utorak, 08 septembar 2020 10:44

Međunarodni dan pismenosti: Nije važno samo da znamo da se potpišemo

Autor:

Danas se širom svijeta obilježava Međunarodni dan pismenosti (8. septembar). Kažu nam da čovjek po rođenju stiče pravo da se obrazuje, školuje, kasnije i na osnovu stečenog znanja zapošljava.

Pismenost jeste važan segment u obrazovanju svakog čovjeka i ona se uči još u prvom razredu osnovne škole (negdje i u predškolskom, kada učimo da pišemo svoje ime), i onda se nekako očekuje da izađemo iz osnovne škole kao pismeni ljudi, ali to i najčešće nije tako, posebno nije ako govorimo o sticanju obrazovanja osoba s invaliditetom.

Ovo posebno ističem jer osobe s invaliditetom, ako se vratimo koju godinu unazad, a to možda i nije bilo tako davno, nijesu ni mogle da se upišu u redovno školu, pa su one usmjerene u specijalne institucije (danas resurne centre) jer su po mišljenju "stručnih" bile "štetne ili bi loše uticale" na drugu djecu bez invaliditeta, odnosno „bilo im je bolje tamo“. 

Onda se postavlja sledeće pitanje: Kako su obrazovanje sticale u jednoj takvoj ustanovi i kako bi sve to uticalo na njih? Na njihovu, socijalizaciju, ponašanje, sticanje radnih navika? Mada nije da nema izuzetaka ove vrste kada je riječ o redovnom obrazovanju.

I onda nakon više od deset godina provedenog načina života u skladu s određenim pravilma, provodili ste vrijeme skoro s istim nastavnicima, vremenom se upoznavali i navikavali jedni na druge, pa je možda dolazilo i do određenih popuštanja, kada su ocjene u pitanju jer kod nas u Crnoj Gori važi ono: Važno je da završi osnovnu školu ili srednju, a fakultet vidjećemo, razmislićemo, dok odlučimo (mislim na roditelje) ili ono: pusti ga/je samo da prođe.

 A ako se odlučite za nastavak daljeg školovanja odnosno da upišete fakulet desi se BUM! 

Ne znate šta vas je prije snašlo (dok pišem ovaj tekst, pokušavam da pronađem neku drugu rečenicu, ali mi ne uspijeva) misleći prvenstveno  na svakodnevne studentske obaveze, nova sredina društvo. I onda dođe sve na "naplatu", sve ono od ranije što nijeste uspjeli da savladate, pa onda očekujete da će taj isti model biti i na fakultetu. I tako to sve ode s jednog nivoa na drugi, a vrijeme prosto proleti i vi ste u vrlo teškoj poziciji, da nadoknadite ono propušteno. I da, ono što ste pustili, ne možete da vratite.

Ovakva jedna situacija se dešava iz više razloga:

Prvo, roditelji djece s invaliditetom nemaju podršku, da treba  da upišu dijete u redovnu školu, već to radi Komisija za usmjeravanje, i donosi  Rješenje o usmjeravanju s detaljnim preporukama kako je potrebno s učenikom/učenicom da se radi. Drugo, nastavno osoblje nije u potpunosti edukovano da radi s djecom invaliditetom, nekad i nemaju vremena dovoljno da im se posveti, pa to tako "prođe". Treće, u društvu je odnos prema osobama s invaliditetom zasnovan na milosrđu (nemojte ih greote, daćemo mu/joj tu ocjenu za prelaz). 

Dakle, u društvu prema osobama s invaliditetom ljudi imaju niska očekivanja, u nekim slučajevima oni se ponekad ukalupe u taj način funkcionisanja, i to prihvate kao "normalan način funkcionisanja". A sve to nadalje ima za posledicu da osobe s invaliditetom često po završetku obrazovanja, zbog svega gore navedenog ostanu neopismenjene u dovoljnoj mjeri.

Sve ovo kasnije utiče na njihovu zapošljivost i zapošljavaje, odnosno izlazak na tržište rada, tako da mnogo pažnje moramo posvetiti onim prvim početnim koracima, u prvom razredu osnovne škole i tome da nije važno samo da naučimo da se potpišemo.

Anđela Miličić

UNESCO je 1965. ovaj dan (8. septembar) proglasio na Svjetskoj konferenciji ministara obrazovanja o temi iskorjenjivanja nepismenosti u Teheranu. Cilj je da se svake godine međunarodna zajednica podsjeti na status pismenosti i obrazovanja odraslih na globalnom nivou, odnosno da se upozori na problem nepismenosti, koji još postoji u većem dijelu svijeta.






Pročitano 236 put(a)

Back to top