Marina

Marina

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore poziva sve zainteresovane osobe s invaliditetom da se prijave za učešće u Školi ljudskih prava OSI. 

Škola će biti organizovana u Podgorici, jednom nedjeljno, u trajanju od tri mjeseca (februar - april) i obuhvatiće, između ostalog, sledeće teme: Istorijat ljudskih prava OSI; Domaći i međunarodni instrumenti za ostvarivanje/zaštitu ljudska prava OSI; Uloga institucija u ostvarivanju i zaštiti ljudskih prava OSI; Filozofija samostalnog života, Odnos medija i društvena slika prema invaliditetu, Antidiskriminacija, institucionalni mehanizmi za zaštitu od diskriminacije i druge.

Osim predavanja u okviru Škole biće korištene metode studije slučaja, igranja uloga, diskusija, simulacija i dr. Nakon Škole je planirano testiranje, a samo uspješni kandidati će dobiti sertifikate o završenoj školi, a najboljima će biti pružena i prilika da se dodatno usavršavaju kroz program Pravne klinike.

Škola se sprovodi u okviru projekta (Sa)učesnici u ostvarivanju prava, koji je podržan od strane Ministarstva za ljudska i manjinska prava kroz konkurs za NVO u 2018. u oblasti zaštite prava lica sa invaliditetom.

Zainteresovani kandidati se mogu prijaviti dostavljanjem motivacionog pisma i biografije najkasnije do 28. januara na mejl adresu Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli. s naznakom: Prijava za Školu ljudskih prava OSI. Za detaljnije informacije možete se obratiti putem iste mejl adrese.

UMHCG će najkasnije do 31. januara obavijestiti kandidate o tačnim terminima i mjestu održavanja Škole.

Predviđeni broj učesnika u Školi je 20.

 

Pripremila: Nada Bošković 

Endrju (Andrew), dvadesetjednogodišnji momak, je postao senzacija zahvaljujući nastupu na audiciji plesnog šoua. Njegov nastup u Bibisijevom šouu (BBC show)Najbolji plesač (The Greatest Dancer) pogledan je više od 29 miliona puta na Fejsbuku otkako je objavljen u ponedjeljak ove sedmice, a podijelilo ga je više od pola miliona ljudi.

Njegova majka objasnila je kako je njen sin otkrio ples kad je gledao šou Strogo plesanje „Strictly Come Dancing“ na TV-u prije više godina. "Počeo je izvoditi plesove iz šoua u dnevnoj sobi", kaže njegova majka Dona (Donna). "To ga je činilo sretnim."

Kad se pojavio na pozornici, Endrju se činio nervozan, no trebalo mu je tek 35 sekundi da prikupi dovoljno glasova publike za prolazak dalje. Naime, "ako 75 % publike glasa da im se sviđa ono što vide, plesači prolaze u sljedeću fazu takmičenja i dobijaju mentora" piše na službenoj stranici ovog šoua.

Tad se otvori ogledalo i prikaže publika s druge strane, koja je pratila nastup. Kad je Endrju vidio publiku, zastao je na tren, prije nego ga je mama podstakla da pleše dalje.

Kad je završio sa svojom tačkom, dobio je stajaće ovacije od publike, a dvoje članova žirija bili su u suzama.

Najbolji plesač (The Greatest Dancer) šou je od osam epizoda koji se emituje u Velikoj Britaniji subotom na prvom programu Bibisija (BBC One).

Pobjednik šoua osvaja 50 hiiljada funti i može se takmičiti u još jednom rijaliti šouu (reality showu) – Strogo plesanje (Strictly Come Dancing).

 Pa, Endrju, sretno! 

https://www.facebook.com/soaruk/videos/307778153191578/?t=1 

Pripremila: Marina Vujačić

Izvor: Index.hr

petak, 11 januar 2019 16:55

Nisam pijana, imam cerebralnu paralizu!

Poslovna žena - instruktorka joge, i blogerka Kamila Šokanova živi u prestonici Kazahstana, u Astani. Ona ima cerebralnu paralizu, a veoma često se prema njoj odnose kao da je u alkoholisanom stanju. Šokanova kaže da su osobe sa invaliditetom u Kazahstanu često izložene diskriminaciji i poniženju te da ona želi to da promeni. 

O svom iskustvu diskriminacije priča u videu koji slijedi. 

 

Preuzeto s: Radio Slobodna Evropa

DIREKCIJA ZA UREĐENjE I IZGRADNjU RADI NA UKLANjANjU FIZIČKIH BARIJERA OSOBAMA S INVALIDITETOM U KOTORU

Direkcija za uređenje i izgradnju Kotora nastavlja da radi na prevazilaženju barijera na području grada Kotora. Nedavno je postavljena i betonirana kosina za ulazak u Gradski park s glavne magistrale, što omogućava ljudima koji koriste pomagala da lakše dođu do ovog zelenog kutka, jedinog u užem krugu grada.

-          Ovo jeste za pohvalu, ali ima još mnogo drugih mjesta i prilaza važnim državnim i gradskim ustanovama kulture, obrazovanja, pa i objekatima za trgovinu, koji zahtijevaju prilagođavanje potrebama OSI ukazuje Ljuba Šljuka, sekretarka Udruženja paraplegičara Kotora.

Iz Direkcije najavljuju nastavak radova na uklanjanju pomenutih barijera. Direktor Rato Brajković kazao je, za Dan, da je komisija koju čine inženjeri Direkcije i predstavnici Udruženja paraplegičara krajem 2018. obišla gradsko područje i markirala mjesta na kojima bi trebalo obaviti potrebne intervencije. Jedno od prioritetnih mjesta je Centar za socijalni rad, a osobe s invaliditetom ističu takođe i ulični prilaz Šoping centru "Kamelija, kao mjesto koje rado posjećuju.

Postavljanje prigodnih rampi za OSI potreba je ne samo građana i građanki iz kotorske opštine, nego i brojnih turista koji tokom sezone pohode grad, a među njima osobe trećeg doba koje koriste ortopedska sredstva zauzimaju značajno mjesto.

Izvor: Dnevne novine Dan

Marijana Goranović, djevojka rođena 3. januara 1989. u Nikšiću, nedavno je proglašena za najbolju sportistkinju u izboru Paraolimpijskog komiteta Crne Gore.

Marijana je atletičarka čije se ime s poštovanjem izgovara širom planete. Dva puta je učestvovala na Paraolimpijskim igrama, u vlasništvu ima dvije srebrne medalje sa šampionata Evrope u Grosetu 2016. i s Evropskog prvenstva u Berlinu 2018. Sjajna i komunikativna Marijana je mogla da osvoji još jednu medalju u Berlinu, ali je u bacanju diska zauzela četvrto mjesto. Bila je učesnica u dva finala na Svjetskom prvenstvu 2017, ali nije uspjela da stigne do odličja.

“Definitivno je teže odbraniti titulu nego je osvojiti. Nevjerovatan je osjećaj stići do pobjedničkog postolja drugi put uzastopno na takmičenju kakvo je Evropsko prvenstvo. Spremala sam se dugo, kako fizički tako i psihički. Mnogo sam uložila rada i truda, i na kraju se sve isplatilo. Ono što je, takođe, bilo jako bitno je da sam vjerovala da mogu do medalje. Za mene ne postoji nemoguća misija”, rekla je Marijana za Sport Klub i nastavila:

“Ono što me je učinilo malo tužnom posle Evropskog prvenstva u Berlinu je činjenica da nismo imali nimalo sreće. Radmilo Baranin, koji je na prošlom evropskom šampionatu osvojio zlato u bacanju koplja i srebro u bacanju kugle, imao je hitac preko 23 metra, što je bilo dovoljno za osvajanje srebrnog odličja. Ali, na njegovu žalost i na žalost ljubitelja sporta u Crnoj Gori, koplje nije ostavilo trag na terenu, pa je pokušaj proglašen nevažećim. Na pragu osvajanja bronzanog odličja bila je i Maja Rajković. Debitantkinja na velikim takmičenja je uoči poslednje serije imala bronzanu medalju u rukama, ali je poslednjim hicem usjpela da je pretekne Ukrajinka Lebedeva, pa je Rajković završila na četvrtom mjestu. Odlični su bili Miloš Ranitović koji je osvojio sedmo mjesto u skoku u dalj, Mirnes Ramović koji je bio sedmi u bacanju diska i Danilo Gojković koji je osvojio deseto mjesto u bacanju koplja”.

 

Članovi Upravnog odbora Paraolimpijskog komiteta Crne Gore su imali težak zadatak kao i prošle godine. Na kraju, za najbolju je izabrana Marijana Goranović, a najbolji mladi sportista Crne Gore je stonoteniser Filip Radović koji je prošle godine bio laureat POKCG.

“Mi smo jedna složna porodica tako da čelnici Upravnog odbora nisu bili u problemu, naprotiv. Bili su kao i prošle godine na slatkim mukama, da od najboljih izaberu jednog. Ovoga puta je ta čast pripala meni. Naravno da sam ponosna i srećna, ali sam rekla da smo mi jedna velika porodica koja zajedno proslavlja uspjehe, a zajedno tuguje i traži izlaz iz neuspjeha i teških situacija."

Slijede dvije godine u kojima će stići mnogo važnija odluka, u kojima će stići odgovor na pitanje koliko će sportista učestvovati na Paraolimpijskim igrama u Japanu. U Londonu je to bila Marijana Goranović, u Riju je društvo Marijani pravio plivač Ilija Tadić. Kako sada stvari stoje, Crna Gora će imati brojnu ekspediciju na Igrama u Japanu. Mjestu u Tokiju mogu da se nadaju Marijana Goranović, Radmilo Baranin, Maja Rajković, Miloš Ranitović, Ilija Tadić, Filip Radović.

“Moja želja za Novu godinu je da svi zajedno krenemo na Olimpijske igre. Biće teško, ali ne i neostvarivo. Već sam rekla da za mene, kao i za ostale sportiste koje ste spomenuli ne postoje nemoguće misije. Ono što treba naglasiti je da mi ne možemo da ostvarimo normu za sebe. Mi normu donosimo Paraolimpijskom komitetu Crne Gore, a posle toga u zavisnosti od odluke Međunarodnog paraolimpijskog komiteta zavisi koliko će Crna Gora učesnika imati na Igrama. Međutim, sada nije vrijeme da se bavimo matematikom, nego da se borimo da svi ostvarimo norme, a onda da se nadamo da ćemo svi putovati u Japan, jer smatram da je u interesu MOK koji se odnosi na paraolimpizam, da širi bazu, da ispoštuje uspjehe zemlje kakva je Crna Gora, koja je mala u odnosu na mnoge zemlje na planeti, ali ima ljude sa srcem i dušom koji ne priznaju granice i koji sa ponosom nose dres s državnim grbom, šireći olimpijski duh širom planete na način na koji mogu da budu ponosni svi, od Crne Gore od čelnika Međunarodnog paraolimpijskog komiteta”, poručila je Marijana Goranović.

 

Marijana Goranović je posle priče o uspjesima na sportskom polju odlučila da se vrati u djetinjstvo..

“Ja sam peto od sedmoro djece koliko ima porodica Goranović. Moji roditelji me nikada nisu odvajali od ostale djece. Ako sam zaslužila batine dobila sam ih. Ako sam zaslužila čokoladu, ona je bila na mom stolu. Nikakvih problema nisam imala tokom odrastanja. Bila sam hiperaktivno dijete koje je lako uspostavljalo komunikaciju s drugom djecom. … Tada je bilo drugo vrijeme, djeca nisu sedela kući i igrala se sa mobilnim telefonima i gledala u TV, nego smo svi zajedno odrastali na ulici. Željela sam kao dijete da se bavim rukometom. Obožavala sam taj sport, a obožavam ga i sada. Ne propuštam ni jednu utakmicu koju mogu da pogledam, posebno ne reprezentacije i Budućnosti. Međutim, u periodu puberteta sam shvatila da ipak postoje neki limiti i da ne mogu da se bavim baš svime što poželim. U ovom slučaju to je bio rukomet. Kada sam razmišljala šta i kako dalje, pojavio se Igor Tomić”, rekla je Marijana i nastavila u dahu:

“Tomić je tada bio trener atletičara u Paraolimpijskom komitetu, a sada je predsjednik. On me je ubijedio da treba da se posvetim bacačkim disciplinama i da mogu da postanem čudo. Nisam baš vjerovala u to da mogu da postanem čudo, ali sam odlučila da probam. I evo postala sam čudo. Igor je bio u pravu. U međuvremenu, Igor se povukao s mjesta trenera, prije četiri godine je stigao Veljko Čegar koji se i sam bavio bacačkim disciplinama i krenuo je period nevjerovatnih rezultata. Period u kojem smo medalje na velikim evropskim takmičenjima osvajali u nizu, gdje smo bili učesnici finala na svjetskim šampionatima, dva puta bili na Paraolimpijskim igrama. Ako bog da zdravlja i sreće, učestvovaćemo i treći put. Ono što sigurno raduje trenera Čegara i nas atletičare je da prostora za napredak ima i to mnogo, baš mnogo”.

Atletičari su lokomotiva paraolimpizma u Crnoj Gori, ali se situacija iz godine u godinu na radost Marijane Goranović i čelnika POKCG mijenja. Pojavili su se plivač Ilija Tadić, stonoteniser Filip Radović, formirana je golbal reprezentacija, aktivni su šahisti...

 “Okruženje? Vršnjaci? Nikada nijesam spustila pogled zato što sam niža rastom. To ne znači da sam lošiji čovjek ili da je neko bolji od mene zato što je visočiji. Naprotiv, uvijek sam išla uzdignute glave i svakoga bez straha gledala u oči jer sam ponosna na sebe i na svoje kvalitete. To me je naučila porodica, a samopouzdanje je naravno poraslo u novoj porodici koju sam stekla u Paraolimpijskom komitetu Crne Gore, među mojim atletičarima i ostalim sportistima. Još jednom pozivam svu djecu s invaliditetom, da shvate da je nebo granica i da ne dozvole da im drugačije mišljenje, stereotipi ili neka vrsta sažaljenja slome volju i želju jer je bitno samo da izađu iz mraka, da vjeruju u sebe, a svijetlo postoji. Čovjek se vrednuje na osnovu djela, na osnovu srca, a ne na osnovu fizičkog izgleda”, naglasila je Marijana Goranović.

Godina koja slijedi, će biti godina velikog rada, truda i odricanja. Na programu je mnogo izuzetno jakih međunarodnih mitinga, a kruna sezone će biti Svjetsko prvenstvo koje će biti održano u Dubaiju krajem 2019.

“Rad, rad i samo rad. To je ono što nas očekuje u godini koja slijedi. Svi smo svjesni da imamo mnogo prostora za napredak. Imamo jednog od najboljih trenera na planeti uz nas. Na nama je da slušamo sajvete, da napredujemo iz dana u dan i da stignemo do normi za Paraolimpijske igre. Uvjerena sam da će broj predstavnika iz Crne Gore biti mnogo veći nego što je to bio slučaj u Brazilu. Tada smo ugled Crne Gore branili Ilija Tadić i ja, a sada će na svečanom otvaranju i defileu, delegacija Crne Gore biti brojnija. Uvjerena sam u to, kao što sam uvjerena i silno motivisana da treći put uzastopno izborim plasman na Olimpijske igre”.

Paraolimpijci iz Crne Gore su definitvno ponos države. Uz sjajne rezultate koje ostvaruju na sportskim borilištama, nastoje da budu svijetlo, da pomognu svima kojima imaju slične probleme sa kojima su se i sami suočavali da shvate da ne postoje granice, da vjerom, voljom, srcem i dušom možete da ostvarite sve što poželite.

Nama ostaje da Marijani i njenim “članovima porodice” iz POKCG poželimo mnogo uspjeha i da u što većem broju odu na Paraolimpijske igre u Japanu.

 

Izvor: Sportski klub.rs 

 

UMHCG je 1. januara započelo realizaciju projekta Naš je budžet naša stvar! s ciljem doprinosa reformi javne uprave u kontekstu upravljanja budžetom, odnosno kontrole javne potrošnje.

Opšti cilj projekta Naš je budžet naša stvar! je doprinos kontroli utroška posebnih doprinosa za zapošljavanje osoba s invaliditetom i procesu planiranja budžeta za mjere profesionalne rehabilitacije i zapošljavanja OSI.

Rezultati projekta koji se žele postići ovom šestomjesečnom inicijativom odnose se na:

R1: Unapređen nivo informisanosti i javnog dijaloga o finansijskom aspektu Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju lica sa invaliditetom;

R2: Unapređena transparentnost uplata posebnog doprinosa za zapošljavanje osoba s invaliditetom i planiranja potrošnje ovih sredstava.

Aktivnosti planirane ovim projektom podijeljene su u dvije ključne grupe i mogu se razvrstati na aktivnosti:

1. Sprovođenja istraživanja o prihodima po osnovu posebnog doprinosa za zapošljavanje OSI i potrošnji ovih sredstava:

U okviru ove aktivnosti biće sprovedeno: Desk istraživanje u okviru koga će biti analizirani svi dostupni dokumenti koji sadrže informacije o posebnim doprinosima za zapošljavanje osoba s invaliditetom, odnosno prihodima po osnovu posebnih doprinosa, budžetu namijenjenom za mjere profesionalne rehabilitacije i zapošljavanja osoba s invaliditetom, po kategorijama troškova, odnosno aktivnsti. Dodatno u okviru ove aktivnosti biće korišćeni mehanizmi koje nudi Zakon o slobodnom pristupu informacijama, kako bi se prikupile informacije u posjedu organa državne uprave a koje nijesu javno objavljene, odnosno dostupne javnosti.

U okviru aktivnosti istraživanja, a u cilju adekvatnijeg razumijevanja i dijaloga, kao i obrade podataka, biće organizovani i sastanci s institucijama u prvom redu Ministarstvom finansija, Ministarstvom rada i socijalnog staranja, Zavoda za zapošljavanje, Skupštinskog odbora za zdravstvo rad i socijalno staranje i Odbora za ekonnomiju, finansije i budžet, kao i Državne revizorske institucije.

Nakon sprovođenja aktivnosti istraživanja svi sistematizovani podaci biće objavljeni u okviru Analize o finansijskom aspektu Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju OSI, koja će sadržati i informacije odnosno analitički osvrt na postojeći zakonski okvir profesionalne rehabilitacije i zapošljavanja osoba s invaliditetom. Analiza će sadržati i preporuke za unapređenje zakonodavnog okvira i procesa planiranja, raspodjele, utroška i kontrole budžeta u segmentu posebnih doprinosa za zapošljavanje, odnosno mjera profesionalne rehabilitacije i zapošljavanja OSI.

Sve navedeno biće predstavljeno na okruglom stolu na kojem će biti pozvani predstavnici svih nadležnih institucija, unije poslodavaca i Unije slobodnih sindikata, medija, političkih partija, domaćih i međunarodnih NVO.

U okviru seta aktivnosti: 2. Kampanja javnog zastupanja i medijska kampanja, biće sprovedene aktivnosti:

2.1. Upućivanje inicijative Ministarstvu finansija za izradu Uputstava za uplatu posebnih doprinosa, nakon sačinjene Analize i sprovedene javne diskusije o sadržaju iste.

Zatim 2.2. Emisija studijskog karaktera u saradnji s Televizijom Vijesti (u nekom od trenutnih formata) u okviru koje će se pokrenuti javna debata s predstavnicima Ministarstva finansija, Ministarstva rada i socijalnog staranja i organizacija osoba s invaliditetom.

Na kraju zbog konzinuirane medijske pažnje i informisanja javnosti, ali i posebno osoba s invaliditetom biće sprovedena kontinuirana kampanja na društvenim mrežama i u drugim medijima.

 

Projekat Naš je budžet naša stvar! je finansijski podržan kroz Program malih grantova u okviru projekta "Money Watch - Civilno društvo, čuvar budžeta", koji sprovodi Institut alternativa, u partnerstvu sa Institutom za javne financije iz Zagreba i NVO Novi horizont iz Ulcinja, a uz finansijsku podršku Evropske unije kroz Instrument za civilno društvo i kofinansiranje Ministarstva javne uprave Crne Gore.

Povezani članci: UMHCG u okviru konkursa za NVO dobilo podršku za kontrolu utroška sredstava namijenjenih za zapošljavanje OSI

Crnogorski stonoteniser Filip Radović zauzima prvo mjesto na juniorskoj rang listi Svjetske para stoni tenis federacije, saopšteno je iz Paraolimpijskog komiteta (POK).

Navodi se da je Radović u kategoriji S10, u konkurenciji igrača do 23 godine, na januarskoj rang listi prvi sa 1629 bodova.

Francuz Mateo Bohas je drugi s 1615, dok treće mjesto zauzima Holanđanin Bas Hergelink 1571 bod.

Među prvih pet su još Poljak Igor Mištal (1546) i Kinez Shubo Mao (1508).

Prvi do decembra prošle godine, Kinez Lian Hao (1703), nema više pravo nastupa u konkurenciji juniora.

Na seniorskoj rang listi Radović je trenutno osmi igrač svijeta.

U odnosu na prethodni mjesec, za tri boda, pretekao ga je Čeh Ivan Karabec (1632), koji je osvojio Kostarika open, turnirna kojem Radović nije nastupio.

Vodeći na rang listi je zvanični svjetski šampion, Poljak Patrik Čajnovski s 1854 boda.

"U 2019, u veoma zahtjevnom sistemu kvalifikacija za Paraolimpijske igre u Tokiju, Radović će braniti bronzanu medalju sa Evropskog prvenstva iz Laškog na Evropskom prvenstvu u švedskom Helsingborgu (16 - 21. septembar). Braniće i zlato iz Đenove na Evropskim igrama mladih paraolimpijaca u finskom Lahtiju (25 - 30. jun), kao i sakupljati bodove na Masters turnirima u Linjanu (14 - 16. mart), Laškom (8 - 11. maj), Tokiju (1 - 3. avgust) i Ostravi (6 - 8. septembar)", saopšteno je iz Paraolimpijskog komiteta.

 

Izvor: RTCG 

četvrtak, 03 januar 2019 20:59

Italijan usvojio djevojčicu s Daun sindormom

Dok se u Crnoj Gori i dalje preporučuje abortus kada se na osnovu medicinskih indikacija pretpostavlja da će se roditi dijete s Daun sindromom, u drugim zemljama gdje ljudi mnogo žele imati sopstvenu djecu, ili usvajati i odgajati drugu, najčešće napuštenu.

Da ovo nije samo obična rečenica, već istinita priča u nastavku slijedi tekst o Luki I Albi.

On je Italijan, homoseksualac, katolik, nema partnera i oduvijek je maštao da postane otac.

Prije 18 mjeseci u život četrdesetjednogodišnjeg (41) Luke Trapanezea ušla je mala Alba i ispunila mu životnu želju. Jula 2017. prvi put je držao u naručju.

“Od prvog trenutka sam znao da će ona biti moja ćerka”, rekao je Luka i dodaje da je tada osjetio “neizmjernu sreću”.

U početku je htio da usvoji dijete zajedno s bivšim momkom, ali pošto su raskinuli poslije 11 godina, plan je propao. Zakon nije dozvoljavao usvajanje samcima. Početkom 2017. zakon je promijenjen i Luka se odmah registrovao kao kandidat za usvojitelja.

“Rekli su mi da mogu da usvojim bolesno, dijete s invaliditetom ili dijete sa poremećajem ponašanja. Dijete koje su druge porodice odbile”, rekao je Luka.

Zajedno s bivšim momkom, u Napulju je osnovao humanitarnu organizaciju za osobe s invaliditetom. Organizovao im je kurseve kuvanja i odlaske na pozorišne predstave. Zbog toga je bio siguran da će moći da brine o djetetu s invaliditetom.

U julu 2017. stigao je dugo očekivani poziv. Djevojčica se zove Alba i ima Daun sindrom, a odbilo ju je više od 20 porodica.

“Nisam mogao da zadržim radost. Odmah sam pristao”, priča Luka.

Od tada su zajedno. Mala Alba ima jak karakter i zna da bude tvrdoglava, ali on svakako uživa u ulozi oca.

“Najradije bi se po cio dan igrala, jela i plesala. Voli da bude među ljudima, zbog toga često idemo u park ili muzej”, otkrio je Luka.

O svom životu s Albom napisao je knjigu: “Rođena za tebe” (Nata per te).

 

Izvor: Cafe del Montenegro

 

 

Prije desetak dana sam zamolila jednog ministra u Vladi Crne Gore da bude pažljiv kada pominje Konvenciju UN o pravima osoba sa invaliditetom jer je Konvencija ozbiljna stvar, i treba je razumjeti da bismo se tako lako pozivali na nju. Vladini zvaničnici, inače, Konvenciju jedino vole pomenuti kroz priču o pravnom osnovu za donošenje nekog dokumenta.

Konvencija nije i ne smije biti parče papira, protokolarna stvar koja nas uvodi u svijet međunarodne zajednice, da bismo samo bili u njemu. Ona nas, između ostalog, obavezuje na poštovanje načela i standarda među kojima su i dostojanstvo, nediskriminacija i jednakost, i pristupačnost.

Pristupačnost po Konvenciji se odnosi na okruženje, odnosno javne površine i objekte, zatim informaciije i komunikacije, informaciono-komunikacione tehnologije i sredstva, usluge i saobraćaj. Ako bismo uzeli posebno u obzir pristupačnost saobraćaja onda možemo razmišljati da Konvencija garantuje pristupačnost javnih površina: pješačkih i drugih zona, parkirališta, stajališta, objekata (autobuskih, željezničkih stanica, luka, marina, pristaništa, aerodroma i slično), informacija i komunikacija u saobraćaju (o linijama i redovima vožnje i svim drugim relevantnim informacijama koje mogu dobiti i imaju pravo tražiti svi putnici) i usluga saobraćaja jer saobraćaj je javna usluga.

Osim što crnogorki zakoni na nepotpun, neadekvatan, može se reći i diskriminatoran, način definišu neka od prava OSI u oblasti saobraćaja, moglo bi se reći da su i mjere za izjednačavanje mogućnosti u oblasti saobraćaja ili ukupno standarda života OSI neefikasne i suprotne svom cilju.

Naime, zakoni iz oblasti saobraćaja, na primjer, definišu obavezu prevoznika da mjesta najbliža ulazu u vozilu rezerviše za OSI, ali ne i obavezu prevoznika da osigura pristupačan i bezbjedan ulazaka i izlazak iz vozila.

S druge strane, neki avio prevoznici na osnovu Sporazuma o saradnji s pojedinim nevladinim organizacijama omogućili su povlastice, odnosno popust za karte za OSI i pratioca, međutim Montenegro Erlajnz (Montenegro Airlines) na primjer, zahtijeva popunjavanje obrasca koji između ostalog sadrži pitanje „da li prevoz vas ili vašeg prtljaga može da ugrozi bezbjednost, zdravlje i udobnost drugih putnika ili posade)“.

Konkretni primjer navodim jer je povodom navedenog slučaja Zaštitnik ljudskih prava i sloboda utvrdio da se radi o diskriminatornom postupanju, ali Montenegro Erlajnz nije ispoštovao preporuku Zaštitnika, te je pitanje u formularu ostalo isto, a odgovor se i dalje traži samo od osoba s invaliditetom koje žele ostvariti popust na kartu.

S druge strane, Vlada Crne Gore je, nadajmo se, svjesna situacije usvojila Zakon o povlasticama na putovanje lica sa invaliditetom, kao mjeru izjednačavanja mogućnosti. Zaista je naša želja da ovaj Zakon doživimo kao mjeru izjednačavanja mogućnosti, iako ga Vladini resori u poslednje vrijeme pokušavaju predstaviti kao osnov za uvećanje ličnog budžeta OSI.

Ovaj Zakon, bez ulaženja u način njegove primjene, mogao bi se okarakterisati kao mjera ili korak ka socijalnoj pravdi za osobe s invaliditetom. Naime, socijalna pravda ili drukčije rečeno društvena pravda podrazumijeva jednakost, pravdu i pravičnost, solidarnost i odgovornost svih građana/ki pojedinačno, kao i cjelokupnog društva prema drugim građanima/kama u ostvarivanju ljudskih prava i sloboda. U demokratskim državama socijalna pravda za osobe s invaliditetom podrazumijeva upravo mjere za izjednačavanje mogućnosti ili mjere za izjednačavanje startnih pozicija. Do toga se dolazi pružanjem servisa podrške, stvaranjem uslova za jednake šanse u različitim oblastima, a samo u onima u kojima jednake šanse trenutno ne postoje se nude povlastice kao prelazno rješenje i izuzetak. Ove zemlje su upravo postizanjem socijalne pravde postale i ekonomski jake države. Omogućile su ravnopravnost i učešće OSI u društvu zajednice, samim tim i u troškovima društva. Suprotno tome, Crna Gora u oblastima u kojima je garantovala povlastice (kao na primjer, na putovanje lica s invaliditetom, oslobađanje od plaćanja carine i poreza prilikom uvoza vozila za potrebe OSI i sl.), ne preduzima druge mjere i aktivnosti kako bi se omogućile jednake šanse i zaživjela socijalna pravda.

Osim toga što je upitno zašto je sprovođenje ovog Zakona o povlasticama na putovanje lica sa invaliditetom u nadležnosti centara za socijalni rad, odnosno Ministarstva rada i socijalnog staranja, procedura za ostvarivanje ovog prava je toliko obeshrabrujuća, iscrpljujuća, omalovažavajuća i definitivno suprotna Konvenciji da podriva standarde ljudskih prava, i prije svega, dostojanstvenog ostvarivanja prava.

Naime, Zakon propisuje da korisnici dodatka za njegu i pomoć i korisnici prava na ličnu invalidninu imaju pravo na 12 povlastica na putovanje godišnje, uključujući i pratioce, dok za zaposlene osobe s invaliditetom, takođe, korisnike ova dva prava, propisuje povlastice na putovanje od kuće do posla i obratno, ukoliko su zaposleni u drugom gradu u odnosu na onaj u kojem im je prijavljeno prebivalište/boravište.

Kako naša država funkcioniše po sistemu „preventive“, tako ona u slučaju kada sama počne iznositi navode da se pravo zloupotrebljava, umjesto sprječavanja zloupotreba, i sankcionisanja onog  ko ih, navodno ili možda, čini spriječi sve buduće moguće zloupottrebe, na način što ukine ili ograniči pravo, ili definiše takve procedure da više niko nema snage, volje i motiva da ostvari to pravo.

Tako je država upravo uradila i s pravom na povlastice na putovanje. Priča o zloupotrebama prvi put je značajno pokrenuta 2015, tadašnjim navodima ministrice rada i socijalnog staranja, Zorice Kovačević da neki pojedinci zloupotrebljavaju pravo, pritom navodeći da zna tačno o kome se radi. Na molbu UMHCG da te slučajeve, ukoliko ih ima, ili njen resor sumnja da ih ima, prijavi kako bi bili procesuirani ministrica Kovačevuić je navela da ona to ne može da uradi, a građane/ke koji ne ostvaruju ovo pravo nazvala je poštenim. Svi drugi su, jasno, u kategoriji manje poštenih ili nepoštenih.  

Međutim, uradila je ministrica nešto drugo - potpuno suprotno od opravdanog i razumnog, a to je izmjena i dopuna Zakona o povlasticama na putovanje koje sada predviđaju da osoba s invaliditetom, koja želi ostvariti pravo na 12 povlastica godišnje, mora da se javi zaposlenima u centrima za socijalni rad u gradu u koji putuje, ili u nadležni mjesni centar koji pokriva više opština, kako bi joj izdali potvrdu u putovanju. Nakon toga ista osoba je dužna poći do autobuske stanice kako bi tamo uzela potvrdu o cijeni karte, koju pritom plaća. Ovo u praksi znači da zaposleni cenatara za socijalni rad imaju dežurstva, što podrazumijeva dodatni trošak za državu, odnosno budžet građana/ki, dok osobe s invaliditetom troše mnogo više vremena i resursa činjenicom da moraju otići u centar, ukoliko je to nakon radnog vremena, pozvati dežurnog/dežurnu socijalnog/u radnika/cu, sačekati dok on/ona dođe kako bi mogla izvaviti potvrdu. Pored svega toga, ukoliko je centar za socijalni rad nepristupačan osobama s invaliditetom, OSI svoje pravo ostvaruje ispred vrata, na ulici ili nekom drugom mjestu.

Kako država nastavlja s kreativnim idejama sada su zaposleni Ministarstva rada i socijalnog staranja izdali nalog zaposlenima u centrima za socijalni rad da zaposlenim OSI traže da svaki dan, fizički nakon posla, dođu u centar kako bi izvadili potvrdu.

Navedena situacija nije „samo“ diskriminatorna, već predstavlja i otežavajuća okolnost, možemo reći i administrativnu barijeru, odnosno mjeru suprotnu izjednačavanju mogućnosti, a definitivno i nehumanu mjeru jer podrazumijeva dodatno vrijeme i resurse OSI prilikom ostvarivanja ovog prava, te ograničava slobodno vrijeme OSI garantovano upravo Konvencijom.

Da država funkcioniše upravo po modelu: zatvoriti market koji je opljačkan ili može biti opljačkan, umjesto uhapsiti pljačkaša/provalnika ili ga spriječiti da to učini, to nam dokazuje u kontinuitetu, i ta pomisao nije ni najmanje ohrabrujuća za građane čija bi država trebala biti servis, a oni u nju imati povjerenje.

Ono što se nikako ne bi smjelo i ne treba desiti jeste kompromis osoba s invaliditetom koji se zasniva na tome „bolje išta, nego ništa“, ili „bolje bilo kako, nego nikako“. Jedini građani/ke, u ovom slučaju OSI imaju mandat da odluče kakav servis od države žele. I nadam se, i želim vjerovati da će to i učiniti.

 

Marina Vujačić, aktivistinja za prava OSI

 

Napomena: Tekst je pisan u okviru projekta Ovo su (i) naša mjesta! kojeg UMHCG sprovodi u okviru Javnog konkursa Ministarstva saobraćaja i pomorstva za finansiranje projekata NVO za 2018. u prioritetnoj oblasti zaštite lica sa invaliditetom. 

 

"Umjesto da podržava rad nevladinih organizacija osoba s invaliditetom u skladu s obavezama, na koje ukazuju Evropska komisija i Komitet UN o pravima osoba s invaliditetom, Ministarstvo rada i socijalnog staranja nesprovođenjem politika i odluka iz svoje nadležnosti nanosi direktnu finansijsku i programsku štetu radu organizacija OSI, odnosno indirektno samim osobama s invaliditetom, kao krajnjim korisnicima usluga.", saopštili su iz Udruženja mladih sa hendikepom Crne Gore i Saveza slijepih Crne Gore, u zajedničkom reagovanju.

Kako navode iz ove dvije NVO, od Zakonom o nevladinim organizacijama raspoloživih ukupno 0,5 % budžeta za projekte i programe nevladinih organizacija u kalendarskoj 2018. jedino nije isplaćen iznos po Odluci o raspodjeli finansijskih sredstava za projekte koji doprinose razvoju usluga podrške za život u zajednici, koju je donijelo Ministarstvo rada i socijalnog staranja 22. novembra 2018[1]. ali u skladu s istom nije potpisalo ugovore s nevladinim organizacijama, i samim tim im nije isplatilo sredstva do kraja kalendarske i budžetske godine.

Oni podsjećaju na činjenicu da se 0,1% ukupnog budžeta građana opredjeljuje za projekte i programe koji za cilj imaju zaštitu prava lica sa invaliditetom. U skladu s tim, po Odluci o utvrđivanju prioritetnih oblasti od javnog interesa i visine sredstava za finansiranje projekata i programa nevladinih organizacija u 2018. koju je Vlada usvojila prošle godine, ovaj iznos raspoređen je na pozicijama tri ministarstva, i to:

- Ministarstvo za ljudska i manjinska prava - 51,67%,

- Ministarstvo rada i socijalnog staranja - 44,83% i

- Ministarstvo saobraćaja i pomorstva - 3,50%.

Međutim, kako navode, osim što je Ministarstvo rada i socijalnog staranja, suprotno Zakonu o nevladinim organizacijama, javnim konkursom, postavilo uslov kojim se od organizacija traži posjedovanje licence za obavljanje djelatnosti, nepotpisivanjem ugovora, nakon donošenja Odluke i vraćanjem sredstava u budžet, nanijelo je štetu samim osobama s invaliditetom i samim tim prouzrokovalo dalju institucionalizaciju i nedostatak podrške za život u zajednici. Licenca je tražena od svih nevladinih organizacija, iako većina ili čak sve organizacije čiji su projekti odobreni nije predviđala sprovođenje usluga u zajednici za koje je Ministarstvo predviđelo standarde. Takođe, licenca je tražena, uprkos činjenici da nije u pitanju redovno finansiranje NVO iz budžeta, kao pružalaca usluga, već se odnosi na projekte koji za cilj imaju rješavanje problema, odnosno pružanje alternativnih usluga koje država nije uredila sistemski, a da se pritom ne mali broj ustanova socijalne i dječje zaštite finansira direktno iz budžeta građana, uprkos tome što još uvijek ne posjeduju navedenu licencu.

Dodatno, napominju oni, sve NVO kojima je i bila kompletna dokumentacija su ujedno u izjavama navele da li projekat zahtijeva posjedovanje licence ili ne, i ukoliko posjeduje da će ući u proces licenciranja ukoliko projekat bude odobren. Stavom da, ipak, moraju posjedovati licencu iako im nije potrebna za sprovođenje projekta Ministarstvo samo pokazuje osnovno nerazumijanje suštine i načina funkcionisanja NVO. 

Dalje se u saopštenju navodi da zahtjevom za posjedovanje licence država pokušava dodatno usloviti NVO i odrediti im djelovanje, odnosno usloviti finansijsku podršku, ali i usmjeriti programski rad. Na taj način, NVO preuzimaju ulogu javnih ustanova, a zamjenom uloga s Vladom, osim što postaju servis građana, postaju i servis Vlade jer „preuzimaju njen mandat“. S druge strane, Vlada se oslobađa odgovornosti, ali istovremeno odlučuje da li će, kada, i u kom iznosu finansijski podržati rad (i koje) NVO što će zavisiti od toga da li je vladanje NVO „loše“, ili „poželjno i pohvalno“ za Vladu.

Ovakva odluka ozbiljno podriva navodni odnos saradnje Vlade prema NVO, koji, još jednom se pokazuje očiglednim, samo služi kao paravan i pokriće pred javnošću i međunarodnom zajednicom.

Na ovaj način u budžet je vraćen iznos od 381.054,00€ čime Ministarstvo rada i socijalnog staranja krši više zakona i obaveza, zaključuju oni. Na kraju iz UMHCG i Saveza su izrazili interesovanje o tome ko će za navedenu situaciju preuzeti odgovornost, i da li će biti sankcionisan, ili pohvaljen jer je uštedio značajan iznos sredstava u budžetu?

 

Saopštenje: Udruženja mladih sa hendikepo Crne Gore i Saveza slijepih Crne Gore

Strana 10 od 30

Back to top