Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore realizuje projekat Osnaživanje i kvalitatno uključivanje kroz pomoć, pravne informacije i podršku (EQUALIS – Empowerment and Quality inclUsion through Assistance and Legal Information and Support) uz finansijsku podršku UNICEF-a (Predstavništvo u Crnoj Gori). 

Projekat je nastavak prethodnog reformnog procesa kojim se želi povećati mogućnost za socijalnu inkluziju i otpornost na COVID-19 kod djece i  mladih s invaliditetom, njihovih vršnjaka bez invaliditeta, i njihovih porodica kroz aktivnosti psihosocijalne i pravne podrške u zajednici.

Potrebno je osnažiti djecu, mlade i odrasle s invaliditetom i njihove porodice za borbu s pandemijom COVID-19 i pružiti im direktnu psihosocijalnu i pravnu podršku za prevazilaženje krize i podršku za stimulisanja dječijeg razvoja kao i povećanje nivoa svijesti opšte javnosti o važnosti podrške za OSI u prevazilaženju COVID-19 pandemije. 

Projektom će direktno biti obuhvaćeni djeca i adolescenti s invaliditetom do 18 godina, odrasli s invaliditetom, roditelji i porodice djece i adolescenata s invaliditetom iz cijele Crne Gore, a indirektno organizacije OSI, škole u Crnoj Gori, nastavno osoblje, zaposleni u centrima za socijalni rad i dnevnim centrima  kao i društvo u cjelini.

Projekat obuhvata aktivnosti podrške tokom COVID-19 epidemije: pravno i psihosocijalno savjetovalište, onlajn pravne konsultacije, smjernice za ostvarivanje prava djece i adolescenata s invaliditetom i članova njihovih porodica i redovno ažuriranje platforme za vršnjačku podršku, te konferenciju o pristupu pravdi za djecu s invaliditetom; takmičenje u crtanju i pisanju sastava za djecu i adolescente s invaliditetom.

Realizacija projekta traje šest mjeseci počev od 25. decembra 2020.

Poglavar Katoličke crkve papa Franjo dao je intervju u kojem je odgovorio na tridesetak pitanja, govorivši o ljubavi prema sportu, predanosti, olimpijskim igrama, sportistima s invaliditetom, dopingu, Maradoni.

Papa je za Dijega Maradonu, koji je umro 25. novembra prošle godine, istakao da je bio „pjesnik na terenu, ali i krhki čovjek“.

„Bio je veliki šampion koji je milionima ljudi donio radost, kako u Argentini, tako i Napulju. Ali bio je i krhki čovjek“, kazao je.

Papa je ponovo osudio doping, kazavši kako to nije samo prevara nego i „ukida dostojanstvo“.

„Nijedan prvak nije stvoren u labaratoriji. Prvak se rađa i jača kroz treninge, bolje častan poraz nego prljava pobjeda“, zaključio je.

Papa je navijač argentinskog San Lorenca, a otkrio je i kako je u mladosti, osim fudbala, igrao košarku.

„Volio sam fudbal, ali zaista nisam bio među najboljima. Bio sam ono što u Argentini zovu „pata dura“, tačnije tvrda noga. Zbog toga su me uvijek tjerali da idem na gol. Ali biti golman za mene je bila sjajna škola života. Golman mora biti spreman da odgovori na opasnosti koje mogu doći od bilo kuda“ , kazao je.

Papa je naglasio kako je sport „odanost i poštovanje pravila.“

„Igra i sport su lijepi kad se poštuju pravila. Bez pravila bi zapravo nastala anarhija, potpuna zbrka. Poštovanje pravila je prihvatanje izazova poštene borbe protiv protivnika. Kroz sport se mlada osoba podstiče da daje najbolje od sebe, sebi postavi cilj koji treba da postigne, a ne da se obeshrabri. To je predivna prilika da podijelimo užitak pobjede, gorčinu poraza, da se okupimo i pružimo najbolje od sebe“.

Istakao je kako su pobjeda i poraz dva glagola koja se čine suprotstavljenim, svi vole da pobjeđuju, a niko ne voli da gubi.

„Pobjeda sadrži uzbuđenje koje je čak teško opisati, ali i poraz ima nešto prekrasno. Pobjeda vas ponekad može učiniti arogantnim, dok nakon poraza sprovodimo ispit savjesti, analiziramo obavljen posao. Zbog toga se iz pojedinih poraza rađaju lijepe pobjede, jer kad se greška utvrdi javlja se žeđ za iskupljenjem. Rekao bih da onaj ko pobijedi ne zna šta znači izgubiti. To nije samo igra riječi“.

Naglasio je kako je „žrtva“ izraz koji sport dijeli s religijom.

„Niko ne voli da se muči jer vas umor opterećuje, međutim, ako uspijete da pronađete smisao u naporu, tada je njegovo breme lakše. Zato žrtva zahtijeva disciplinu kako bi postala uspjeh“.

Smatra kako nije dovoljno sanjati uspjeh, treba se probuditi i naporno raditi.

„Zbog toga je sport prepun ljudi koji napornim radom pobijeđuju one koji su rođeni sa talentom u džepu.“

Istakao je i važnost trenera.

„U trenutku pobjede sportiste, njegov trener se gotovo nikad ne vidi. Ne popne se na postolje, ne nosi medalju, kamere ga rijetko kadriraju. Pa ipak, bez trenera, prvak se ne rađa. Međutim, trening tijela nije dovoljan, trebate da znate da govorite iz srca, motivišete, ispravljate greške bez ponižavanja. Pravi odgojitelj zna kako da razgovara sa srcem onih koji su rođeni prvaci“.

Papa Franjo je poželio sportistima umjerenost.

„Želim prvacima da nauče vrlo dragocjenu vrlinu, umjerenost, sposobnost da ne izgube osjećaj mjere. Samo na taj način moći će da svjedoče velikim vrijednostima, poput iskrenosti, poštenja i predanosti. To nisu male stvari“, istakao je.

Ispred nas je, nadamo se, olimpijska godina, a papa Franjo smatra kako su „Olimpijske igre uvijek bile znak uključivanja, za razliku od kulture rasizma, rasipanja“.

Papa se osvrnuo i na sportiste s invaliditetom.

„Kad vidim za šta su sposobni pojedini sportisti koji imaju invaliditet, zadivljen sam snagom života. U sportu mi se sviđa ideja o uključivanju. Paraolimpijski pokret naročito je dragocjen, a kada vidim ili čitam o nekim njihovim podvizima, mislim da granica nije unutar njih, već samo u očima promatrača“.

Istakao je kako je tužno vidjeti „bogate, ali bezvoljne sportiste“.

„Tužno je vidjeti vrlo bogate, ali bezvoljne prvake, gotovo birokrate svog sporta. Činimo sve da spasimo amatersku dimenziju sporta“, zaključio je papa Franjo.

Izvor: www.rs.n1info.com

„Znaš kako se postaje šampion? Izađeš na teren kad je najteže i pobijediš“ ova, dobro znana i citirana filmska replika umnogome uokviruje životni put Ivana Ćorovića i njegovoj ljubavi prema košarci, Zvezdi, reprezentaciji i, što je najvažnije, njegov najveći životni trijumf. Jer, on jeste ostao šampion, čak i onda kada se parket velikih dvorana „preselio“ u bolničke sobe. Zbog toga nije greška ni reći da je proteza koja je zamijenila njegovu nogu velika kao pehar Evrolige ili NBA prsten.

Rođeni Nikšićanin je kao dijete počeo da trenira u omladinskom košarkaškom klubu Montenegro, kao jedan u moru vršnjaka s istim željama. Neupitni talenat brzo je došao do izražaja, pa je već nakon dvije-tri godine bio primijećen.

„Kada sam napunio 15 godina, počeli su da pristižu pozivi iz raznih klubova, a najviše interesovanja za moju igru pokazivali su Budućnost i Crvena zvezda. S Budućnošću nije došlo do dogovora zbog određenih nesporazuma s rukovodstvom kluba, a onda sam otišao u Beograd na probu” počinje Ivan.

Član kadeta Zvezde postaje već s 16 godina, a potom u juniorskom dijelu karijere kapiten tima.

„Na kraju sezone krenula su reprezentativna okupljanja, a u ekipi selektora Nebojše Bogavca postao sam i kapiten juniorske reprezentacije Crne Gore. Te godine uzeli smo zlatnu medalju na Evropskom prvenstu B divizije u Skoplju”, priča Ivan.

Medalje i uspjesi krunile su tinejdžerski uzrast ovog mladića. S nepunih 18, kroz osmijeh i skromno kaže, toga nije bio svjestan. Međutim, pored sjaja i blještavila početnih uspjeha, Ivan je ubrzo morao da se suoči i s prvim ozbiljnijim problemima. I nijesu to samo bile prolazne teškoće, poput neigranja u prvom timu ili lakših povreda, kroz koje prolaze skoro svi njegovi koškarkaški vršnjaci. Život ga je stavio pred mnogo ozbiljniji izazov. Na mala vrata u Ivanov svijet ušle su zdravstvene tegobe. Prvi simptomi bolesti počeli su da se javljaju malo poslije punoljetstva, nakon što je potpisao prvi profesionalni ugovor za FMP, Zvezdinom filijalom za razvoj mladih igrača. U tom periodu imao je pravo da igra još polusezonu za juniore Zvezde.

„Odigrao sam uspješno, a tada su počeli i prvi simptomi bolesti, za koje nijesam u tom momentu znao šta predstavljaju. Otok od koljena, bol” priča Ivan.

Misleći da je u pitanju samo hematom, nastavio je da igra narednih osam mjeseci. Brojne analize i ljekarska istraživanja pokazivala su i dalje da je problem bezazlen, a zanemarujući tegobe, izgarajući u želji da terenu i drugovima preda najbolji dio sebe, Ivan je osvojio i juniorsko prvenstvo Srbije, s veoma važnom rolom. Uporedo, s reprezentacijom, koju je tada predvodio Dušan Dubljević, igrao je Evropsko prvenstvo.

„Pobjeda koja nam je donijela opstanak bila je neizvjesna, gubili smo 57 sekundi prije kraja. Međutim, uspjeli smo da uvedemo utakmicu u produžetak i trijumfujemo. Nakon što su se utisci slegli, odlučio sam da pogledam snimak. Tada, kada sam vidio sebe kako trčim, postao sam svjestan da zaista imam problem” nastavlja Ivan.

Čelična volja

Poput dječije klackalice, život pravi vrtoglave skokove, a njegov je uslijedio nakon što je otišao kod ljekara po alternativno mišljenje. Tumor u butini kao da predstavlja tek mastilo na papiru a uz prvobitno stanje šoka uspjela je da nadigra njegova čelična volja. Zbog toga, brojne hemioterapije i operaciju, Ivan je posmatrao kao manji pad forme.

„To nijesu stvari koje se događaju svakog dana, naročito ne mladim ljudima, sportistima. Ali, bolest ne bira, ona je svačija, a meni se desila”, rekao je Ivan.

„Kroz sve procese bolesti bilo je teških momenata, ali to je život. Znao sam da su ljudi bivali i u težim situacijama, ostajali stameni i nastavili da se bore i žive” objašnjava on.

Hrleći ka naprijed, činilo mu se da je sve išlo kako treba. Zbog toga ga je i talas koji je došao nenajavljeno iznenadio.

“Pošto sam završio s hemioterapijama, mislio sam da je to to. Izvukao sam taj prvi nalet na mišiće, mentalnu snagu. Kada se bolest opet aktivirala, uslijedio je moj najveći lom. Bio sam siguran da sam pobijedio, a to otkriće mi je bilo jedno od najtežih životnih trenutaka” priča Ivan.

„Podnio sam to onako kako sam znao. Život je to nanio, tako je moralo da bude” nastavlja Ivan.

Sebe ne sažaljeva, već smatra da postupa onako kako treba. Jer, pozitivan stav zna da bude jači od bilo kog analgetika.

„Nogu ne možemo vratiti, zamijenila je proteza i idemo dalje. Sada, kada pođem u kafanu uvijek mogu da se izvučem na staru poštapalicu popij, na dvije si noge došao. Ja kažem nijesam, Boga mi, nego na jednu. Moramo se šaliti”, ističe s osmijehom Ivan.

On samostalno funkcioniše i ne smatra da ima neki problem.

“Zadovoljan sam što je ovako, moglo je i gore” rekao je on.

Desi se, dosta puta, da uhvati pogled ljudi na njegovu protezu. Pojedini se i začude kako hoda, pa se ponekad osjeti kao vanzemaljac.

„Čak bude i simpatično, nema kod nas mnogo ovakvih slučajeva. Ljudi koji me poznaju su svikli, smatraju me punopravnim članom društva, a ja se tako i osjećam. Vidio sam da je narod mnogo spreman da pomogne. Kada je muka svi se nađu, a to je jedna od najljepših karakteristika naših ljudi” priča on.

Student

On je uspješan student druge godine Mašinskog fakulteta. Do njega su ga, kaže, doveli razgovori s djevojkom i starijim drugovima, ali i ljubav prema matematici.

„Pronašao sam se i zadovoljan sam, mada, da ste me pitali kada sam imao 15 godina nešto vezano za Mašinski fakultet, sigurno je da bih rekao da me ne zanima” ističe Ivan.

Iako je mislio da je reprezentativni dres položio na policu uspomena, sport je opet našao način da uđe u njegov život. Za to je zaslužan poziv profesora Igora Tomića iz Paraolimpiskog komiteta Crne Gore.

„Počeo sam da se bavim atletikom, bacanjem kugle i koplja. U mojoj kategoriji postoje i velika takmičenja a, ako Bog da, planiram da učestvujem na mnogim od njih, Evropskom i Svjetskom prvenstvu, Olimpijskim igrama. Na svima od njih učestvuju ozbiljni sportisti, a u našem paraolimpijskom komitetu se zaista mnogo i kvalitetno radi.” 

Ne predstavlja mu problem što se od perspektivnog sportiste prilagodio nekim drugim kriterijumima. Nove ciljeve doživljava kao razonodu i uživanje.

„Ljudi koji, poput mene, imaju ovu vrstu invaliditeta, deformiteta, a ima ih mnogo, treba da se bave sportom. Nikako da se kriju zbog invaliditeta, naročito u današnjem svijetu kada je masu stvari prilagođeno našim potrebama, a i nauka je mnogo napredovala” priča Ivan u nadi da će njegove riječi ohrabriti i druge ka boljem prihvatanju sebe, ma kakvi da jesu.

Za prvim snovima ne žali.

„Kada sam završio s liječenjem, za košarkom nijesam patio, jer sam dobio životnu utakmicu. Svjestan sam koliko mi je donijela prijatelja, putovanja. Najviše mi je u glavi vrijeme koje sam uložio u nju” priča nam i otkriva da su drugovi s kojima je igrao, iz kluba i reprezentacije, bili tu za njega neupitno.

Podnosio je lakše dane u druženju s nekadašnjim saigračima, bili su mu podrška, donosili zdravu priču.

„Značilo mi je mnogo da znam da mi je od košarke bar nešto ostalo, a to su oni” ispričao je Ivan.

Košarku, zbog brojnih obaveza, ne može da prati često kako bi želio. Ali, s ushićenjem Ivan priča kako ne propušta utakmice svojih drugova.

„Ako ništa, ispratim im bar statistiku. Radujem se svakom njihovom uspjehu” kaže on.

Životni romani donose nenadane priče, a želio bi da njegova bude putokaz mladima da nedaće podnose stoički i da uvijek hodaju uzdignute glave.

„Što je bilo, bilo je. Moja filozofija je da ako imam problem, mogu da ga riješim, ne nerviram se. Imam problem, ne mogu da ga riješim, ne nerviram se. Ja sam izgubio nogu, ali sam sad živ i zdrav” ističe Ivan.

Penzija odbijena jer „nije imao metastaze“

Ivan je aplicirao za invalidsku penziju. Išao i na komisiju, ali je kao odgovor stiglo samo rješenje da je odbijen jer pravo na penziju stiču samo osobe koje su imale i metastaze. U obrazloženju, kako kaže, nije navedeno ni da mu je noga amputirana.

„Ljudi oko mene govorili su mi da uhvatim „vezu“, jer su te penzije ostvarivali i ljudi s mnogo manjim stepenom invaliditeta. Ja to nijesam želio. Uložio sam žalbu i tužbu i čekam. Više iz principa, kako bi se svijest bar malo promijenila. Razumijem da se svako bori za egzistenciju, ali bi bilo u redu da ljudi koji imaju invaliditet dobiju pomoć. Ako i ne može da im se pomogne, nije u redu da ta prava ostvaruju osobe bez invaliditeta. Ali, svako se sa svojim obrazom nosi” kazao je on.

Klub ga otpisao u najtežim trenucima

Profesionalni ugovor s klubom Crvena zvezda raskinuo je, dobro se sjeća, 31. avgusta 2017., u momentu kada je igrao odlično, a i u školi postizao dobre rezultate. Ivan ne želi da vjeruje da ga je klub otpisao onda kada su stvari krenule da se odvijaju nepovoljno po njega, ali ta stvar ostaje kao velika enigma.

„Ne bih da griješim dušu, ali na kraju je ispalo djelimično tako. Oni su radili analize, a sada ne mogu da znam jesu li rađene pogrešno. Nadam se da ljudi s kojima sam razgovarao, bar zbog njihovih porodica i savjesti, nijesu bili svjesni problema koji imam. Ne želim da vjerujem da bi neko bio toliko hladan prema takvom problemu. Ispalo je da su imali svu dokumentaciju, a ugovor je raskinut. To će ostati tajna koju neću otkriti, a neću se ni truditi da saznam” bez imalo ozlojeđenosti ispričao je Ivan.

Izvor: www.cdm.me

Dejana Bačko trofejna paratekvondo reprezentativka, slikarka, borac za bolji položaj osoba s invaliditetom (OSI), u novu 2021, ući će s još jednom važnom životnom ulogom. Kao član Upravnog odbora Tekvondo asocijacije Srbije (TAS), Dejana Bačko aktivno će učestvovati u radu, nacionalne tekvondo porodice.

„Malo je reći da sam počastvovana. Zaista sam srećna jer sam dobila tu mogućnost, da na najbolji način, svoja iskustva, s pozicije člana Upravnog odbora Tekvondo asocijacije Srbije, direktno pružim podršku svim sportistima s invaliditetom“ rekla je Dejana Bačko kao novi član UO TAS.

Kao jedan od govornika na nedavno održanom okruglom stolu na temu Iskustva u parasportu u organizaciji TAS, Dejana Bačko posebno je istakla je važnost odlične saradnje s matičnom Asocijacijom.

„Zahvalila bih se Tekvondo asocijaciji Srbije i Upravnom odboru što su nam omogućili odlične uslove za pripreme, salu, trenere koji su nas naučili novim stvarima. Imali smo čast da treniramo s vrhunskim sportistima kao što su Milica Mandić, Tijana Bogdanović. To je veliko poštovanje prema nama, pokazuju nam da među nama nema razlike i da smo svi jednaki“ istakla je Dejana Bačko.

Nove obaveze za srpsku šampionku neće predstavljati nikakvu prepreku za nastavak takmičarske karijere.

„Nastavljam s takmičarskom karijerom. Iako ne idem na Paraolimpijske igre, jer kao što znate kategorija u kojoj se takmičim nije olimpijska, uspjela sam da se dokažem i na ovom polju. Na Evropskom prvenstvu takmičila sam se u K 43 i osvojila sam medalju, čime sam na najbolji način još jednom dokazala kvalitet. Ovim sam sebi osigurala nacionalnu penziju, što mi mnogo znači, ali i još jednom pomjerila granicu mogućeg“, istakla je ona.

Aktuelna situacija u svijetu, u vrijeme pandemije koronavirusa onemogućila je ovu srpsku paratekvondistkinju da brani naslov svjetske šamionke.

„Svi naravno željno očekujemo da se vrati onaj život od ranije. Postoje ciljevi koji čekaju da ih ostvarim a koji su sada da kažem na određenoj pauzi, dok se sve ne riješi po pitanju zdravlja na planetarnom nivou. Odbrana titule je jedan od njih.“

Dejana Bačko uvjek stiče da iza svake uspješne osobe uvijek stoji dobar tim. Upravo svoj tim i drage ljude koji stoje uz nju uvijek i u svakom trenutku ona rado ističe.

„Veliko hvala prije svega mom treneru Aleksandru Andreejevskom, predsjedniku kluba dr. Dušanu Kojiću i svim drugovima iz Tekvondo klub (TK) Gitros. Istakla bih i veliku podršku koju kao takmičari imamo od Tekvondo asocijacije Srbije. To sam podvukla i na našem okruglom stolu na temu Iskustva u parasportu jer je to od izuzetne važnosti za nesmetan rad i trening vrhunskih sportista. Upravo zato moja je čast i obaveza da na ovom novom poslu koji mi je povjeren, kao članu Upravnog odbora TAS-a, opravdam dato mi povjerenje“ zaključila je Dejana Bačko.

Izvor: www.tas.org.rs

U ostvarivanju principa obrazovanja posebna pažnja se posvećuje mogućnosti da djeca, učenici i odrasli s intelektualnim ili/i fizičkim invaliditetom, bez obzira na njihove materijalne uslove, imaju pristup svim vaspitno/obrazovnim ustanovama, takođe osobe smještene u ustanovama socijalne zaštite moraju imati to pravo i da svi imaju pravo na obrazovanje i tokom bolničkog i kućnog liječenja.

Ostvarivanje prava na podršku djetetu i učeniku je otežano, jer se različite vrste podrške finansiraju kroz različite državne sisteme i iz različitih nivoa vlasti, pa je koordinacija teško ostvariva, a finansiranje dodatne podrške djetetu i učeniku neujednačeno. Neke mjere podrške zavise od odluka jedinica lokalne samouprave, a u gradu Beogradu i od odluka gradskih opština.

Broj stručnih saradnika u ustanovama obrazovanja i vaspitanja nije ni približno dovoljan za uspostavljanje i razvijanje usluga dodatne podrške djeci i učenicima unutar vaspitno/obrazovnih ustanova.

Broj učenika u odjeljenjima preveliki je za sprovođenje obrazovnog procesa zasnovanog na individualizovanom pristupu i uvažavanju potreba djeteta i učenika, kao i za osmišljavanje, planiranje i sprovođenje usluga dodatne podrške djeci i učenicima kojima je ona potrebna radi razvijanja njihovih kapaciteta do krajnjih granica.

Nedovoljna je obučenost nastavnika, vaspitača i saradnika o inkluzivnom obrazovanju i načinu i modelima pružanja dodatne podrške djeci i učenicima.

Komisije nisu uspostavljene u svim opštinama, niti sve komisije rade, suočavaju se s nedostatkom novca, prostora, opreme, kao i sredstava za terenski obilazak i opservaciju djece u obrazovnoj i porodičnoj sredini. Ponegdje članovi komisija nisu plaćeni, a u većini opština i gradova koordinatori i povremeni članovi ne dobijaju naknadu za obavljene poslove.

Projektno finansiranje usluga dodatne podrške ne obezbjeđuje njihovu održivost i stalnost, usluge se uglavnom gase završetkom projekata. Mogućnost pohađanja škola za obrazovanje učenika s intelektualnim i/ili fizičkim invaliditetom u nekim je sredinama razlog za podršku u redovnim školama.

Usluga ličnog pratioca jedna je od najčešće neobezbijeđenih usluga i pored utvrđene potrebe djeteta zbog toga je Zaštitnik građana u više navrata opštinama i gradovima upućivao preporuke.

Tamo gdje je usluga uspostavljena nije obezbijeđen dovoljan broj obučenih ličnih pratilaca.

Slična je situacija i s pedagoškim asistentima (kod nas tzv. asistencija u nastavi) koju uslugu obezbijeđuje Država.

Broj pedagoških asistenata nedovoljan je u odnosu na potrebe djece, učenika i ustanova i već godinama se zadržava na istom nivou, dok se detektuju potrebe ustanova i učenika za ovom uslugom.

Postojeći pravni okvir nije uredio pedagošku asistenciju i nije u dovoljnoj mjeri uredio uslugu ličnog pratioca, na šta je zaštitnik građana takođe ukazivao u svojim redovnim godišnjim izvještajima, kao i u preporukama upućenim nadležnim organima.

Predškolsko vaspitanje i obrazovanje i dalje je nedovoljno dostupno djeci iz osjetljivih društvenih grupa.

Donošenjem novog Zakona o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja, dostupnost neće biti poboljšana, jer su troškovi predškolskog vaspitanja i obrazovanja prebačeni na porodice, dok jedinica lokalne samouprave (JLS) odlučuju da li će i koliko učestvovati u ekonomskoj cijeni boravka djece.

I dalje je prisutno upisivanje djece s intelektualnim invaliditetom u grupe, pa čak i odbijanje da se dijete s intelektualnim invaliditetom upiše u redovnu školu.

Zaštitnik građana je utvrdio i da nedostaju podzakonski akati o obrazovanju za učenike na kućnom i bolničkom liječenju i preporučio je njihovo donošenje.

Ustanove bez pristupa
            Pristupačnost objekata ustanova obrazovanja i vaspitanja je na nezadovoljavajućem nivou.

U većini JLS nisu pristupačne sve ustanove, niti svi objekti ustanova. Tamo gdje je pristupačnost obezbijeđena to je učinjeno na najosnovnije načine i kroz izmjene i adaptacije spoljašnjeg djela objekta, dok je unutrašnjost objekata i dalje po pravilu nepristupačna djeci s invaliditetom.

Često se nepristupačnost unutrašnjosti objekta „rješava“ organizovanjem nastave u određenom dijelu škole (prizemlje), te se na taj način djeca, učenici i odrasli prilagođavaju prostoru, a ne prostor njihovim potrebama.

Skoro jedna trećina JLS nije obezbijedila pristupačnost u osnovnim školama na svojoj teritoriji, a skoro polovina JLS nije obezbijedila pristupačne predškolske ustanove i srednje škole.

Izvor: www.danas.rs

Aleksandra Aleksandrović (28) iz Novog Sada postala je prepoznatljivo lice u Srbiji kada je na samom početku epidemije koronavirusa svoju ušteđevinu i vrijeme uložila u šivenje maski. Najprije je u vrijeme nestašice šila "obične maske", da bi njenu pažnju vrlo brzo privukao jedan drugačiji, poseban model. Na internetu je vidjela umijeće jedne djevojke iz inostranstva, pa se zapitala na koji način može da učini isto.

Kazala je da je zahvaljujući konstruktivnim savjetima korisnika maska prošla kroz modifikacije, ali i da je više ne naziva tako. Jednostavno kaže - providna maska.

"Ranije sam ih nazivala maskama za osobe oštećenog sluha, onda sam počela da govorim transparentne, providne maske. Svi ih koriste. Ima mnogo logopeda, učitelja, ljudi koji samo žele da im se vidi osmijeh, žena koje žele da im se vidi karmin", navela je da se od početka krug ljudi čije joj je zadovoljstvo bilo motiv za rad značajno proširio.

I njih je počela da šije u martu. Sve je počelo kada joj je komšinica poklonila masku koju je namjenski sašila za nju. Osjećaj je bio dobar, jer je masku bilo teško naći. Prethodno je sama Aleksandra išla na obuku šivenja i krojenja, pa se u tom trenu odlučila da počne da ih pravi.

"Počela sam da ih poklanjam raznim ljudima, udruženjima, prijateljima, kolegama... Prvih pet mjeseci je to bilo potpuno besplatno. Bukvalno poklon. Ja sam od svoje ušteđevine kupovala i materijal. Onda kada sam to potrošila, počela sam da naplaćujem materijal", objasnila je.

Sada je ostala i bez drugog izvora prihoda, pa je u ovoj nedelji, devet mjeseci kasnije, počela da ih prodaje. Poružbina, kaže da ima. Bilo ih je mnogo na početku, zatim tokom septembra i oktobra, ali i sada.

Nije vodila evidenciju o tome koliko je maski prošlo kroz njene prste, ali vjeruje da je taj broj možda i 2.500. Njene usluge tražili su Beograđani, Subotičani, Pančevci, ali i ljudi iz inostranstva. Tako je slala pakete s maskama u Crnu Goru, Bosnu i Hercegovinu, Švajcarsku.

"I u Njemačku, i to nekim ljekarima", ponosna je.

Izvor: www.telegraf.rs

Marija Matić je apsolventkinja Filološkog fakulteta gdje studira španski i engleski jezik. Sebe opisuje kao dinamičnu osobu koja uživa u pjevanju, crtanju i izascima. Kada je imala 16 godina prošla je kroz liječenje od osteosarkoma, malignog tumora kostiju. Nakon čega je počela da se kreće uz pomoć mehaničke proteze čije korišćenje nosi različite izazove. Nedavno je pokrenuta akcija u kojoj je prikupljen novac za Marijinu novu, elektronsku protezu koja će joj omogućiti da vodi još aktivniji život uz mnogo manje napora. Ona nam govori o važnosti pružanja podrške svima koji prolaze kroz slične situacije, ali i o svojim osjećanjima i planovima.

Posle velike akcije u koju su se uključili mnogi, konačno ćeš moći da zamijeniš mehaničku protezu elektronskom. Šta te očekuje na tom putu sada i kako se osjećaš posle svega?
„Nisam očekivala takav odziv oko priče s elektronskom protezom i još uvijek sam jako iznenađena. Kada sam dobila mehaničku protezu, ja sam to samo prihvatila tako, jer niko nikada nije komentarisao da bi možda mogla da se nabavi bolja. Zato mi je i dalje čudno i ne mogu da vjerujem, i dalje nemam osjećaj da smo uspjeli i da ću ja zapravo imati elektronsku protezu, da će mi zaista biti mnogo lakše. Nemam taj utisak niti ću ga imati dok ne budem zapravo stala na protezu i krenula da hodam. To će biti skok u nepoznato, ali to je kul, ja volim izazove i dinamiku života. Sada ide proces da je poručimo i onda čekamo nekoliko nedjelja, a za to vrijeme ću ja imati obuku na test koljenu, na test protezi, gdje ću vježbati svoj hod i prebaciti se s mehaničke na elektronsku. Biće potrebno dosta vremena jer šest godina nije malo, jer sam već naučila hod na mehaničkoj, a hod na toj novoj će biti baš različit. Sve će biti drugačije, hod uzbrdo, nizbrdo, stepenice. Do sada sam hodala jedan po jedan stepenik, sad ću moći da hodam normalno. Elektronska proteza ima tempo kao zdrava noga, ako hodaš brže, onda se ona tome prilagođava, a s mehaničkom ti moraš da se prilagodiš njenom ritmu. Nadam se da ću do kraja godine sve to riješiti, ali idem polako kroz život, korak po korak (step by step). Ne volim ništa da planiram jer nikad se ne zna šta sve može da se desi, baš iz tog razloga što sam sve to proživjela, znam da nikad ne možeš da znaš šta te čeka. Srećna sam, naravno, jedva čekam samo da stanem na novu protezu.“

Kako je na tebe uticala cijela ova situacija nabavke nove proteze u smislu podrške drugima koji se nalaze u sličnoj situaciji?
„Drago mi je što je sve ovo pokrenuto, što sam bila „bačena u javnost”, u ime svih ljudi koji se nalaze u sličnoj situaciji, jer bi ljudi zaista trebalo da imaju svijest o tome da se ovakve stvari dešavaju, da zapravo postoji karcinom, da postoje različite bolesti, da postoje ljudi koji izlaze iz toga kao borci. Važno mi je i da ljudi koji imaju slična iskustva shvate da nisu sami, da ne treba da se plaše, da zaista može da se prebrodi sve, da je sve to samo još jedna etapa koja će te učiniti boljim. Bukvalno, kao da si stavljen na test i ti ga položiš, budeš zadovoljniji sobom, samouvjereniji. To je samo još jedna lekcija u životu i idemo dalje, izađeš posle nje kao mnogo zrelija osoba. Pošto sam mlada sve to preživjela, kada sam završila s svim, imala sam proširenije vidike i ozbiljnije gledala na stvari i život, to je neka vrsta preranog sazrijevanja.“

Kako ti djeluju ljudske reakcije na različitost poput proteze? Da li ti daju savjete, kako ti se najčešće obraćaju?
„Ljudi znaju da govore razne stvari, ako imaš protezu ili štap, poput „Kad ćeš se potruditi da ti bude bolje? Trebalo bi da vježbaš malo više.”, kao da ti to već sam/a ne znaš. Lijepo je da imaš neku blisku osobu koja ti je podstrek da vježbaš, radiš na sebi, ali do neke određene granice, jer mi smo sami svjesni svojih mogućnosti. Trudimo se da idemo ka boljem, ali možda ponekad ne možemo bolje, i kada se nađe neka osoba koja kaže „Kako ne možeš? Daj idi treniraj? Kako ćeš kad budeš starija? ” to baš može da boli. Jer, ljudi koji nam to govore nas ne poznaju, a daju sebi za pravo da tako komentarišu. Smatram da je osoba koja imaju invaliditet svjesna sebe i zna svoje mogućnosti i ukoliko stvarno želi da joj bude bolje, ona će ići ka tome i svaki podstrek od nekih osoba, čak i s najboljom namjerom, mora da ima mjeru u tom pristupu.“

Dešava se i da ljudi situaciju poput tvoje povezuju s velikim životnim izazovom koji je težak, nije im lako da to razumiju. Šta bi im odgovorila na to?
„Stvarno sebe ne smatram drugačijom od ostalih ljudi. Živim normalan život, imam uobičajene navike i obaveze, kao i svi drugi ljudi, i ne mislim da je moj život u ogromnoj mjeri drugačiji od ostalih. Naravno da svi imamo loše dane, ali to je iskustvo svih, ne samo moje. Kada ti se desi nešto ovakvo, svakako jeste izazovno, ali svi nosimo neki teret i svakom je svoj teret najveći, nikada ne znamo šta neka osoba proživljava. Ako se ovako nešto desi, zaista vjerujem da osoba može da živi normalnim i srećnim životom, samo da se prihvate te stvari. Čini mi se da ne postoji drugi način i izlaz osim prihvatanja. Jer, kad prihvatiš, onda tako i živiš sasvim normalno i okej. Imaš obične navike, sve je, na neki način, vrlo jednostavno, bez obzira na izazove.“

Jednom prilikom pomenula si da si, na neki način, sva ta teška iskustva zaboravila, odnosno da je sve to potisnuto. O čemu iz tog perioda možeš da govoriš?
„Prije šesnaeste godine sam imala jedno sasvim normalno djetinjstvo, tek tad su krenuli kompjuteri i telefoni, a ja nisam bila okrenuta ka tome, nego više ka školi, bila sam donekle i štreberka. Djetinjstvo mi je bilo baš lijepo, odem u školu, vratim se, odgledam svoju omiljenu seriju a to su bile Čari, i onda idem napolje, igralište, drugari, žmurke uveče. A onda kada se to dogodilo, sve je stalo, bila sam ubačena u situaciju, a nisam ni znala o čemu se radi. Kada su mi rekli da imam tumor i da bolujem od maligne bolesti, ja nisam baš znala šta to znači jer nisam uopšte imala priliku da se susretnem sa tim. Došla sam na onkologiju i vidjela sam sva ta blijeda lica, djecu bez kose, bila sam na dječjoj onkologiji. Stigla sam s mamom, sjela na krevet, i mislila sam, pričaću s doktorom, odradiću terapiju i idem kući. Međutim, objasnili su mi da ću biti tu par dana, dobijati terapije, a da ću kući ići između njih. Iza mene je bila jedna djevojka bez kose, a mama ispred mene, ja sam pogledala u nju i pitala „Hoću li ja da ostanem bez kose?” Kada sam videla suze u njenim očima shvatila sam koliko je to zapravo ozbiljno, koliko će biti teško, baš je bio veliki šok i preokret mog života tada. Shvatila sam da ništa više ne postoji sem toga, da se moram ka tome okrenuti i to je to.“

Kako je izgledala tvoja rutina u to vrijeme, budući da si morala da se navikneš na jedan potpuno nov životni ritam za koji ne znaš koliko će trajati?
 „Da, postoji ta promjena rutine, ali i pitanje da li ćeš se „izvući”, mada ja generalno nisam imala takve stvari u glavi, da li će da ispadne okej, jer terapije su bile tu da pomognu, išla sam ka tome da sve bude u redu. Na početku jeste bilo malo užasavajuće, jedna ili dvije terapije. Jer nisam više kod kuće, drugari su mi tamo, idu u školu, a ja ne, sve je prekinuto. Bilo je teško odvići se od dotadašnjih obaveza, ali kada je sve krenulo, olakšavajuća stvar, ali donekle i bolna, je što je tamo bilo dosta djece, pa smo bili zajedno i podrška jedni drugima. Sestre su takođe bile okej, bila je pozitivna atmosfera, koliko su terapije dozvoljavale. Ja sam, na primjer, primala različite vrste terapija, jednu malo jaču, pa jednu malo slabiju, to je uglavnom išlo tako. Kad završimo s terapijama, ako se osjećamo okej, pošto sve one izazivaju mučninu i zamaranje, malaksalost, imali smo igraonicu gdje smo provodili vrijeme. Ja sam svu energiju ulagala u crtanje, slikanje, bojanje, jer sam naklonjena umjetnosti i volim te stvari, tako da sam konstantno provodila vrijeme u igraonici, bavila se bojama. Tu su bila i sva ostala djeca, družili smo se, i onako je nekako to odjeljenje i ta bolnica postala moja druga kuća, nažalost. Ti ljudi su postali moji drugari. Tamo sam sklopila jedno veliko prijateljstvo s drugaricom s kojom se i danas čujem, Aleksandrom, koja je starija od mene. Zajedno smo uklapale da dolazimo na terapiju u isto vrijeme, da budemo zajedno u istoj sobi, da nam bude zabavnije. Bila je atmosfera borbe, idemo dalje, guramo, primamo terapije, biće bolje. Kad me pitaju šta te je motivisalo, odakle ti hrabrost, snaga, prvo mi padne na pamet da sam ja izašla iz svega kao pobjednica, i sama sebi sam bila motivacija, prije svega, iako je i mama, naravno, bila tu. I kad me pitaju da li sad čitam ili sam čitala neke knjige koje me motivišu, ja stvarno moram da kažem da mi to nije bilo potrebno.“ 

Kako bi ohrabrila mlade i ljude generalno da se u većoj mjeri uključe u podršku mladima koji prolaze kroz situacije slične tvojoj?
„Smatram da, ako žele da uđu u cijelu priču, prije svega ne bi trebalo da bude nikakvog osuđivanja. Ako ljudi imaju neku dozu društvenosti, recimo, da vole da pričaju to je super. Priča je jako važna, jako lijepa, pogotovo djeci, na primjer, je to važno. Kada bismo pričali s njima, otkrili njihove želje, interesovanja, mogli bismo da pokrenemo mnogo toga dobrog. Recimo, ako neko od njih voli da piše ili, uopšte, da se bavi tekstom, a voli i osoba koja želi da se uključi u tu priču kao podrška, kao volonter/ka, to je dobar pristup, kroz zajednička interesovanja. Ukoliko bi neko to želio da radi, mogao bi da kroz priču shvati dječja interesovanja i da to prolazi s njima, tako da dijete jedva čeka sledeći dan da nastave zajedničko druženje. Ja, na primjer, kada sam primala terapije, mogla sam da se krećem sa stalkom gdje stoji infuzija kroz cijelo odjeljenje, kao i svako od nas, jer nismo morali da ležimo, osim ako nam nije loše. Onda smo i s tim stalkom bili u igraonici, tamo je bilo i slaganja lego kocki i TV, tu sam provela i Novu godinu i Božić, pa smo pravili razne figurice i svašta drugo, bilo je jako zanimljivo. Smatram da osobe koje žele da se bave radom s djecom koja prolaze kroz to ili žele da pomognu uvijek mogu da se uključe, nema mjesta za strah. Ako odluče da se tome posvete, samo će nekoga učiniti srećnijim. Stalo mi je da ljudi shvate da svojim angažovanjem, koliko god ono bilo malo, djeci mogu da pomognu zaista mnogo, značiće im, lakše će proći kroz sve to.“

Ko je Marija danas, posle svih ovih iskustava i kako želiš da izgleda tvoja budućnost?
„Danas vodim jako dinamičan život. Dosta sam organizovana i volim da strukturiram dan, da sve svoje obaveze rješavam na vrijeme. Studiram španski i engleski jezik na Filološkom fakultetu, ali nisam razmišljala o tome da postanem profesorka. Jezici su svakako važni u svakom poslu, pa će mi sigurno značiti, ali bih ja radije krenula na neku drugu, zanimljiviju stranu. Trenutno mi je cilj da završim fakultet, da završim master i nakon toga bih odlučila šta ću dalje jer mnogo toga može do tada da se promjeni. Mnogo volim muziku, ona me usrećuje, volim i da pjevam, imala sam ideju i da idem u neku školu pjevanja. Volim šminku i često šminkam drugarice u studentskom domu kada se spremamo za izlazak, tada imam priliku da izrazim svoju sklonost ka detaljima, važno mi je da sve bude lijepo. Zovu me Pikaso kad šminkam. Volim, naravno, i izlaske, imam svoju ludu ekipu, izlazimo svuda, oni se solidarišu s mnom, obuju patike i obuku treše(trenerku) i idemo tako u klub. To su neke stvari koje me ispunjavaju.“

Izvor: www.oblakoder.org.rs

Organizacioni tim Uhvati film - Banja Luka festivala će emitovti onlajn (online) reviju filmova koji mijenjaju perspektivu na temu invaliditeta iz Republike Srpske/BiH, Srbije, Hrvatske i Crne Gore.

Filmovi će se emitovati putem lajv strima (live stream-a) preko JuTjuba (YouTube) kanala UHVATI FILM – BANJA LUKA, 24. i 25. decembra 2020., s početkom od 20.00 časova.

Na programu će biti filmovi domaće produkcije na temu invaliditeta koji su nastali prethodnih godina. To su filmovi koji podižu svijest i mijenjaju perspektivu, filmovi koji prikazuju svakodnevnu ljudsku snagu i volju u prevazilaženju prepreka s kojim se susreću osobe s invaliditetom. Svi filmovi su takođe titlovani.

Zbog pandemije koronavirusa proslavu desetog rođendana Uhvati film – Banja Luka festivala, obilježavanje jubileja, prolongirali smo za 2021.

Projekat su podržali Ministarstvo prosvjete i kulture Republike Srpske, Gradska razvojna agenciji – CIDEA i Svjetski medijski studio (World media studio).

Izvor: www.blmojgrad.com

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) nastavlja s radionicama za žene s invaliditetom o pravu na rad i zapošljavanje. Tako će sljedeća radionica biti organizovana u Nikšiću, 21. decembra 2020, s početkom u 11.00 časova, u hotelu Onogošt.

Cilj radionice je podizanje nivoa znanja žena s invaliditetom o pravima u oblasti rada i zapošljavanja. Ovom  prilikom će žene s invaliditetom biti edukovane o svojim pravima, načinima njihove zaštite, i motivisane i osnažene za traženje posla ili pokretanje samostalnog biznisa i zaštitu svojih prava u toku zaposlenja i rada. Radionice će voditi iskusne trenerice koje su i same žene s invaliditetom. 

Sadržaj radionica biće motivaciono – edukativnog karaktera a biće podijeljena i Brošura o pravima žena s invaliditetom na rad i zapošljavanje, kao i maske za lice za zaštitu od prenošenja novog oblika koronavirusa. Radionicama će biti obuhvaćene sljedeće teme: modeli pristupa invaliditetu, višestruka i intersekcijska diskriminacija žena s invaliditetom, garancije prava na rad i zapošljavanje u domaćem i međunarodnom zakonodavstvu, pravo na zaštitu i zdravlje na radu i sl.

Ova aktivnost dio je potgranta i realizuje se u okviru projekta OsnaŽENA, zapOSIena, uključena  podržanog od strane Mreže žena Kosova i njenih partnera kroz aktivnosti ”Unaprjeđenje radnih prava žena“. Ovu aktivnost finansira Evropska unija, a sufinansira Švedska agencija za međunarodni razvoj i saradnju (Sida). Sadržaj ove aktivnosti / posta isključiva je odgovornost Udruženja mladih sa hendikepom Crne Gore i ne odražava nužno stavove Evropske unije ili Sida-e”.

Prijave zainteresovanih kandidatkinja mogu se slati na Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli. do 20. decembra u 12.00 časova, a za sva dodatna pitanja organizacione i tehničke prirode informacije se mogu dobiti na telefon: 020/265-650 i 069/385-981 od ponedeljka do petka u vrijeme od 8.30 do 16.00 časova.

Napomena: Radionica će se održati u skladu s aktuelnim mjerama zaštite zdravlja propisanim od strane Ministarstva zdravlja.

Pripremila: Dragana Sokić, koordinatorka projekta