Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) poziva žene s invaliditetom, žrtve nasilja za učešće na grupama samopodrške koje će se održavati u periodu od februara do maja 2023.

U okviru realizacije projekta Bezbjedna i Sigurna!, UMHCG prepoznaje značaj psihosocijalne podrške za žene s invaliditetom i članove njihove porodice, kako bi se podstakli da prevaziđu psihološke barijere u procesu prevazilaženja i oporavka od različitih oblika nasilja, te započinjanju samostalnog života.  Grupama samopodrške je planirano okupljanje najmanje 10 ŽSI (koje su žrtve ili svjedoci različitih oblika nasilja) i ćlanova njihovih porodica radi dijeljenja iskustva, razgovora, izazovima i strahovima, te načinima za njihovo prevazilaženje, kao i edukacije i ohrabrivanja drugih ŽSI i majki djece s invaliditetom koje su žrtve ili svjedoci nasilja. Takođe, poseban segment će biti na psihološkom osnaživanju i ohrabrivanju i podršci.

Ukupan broj sastanaka je četri,a svaki sastanak će podrazumijevati neku temu u vezi sa iskustvom nasilja, ali i proradi traumatskih iskustava proisteklih iz iskustva nasilja, bilo kao žrtava ili svjedoka nasilja, uz fasilitaciju od strane psihološkinje. Osim ovih tema, na sastancima će biti obrađivane različite psihološke teme relevantne za ovu temu. 

Direktne ciljne grupe ove aktivnosti su žene i djevojčice s invaliditetom žrtve nasilja, kao i ćlanovi njihovih porodica.

Zainteresovane kandidatkinje se mogu prijaviti najkasnije do 21. februara 2023, dostavljanjem prijave na mejl adresu Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli. s naznakom Prijava za rupe samopodrške za ŽSI. 

Nakon dostavljenih prijava, izabranim učesnicima/ama će biti dostavljene informacije o mjestu i datumu održavanja mjesečnih susreta, uz napomenu da će projektni tim angažovan na projektu štititi njhov identitet i neće dijeliti fotografije ili bilo koje informacije koje bi mogle da razotkriju identitet prijavljenih učesnica.

Grupe samopodrške za ŽSI se realizuju kroz projekat Bezbjedna i Sigurna koji Udruženje mladih sa hedikepom Crne Gore (UMHCG) sprovodi uz partnerstvo sa Savezom Slijepih Crne Gore kroz finansijsku podršku Ministarstva rada i socijalnog staranja.

„Majko, je l’ on normalan?“

„Pa, i ja sam se to pitala za tebe, kad si bila mala.“

Ovo je otprilike suština ove priče i približavanje „normalnih” i „nenormalnih” svetova.

A sve je, zapravo, počelo odavno, odavno, prije mnogo hiljada godina, kada je neki gen malo poludio i počeo da pravi kurcšlus u nekom softveru mojih predaka.

„I tako prolazile su generacije, ludi gen je preživeo, došao do mene, a ja to prenela dalje, s tim što smo gen i ja u mom detinjstvu imali naziv , baksuz.“

Međutim, stvari se dramatično mijenjaju tamo posle 2000, kad neka djeca više nisu otkačeni i baksuzi, nego se, eto, nalaze u autističnom spektru.

„Ali, da krenemo redom. Ovo je priča o mom sinu, koga najčešće zovem Bebo, i čiju sam dozvolu dobila da je napišem. Beba je u međuvremenu veličine bebe kita, ali ja ga i dalje tako zovem, neke navike se ne mogu promeniti“, priča majka.

„Pa, da počnemo. Napravite kokice, biće ovo poduža vožnja.

Ja zdrava, trudnoća normalna, porođaj lak, Beba ocenjen najvišom ocenom. Mleka imam, on neće da sisa, mene spičila postnatalna depresija, ovde romantično nazvana “baby bluz”, plače Beba, plačem ja, nit’ znam nemački, niti Beba nešto priča, samo suze na sve strane. I, bogami, ova faza je potrajala nekoliko meseci.

Ne bih da prestravim mlade roditelje, uostalom ovo je samo moja priča, ali Beba nije spavao normalno i u kontinuitetu bar 5 godina. Rekordni broj buđenja za noć: 13 (slovima: trinaest).

Pored očiglednog problema sa spavanjem, zbog kojeg sam mu ukinula dnevno spavanje baš na drugi rođendan (nije više imalo smisla), nije to bio jedini kuriozitet. Beba je bio oduvek fasciniran tehnikom i vrlo brzo je počeo istom da barata.

Sećam se, imali smo neki plavi CD plejer i Beba je sa godinu dana već znao kako da pusti omiljeni CD sa pesmama Pipi Langstrumpf, ali ne samo to, nego sam onda i videla da ume da prepoznaje brojeve i da ume tako da nađe omiljenu numeru. Ok, skontala sam da mi je dete pametno, udala sam se za izuzetno inteligentnog muškarca, ni ja nisam duduk, pa nisam nešto ni pala u nesvest zbog toga.

Nešto par meseci posle prvog rođendana, ja nešto kuvam, Beba kod mene, na podu. Znate već kakva su deca, vi im kupujete igračke, oni lupaju u šerpe. Međutim, moj Beba izvadio mesilicu za testo, deo neke Kenwood mašine, i kaže mi“, ispričala je majka.

Mama, vidi, K!

A onda ga izrotira, pa će:

Mama, vidi, V!

To ju je u trenutku fasciniralo, ali je nakon toga malo zabrinulo, jer je tada već hodao, međutim govor se nije razvijao onako kako je očekivala. Posle toga je naučila da iskulira očekivanja u životu uopšte.

„A i to s jezicima u ovoj Vavilonskoj Kuli od porodice je bio cirkus. Ja s Bebom na srpskom, muž na ovom mutavom dijalektu koji ne podnosim, a muž i ja na engleskom, te nam je na nekoj redovnoj kontroli lekar rekao da je to možda u ovom konkretnom slučaju previše. Ali nije još došlo vreme za tu jezičku tematiku. Bar ne onako, kako je to lekar predlagao.“

S dve godine Beba je naučio da piše i čita latinicu i ćirilicu i bio je presrećan zbog toga. Za njega je to bilo otkrovenje. Čitao, pisao, igrao se znakovima, pravio od njih razne zezalice. Savladao sve računske operacije i računao preko hiljadu.

„Ono što nikako nije funkcionisalo je socijalizacija u vrtiću. Druga deca njegovog uzrasta ga nisu zanimala, a i odvajanje od mene je bilo strašno teško. Tada sam bila procenila da mu to treba, ali me danas zbog toga grize savest, jer je mrzeo vrtić. Naročito zbog toga, što je negde od treće godine prestao da jede gomilu namirnica, a tamo, u vrtiću, je morao. Recimo, danas sam sebi napravila voćnu salatu, on je namirisao bananu s vrata i pobegao u svoju sobu.“

„Vremenom su mi sve te pojave simpatične i smejem im se, a nekad su me dovodile do očaja.“

A Beba je rastao i dalje i dalje i dalje.

„Kako je došlo do toga da uopšte napišem ovu priču? Zbog škole vožnje.

Bebi je potrebna posebna dozvola da pohađa školu vožnje i zato sam juče morala da kopam po nekim starim lekarskim nalazima iz ONOG vremena i potpuno sam se nekako i raspala i raznežila i naježila, kada sam sve ono pročitala, koliko je bio drugačiji od ostale dece, koliko toga nije znao, nije mogao, i kako je divno, što smo toliko toga prešli zajedno i što je sada sve u redu.“

A tog dana, su se sjetili kod uvažene ljekarke, dječjeg neuropsihijatra, godina je 2008., ljeto. Beba im sjedi u krilu, ne gleda je i okreće prsten na njenoj ruci. Ona ga pita kako je u vrtiću , on ćuti. Pita ga opet nešto sasvim jednostavno, on opet ćuti. Pita ga koliko godina ima njegova baka, Beba k’o iz topa odgovara:

55!

Kog datuma su rođeni svi u porodici, Beba opet rafalnom paljbom.

Nakon opsežnog i dugog pregleda doktorka im saopštava, da je Beba u autističnom spektru, da ona ne može da nam da prognozu, ja plačem, pitam je šta da radim, ona ne zna neki savjet da joj da, osim da se prijavimo za Pomoć u razvoju kod dece. Ok.

Dolaze kući, slomljeni, više neprijatelji, nego bračni drugovi. Muž ne misli više da je paranoična zbog Bebe, a Beba je i dalje u svom svijetu.

Ja otvaram telefonski imenik i pronalazim sve vrste terapija koje je mogla da nađe u kraju:

Ergo,

Logo,

Muzikoterapija,

Terapija sa životinjama,

Razvojna senzorna terapija svake nedelje s jednom divnom Ingrid, koja je dolazila kod njih kući i s kojom je Beba mnogo toga naučio i prevazišao.

Ono što je bila njena uloga je razbijanje mantri. Naime, mnogi stoje kod toga, da su osobama s intelektualnim invaliditetom potrebne rutine i ustaljenost. Na primjer, u prodavnicu mogu ići samo jednim putem. Ako probam drugačije, kreće vrištanje. Nema veze, neka vrišti, da probamo. I tako, posle nekoliko dana, kada sam morala na silu da mu objasnim da nema razloga da se plaši drugačijeg puta, sve je postalo mnogo bolje.

Sledeća faza ,  strah od crkve. Ok, obilaze svaku crkvu koju vidimo, slušamo zvona, ona pjeva unutra, da ga smiri, priča, objašnjava, uđu na kratko, pa izađu, i tako svaki put malo duže, do konačne pobede.

Strah od plivanja. To je bila najbrža pobeda. Posle sat vremena vriske je ronio i pravio kolutove napred i nazad u bazenu. I uživao.

Strah se pobjeđuje razgovorom, osjećajem da je neko ko ti znači tu i, kad malo bolje razmisliš, da ništa loše ne može da ti se desi.

Možda još nešto gore od autizma, u to vrijeme, je bila naša porodična situacija. Naime, njen muž je imao stravičnih zdravstvenih problema godinama, nije više znala gdje udara, kome prije da pomogne, i da nije bilo njene majke, koja im je godinama nesebično i požrtvovano pomagala, vjerovatno bi odavno bila već tri metra ispod zemlje.

Ali majka je bila tu, a Beba je bio i ostao Babina Duša.

Dječak s bakom

I dan danas joj je žao što je bila toliko rastrzana, toliko pritisnuta sa svih strana i grize je savjest, što joj je bolesni suprug ponekad uzimao više vremena, nego što je imala. Trebalo je to vreme da posveti Bebi još više, trebalo je da Bebu još bolje čuva i poštedim mnogih stresova, ali tada nije umjela drugačije i to je, recimo, nešto zbog čega najviše žalim ,  nepravilno upotrebljeno vreme, a znaju da je vrijeme krhko i da se ne vraća.

I u cijeloj toj nesrećnoj situaciji mi je majka bila najveća podrška. I onda kada je bila najslabija, depresivna i anksiozna, ona je bila najjača. Apsolutno jedna prava majka.

Majka Zora je šetala s Bebom po šumama i gorama, „rrrrrrradila mu krrrrrompiriće”, nastavila s njim da priča na srpskom, jer ja taj luksuz posle dobijanja dijagnoze nije više mogla da im priuštim. Beba i ona su se negdje posle njegovog 3. rođendana prešaltali na nemački i to je bila odlična odluka, jer je Beba konačno progovorio. Doduše, prvo s eholalijom:

Hoćeš vodu?

Beba se izražavao u 2. licu jednine, kada bi nešto htio. Prosto je ponavljao njeno pitanje, tako se izražavao i učio, a učio je lako i brzo.

Beba je s majkom Zorom bio i mnogo puta u Srbiji i tamo je uvjek uživao.

Prvi veći pomak je bio sa šest godina, kada smo avanzovali iz autističnog spektra u Aspergerov sindrom i kada je ustanovljeno da je visoko inteligentan, a onda je došla i osnovna škola, gdje je Beba uvjek imao najviše ocjene, ali je takođe imao i dodatnu asistentkinju/nastavnicu, koja bi izašla s njim iz učionice, ako više nije mogao da sjedi ili bi bio uznemiren.

Možda najpametniji savjet koji su dobili od jednog dječjeg psihijatra je bio da s Bebom mnogo radimo na humoru. A Beba stvarno nije najbolje kapirao viceve, bukvalno je morala da mu ih objašnjava i nije mi bilo teško, jer je Beba danas apsolutno zabavan tip s veoma specifičnim humorom i često se smiju zajedno.

Ono najbolje što je Bebi moglo da se desi je da mu ona bude majka. Ne zato što je mnogo super, nego što tačno zna šta mu treba. Recimo, dok ranije nije pričao, tačno sam znala kojom intonacijom treba da mu se obrati, da bi je čuo. Ne mumlati, jasno, artikulisano. Ili, recimo, vježbali su kontakt pogledom uz igricu „ajkulino oko”, koju je ona izmislila, a sestra joj je bila inspiracija.

Inače, velika uloga u Bebinom životu pripada i njegovoj tetki, a mojoj sestri. On je zove majne Liblingstante , moja omiljena tetka.

Kao što je tetka, a njena sestra, bila tu za mene kad je bila mala, tako je tu i za Bebu sada. Neke uloge uvjek ostaju iste.

„A moja sestra ima stvarno taj neki poseban, opičen humor, pa je tako Bebi, između milion stvari koje mu je kupovala, poklonila  Borbenog Puža, a Beba je bio  —  Komandant Borbenih Puževa.
Tri dana smo se smejali oko toga, pazi, puž u borbi, a Beba je tu životinjicu mnogo voleo.“

Beba je izuzetno obrazovan, jer je tako htio. Beba razbija geografiju i istoriju, jer ga zanimaju. Sve prirodne nauke mu idu odlično. Beba se razumije i u politiku i trenutne svjetske događaje.

Beba je lijenj, ali na svu sreću uči brzo, ima odlično pamćenje, izuzetno je pravedan i alergičan na nepravdu. Beba hoće da pomogne, mada mora da mu se kaže tri do pet puta. Beba se deklariše kao agnostik i hoće da studira arktičku geologiju u Norveškoj.

Beba ima apsolutni sluh, pjevao je kao anđeo i onda batalio, jer je to blam, a ona nije htjela da insistiram, jer s Bebom ne može na silu.

I posle svih terapija i porodičnih užasa, sjedimo kod psihijatra. I kreće ona s pitanjem kako može da nam pomogne. Normalno, helikopter majka, to jest ona, kreće da melje, doktorka kao:
„Pustite ga, umije on i sam.“

I kreće Beba da priča priču o školi vožnje i zašto sada sjedi tu pred njom, i priča o Aspergeru, o gimnaziji, odgovara na pitanja, potpuno smiren, staložen. Ona sjedi pored njega i vidim kako je na kraju sve dobro ispalo, kako je Beba divan jedan mladić postao, a nije mu bilo lako i svašta je pregurao, mnogo toga naučio, a i oni s njim. Doktorka joj još traži da joj pošalje stare nalaze i gledam ih sinoć, došlo joj je da pjevam i igram i, evo, cijelog dana je presrećna i tako ponosna na veliku Bebu, na sve što je postigao, na to što je ispao dobar čovek. Neobičan, da, ali dobar. Povremeno nadrndani tinejdžer, ali divan. S malo prijatelja, ali ih ima.

Autizam je put kroz tunel, a tunel može da bude veoma mračan.

Međutim, putujući kroz tunel, srešćete prijatelje, oplemeniće vas nova iskustva. Naučićete da autizam nije bolest, već stanje, da je autistični spektar ogroman, da ne postoje dvije iste osobe s intelektualnim invaliditetom i da su razvojni putevi vrlo različiti i da pomoć postoji.

U ovoj kući nema tabua, nema straha od Drekavca iz tunela. Nema straha od autizma, od Boga, samo dobre namjere, samo ljubav, razgovor, humor i razumijevanje. Prihvatanje, da su svi različiti, da nas ima mnogo u spektru, a da to možda i ne znamo.

I nešto najlepše za kraj:

Beba reče prije neki dan, da ima baš kul roditelje.

Volim te, Bebo, zauvek, do neba i nazad!

Napomena urednice portala DisabilityINFO: Tekst je autorski zbog čega nije promijenjen ni naslov u duhu modela pristupa invaliditetu zasnovanom na ljudskim pravima osoba s invaliditetom. Naime, UMHCG ne koristi termin „autistični/og/a", već koristi pojmove: „iz spektra autizma" ili „autizam/a". 

Autorka: Anđelka Laube

Izvor: Portal Zelena Učionica

Pripremio: Ivan Čović

Zlatna medalja Predraga Nikača na prvoj tabli prve Šahovske olimpijade u Beogradu rezultat je za ponos Crne Gore i crnogorskog sporta, poručeno je sa zajedničke konferencije Šahovskog saveza i Paraolimpijskog komiteta Crne Gore (POKCG).

Nikač je proteklog vikenda u Beogradu osvojio zlatnu medalju za rezultat ostvaren na prvoj tabli.

Nastup je završio s četiri pobjede i dva remija i s pet poena došao do trećeg velikog odličja.

Ima i zlatnu medalju na Olimpijadi slijepih i slabovidih 2017. i titulu svjetskog prvaka u konkurenciji osoba s ošteećenjem vida šahista 2019.

Nikač, koji je i četvorostruki šampion Crne Gore i prvi šampion po sticanju nezavisnosti, govoreći o Olimpijadi kazao da je to bilo izuzetno kvalitetno takmičenje i sjajna organizacija.

Naglasio da je posebno srećan što je veliki uspjeh ostvario predvodeći crnogorsku reprezentaciju.

Komentarišući šampionat kazao je da se, nakon remija u trećem kolu u gotovo dobijenoj partiji, malo pokolebao i da bi tada bio zadovoljan i bilo kojoj medaljom.

„U prvom kolu odigrao sam dobru partiju s kolegom po tituli s Kube i remizirao, pa onda ostvario laku pobjedu protiv šahiste iz Kenije. U trećem kolu protiv predstavnika Srbije ispustio sam veliku prednost, a taj remi me je malo pokolebao. Poslije tog meča, da me je ko pitao, bio bih zadovoljan i bilo kojom medaljom", rekao je Nikač.

On je naglasio da je u nastavku takmičenja podigao nivo igre i uz malo sreće došao do zlatnog odličja.

„Za svaki veliki rezultat treba malo i sreće. U partiji protiv predstavnika Venecuele, u meču petog kola koji je naginjao remiju, kaznio sam grešku rivala i došao do pobjede. U posljednjem kolu istrpio sam pritisak, što moji rivali nijesu uspjeli. Podlegli su pritisku i omogućuli mi da pobjedom dođem do zlatne medalje", rekao je Nikač.

Ministar sporta i mladih Vasilije Lalošević kazao je da veliki šampion, kakav je Nikač, zaslužuje veliki respekt i podršku.

On je naglasio da je Nikač primjer kako se iz male Crne Gore uprnošću i radom može ostvariti veliki rezultat.

„Vjerujem da će uspjeh Nikača biti Pelcer svim crnogorskim sportistima koji budu nastupali ove godine. Nikač za ostvarene rezultat zaslužuje nacionalnu spotrtsku penziju. Nema dileme, samo je pitanje hoće li to biti za mjesec ili dva. To je tehničko pitanje. Zaslužujue je i Crna Gora mu se mora odužiti", rekao je Lalošević.

Predsjednik Šahovskog saveza Jovan Milović kazao je da je Nikač u Beogradu pokazao klasu i da ne sumnja da će slučno ponoviti i na Takmičenju domenu naučnih dostignuća (Scientific Products) u Grčkoj.

„Svi ostvareni rezultati, masovnost i tradicija koju šah ima u Crnoj Gori, idealna su podrška našem zahtjevu Ministarstvu sporta i Crnogorskom olimpijskom komitetu za promjenu kategorizacije", rekao je Milović.

Predsjednik Paraolimpijskog komiteta Crne Gore (POKCG) Igor Tomić kazao je da Nikač poslije svega ostvarenog u šahu nema potrebe da se bilo kome zahvaljuje.

„Iskreno se nadam da će Nikač u vremenu koje dolazi biti zadovoljniji od ljudi iz sistema sporta i da će ljudi s tih instanci učiniti sve da šah i šahisti dobiju status koji zaslužuju", rekao je Tomić.

Prema riječima Predsjednika Šahovskog kluba Zora Radovana Damjanović, čiji je Nikač i član, uspjeh u Beogradu rezultat je na ponos svih sportista s invaliditetom.

„Izvanredan rezultat, ali ne i prvi koji je Nikač ostvario. On u kontinitetu od 2017. dominira bez poraza. Siguran sam da je zaslužio zvanje vrhunskog sportiste Crne Gore", rekao je Damjanović.

Izvor: Portal Vijesti

Pripremio: Ivan Čović

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) poziva zainteresovane stručne radnike/ce i saradnike/ce da se prijave za učešće na Treningu o personalnoj asistenciji, koji će biti održan u periodu  od 22. februara do 24. februara 2023, u Podgorici.

Trening će se sprovoditi po akreditovanom Programu UMHCG kod Zavoda za socijalnu i dječju zaštitu, čime se želi doprinijeti unaprjeđenju kapaciteta za pružanje usluga za osobe s invaliditetom u skladu s međunarodnim i nacionalnim standardima, s fokusom na pristup zasnovan na modelu ljudskih prava. Ovaj Trening će biti organizovan za stručne radnike/ce i saradnike/ce u trajanju od tri dana, a vodiće ga treneri/ce s dugogodišnjim iskustvom u ovoj oblasti.

Trening će za krajnji rezultat imati kvalitetno obučen i senzibilisan kadar za obavljanje poslova koji se odnose na planiranje, obezbjeđivanje, pružanje, nadgledanje i kontrolu kvaliteta rada i pružanja usluge personalne asistencije u zajednici.

Na ovaj Javni poziv se mogu prijaviti stručni radnici/ce zaposleni/e u državnim organimai zaposleni/e kod pružalaca usluga personalne asistencije, kao i saradnici/ce, tj. potencijalni i sadašnji personalni/e asistenti/kinje. Potencijalni korisnici/e i korisnici/e  personalne asistencije nezavisno od akreditovanog Programa obuke biće uključeni/e u okviru obuke o čemu će stručni radnici/e isaradnici/e biti blagovremeno informisani. 

Svaki kandidat/kinja za učešće u ovoj obuci treba da popuni ulazni upitnik, odnosno motivaciono pismo za učešće u obuci, a na osnovu čijeg će sadržaja treneri/ce izabrati one koji ispunjavaju „minimalne“ uslove.

Zainteresovani kandidati se prijavljuju dostavljanjem motivacionog pisma i popunjenog ulaznig upitnika najkasnije do 14. februara 2023. na mejl adresu: Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli. s naznakom Trening o personalnoj asistenciji za srtučne radnike/ce i saradnike/ce. 

Broj mjesta je ograničen. Nakon izbora učesnika/ca Treninga istima će biti proslijeđen detaljan Program treninga. 

Da bi dobili sertifikat o uspješnom pohađanju obuke neophodno je da učesnici/e pohađaju najmanje 95% Programa i da uspješno popune završnu evaluaciju i test.

Trening se sprovodi u okviru projekta Samostalno – aktivno – odgovorno! koji je podržan od strane Ministarstva rada i socijalnog staranja kroz Javni konkurs Zaštita lica sa invaliditetom i djece i mladih sa smetnjama i teškoćama u razvoju za finansiranje projekata/programa za NVO u oblasti zaštita lica sa invaliditetom za 2022.

Pripremila: Anđela Miličić

Projekat Inkluzija umjetnika sa koordinatorkama Milenom Kovačević i Anđelijom Savić je bio odlična prilika da se, prvensteno, upoznaju umjetnici sa invaliditetom iz susjednih zemalja, kao i pravi način da se mi, osobe sa invaliditetom, predstavimo kao stvaraoci.

Svih sedam dana, predviđenog boravka u hotelu, smo imali određenu aktivnost u toku dana. Izdvojila bih  meni najzanimljivije, obilazak Narodnog muzeja na Cetinju, Akademije likovne umjetnosti, dan kada smo svi zajedno učestvovali u izvedbi performansa učesnice iz Srbije, Predstava Bludi mun u Crnogorskom narodnom pozorištu kao i još divnih izleta. Jako mi je žao, što nisam bila u mogućnosti da prisustvujem obilasku Bara jer je kako su mi učesnici seminara rekli, Milena bila predivna u predstavljanju kulture svog grada. Fotografije i priče pune sjajnih utisaka o Mileninom slatkom predstavljanju grada i skulpture u centru grada, koju je radila moja draga Anisa Đokić, takođe, učesnica Rezidencijalne razmjene umjetnika sinvaliditetom, su mi u djelovima dočarali izlet u Bar.

Svakoga dana, poslije 16. 00h časova, smo imali vrijeme za stvaranje i kreaciju.

Moram naglasiti da svi objekti koje smo obišli nisu bili pristupačni u potpunosti, ali znam da će se to ubrzo srediti, kako diskriminacija ne bi postojala. Uz divne ljude, Anisu kao moju novu prijateljicu, Milenu, dragog čika Buda i naravno uz ostale učesnike, na hladnom Cetinju sam prešla sve prepreke.

Performans učesnice iz Srbije nas je, čini mi se, emotivno dosta povezao. Kroz određenu emociju, svi učesnici Performansa su imali slobodu da se izraze kroz boju, crtež na tijelu umjetnice, a kasnije i slobodu da kroz ekspresiju njenog tijela pokažu emociju. Performans je probudio u svima nama najdublje emocije i osvijestio potrebu za iskazivanjem istih.

Što se tiče djela ostalih učesnika, odlučili smo da dominiraju slike. Ja sam osim slike, u kojoj sam na jedan nadrealističan i alstraktan način pokušala da objasnim proces, kroz koji prolazi svako od nas u fazi odrastanja. Vječita spoznaja samog sebe ostaje neotkrivena dok smo živi, a koliko se zapravo ,,trudimo da otkrijemo tu suštinu svog najdubljeg ,,ja’’. Postoje mnogi načini koje (ne)rado prođemo kako bi, u stvari, otkrili svoju dušu. Izazovi i borba koja nas je podstakla da istražimo sebe nas vodi, upućuje na razne puteve bili dobri ili loši, pa tako izađemo sa spoznajom neke nove osobine i s novim iskustvom. Koristila sam intezivne akrilne boje za jasniju sliku ove priče. Uz ovu sliku sam, kao studentkinja modnog dizajna, kreirala haljinu jednostavnog, minimalističkog kroja, teget brokata. Ideja je bila da model bude dovoljno razumljiv, lagan, materijal prijatno opipljiv, zapravo adaptiran za sve osobe sa invaliditetom. Na dio gdje je kopča, može se uraditi detalj sa magnetićem, ljepljiva traka ili neka druga promjena, za određenu korisnicu, koja želi unikatnu haljinu adaptiranu za sebe.

Ostali učesnici, takođe, imaju priče koje stoje iza svojih djela, kojima se divim.

Kao umjetnica koja je učestvovala želim da se zahvalim koordinatorima projekta i da izrazim želju za još sličnih projekata, iz sfere kulture i umjetnosti kao osnovnog dijela naših života, sredstvom komunikacije i stvaranja djela o kojima će buduće generacije diskutovati. Ovo jedinstveno druženje i motivisanje jedni drugih za istraživanjem kreativnosti želim da se ponovi.

Tihana Prelević

Mi, kao ljudska bića, stalno osjećamo potrebu da se izrazimo, a naše izražavanje može biti različite prirode. Umjetnost i kultura dva su takva načina izražavanja kroz koja su se ljudi odlučili izraziti, a to su dva aspekta koja se često preklapaju, ponekad idući ruku pod ruku.

Jedna od aktivnosti projekta Inkluzija umjetnika (ARTiculate inclusion) koji Udruženje mladih sa hendikepom (UMHCG) realizuje u partnerstvu s Udruženjem Art mreža iz Srbije i Udruženjem građana Informativni centar za osobe sa invaliditetom „Lotos“ iz Bosne i Hercegovine uz finansijsku podršku Fonda za Zapadni Balkan, jeste i otvaranje nove kategorije na portalu DisabilityINFO pod nazivom Umjetnost i kultura.

Nova kategorija otvorena je sa ciljem da se promovišu i podrže talentovani ljudi koji žele da stvaraju.

Ovim putem želimo pozvati sve talentovane osobe s invaliditetom, koje se bave nekom vrstom umjetnosti u cilju ostvarenja saradnje s UMHCG, kroz objavljivanje različitih vrsta umjetničkih i kreativnih ostvarenja, da nam se obrate putem mejl adrese: Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli..

Organi za sprovođenje izbora: Državna izborna komisija, Opštinska izborna komisija Tuzi i birački odbori moraju omogućiti osobama s invaliditetom (OSI) ostvarivanje biračkog prava, dostojanstveno i pod jednakim uslovima s ostalim građanima, na predstojećim lokalnim izborima, koji će se održati u nedelju 5. marta 2023. 

Savez slijepih Crne Gore (SSCG) i Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) već duži niz godina zagovaraju ostvarivanje biračkog prava OSI, kako kroz izmjene i unapređenje zakonodavstva, tako i kroz primjenu standarda i stvaranje uslova za nesmetano uživanje prava u praksi.

Konvencija Ujedinjenih nacija o pravima osoba s invaliditetom u članu 29 navodi da države potpisnice OSI garantuju njihova politička prava i mogućnost da ta prava uživaju na osnovu jednakosti s drugima, pa se Crna Gora njenom ratifikacijom obavezala da će osobama s invaliditetom omogućiti i stvoriti uslove za aktivno i pasivno uživanje biračkog prava.

Tokom izbornog dana, na prethodno održanim lokalnim izborima, 23.10.2022, dobili smo više informacija od strane OSI koje su se odnosile na nemogućnosti ravnopravnog i apsolutno tajnog glasanja osoba s oštećenjem vida, zbog čega je SSCG predao pritužbu targetirajući 13 lokalnih samouprava, pred Zaštitnikom ljudskih prava i sloboda u odnosu na diskriminaciju osoba s oštećenjem vida u ostvarivanju biračkog prava. S druge strane, UMHCG pružilo je besplatno pravno zastupanje osobama s invaliditetom u pokretanju postupaka za zaštitu od diskriminacije (parnica) po osnovu invaliditeta zbog ograničavanja ili onemogućavanja pristupa, ulaska, kretanja i boravka u objektima u kojima su održavani izbori.

SSCG i UMHCG u saradnji s Misijom OEBS u Crnoj Gori izradili su Smjernice za unapređenje pristupačnosti izbornog procesa za OSI, čije ozbiljno i detaljno razmatranje i dosljednu primjenu očekujemo od strane Državna izborna komisija (OIK) Tuzi. Podsjećamo i da su UMHCG i Misija OEBS u Crnoj Gori sproveli kampanju za promociju prava glasa osoba kojima je oduzeta ili ograničena pravna sposobnost, nakon što su one vraćene u birački spisak, čemu je prethodila odluka Ustavnog suda o neustavnosti odredbe kojom im je bilo onemogućeno pravo glasa. Promotivni video spotovi dostupni su na sljedećim linkovima: https://youtu.be/6iA3JemJbQw i https://youtu.be/Bj7hB1wfjok.

Takođe, podsjećamo da je Državna izborna komisija unaprijedila pravni okvir, https://dik.co.me/novine-u-izbornom-procesu-koje-se-odnose-na-osobe-sa-invaliditetom/, https://dik.co.me/obezbijedeni-uslovi-za-samostalno-i-tajno-glasanje-osoba-s-invaliditetom/, a najznačajnije novine u izbornom procesu tiču se sljedećih pitanja:

„Ubuduće će šablon za glasanje koji služi za osobe s oštećenjem vida biti s metalnim prstenovima kako bi se obezbijedila tajnost glasanja. Do sada šablon, koji inače prati izgled glasačkog listića, nije imao prstenove već samo otvore, pa su postojale pritužbe da prilikom glasanja na šablonu ostaju tragovi hemijske olovke čime se narušava tajnost glasanja. Uvođenjem novog šablona s metalnim prstenovima eliminiše se ugrožavanje tajnosti glasanja.

Kako bi svaka osoba s oštećenjem vida moglo da se upozna sa sadržajem glasačkog listića, na svakom biračkom mjestu ubuduće će se nalaziti dva glasačka listića na Brajevom pismu. Ona će biti dio edukativnog materijala i biće informativnog karaktera. Iako svjesna činjenice da Brajevo pismo nije kodifikovano u crnogorskom pravnom sistemu, DIK je bila stava da je potrebno napraviti iskorak u cilju unapređenja prava osoba s invaliditetom u ovom dijelu.

Kutija za glasanje ubuduće će biti postavljena na ravnu površinu od 40 cm kako bi osobe niskog rasta i korisnici kolica mogli samostalno da stave glasački listić u glasačku kutiju. Do sada su članovi biračkog odbora spuštali glasačku kutiju kada glasa osoba niskog rasta ili korisnik kolica, što je onemogućavalo da ovi birači samostalno glasaju. DIK je zaključila da biračko mjesto mora biti uređeno na način da svi članovi biračkog odbora imaju nesmetan pogled na glasačku kutiju.

„Po pitanju uređenja biračkog mjesta, DIK će u skladu sa svojim nadležnostima izdati uputstvo opštinskim izbornim komisijama da ubuduće u unutrašnjosti biračkih mjesta budu postavljene tamno crvene etison trake koje će olakšati osobama s ostećenjem vida orjentisanje do stola gdje preuzimaju glasački listić i dalje do kabine za glasanje. DIK je svjesna činjenice da sva biračka mjesta ne mogu odmah biti pokrivena etison trakama ali je zaključila da je na svakim narednim izborima nužno da sve više biračkih mjesta bude uređeno na ovaj način.“

U slučaju kršenja prava, uključujući i zbog nemogućnosti da neke OSI uopšte pristupe biračkom mjestu i ovog puta biće pokrenuti postupci za zaštitu od diskriminacije, koji su i do sada, posebno kada je bilo riječi o javnim objektima i objektima u javnoj upotrebi, završavani u korist same OSI. U tom smislu, osim pripremnih radnji od strane Opštinske izborne komisije Tuzi, očekujemo i da sami birački odbori na dan izbora preduzmu potrebne radnje koje su u domenu njihove nadležnosti, a koje će izborni proces učiniti pristupačnim za sve kategorije osoba s invaliditetom.

Ovim putem, takođe, želimo da apelujemo na partije koje delegiraju članove za biračke odbore da iste upoznaju sa zakonskim obavezama i datim preporukama, kako bi OSI koje ostvaruje biračko pravo u Tuzima, ostvarile svoje biračko pravo na ravnopravan način kao i ostali građani, uz zaštitu dostojanstva, tajnosti i samostalnosti glasanja.

Izvor: Portal Savez slijepih Crne Gore

Pripremio: Ivan Čović

Podgorica, Pr pres servis – Kultura i umjetnost su jedan od najboljih načina za borbu protiv stereotipa nad osobama sa invaliditetom (OSI), poručila je izvršna direktorica Udruženja mladih sa hendikepom (UMHCG) Marina Vujačić.

Vujačič je, u uvodnom izlaganju Regionalne konferencije o učešću osoba s invaliditetom u kulturnom životu, naglasila da su OSI jednako među konzumentima i među stvaraocima kulture i umjetnosti i hoće da ih tako doživljavaju i institucije i društvo.

„Nijesmo mi jedino oni koji konzumiraju, upijaju i traže, nego smo i oni koji stvaraju, dijele i pružaju”, rekla je Vujačić.

Napominje da među OSI ima i spisateljica i pisaca i pjesnikinja i pjesnika i mužičarki i muzičara i glumica i glumaca i slikarki i slikara i vajarki i vajara i svih i među svima. 

„Ali da bismo u potpunosti bili to što želimo biti i to što možemo biti trebamo i moramo biti uvaženi, pitani, traženi... Sistem mora obezbijediti uslove jer kao što kaže poslovica: "Ako zanemariš svoju umjetnost jedan dan, ona će tebe zanemariti dva”, kazala je Vujačić.

Ističe da bi trebalo uraditi bolje i više, „jer umjetnost će promijeniti društvo nesumljivo ljepše, sofisticiranije i nježnije nego što će društvo promijeniti ijedna politika ikada”.

Načelnik Direktorata za kulturno umjetničko stvaralaštvo Ministarstvo kulture i medija Petar Kovačević kazao je da u Ministarstvo u kontinuitetu sagledavaju sve probleme koji su do sad bili u sektoru kulture.

„Svaki pojedinac mora biti konzumet kulture. Svi mi, kao i ova konferencija danas, imamo obavezu i odgovornost da kreiramo ambijent u kojem ćemo zajednički stvarati, istaknutu značaj kulture“, rekao je Kovačević.

Kada je u pitanju pristupačnost, on je napomenuo da je zgrada Ministarstva kulture i medija prilagođena OSI.

„Pozivamo udruženja, sve partnere iz ove oblasti da daju svoj doprinos, upravo sada kada je u toku izrada Nacionalnog plana i programa razvoja kulture za naredni peridod“, rekao je Kovačević.

Kristina Ćetković, programska direktorka nevladine organizacije „35 mm“, rekla je da joj se čini da se u Crnoj Gori dosta stavlja akcenat na manjine, pri čemu se samo misli na nacionalne manjine.

„Uopšte ne vidimo manjine kojima pripadaju OSI, Romi, žene žrtve nasilja, zavisnici...Trudimo se da kroz naš rad uključimo sve ove grupe kako bi jedni drugima dale snagu da zajedno mijenjaju društvo“, kazala je Ćetković.

Ona je istakla da je joj je drago što se UMHCG ovoliko izborio za poboljšanje prava i položaja OSI.

„OSI nekako se boje da svoj inavliditet istaknu, što je opet naše društveno uslovljavanje. Invaliditet treba isticati i zato me raduje što pričamo o OSI u kulturi i što su oni dio kulture“, kazala je Ćetković.

Akademska vajarka Anisa Đokić poručuju da se ne smije desiti da kultura bude nešto što je nedostižno i luksuz za društvo.

„Znamo koliko ona može da promijeni i utiče na društvo i ne smijemo da ograničimo OSI da uživaju u kulturi“, kazala je Đokić.

U toku diskusije učesnici su razgovarali o pristučnosti objekata, koliko je OSI zaposleno u državnoj upravi, da li institucije ispunjavaju postotak pri zaposlenju OSI, koliko su kultura i kulturni objekti i sadržaji kulture pristupačni za sve kategorije OSI. 

Između ostalog konstatovano je da Crna Gora „poklanja nedovoljno pažnje onim što smatra dosadnim, a to su statistički podaci i baze podataka“.

Učesnici u diskusiji saglasni su da posebno treba da se u poboljšanju prava OSI uključe aktivnije poslanici, koji ujedno i utiču na kreiranje ljudskih prava.

U završnoj riječi Vujačić je upitala gdje je Crna Gora kada je u pitanju oblast kulture i umjetnosti.

„To što izdvajamo mala sredstva za kulturu i umjetnost govori o nama kao društvu i sistemu i govori o našem odnosu prema kulturi i umjetnosti. Ako je kultura način ponašanja, onda je jasno kakvo nam je ponašanje“, istakla je Vujačić.

Govoreći  o pristupačnosti instuticija i objekata za OSI, ona je kazala da ne postoji nijedna institucija ili objekat koji ispunjava u potpunosti sve standarde pristupačnosti.

„Ja sam bila u objektima po Evropi koji su iz 13. i 17. vijeka, i koji su pristupačni osobama s invalidietotom. Ako osobe s invaliditetom mogu da se popnu na Akropolj, onda mislim da u Crnoj Gori ne treba da govorimo da je nešto nemoguće“, istakla je Vujačić.

Takođe, poručuju, da ukoliko neka institucija ne može da ispuni standarde koji su potrebni kako bi se prilagodio OSI, onda ona treba da se preseli u drugi prostor koji jeste pristupačan.

Konferencija je organizovana u okviru projekta Inkluzija umjetnika (ARTiculate inclusion), a koji UMHCG realizuje u partnerstvu s Udruženjem Art mreža iz Srbije i Udruženjem građana Informativni centar za osobe sa invaliditetom „Lotos“ iz Bosne i Hercegovine. Projekat je finansijski podržan od strane Fonda za Zapadni Balkan.

Učene smo da smo nesigurne jer smo žene, učene smo da se nelagodno osjećamo kada smo radosne u svojoj koži, učene smo da smo nesigurne ukoliko nismo pokrivene, onako bez isticanja ljepote lica i tijela, učene smo da je muškarac iznad nas, učene smo na pogrešan način, bez opravdanja da je to podsvijesno loše uvjerenje jer zbog ovog alibija smo mi žene podložne patnji.

Često sebe preisputujemo ko smo, šta žena treba da radi, koja su to pravila koja treba poštovati, a odredio ih je muškarac. Zašto muškarci imaju to nepisano pravo da nam ukazuju na ženine emocije? Zašto su naši preci, čak i žene pristalice patrijarhata, zašto se nameće to vaspitanje anarhističko, zašto ne možemo biti slobodne, zašto se ne probudimo i odupremo ovom šovinističkom ponašanju i iživljavanju nad ženama?

Rekla bih da se odavnina širi patrijarhat i da su prve pristalice žene od kojih je na neki način bilo očekivano da podržavaju sve što muškarac smatra da je pravilno.

Kasnije, iako nije kasno da se trgnemo iz okova divljih muškaraca, postajemo one ubijeđene žene u riječi našeg ,,pretpostavljenog’’ iliti muškarca kojeg smo idealizovali, kako bismo se osjećali inferiorno. Mislim da je to mizogino vaspitanje uticalo na zdravlje, samopouzdanje i spremnost žene da pokaže svoje prirodne moći, zbog te lažne etikete ,,žena je inferiorna’’. Mi smo te koje živimo pod pritiskom muškaraca, medija, a često i drugih ,,neukih’’ žena, koje su smatrale da je pravilo i karektaristika žene da sluša muškarca. Zbog pogrešnog vaspitanja i prestavljene karakteristike ko su žene. 

Mi žene, možemo stati na kraj mizoginiji, ukoliko se osvijestimo i odupremo ideji patrijarhata i stereotipa ženstvenosti. Zasto postoje predrasude o ženama, zašto dozvoljavamo neosviješćenom polusvijetu da nam veže krila.

Smatram da je tužna istina sputavanja instiktivnijeg pola, naših majki, stvarateljki i 

zaštitnica svog ploda, izmišljena knjiga predrasuda mizoginih i  šovinističkih muškaraca, neistražena, bez znanja i bez smetnji uzeta kod naših predaka, ali je zato vrijeme da se mi žene probudimo i pokažemo koliko smo nezavisne i hrabre da stanemo na kraj ovoj divljoj diskriminaciji. Žena ne znači da nešto moramo. 

Tihana Prelević

Podgorica, PR pres servis – Država bi trebalo da pruži više servisa podrške za osobe s invaliditetom (OSI) kako bi bile uključene u razne sfere društvenog života.

To je poručeno u drugom dijelu Foruma o pravima OSI, koji je organizovalo Udruženja mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG).

Izvršna direktorica UMHCG Marina Vujačić istakla je na panelu Samostalni život i uključenost u zajednicu da kroz temu samostalnog življenja teže i kroz sve druge teme o kojima govore.

„Ukoliko ne postignemo same ciljeve samostalnog življenja i principe samostalnog života onda mislim da je besmisleno sve drugo što radimo i nećemo imati rezultate i ishode kakve bismo trebali imati“, navela je Vujačić.

Govoreći o situaciji u Crnoj Gori i podršci države za OSI, Vujačić je kazala da ona nije zadovoljavajuća ni kad je u pitanju zakonski okvir i još manje kada je riječ o primjeni u praksi.

„Imamo propise u brojnim oblastima koji još uvijek definišu prava OSI u modelu milosrđa, kao pristupa koji se dominantno koristi“, rekla je Vujačić.

Ocijenila je da u Crnoj Gori imamo rigidne zakone i politike, kao i sisteme podrške u praksi.

„Kad govorimo o zakonima u Crnoj Gori, u skladu sa Zakonom o socijalnoj i dječjoj zaštiti preduslov da biste ostvarili pravo na uslugu podrške za život u zajednici jeste da koristite materijalna davanja iz socijalne zaštite koja brojnim OSI uskraćuju pravo i definisana su diskriminatorno. Smatra se da su OSI trošak i da skupo koštaju državu“, navela je Vujačić.

Ukazala je da istraživanja potvrđuju da je mnogo jeftinija personalna asistencija i život u zajednici nego bilo koji sistem koji podrazumijeva institucionalizaciju, navodeči da se taj pojam usko posmatra kao boravak u instituciju, ali ne i kao uskraćivanje moguĉnosti izbora i u sopstvenom domu.

„Crna Gora tek sad priprema Strategiju deinstitucionalizacije, na osnovu preporuka Komiteta iz 2017. Vidjećemo kakva će biti ta oblast i na koji način će biti definisane mjere. To je jedan od najznačajnijih strateških dokumenata u oblasti prava OSI“, kazala je Vujačić.

Kao primjer na koji način država pristupa pitanjima i ljudskim pravima osoba s invaliditetom Vujačić je navela institut poslovne sposobnosti i institut produženog roditeljskog prava kojima se uskraćuju brojna prava, pa i pravo na samostalni život.

Izvršni direktor Udruženja za podršku osobama sa invaliditetom Bijelo Polje Samir Guberinić kazao je da je jedan od rijetkih OSI koji je ostvaren u više segmenata, navodeći da je završio fakultet, radi, oženjen je i otac je četvoro djece.

Ukazao je da su se servisi podrške od strane države za OSI sveli samo na radnog asistenta, a da personalnog asistenta obezbijeđuju neke nevladine organizacije kroz projekte.

„Da bi osoba s invaliditetom mog stepena oštećenja bila uključena u razne sfere života, mora imati više servisa podške. Država mora pružiti više servisa podrške“, rekao je Guberinić.

Prema njegovim riječima, institucije u Bijelom Polju nisu prilagođene OSI.

„Ako ulaz u instituciju nije prilagođen, zar to nije prećutna zabrana kretanja? Ja to tako doživljavam“, kazao je Guberinić.

Smatra da je potrebno potencirati stalnost servisa podrške za OSI.

Službenik za podršku razvoja politika i slobodu kretanja Evropske mreže za samostalni život (European Network on Independent Living - ENIL) Kamil Goungor kazao je da samostalni život znači imati iste mogućnosti i isti stepen samoopredjeljenja koje ljudi bez invaliditeta uzimaju zdravo za gotovo.

„Satmostalni život je jedini put koji OSI treba da imaju u zajednici i da imaju kontrolu nad svojim životom. Važno je da svi možemo da biramo gdje želimo da živimo, s kim želimo da živimo, da dobijemo podršku i asistenciju“, naveo je Goungor.

Tokom diskusije, programska asistentkinja UMHCG Mirjana Popović kazala je da je država ta koja treba na nacionalnom i lokalnom niovu da razvije čitav set različitih usluga kako bi se koncept samostalnog života mogao realizovati.

„Iskustvo pokazuje da se često različite usluge miješaju. Koliko jedno društvo razvije koncept samostalnog života, to je pokazatelj stepena osvojene demokratičnosti“, navela je Popović.

Dragana Božović iz Udruženja za podršku osobama sa invaliditetom iz Bijelog Polja rekla je da koliko god zakoni dozvoljavaju da ostvare svoje servise podrške, pravilnicima, uredbama i odredbama se zakomplikuje situacija, navodeći da to u startu obeshrabri OSI da ostvare svoja prava.

Forum o pravima OSI se organizuje u sklopu programa OCD u Crnoj Gori – od osnovnih usluga do oblikovanja politika – M’BASE koji sprovodi Centar za građansko obrazovanje (CGO) u partnerstvu sa Njemačkom fondacijom Friedrich Ebert (FES), NVO Centrom za zaštitu i proučavanje ptica Crne Gore (CZIP) i NVO Politikon mrežom. Projekat finansira Evropska unija, a kofinansira Ministarstvo javne uprave.