četvrtak, 25 oktobar 2018 19:51

KAD DOĐE OKTOBAR

Autor:

 

Svake godine kada se približava 25. oktobar[1] srce mi obuzme neka blaga jeza. Ni najmanje zato što se stidim svog invaliditeta, već zbog činjenice da se običan, normalan život oslikava kao herojski čin i nevjerovatno dostignuće. Ipak me negdje iz udobnosti moje današnjice često misli ponesu u daleke i depresivne devedesete i dvijehiljadite kada su mi upravo ovakvi stavovi o herojstvu i mučeništvu pokušavali oblikovati tok misli i podsjete me na težak put samospoznaje i samoprihvatanja – put odrastanja do one žene kakva sam danas. Komadićima duše one Anđele koja se nekada bojala da bilo koga pogleda u oči, posvećujem ovo pismo. I svakom djetetu s invaliditetom kome pokušavaju da usade strah od bivanja samim sobom.

Nadam se da čitaš ovo, pažljivo i širom otvorenih očiju. I da se posle nećeš isplakati i zatvoriti u sobu. I pobjeći u zadnju klupu kada te sjutra u školi neko bude ismijavao zbog hoda. Bila sam tu, na tvome mjestu. Drhtala i plašila se života. Gutala suze i pretvarala ih u agresiju. Nemoj. Nauči da opraštaš – i to radi sebe, manje će te boljeti glava. Kada dobiješ ocjenu manju od petice, nije strašno. Kada ti nastavnik kaže da ne zna kako možeš i trojku da dobiješ takva kakva si, nemoj da prećutiš. I ne trudi se da budeš više od onoga što jesi. Ne boj se svojih talenata, budi svoja, nema nikakve potrebe da ličiš na druge.

...

Sad, dok na plećima nosiš breme vršnjačkog nasilja i želiš da nestaneš u masi polumaturanata, da budeš nevidljiva i da presjediš veče čuvajući nečije torbice dok drugi igraju i niko te ne zove na ples, sjeti se da su plesni koraci koje sami napravimo oni najljepši. Ustani i zaigraj, i proslavi svoju mladost, ljepotu i slobodu. Sjeti se da si lijepa i da vrijediš, iako znam da će još dugo u tvome srcu i glavi da peku uvrede one osobe koju si mislila da voliš. Preboljećeš, i naučićeš da voliš. Ali kreni od sebe.

Nauči koliko su dragocjeni svi tvoji osmijesi, koliko je bezvrijedno plakati zbog ljudi koji znaju samo za prezir i ismijavanje, pokušaj da ih naučiš ono što drugi nijesu uspjeli – koliko su sve naše različitosti lijepe. Kada poželiš da odeš u večernji izlazak, prestani da misliš o pogledima drugih, o sašaptavanjima i uvredama. I izađi još poneki put prije 25. Za te „izlete“ ti ne trebaju štikle, manekenska linija i plesni stil balerine Boljšoj teatra. Nemoj se ustručavati da obučeš suknju, nemoj skrivati svoje ožiljke i nemoj se plašiti da ispričaš svoju priču. Posveti sebi poneku pjesmu, bez patetike.

Budi i ostani svoja najljepša pjesma. Jaka i dostojanstvena, ne stidi se svojih koraka. I svaki od njih je korak jedne svakidašnje djevojke, ne korak spine bifide i ne čin posle koga treba da se zaustaviš očekujući aplauze. Dobro došla u odrastanje.

Autorski tekst Anđele Radovanović

povodom Svjetskog dana spine bifide i hidrocefalusa

 



[1] Svjetski dan spine bifide i hidrocefalusa

Pročitano 145 put(a)

Back to top