ponedeljak, 11 novembar 2019 10:55

Zakon važi samo za Dunju

Autor:

Zakon o kretanju osoba s invaliditetom uz pomoć psa vodiča, koji je u Crnoj Gori donešen prije deset godina, za sada reguliše samo prava Dunje Samardžić, jedine korisnice ovakvog psa - crnog labradora Urana. To je pokazatelj da kod nas ta usluga nije zaživjela, a jedan od ključnih razloga, prema riječima naših sagovornika, je zato što je ne finansira država, što nije praksa u zemljama regiona, poput Slovenije i Hrvatske.

Usvojenim Zakonom se garantuju prava korisnicima da sa psom koriste javna prevozna sredstva, imaju slobodan pristup i boravak na javnom mjestu, kao i u radnom prostoru, ali akt ne obavezuje državu da finansijski podrži ovaj servis. Za kupovinu psa vodiča potrebno je izdvojiti oko 15.000 eura.

Planira li Ministarstvo rada i socijalnog staranja da se ugleda na države u regionu i izmijeni regulativu, nije izvjesno, jer nam nijesu odgovorili na upućena pitanja. Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore kroz projekte i donacije građana za korisnike nabavlja pse vodiče, a ranije je tražilo od resora, kojim sada rukovodi Kemal Purišić, da preuzme tu obavezu.

Kažu da, međutim, nikada nijesu dobili jasan odgovor, pa najavljuju da će uskoro ponoviti inicijativu. O ovom problemu razgovarali smo i sa predsjednikom Saveza slijepih Goranom Macanovićem koji je ukazao na dodatnu poteškoću: osoba oštećenog vida, koja želi da ima psa vodiča, treba da zna da koristi bijeli štap, a u Crnoj Gori ne postoji nijedan peripatolog, stručnjak koji obučava ljude da se kreću pomoću tog pomagala. Da nešto treba da se promijeni po tom pitanju, smatra i Dunja Samardžić, koja je istakla da nam džaba zakon kada niko osim nje ne koristi ovu uslugu. Njenom bratu Andriji, koji je imao psa vodiča Jana, koji je uginuo, u januaru stiže drugi pas, a on je za naše novine rekao da pas predstavlja most u komunikaciji, odnosno da ubrzava proces razbijanja stereotipa i barijera, ali da se o tome malo govori.

-Psa treba da pazite, posvećujete mu bar sat dnevno. Zbog nedostatka vremena ne bih mogao da mu posvetim svu pažnju i ljubav koju zaslužuje - kaže on, dodajući da bi vjerovatno bilo više zainteresovanih korisnika za ovu uslugu kada bi je finansirala država.

Lista čekanja

Pse vodiče za korisnike nabavlja Udruženje mladih sa hendikepom Crne u Centru za rehabilitaciju Silver u Hrvatskoj. Sudeći prema riječima izvršne direktorice ove nevladine organizacije Marine Vujačić, dok ovaj servis ne preuzme država, snalaze se kako znaju i umiju. Vujačić je podsjetila da je prvi pas vodič stigao u Crnu Goru 2008. godine, te da ga je koristila Marijana Mugoša-Šćekić, a kasnije je psa dobio Andrija, pa Dunja. Kako su Andriji i Marijani uginuli psi, ponovo su im se obratili za pomoć, pa je UMHCG formiralo listu čekanja na kojoj su osim njih dvoje nalazi još samo jedan momak iz Berana. Novac za Andriju je, kako je pojasnila Vujačić, sakupljen preko projekta koji je podržalo Ministarstvo rada i socijalnog staranja iznosom od 6.500 eura, a ostatak je obezbijeđen uz pomoć donacija građana. Za Marijanu je u toku prikupljanje novca. Na današnjoj listi čekanja, kaže izvršna direktorica UMHCG, nema više zainteresovanih, zbog toga što za kupovinu jednog psa prikupljaju novac, čak, najmanje dvije godine.

- Ne možemo ni da promovišemo taj program do te mjere, jer ne možemo svima da obezbijedimo novac. Ovakav servis mnoge zemlje finansiraju kao Hrvatska, Slovenija. Bilo bi neracionalno da mi tražimo da se osnuje centar u Crnoj Gori, to bi bilo skupo – rekla je ona.

Nikoga, kaže Vujačić, ne odbijaju ko se prijavi za ovu uslugu, pa se prisjeća da se dešavalo da je jedna osoba, koja nije znala da koristi bijeli štap, bila zainteresovana za psa vodiča, ali je zbog neispunjavanja tog kriterijuma odbijena.

- Kada se neko prijavi, prosljeđujemo prijavu Silveru. Prva inicijalna provjera korisnika obavlja se u Zagrebu, a druga, domicilna, u Crnoj Gori. Tamošnji inspektor po karakteristikama korisnika biraju adekvatnog psa. Tako nekome treba pas koji je energičan, nekome treba mirniji. Inspektor uči korisnika i kako treba da sprovodi komande koje je pas naučio. Korisnici psa u prosjeku imaju oko osam godina – rekla je ona.

Izvršni direktor Saveza slijepih Goran Macanović koristi bijeli štap skoro 20 godina, a za naše novine priča da je, svakako, lakše kretanje za psom, ali zbog dodatne odgovornosti nije razmišljao o varijanti da se prijavi da ga dobije.

- Psa treba da pazite, posvećujete mu bar sat dnevno. Zbog nedostatka vremena ne bih mogao da mu posvetim svu pažnju i ljubav koju zaslužuje - kaže on, dodajući da bi vjerovatno bilo više zainteresovanih korisnika za ovu uslugu kada bi je finansirala država.

Prepreke

U Crnoj Gori se, negoduje Macanović, malo osoba kreće uz pomoć bijelog štapa. Kako ne postoji stručna osoba za ovu vrstu obuke, kaže da su svi samouki i snalaze se tako što prikupljaju informacije o kretanju jedni od drugih.

- Neki od nas su se usudili da uzmu bijeli štap – rekao je on.

Savez slijepih broji 1.000 članova, a samo ,,između deset i 20 njih aktivno koristi ovo pomagalo“.

- Na popisu iz 2011. godine 14.500 ljudi je reklo da ima poteškoća u svakodnevnom kretanju zbog vida. Svakako da ti ljudi nijesu svi kandidati koji se uklapaju u definiciju da budu redovni članovi Saveza, jer je uslov da imaju više od 90 procenata oštećenja vida. Zbog velike razlike između ova dva podatka istina je vjerovatno negdje između – rekao je Macanović.

Nepristupačno okruženje, odnosno nedostatak zvučnih semafora, adekvatnih trotoara, taktilnih traka vodilja, nepropisno parkirana auta, reklamni panoi na trotoarima, dodatno, prema njegovim riječima, otežavaju kretanje ovoj populaciji.

- Uz to, ljudi nemaju dovoljno samopouzdanja. Porodice ih prezaštićuju. Kažu im: ,,Nemoj ti ići sam, ja ću poći sa tobom“. Ne motivišu ih da uzmu bijeli štap u ruke. Kad imate sve te okolnosti, imate situaciju da se najveći broj njih prepušti toj letargiji – reko je on.

Uran

Dunja Samardžić ne razmišlja o barijerama, podsjećajući da četiri godine koristi psa vodiča. Uz Urana se osjeća bezbijedno.

- Ima sigurno puno mojih vršnjaka koji bi na ovaj način željeli da se osamostale. Ne mogu da im kažem: ,,Odvaži se, uzmi bijeli štap i ako lupiš u banderu, nema veze“. Meni se to dešavalo. Da ima stručnjaka koji bi ih učio da koriste bijeli štap, bilo bi drugačije – rekla je ona.

Pojašnjavajući na koji način joj pomaže pas, kaže da pamti 50 komandi, ali da ona ne upotrebljava svaku.

- Kada prelazimo ulicu, kažem mu: ,,Vodi, zebra“. Psi pamte vokale, ne pamti da mu kažem ,,pješački prelaz“, jer to mu ništa ne znači. Nađe zebru i onda oslušnem možemo li da pređemo ulicu. Ja odlučujem kad ćemo krenuti, a on je zadužen za moju bezbjednost. Naravno da neće preći ako vidi auto, kad mu kažem da ,,vodi“, on onda kreće. Kažem mu da vodi na pločnik, potom ga on traži. Zapamti brzo trasu, ali njegov zadatak je da zaobilazi prepreke, da, na primjer, ne upadnem u šahtu. Pas stane uz tebe da te zaštiti i kada zapazi da ti nešto ide u susret – rekla je ona.

Prisjeća se kako joj je na početku bilo simpatično kada je trebalo da kaže psu da skrene lijevo, jer je morala tu komandu da izgovori na hrvatskom - ljevo.

- Sada smo već duže zajedno, pa razumije i moj jezik – kaže ona, uz osmijeh.

Dunja do sada nije osjetila veću neugodnost krećući se u javnom prostoru, ali navodi da joj se dešavalo da taksista odbije da je preveze do željene lokacije.

- Uran nikada ne sjedne na sjedište, uvijek mi je ispod nogu i na to je naučen. Onda čekam da taksi krene, neki se naljute, a nekad se povuku i kažu da nijesu znali da je to moj pas vodič - priča ona.

Da osobe s invaliditetom u Crnoj Gori trpe mnogo poniženja, smatra njen brat Andrija. On je istakao da kada ide sa štapom ulicom ili ulazi u javne ustanove prolaznici često postupaju sažaljivo prema njemu.

- Kada sam sa psom to ljudi ne rade, pas je specifičan asistent. Nije ideja da sakrijemo svoj invaliditet, ali povjerenje prema jednom živom biću, koje je uzajamno, vas učvršćuje – rekao je on.

Preuzeto s portala Pobjede

Pročitano 133 put(a)

Back to top