Podaci Zavoda za statistiku Crne Gore (MONSTAT) pokazuju da je posljednjih godina u učionicama više dječaka s invaliditetom, nego što je djevojčica koji su stekli osnovno obrazovanje. Udruženje mladih sa hedikepom Crne Gore (UMHCG) godinama se pita kako je moguće da ima dvostruko manje djevojčica s invaliditetom u odnosu na dječake s invaliditetom i traže reakciju nadležnih.
Tokom 2021/2022. zabilježeno je da je osnovno obrazovanje steklo 84 dječaka s invaliditetom i 43 djevojčice. Godinu ranije je bilo 29 djevojčica i 67 dječaka, a godinu prije 41 djevojčica i 68 dječak. I tokom 2018/2019. bilježi se razlika, školu je završilo 36 djevojčica i 73 dječaka. A 2017/2018. registrovano je više djevojčica – 48, a dječaka je bilo 33.
„Godinama se pitamo kako je moguće da u obrazovanju ima dvostruko manje djevojčica s invaliditetom u odnosu na dječake s invaliditetom, a na tržištu rada je 60% žena s invaliditetom među osobama s invaliditetom. O čemu se radi? Odgovor nije jednostavno dati bez detaljnih i sveobuhvatnih analiza i istraživanja, a posebno bez potpunih statističkih podataka o osobama s invaliditetom, pa među njima i o broju žena i muškaraca“, kaže za portal MNE magazin izvršna direktorica UMHCG Marina Vujačić.
Idu li svi u školu
Dodaje da se, ipak, može naslutiti da je riječ o tome da se sve djevojčice s invaliditetom ne upisuju u školu i ne pohađaju osnovno obrazovanje, ili da žene s invaliditetom teže dolaze do zaposlenja u odnosu na muškarce s invaliditetom, pa su duže na evidenciji nezaposlenih, ili status osobe s invaliditetom žene tek stiču na tržištu rada, odnosno nakon prijave na evidenciji nezaposlenih.
„Šta god da je razlog, ili i nešto treće, država se mora ozbiljnije baviti, ili konačno se mora baviti adekvatnijim statistikama, prikupljanjem podataka, analizama i istraživanja i podsticajnim mjerama koje će dovesti do izjednačavanja mogućnosti između žena s invaliditetom i muškaraca s invaliditetom“, rekla je ona.
Dodaje da u suprotnom ni dalje se neće znati da li su sva djeca s invaliditetom uključena u osnovno obrazovanje, iako je ono obavezno, a kamoli zašto je u nekoj oblasti više ili manje djevojčica i žena s invaliditetom. Očekuju da će konačno naredni popis dati osnovne vjerodostojnije podatke, koje bi onda institucije, u različitim oblastima, morale razraditi i koristiti za ono što im je svrha i obaveza u skladu s Konvencijom UN o pravima osoba s invaliditetom.
„U tom smislu i ovim podacima MONSTATA bi se morao pozabaviti sektor obrazovanja i ljudskih prava“, rekla je Vujačić.
Djeca zanemarena
Kaže da ih svakako interesuje kada će se institucije, pa i obrazovne, hvaliti istinskim rezultatima i kvalitetom obrazovanja za djecu s invaliditetom, a ne samo brojkama, koje uvijek ističu u prvi plan. Naravno, ističe Vujačić, da su i brojke važne, ali ne zarad puke statistike i mahanja statistikom kao pokazateljem inkluzije, koju, usput rečeno, nemamo ni u sistemu obrazovanja.
„Tek kada sva ta djeca, bila ona djeca s invaliditetom ili djeca bez invaliditeta, završe srednju školu i upišu fakultet vidimo koliko su opismenjena i pismena, a tek kada stignu na tržište rada vidimo da li su stekli osnove znanja iz procesa obrazovanja, jer se ne može smatrati da je sve potrebno naučeno u formalnom sistemu obrazovanja. Ali često imamo utisak i iskustvo da su djeca s invaliditetom zanemarena u sistemu obrazovanja, iako su formalno uključena“, rekla je ona.
Zaključuje da nema pitanja ljudskih prava osoba s invaliditetom koje nije nekada i intersekcijsko i nema govora o rodnoj ravnopravnosti, ako u njoj nema riječi o djevojčicama i ženama s invaliditetom. Smatra da je crnogorska praksa značajno drugačija, a institucije sistema, pa i obrazovne institucije ne razumiju značaj i značenje pojma intersekcionalnost i intersekcijska diskriminacija, ni u zakonodavstvu, pa samim tim ni u praksi.
„A upravo su ovoj vrsti diskriminacije najčešće izložene djevojčice i žene s invaliditetom“, rekla je Vujačić.
Izvor: portal MNE magazina
Priredila: Anđela Miličić
Photo credits: Miloš Vujović