sreda, 13 januar 2021 13:17

Priča o Nikšićaninu koji je dobio utakmicu života

Written by

„Znaš kako se postaje šampion? Izađeš na teren kad je najteže i pobijediš“ ova, dobro znana i citirana filmska replika umnogome uokviruje životni put Ivana Ćorovića i njegovoj ljubavi prema košarci, Zvezdi, reprezentaciji i, što je najvažnije, njegov najveći životni trijumf. Jer, on jeste ostao šampion, čak i onda kada se parket velikih dvorana „preselio“ u bolničke sobe. Zbog toga nije greška ni reći da je proteza koja je zamijenila njegovu nogu velika kao pehar Evrolige ili NBA prsten.

Rođeni Nikšićanin je kao dijete počeo da trenira u omladinskom košarkaškom klubu Montenegro, kao jedan u moru vršnjaka s istim željama. Neupitni talenat brzo je došao do izražaja, pa je već nakon dvije-tri godine bio primijećen.

„Kada sam napunio 15 godina, počeli su da pristižu pozivi iz raznih klubova, a najviše interesovanja za moju igru pokazivali su Budućnost i Crvena zvezda. S Budućnošću nije došlo do dogovora zbog određenih nesporazuma s rukovodstvom kluba, a onda sam otišao u Beograd na probu” počinje Ivan.

Član kadeta Zvezde postaje već s 16 godina, a potom u juniorskom dijelu karijere kapiten tima.

„Na kraju sezone krenula su reprezentativna okupljanja, a u ekipi selektora Nebojše Bogavca postao sam i kapiten juniorske reprezentacije Crne Gore. Te godine uzeli smo zlatnu medalju na Evropskom prvenstu B divizije u Skoplju”, priča Ivan.

Medalje i uspjesi krunile su tinejdžerski uzrast ovog mladića. S nepunih 18, kroz osmijeh i skromno kaže, toga nije bio svjestan. Međutim, pored sjaja i blještavila početnih uspjeha, Ivan je ubrzo morao da se suoči i s prvim ozbiljnijim problemima. I nijesu to samo bile prolazne teškoće, poput neigranja u prvom timu ili lakših povreda, kroz koje prolaze skoro svi njegovi koškarkaški vršnjaci. Život ga je stavio pred mnogo ozbiljniji izazov. Na mala vrata u Ivanov svijet ušle su zdravstvene tegobe. Prvi simptomi bolesti počeli su da se javljaju malo poslije punoljetstva, nakon što je potpisao prvi profesionalni ugovor za FMP, Zvezdinom filijalom za razvoj mladih igrača. U tom periodu imao je pravo da igra još polusezonu za juniore Zvezde.

„Odigrao sam uspješno, a tada su počeli i prvi simptomi bolesti, za koje nijesam u tom momentu znao šta predstavljaju. Otok od koljena, bol” priča Ivan.

Misleći da je u pitanju samo hematom, nastavio je da igra narednih osam mjeseci. Brojne analize i ljekarska istraživanja pokazivala su i dalje da je problem bezazlen, a zanemarujući tegobe, izgarajući u želji da terenu i drugovima preda najbolji dio sebe, Ivan je osvojio i juniorsko prvenstvo Srbije, s veoma važnom rolom. Uporedo, s reprezentacijom, koju je tada predvodio Dušan Dubljević, igrao je Evropsko prvenstvo.

„Pobjeda koja nam je donijela opstanak bila je neizvjesna, gubili smo 57 sekundi prije kraja. Međutim, uspjeli smo da uvedemo utakmicu u produžetak i trijumfujemo. Nakon što su se utisci slegli, odlučio sam da pogledam snimak. Tada, kada sam vidio sebe kako trčim, postao sam svjestan da zaista imam problem” nastavlja Ivan.

Čelična volja

Poput dječije klackalice, život pravi vrtoglave skokove, a njegov je uslijedio nakon što je otišao kod ljekara po alternativno mišljenje. Tumor u butini kao da predstavlja tek mastilo na papiru a uz prvobitno stanje šoka uspjela je da nadigra njegova čelična volja. Zbog toga, brojne hemioterapije i operaciju, Ivan je posmatrao kao manji pad forme.

„To nijesu stvari koje se događaju svakog dana, naročito ne mladim ljudima, sportistima. Ali, bolest ne bira, ona je svačija, a meni se desila”, rekao je Ivan.

„Kroz sve procese bolesti bilo je teških momenata, ali to je život. Znao sam da su ljudi bivali i u težim situacijama, ostajali stameni i nastavili da se bore i žive” objašnjava on.

Hrleći ka naprijed, činilo mu se da je sve išlo kako treba. Zbog toga ga je i talas koji je došao nenajavljeno iznenadio.

“Pošto sam završio s hemioterapijama, mislio sam da je to to. Izvukao sam taj prvi nalet na mišiće, mentalnu snagu. Kada se bolest opet aktivirala, uslijedio je moj najveći lom. Bio sam siguran da sam pobijedio, a to otkriće mi je bilo jedno od najtežih životnih trenutaka” priča Ivan.

„Podnio sam to onako kako sam znao. Život je to nanio, tako je moralo da bude” nastavlja Ivan.

Sebe ne sažaljeva, već smatra da postupa onako kako treba. Jer, pozitivan stav zna da bude jači od bilo kog analgetika.

„Nogu ne možemo vratiti, zamijenila je proteza i idemo dalje. Sada, kada pođem u kafanu uvijek mogu da se izvučem na staru poštapalicu popij, na dvije si noge došao. Ja kažem nijesam, Boga mi, nego na jednu. Moramo se šaliti”, ističe s osmijehom Ivan.

On samostalno funkcioniše i ne smatra da ima neki problem.

“Zadovoljan sam što je ovako, moglo je i gore” rekao je on.

Desi se, dosta puta, da uhvati pogled ljudi na njegovu protezu. Pojedini se i začude kako hoda, pa se ponekad osjeti kao vanzemaljac.

„Čak bude i simpatično, nema kod nas mnogo ovakvih slučajeva. Ljudi koji me poznaju su svikli, smatraju me punopravnim članom društva, a ja se tako i osjećam. Vidio sam da je narod mnogo spreman da pomogne. Kada je muka svi se nađu, a to je jedna od najljepših karakteristika naših ljudi” priča on.

Student

On je uspješan student druge godine Mašinskog fakulteta. Do njega su ga, kaže, doveli razgovori s djevojkom i starijim drugovima, ali i ljubav prema matematici.

„Pronašao sam se i zadovoljan sam, mada, da ste me pitali kada sam imao 15 godina nešto vezano za Mašinski fakultet, sigurno je da bih rekao da me ne zanima” ističe Ivan.

Iako je mislio da je reprezentativni dres položio na policu uspomena, sport je opet našao način da uđe u njegov život. Za to je zaslužan poziv profesora Igora Tomića iz Paraolimpiskog komiteta Crne Gore.

„Počeo sam da se bavim atletikom, bacanjem kugle i koplja. U mojoj kategoriji postoje i velika takmičenja a, ako Bog da, planiram da učestvujem na mnogim od njih, Evropskom i Svjetskom prvenstvu, Olimpijskim igrama. Na svima od njih učestvuju ozbiljni sportisti, a u našem paraolimpijskom komitetu se zaista mnogo i kvalitetno radi.” 

Ne predstavlja mu problem što se od perspektivnog sportiste prilagodio nekim drugim kriterijumima. Nove ciljeve doživljava kao razonodu i uživanje.

„Ljudi koji, poput mene, imaju ovu vrstu invaliditeta, deformiteta, a ima ih mnogo, treba da se bave sportom. Nikako da se kriju zbog invaliditeta, naročito u današnjem svijetu kada je masu stvari prilagođeno našim potrebama, a i nauka je mnogo napredovala” priča Ivan u nadi da će njegove riječi ohrabriti i druge ka boljem prihvatanju sebe, ma kakvi da jesu.

Za prvim snovima ne žali.

„Kada sam završio s liječenjem, za košarkom nijesam patio, jer sam dobio životnu utakmicu. Svjestan sam koliko mi je donijela prijatelja, putovanja. Najviše mi je u glavi vrijeme koje sam uložio u nju” priča nam i otkriva da su drugovi s kojima je igrao, iz kluba i reprezentacije, bili tu za njega neupitno.

Podnosio je lakše dane u druženju s nekadašnjim saigračima, bili su mu podrška, donosili zdravu priču.

„Značilo mi je mnogo da znam da mi je od košarke bar nešto ostalo, a to su oni” ispričao je Ivan.

Košarku, zbog brojnih obaveza, ne može da prati često kako bi želio. Ali, s ushićenjem Ivan priča kako ne propušta utakmice svojih drugova.

„Ako ništa, ispratim im bar statistiku. Radujem se svakom njihovom uspjehu” kaže on.

Životni romani donose nenadane priče, a želio bi da njegova bude putokaz mladima da nedaće podnose stoički i da uvijek hodaju uzdignute glave.

„Što je bilo, bilo je. Moja filozofija je da ako imam problem, mogu da ga riješim, ne nerviram se. Imam problem, ne mogu da ga riješim, ne nerviram se. Ja sam izgubio nogu, ali sam sad živ i zdrav” ističe Ivan.

Penzija odbijena jer „nije imao metastaze“

Ivan je aplicirao za invalidsku penziju. Išao i na komisiju, ali je kao odgovor stiglo samo rješenje da je odbijen jer pravo na penziju stiču samo osobe koje su imale i metastaze. U obrazloženju, kako kaže, nije navedeno ni da mu je noga amputirana.

„Ljudi oko mene govorili su mi da uhvatim „vezu“, jer su te penzije ostvarivali i ljudi s mnogo manjim stepenom invaliditeta. Ja to nijesam želio. Uložio sam žalbu i tužbu i čekam. Više iz principa, kako bi se svijest bar malo promijenila. Razumijem da se svako bori za egzistenciju, ali bi bilo u redu da ljudi koji imaju invaliditet dobiju pomoć. Ako i ne može da im se pomogne, nije u redu da ta prava ostvaruju osobe bez invaliditeta. Ali, svako se sa svojim obrazom nosi” kazao je on.

Klub ga otpisao u najtežim trenucima

Profesionalni ugovor s klubom Crvena zvezda raskinuo je, dobro se sjeća, 31. avgusta 2017., u momentu kada je igrao odlično, a i u školi postizao dobre rezultate. Ivan ne želi da vjeruje da ga je klub otpisao onda kada su stvari krenule da se odvijaju nepovoljno po njega, ali ta stvar ostaje kao velika enigma.

„Ne bih da griješim dušu, ali na kraju je ispalo djelimično tako. Oni su radili analize, a sada ne mogu da znam jesu li rađene pogrešno. Nadam se da ljudi s kojima sam razgovarao, bar zbog njihovih porodica i savjesti, nijesu bili svjesni problema koji imam. Ne želim da vjerujem da bi neko bio toliko hladan prema takvom problemu. Ispalo je da su imali svu dokumentaciju, a ugovor je raskinut. To će ostati tajna koju neću otkriti, a neću se ni truditi da saznam” bez imalo ozlojeđenosti ispričao je Ivan.


Izvor: www.cdm.me

Pročitano 264 put(a)

Back to top