četvrtak, 30 avgust 2018 17:21

“Da biste znali kakav sam radni potencijal, ne morate znati moj prosjek ocjena“!

Autor:

 

Koliku ulogu igra prosjek ocjena na studijama na intervjuu za posao, da li je ocjena mjerilo znanja i da li znanje treba da ima odlčujuću ulogu kada je u pianju zapošljavanje osoba s invaliditetom. Ovo pitanje je postavila jedna djevojka s invaliditetom na Fejsbuku.

Ovo je njen status.

„Dragi potencijalni budući poslodavci,

Prestanite da me pitate za prosjek ocjena na fakultetu. Kao bivša studentkinja i osoba s invaliditetom, savršeno sam ponosna na svaku ocjenu koja čini prosjek sedam u konačnom rezultatu. Iskreno, nemate pravo da me kao osobu s invaliditetom pitate za tako nešto.

- ne nasijedajte na stereotip osobe s invaliditetom koja mora biti super đak/super student/doktor nauka sa 15 godina. Ne tražite od nas, od mene prve, da prosjekom ocjena kompenzujem svoj invaliditet. Ne dozvoljavam to, iz više razloga:

- pored svih obaveza na fakultetu, ja sam imala životnu obavezu (i dan danas je imam) koja se zove se rehabilitacija. Između to dvoje je nemoguće balansirati. Školu sam mogla da nadoknadim, čak i kad sam zbog neredovnog čitanja pala iz maternjeg na popravni, dok rehabilitaciju ni u doba puberteta, ni fakulteta, ni sad ne mogu. Ipak, neka vam moj invaliditet ne bude opravdanje da me ne zaposlite.

- da živim u društvu u kojem profesor zaista dijeli ocjene po znanju, a da me triput ne osmotri kad uđem u kancelariju ili mu u sali priđem, te on ugleda "problem" koji ga navede da me pita bolno jednostavna pitanja i "udijeli" mi neku devetku, samo da idem kući i ostatak života presjedim bez pravog angažmana; ili da me ne otkači ocjenom šest ili sedam, u oba slučaja podsvjesno ili veoma svjesno izjednačujući fizička i intelektualna oštećenja; da se to ne dešava, imali biste pravo da me pitate za prosjek. Ovako, izvinite, ali to pravo nemate;

- da moje kolege s invaliditetom i ja živimo u društvu u kojem nas je manje briga za ocjenu, a više za to kako da stignemo na ispit po snijegu i ledu, koga da zamolimo da nam bude pratnja, ko će da se u naše ime izvini kod asistenta, jer smo na izlazu iz kuće pali niz stepenice... e tada bi ocjena bila ono što me izdvaja iz mase;

- da je naš sistem podrške za studije isti kao kod kolega bez invaliditeta, a u to ubrajam i funkcionalnu porodicu, neopterećenu preživljavanjem sa mnogo većim troškovima (prevozom, pomagalima za vježbe ili svakodnevnicu), rekla bih da je opravdano da se od nas traži Über znanje;

- da nisam imala razrednog starješinu kome je najveći problem bio broj mojih izostanaka, opravdanih od strane nekoliko ljekara; da mi nije ubio sve moguće motive za hranjenje stereotipa o "uspješnim malim prepametnim invalidićima", možda bih i ganjala taj prosjek; nije opravdanje, već činjenica - bila sam „crna ovca“ jer ne mogu da dođem u školu nakon sedam sati terapija... ali ipak dođem da odgovaram, da ne ostanem neocijenjena;

- dijete sam prosvjetnih radnika i ocjena nije mjerilo znanja, to provjereno znam i na to su me pipremali još u periodu kad sam osvajala opštinska i regionalna takmičenja iz matematike i bila "dijete za primjer";

- ne vrijeđajte mi inteligenciju tim pitanjem, već pogledajte u ogledalo našeg visokog obrazovanja - koliko fantastičnih ocjena je kupljeno, koliko vanserijskih profesora mi je predavalo, a koliko je mojih ocjena prepisano jer prvo uzmu indeks, pa onda procijene kako sam odgovorila na pitanje?

- imam pravo na grešku ili nižu ocjenu jer će vam možda neka moja koleginica ili kolega biti simpatični, pa ćete im zažmuriti na prethodnu ocjenu, ali ćete je meni dobro odmjeriti jer s osobama s invaliditetom nemate taj unutrašnji osećaj sigurnosti; - ne zaboravite da o meni možda više govori podatak da sam rame uz rame stajala sa svim onim studentima koje su profesori na fakultetu cijenili iz mnogih razloga;

- da biste znali kakav sam radni potencijal, ne morate znati moj prosjek ocjena, već kako izvršavam određeni zadatak u poslu koji obavljam. A za tu stepenicu treba prevazići sopstvene predrasude;

Ukoliko stignete do zadnje stavke, hvala na pruženoj prilici“.

 

Na kraju teksta djevojka je navela da je ovaj status prvobitno napisala 2015, ali sada, tri godine kasnije, ponovo  je odlučila da šeruje - i dalje je bez posla i jedino skuplja staž na birou.

 

Pripremila: Anđela Miličić

Izvor: Telegraf.rs

Pročitano 313 put(a)

Back to top