gore osvojili četiri četvrta mjesta.

„Činjenica da paraolimpijski pokret u Crnoj Gori raste iz dana u dan čini nas ponosnim. Već sada je jasno da ćemo na Paralimpijskim igrama u Japanu napraviti korak naprijed kada je broj učesnika u odnosu na London i Rio u pitanju. Uz to, već sada imamo prospekte za Paraolimpijske igre u Parizu. Međutim, fokus mora da bude na godini koja je u toku. Sa nestrpljenjem očekujemo prvo takmičenje u Splitu, a zatim i Evropsko prvenstvo u Poljskoj. Ponavljam, vjerujem da ćemo obradovati sve ljubitelje sporta u Crnoj Gori lijepim vijestima, da ćemo uspjeti da nastavimo kontinuitet osvajanja medalja na šampionatima Evrope, te da ćemo napraviti lijepu uvertiru za Paraolimpijske igre u Japanu“, naglasila je Marijana Goranović.

Ono što je već sada jasno, Paraolimpijski komitet Crne Gore će biti na slatkim mukama, ako se one tako mogu nazvati, jer će od sedam vrhunskih takmičara, morati da izabere dva, ako bude sreće tri, koja će braniti ugled Crne Gore u Tokiju.

Izvor: www. http: sportklub.rs 

U naredne dvije godine značajan broj aktivnosti biće usmjeren na uspostavljanje usluga u zajednici za osobe s invaliditetom na teritoriji Glavnog grada, ali i njihov bolji kvalitet i održivost. To je poručeno na konferenciji za medije povodom predstavljanja novog projekta pod nazivom Pristupačnim prevozom do promjena (Accessible Drive for the Change).

Riječ je o projektu finansiranom iz IPA fondova koji realizuje Udruženje mladih s hendikepom Crne Gore (UMHCG) u saradnji sa Glavnim gradom i Zavodom za socijalnu i dječiju zaštitu, kao partnerima na projektu.

Izvršna direktorica UMHCG Marina Vujačić istakla je da je cilj projekta da doprinese većoj socijalnoj inkluziji osoba s invaliditetom kroz aktivnosti u pravcu poboljšanja broja i kvaliteta socijalnih usluga.

Projekat će trajati dvije godine, a podrazumijeva nabavku dva vozila za prevoz OSI od vrata do vrata kao novog socijalnog servisa u Glavnom gradu, izradu baze podataka potencijalnih korisnika prevoza, izradu aplikacije za pametne telefone za naručivanje prevoza, kao i protokola za pružanje ove usluge.

Drugi segment projekta obuhvata preporuke za unaprjeđenje normativnog okvira za pružanje socijalnih usluga za OSI kroz analizu postojećih usluga, kao i istraživanje o nedostajućim, a treći izradu programa obuka i treninga za stručne radnike radi unapređenja kvaliteta i kontinuiteta u pružanju socio-edukativnih usluga, kao i pružanje usluga personalne asistencije za pet osoba s invaliditetom.

“Cilj nam je bolji kvalitet usluga za osobe s invaliditetom, ali i mnogo veća raspoloživost usluga na nivou lokalne zajednice u odnosu na ono što je sada slučaj”, istakla je Vujačić, napominjući da je uslugu prevoza od vrata do vrata do sada obezbjeđivalo Udruženje.

Ona je objasnila da će se tokom projekta raditi na definisanju smjernica i standarda za neke usluge koje su samo pomenute u zakonu, kao i na formulisanju preporuka za unaprjeđenje zakonskog okvira, izradi novih podzakonskih akata i boljem regulisanju postojećih.

UMHCG ima dva akreditovana programa obuke kod Zavoda za socijalnu i dječju zaštitu, navela je Vujačić, a uskoro će biti akreditovan i treći.

Gradonačelnik Vuković je ocijenio da je upravo odnos prema ovom dijelu društvene zajednice lakmus papir koji pokazuje nivo ukupnog društvenog i civilizacijskog razvoja, te da sve dok OSI ne budu statusno izjednačeni sa drugima i dok im ne krairamo uslove za normalni svakodnevni život ne možemo biti zadovoljni time što smo kao društvo postigli na planu ukupnog razvoja.

“Ovo posebno ima smisla, ako imamo na umu malobrojnost naše zajednice i statistike koje govore da je desetak posto populacije u kategoriji OSI. Malobrojna zajednica kao što je naša nema luksuz da se odrekne tog potencijala”, poručio je Vuković.

Glavni grad neće štedjeti ni napore ni finansije za unapređenje položaja osoba s invaliditetom (OSI) i apsolutno sam siguran da nije daleko dan kada ćemo imati drastično drugačiju sliku Podgorice u tom smislu, kada će svi koji žive u ovom gradu, pa i osobe s invaliditetom moći da uživaju sva prava i da normalno funkcionišu, istakao je Vuković.

On je naveo da Glavni grad godinama u kontinuitetu radi na unapređenju kvalieta života OSI, da postoji cijeli niz mehanizama socijalne zaštite, kao i da je nastojanje da se svake godine uvode novi.

“Glavni grad se ovim pitanjem bavi na sistemski način i to je jedini put. Nijedan projekat ako je vremenski oročen neće dati željene rezultate. Rezultate može dati samo posvećen rad i aktivnosti koje ćemo skupa sprovoditi u kontinuitetu. Da li sve ovo znači da sam zadovoljan time kakav je položaj OSI u Glavnom gradu? Ne znači. Neću biti zadovoljan sve dok u gradu imamo situaciju da ovi ljudi ne mogu da ostavaruju elementarna ljudska prava i normalno funkcionišu, bez obzira na razloge, koji nisu možda uvijek u vezi s našim nadležnostima, nego za neke društvene pojave, poput saobraćajne nekulture i drugog.

Figurativno rečeno, mi se nećemo „smiriti” sve dok Podgoricu ne učinimo gradom u kojem je moguć normalan život za sve”, rekao je Vuković.

Kako je istakao, neće biti zadovoljan dok postoji ijedna gradska institucija u koju se ne može ući ako imate neki vid invaliditeta.

“Napravili smo popis nedavno i znamo da postoje problemi sa jednim brojem sekretarijata i organa lokalne uprave, da nam nedostaju liftovi i platforme. Uvjeren sam da ćemo u narednih nekoliko godina u potpunosti riješti taj problem jer ne možemo biti odgovorna gradska uprava ako ljudi koji su upućeni na nas ne mogu da uđu u te prostorije.

Takođe, neću biti zadovoljan sve dok gradske institucije ne dobiju oznake na Brajevom pismu, neću biti zadovoljan sve dok bar glavne gradske saobraćajnice ne budu obilježene taktilnim stazama, dok na tim saobraćajnicama. odnosno semaforima ne budemo imali zvučnu sigalizaciju. Pred nama je jako puno posla”, saopštio je Vuković.

Samostalna savjetnica u Zavodu za socijalnu i dječju zaštitu Ružica Stanković istakla je da će ova institucija svoje učešće u projektu realizovati kroz učešće u izradi analize i unapređjenje usluga koje se nude OSI, pisanje inicijative za izradu pravilnika za njihovo pružanje sa akcentom na personalnu asistenciju i stanovanje uz podršku, kao i kroz akreditaciju programa obuke.

Projekat se najvećim dijelom finansira iz granta IPA II Višegodišnjeg akcionog programa za zapošljavanje, obrazovanje i socijalnu zaštitu u Crnoj Gori.

Njegova ukupna vrijednost je oko 250.000 eura, od čega je 200.000 eura finansirano iz granta EU, dok će ostatak biti obezbijeđen kroz kofinansiranje drugih donatora.

Izvor: UMHCG i PR služba Glavnog grada Podgorice

Ministar rada i socijalnog staranja Kemal Purišić uručio je izvršnoj direktorici Udruženja mladih sa hendikepom Crne Gore Marini Vujačić licencu za obavljanje djelatnosti za uslugu personalna asistencija.

Tom prilikom istaknuto je da je riječ o licenciranom pružaocu usluge personalne asistencije u Crnoj Gori, koji uslugu pruža u skladu sa standardima pružanja ove usluge, te da se ona kao takva na ovaj način uvodi u sistem socijalne zaštite i obezbjeđuje kao pravo osoba sa invaliditetom. Namjera je da se ova usluga u narednom periodu proširi i obuhvati više korisnika.

Usluga personalne asistencije pruža se korisniku lične invalidnine, odnosno dodatka za njegu i pomoć koji je u radnom odnosu, odnosno uključen u sistem visokog obrazovanja, odnosno sistem obrazovanja odraslih.

Pružalac usluge personalne asistencije treba da ima najmanje jednog stručnog radnika. Neposrednu uslugu personalne asistencije pruža saradnik - personalni asistent, po pravilu jedan personalni asistent pruža uslugu za jednog korisnika i angažovan je u radu sa jednim korisnikom, najmanje 20, a najviše 40 sati sedmično.

Neposredni pružalac usluge personalne asistencije (saradnik) korisniku obezbjeđuje pomoć pri održavanju lične i higijene prostora, nabavku hrane, pripremu obroka i pomoć pri hranjenju. Takođe, i pomoć pri oblačenju, podizanju, premještanju i kretanju unutar i izvan korisnikovog prostora, radnog mjesta i mjesta gdje se odvijaju društvene i obrazovne aktivnosti i korišćenju prevoza. Obezbjeđuje i pomoć pri korišćenju zdravstvenih usluga i korišćenju ortopedskih pomagala, pomoć pri komunikaciji i pomoć u zadovoljavanju socijalnih, kulturno-zabavnih, obrazovnih i sportskih potreba.

Ministarstvo rada i socijalnog staranja izdalo je licencu Udruženju mladih sa hendikepom Crne Gore za uslugu personalna asistencija za pet korisnika na period važenja od šest godina. 

Personalni asistent je, shodno Konvenciji UN-a o pravima OSI, jedno od osnovnih prava i usluga koja je ključna za samostalan život u zajednici. Posebno je važno da se ova usluga pravilno pruža i implemntira kako se ne bi preklapala sa sličnim uslugama kao što su asistent u radu, asistent u nastavi, pomoć u kući ili uslugom ličnog pratioca koja postoji definisana u nekim sistemima.