Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) u saradnji s glavnim nosiocem projekta Asoscijacijom ABiCi (Associazione ABiCi) i partnerskim organizacijama osoba s invaliditetom, Informativni Centar “Lotos”, Bez barijera (Pertej barrierave (BBA)), Active zone outdoor (AZO), Terra di mezzo (TDM), sprovodi projekat U kontaktu (Project in Touch) kroz finansijsku podršku Evropske edukativne i kulturne izvršne agencije (European Education and Culture Executive Agency (EACEA)) delagirane od strane Evropske komisije.

U kontaktu je projekat koji ima za cilj da unese inovacije u aktivnosti neformalnog obrazovanja i veći kvalitet učenja u radu za mlade s invalidtetom. Projekat je fokusiran na popunjavanje nedostataka ažuriranja i inovacija u dostupnim materijalima za obuku za organizacije osoba s invaliditetom, kako bi se povećale mogućnosti za učešće OSI u različitim aktivnostima, te ostvarile mogućnosti za inkluziju u evropsko društvo i zajednicu, a sve s ciljem osnaživanja osoba s invaliditetom. 

Projekat uključuje šest zemalja, tri iz Evropske unije (Italija, Malta i Kipar) i tri sa zapadnog Balkana (Albanija, Crna Gora i Bosna i Hercegovina) sa komplementarnim partnerstvom organizacija osoba sa invaliditetom i drugih koji rade na kreiranju obrazovno-didaktičkih aktivnosti kroz korišćenje neformalnog obrazovanja. 

Dva najvažnija specifična cilja projekta su: Osposobiti organizacije metodama rada, alatima i materijalima za socio-profesionalni razvoj mladih radnika i trenera koji rade sa osobama s invaliditetom; Doprinos stimulaciji društvene inkluzije mapiranjem pristupačnih usluga/aktivnosti/aktivnosti bez prepreka za slobodno vrijeme kroz osnaživanje mladih s invaliditetom za kontakte sa svojim vršnjacima kako bi se spriječila društvena izopštenost.

Prvi specifični cilj se odnosi na prvi rezultat projekta, a to je Elektronski didaktički priručnik, koji uključuje inovativne aktivnosti za inkluziju OSI i obuke za mlade s invaliditetom za operatere, vaspitače, trenere i socijalne radnike i sve one koji rade sa osobama s invaliditetom. 

Drugi specifični cilj je vezan za drugi rezultat projekta koji je Razvoj mobilne aplikacije dostupne osobama s invaliditetom, koja će biti besplatna za preuzimanje, a obuhvataće mapirane pristupačne usluge i aktivnosti, te sve pristupačne mogućnosti za mlade s invaliditetom u državama obuhvaćenim projektom.

UMHCG će doprinijeti ostvarivanju ciljeva sprovođenjem sljedećih aktivnosti: Prevod didatičkog priručnika, Priprema i relizacija programa razmjene mladih s invaliditetom, Aktivnosti jačanja kapaciteta kroz testiranje mobilne aplikacije. 

Realizacija projekta će trajati 24 mjeseca, počev od 1. januara 2023, a Ugovor o saradnji potpisan je 1.marta 2023.

Na Svjetski dan teatra, 27. marta, u Sarajevskom ratnom teatru otvorena je izložba fotografija Damira Salkića Moj put. Izložba se sastoji od niza fotografija nastalih kao omaž Damirovom prijatelju, prerano preminulom, Jasminu Džemidžiću i svim osobama s invaliditetom. One ujedno predstavljaju i refleksiju autora na vlastitu borbu sa svakodnevnim preprekama u sistemu za osobe s invaliditetom.

Damiru Salkiću, fotografu i autoru izložbe Moj put je prije devet godina dijagnostifikovana multiplaskleroza. Nakon toga se njegov život značajno promijenio te je bio primoran suočiti se s problemima s kojim se svakodnevno suočavaju osobe s invaliditetom koje žive u Bosni i Hercegovini. S tim istim problemima se suočavao i njegov prijatelj i sit-daun komičar Jasmin Džemidžić koji se uprkos preprekama svaki dan pokušavao kretati sasvim samostalno.

„Ustanovilo se da je to stvarno bio čovjek koji je nevjerovatan pokretač mnogih promjena, čak među osobama s invaliditetom, i sad po prvi put kada sam ja izložio te fotografije, nakon deset godina od fotografiranja, javljaju mi se ljudi koji su u sličnom problemu kao ja, koji su i u manjem problemu, koji su manje bolesni od mene, da kažu „hej, Jasmin nam je valjao“. Pa onda se javljaju paraplegičari i kvadriplegičari, javljaju se ljudi s autoimunim oboljenjima, poput mene, kojima je jednostavno on bio prostor i mjesto u kojem su mogli da kažu nešto o sebi. Jasmin je imao takvu dušu da je jednostavno bio zanimljiv za razgovor i bio je jako dobar drug”, kaže Salkić.

Govoreći o Jasminovoj borbi koja je bila cjeloživotna, Damir je istaknuo da je Jasmin bio nedovoljno medicinski pregledan te da je malo ko znao za njegove životne probleme.

„Ali sam ih ja u potpunosti osvijestio i vidio na vlastitom primjeru. Sada mi postaje mnogo jasnije kako osobe s invaliditetom, pogotovo s težim oblicima invaliditeta, uopšte nisu vidljiva iz razloga što nemaju dovoljno prostora ni sredstava da budu vidljivi, da izađu iz kuće i da bilo ko govori o njima. Glas tih ljudi, tj. nas se tek nedavno počeo formirati kroz Uniju osoba i organizacija osoba s Invaliditetom Federacija Bosne i Hercegovine (FBiH), koja sad direktno ulazi u diskusiju s vladama, kantonalnim i Federalnom, zato što kad predstavljate 50-ak hiljada ljudi imenom i prezimenom, bitni ste. Ranije to nije bio slučaj jer su postojala neka rješenja koja nama nisu pogodovala, ali su pogodovala nekim drugim ljudima. Ne bih sad da špekuliram o čemu je riječ, ali tu smo gdje smo, na nama je da se borimo.”

Sistem se mora pobrinuti za sve pojedince s invaliditetom

Autor izložbe Damir Salkić osvrnuo se i na vlastitu borbu koju je vodio kroz protekli period istaknuvši da se osobe s invaliditetom zapravo bore s cijelim sistemom te im je prijeko potrebna sistemska podrška.

„Pravo pojedinca je zagarantirano tek u onom trenutku kad svi imamo jednaka prava, to je moja lična maksima. Smatram da je jako bezobrazno da neko ko tek obolijeva treba da se nosi s cijelim sistemom kao što sam morao ja. Sada kada vidim nekoga ko je potencijalno bolestan od mog oboljenja, ja već unaprijed znam šta će mu se desiti. Prvo će mu reći da će sve biti uredu, pa će mu govoriti da je super, pa će mu govoriti da hoda, da ne treba da ide na procjenu invaliditeta i da to nije za njega, pa će mu isto tako reći da može da vozi i dalje te da ne treba da razmišlja o budućnosti i uporno će se ponavljati rečenicama „bit će to sve ok ako Bog da“, a to nije nešto što je, nažalost, istina. To je kao lijepa, kulturna utjeha koju vam govore ljudi oko vas koji su pravi zdravi. Žao mi je što ovako teško zvučim na ovo jutro, ali sistem mora da se pobrine za sve s invaliditetom”, kaže Salkić.

Ilustracija jednog dana u pokretu

Prisjećajući se perioda kada su nastale fotografije, koje su nedavno izložene u SARTR-u, i svakodnevnih borbi koje je Jasmin vodio „na putu od kuće do škole”, Salkić je rekao.

„Jasmin Džemidžić je stjecajem okolnosti cijeli život „socijalni slučaj i nikada nije dopustio da bude oteta njegova ljudskost. Kad je dobio tu kuću koja je zapravo montažna, čini mi se preko svog Udruženja kvadriplegičara, bilo je jako lijepo vidjeti prijatelja po prvi put u njegovoj kući da ima krevet, da ima dom, da se ne seli od jedne do druge adrese i bilo je divno vidjeti tu kućnu atmosferu gdje on pravi kafu sam sebi. Meni je bila želja da ga napokon otpratim do njegovog fakulteta, pošto je ta kuća na Aneksu, to je brdo i morate shvatiti da za nekoga ko je korisnik kolica, ko nije okretan, je noćna mora. On je to sve uspijevao. Iz te foto seanse od nekih 400 fotografija, izabrao sam 14 koje su završile na izložbi. I fascinantno je koliko nije prepoznato ni to da je on u specijaliziranom prostoru osobe s invaliditetom, pa mu prvi komšija zagradi jedini izlaz iz dvorišta i parkira auto. A on je imao taj nivo blagosti u sebi da kaže „ma ok, nazvat ću ja čovjeka“, pa ga on nazove, pa on pomjetri auto. Meni je već bilo krivo, jer 20 minuta smo izgubili, nismo se makli ni metar. Pa sići niz Aneks i doći preko Otoke, pa su tu auta koja su najnormalnije parkirana na trotoaru, a Jasmin se mora spustiti na cestu. Naravno, kao vozač isto tako mogu reći da mene na ovoj visini niko živ ne vidi. Jedno auto, jedan kombi i mene nema.”

Naglasio je kako njegovi sugrađani imaju jako nizak nivo senzibiliteta prema osobama s invaliditetom te je ukazao na poteze kojima građani svakodnevno otežavaju život tih osoba.

„Volio bih kad bi ljudi vodili malo više računa gdje parkiraju svoje automobile, krenimo od toga. Pogotovo kada parkiraju na mjesto za, a nisu osobe s invaliditetom. Ima ona jedna žuta traka između dva mjesta za osobe s invaliditetom koja postoji s razlogom i koja nije parking mjesto. Poenta priče je da se otvore vrata i da mene moj asistent ili neko ko me prati, pošto sam ja samostalno, da me izvadi s putničkog sjedišta, jer ja više ne mogu voziti. Eto, samo o tome da vodimo računa i stvarno kad vidimo da neko parkira na mjesto za osobe s invaliditetom da kažemo „hej, pomakni se, to nije za tebe.“ Jer u onom momentu kad vi meni otmete parking mjesto, vi ste meni oteli i pola dnevnice osobi koju moram platiti da ja taj dan izađem iz kuće, oteli ste mi moj mir i smirenost za taj dan i pitanje je samo do kojeg trenutka mi možemo tolerirati neki nivo nepravde”, zaključuje Salkić.

Izvor: Portal N1

Pripremio: Ivan Čović

Za javne zgrade i objekte u Opštini Tuzi se ne može konstatovati da su pristupačna osobama s invaliditetom i osobama smanjene pokretljivosti, kazao je Kristian Camaj, iz Udruženja mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG). On kaže da postoji tek nekoliko objekata koji su prilagođeni ili djelimično prilagođeni za osobe s invaliditetom (OSI).

„Da bi smo neki objekat ili javnu površinu smatrali pristupačnom morali bi postojati svi elementi pristupačnosti za sve kategorije osoba s invaliditetom, uključujući svakako i korisnike kolica. Prilagođenim objektom bi se mogao smatrati objekat koji u izgradnji nije učinjen pristupačnim, ali je naknadno rekonstruisan i prilagođen za upotrebu osobama s invaliditetom. U tom smislu Osnovna škola Mahmut Lekić, Srednja mješovita škola "25. maja, Dom zdravlja i zgrada Opštine su djelimično prilagođene, odnosno može se ući u ove objekte. Međutim, unutar svih ovih objekata postoje stepenice. Jedna od prepreka zbog stepenica je i odlazak do kancelarije predsjednika Opštine, s tim što se nesmetano ne može doći ni od parkinga do zgrade, jer ne postoji spušteni ivičnjak kako bi korisnici pomagala za kretanje, posebno kolica, mogli nesmetano pristupiti trotoaru koji vodi do ulaska u zgradu Opštine“, kaže Camaj.

Camaj kaže da je veliki broj neprilagođenih objekata kroz koje se samostalno ne može kretati.

„To su između ostalog Centar za socijalni rad, Montefarm apoteka, banke... Tako da za svoje lične potrebe moram da angažujem druge osobe, zbog čega se osjećam neprijatno i poniženo, a često imam i dodatne troškove koje ne bih imao da samostalno mogu koristiti sve objekte i površine. Međutim, ni lokalna samouprava ni država u dovoljnoj mjeri ne pokrivaju troškove koje mi, osobe s invaliditetom, imamo zbog brojnih prepreka u društvu. Objekti gdje su smještena preduzeća i pošta su prilagođeni, ali zbog nepristupačnih trotoara, prilaza i nedostatka parking mjesta za OSI, većini njih nisam u mogućnosti da se samostalno približavam. Takođe, KIC Malesija i tribine stadiona Tuško Polje su nepristupačne, a ja bih želio da pratim razne događaje kao svi moji sugrađani. Nisam u mogućnosti da idem u centar grada zbog nepristupačnih trotoara. Skoro svaki ugostiteljski objekat je nepristupačan“, kaže Camaj.

Camaj ističe da je sve ovo oblik diskriminacije po osnovu invalidnosti kao ličnog svojstva zbog nemogućnosti pristupa objektima u javnoj upotrebi. „Pristupačnost osim pristupa, ulaska i kretanja u nekom objektu, upravo obuhvata i rad, pa postoje propisani standardi i u toj oblasti. Ulice nisu prilagođene za korisnike kolica, dok na nedavno rekonstruisanom putu ima visokih ivičnjaka na više mjesta. Trenutno su u izgradnji parking mjesta i nove tribine stadiona, dok je planirano i rekonstrukcija puta. Ali ne postoji konsultacija sa mnom, ili drugim osobama s invaliditetom da je meni poznato, zbog prilagođavanja ovih mjesta. Tako da mislim da će se i dalje praviti propusti, odnosno neće ispoštovati sve standarde pristupačnosti na adekvatan način“, rekao je Kristian Camaj.

Priredila: Anđela Miličić

Izvor: Dan

„U određenom obimu će biti obuhvaćeni i radovi u cilju prilagođavanja objekata za pristup i kretanje osoba smanjene pokretljivosti i osoba s invaliditetom“, poručuju iz Ministarstva pravde.

Iz Ministarstva pravde saopštili su da su započete aktivnosti rekonstrukcije/adaptacije šest objekata sudova u Podgorici, Nikšiću, Kotoru, Beranama i Bijelom Polju.

Iz tog resora su izrazili zadovoljstvo povodom pokretanja projekta Unapređenje efikasnosti sudstva, a kako su naveli, u određenom obimu će biti obuhvaćeni radovi u cilju prilagođavanja objekata za pristup i kretanje osoba s invaliditetom.

Planirani radovi na objektima, poručuju oni, rezultiraće i kvalitetnijim rješenjima sa stanovišta energetske efikasnosti objekata.

Iz Ministarstva smatraju da će sprovođenje projekta značajno doprinijeti jačanju dostupnosti, transparentnosti i javnog povjerenja u pravosuđe, „što predstavlja jedan od ključnih i strateških ciljeva sveobuhvatne reforme pravosuđa u Crnoj Gori".

Projekat se ostvaruje uz podršku Evropske unije kroz Međunarodna fonetska abeceda (MFA) - International Phonetic Alphabet (IPA)  2018, projekat EU za poboljšanje pristupa pravdi i temeljna prava, Radovi u cilju unapređenja infrastrukture u sektoru pravosuđa i izvršenja krivičnih sankcija.

„Ovim projektom Ministarstvo pravde u kontinuitetu nastavlja s sprovođenjem aktivnosti u cilju poboljšanja sistema infrastrukture i sigurnosti pravosudnih objekata i fizičkog pristupa pravosudnim institucijama, čime se dugoročno i na održiv način osnažuju operativni kapaciteti institucija ključnih u oblasti vladavine prava i ispunjavanju kriterijuma sadržanih u poglavlju 23 pregovora o punopravnom članstvu Crne Gore u Evropskoj uniji", piše u saopštenju Ministarstva pravde.

Izvor: Portal Vijesti

Pripremio: Ivan Čović

Finska ima jedan od najkvalitetnijih obrazovnih sistema na svijetu. Studija Organizacije za ekonomsku saradnju i razvoj (OECD) iz 2018. procijenila je da bi vještačka inteligencija u narednim decenijama mogla da zamijeni mnoge ljude u njihovim poslovima. Zbog toga postoji hitna potreba za obrazovanjem i osposobljavanjem ljudi za ispunjavanje zahtjeva koje će postavljati poslovi budućnosti.

U tom smislu Finska ima jedan od najkvalitetnijih obrazovnih sistema na svijetu koji mnogim zemljama predstavlja uzor.

Na to, između ostalog, ukazuje postojano visok plasman na raznim međunarodnim testovima.

Recimo, Finska je rangirana kao prva prema Ekonomiksovom indeksu Obrazovanje za budućnost, dok je OECD svrstava na drugo mjesto u svijetu po rezultatima diplomaca.

„Posebno je zanimljivo to što je Finska ovaj uspjeh postigla uprkos samo malo većoj potrošnji po učeniku od prosjeka u zemljama OECD“.

Visoki rezultati na PISA testovima

Finska, koja je vrlo ponosna na svoj obrazovni sistem, poznata je po visokim rezultatima na PISA testovima (Programme for International Student Assessment). Ovi testovi se sprovode svake tri godine među učenicima širom svijeta kako bi se procijenile njihove matematičke, čitalačke i naučne sposobnosti. Prema rezultatima na PISA testovima iz 2018. Finska se nalazila među najuspješnijim zemljama na svijetu.

Šta finski obrazovni sistem čini tako uspješnim?

Stručnjaci tu ističu nekoliko ključnih faktora.

Ravnopravnost: U finskom obrazovanju ne postoje privatne škole i svi učenici imaju pristup besplatnom obrazovanju. Svi učenici se, takođe, tretiraju jednako, bez obzira na porijeklo ili socio-ekonomski status.

Individualni pristup: Finski sistem obrazovanja pruža individualni pristup svakom učeniku, što znači da se nastavnici trude da prilagode svoje nastavne metode i strategije učenicima kako bi im pomogli u postizanju najboljih rezultata.

Kreativno učenje: Podstiču se kreativno učenje i razmišljanje. Učenici se podstiču da postavljaju pitanja, da kritički razmišljaju i da razvijaju vještine rješavanja problema. To omogućava učenicima da razviju sopstvene talente i interesovanja, a ne da se samo usredsrijede na tradicionalne akademske predmete.

Visoki standardi obrazovanja: Finski sistem obrazovanja ima visoke standarde i zahtijeva da se svi učenici suoče s izazovima i visokim očekivanjima.

Visok nivo stručnog znanja i obrazovanja nastavnika: Nastavnici su visoko obrazovani i obučeni da pruže kvalitetnu nastavu i podršku učenicima. Oni se kontinuirano dokvalifikuju. Finski nastavnici, da bi bili zaposleni na neodređeno, moraju da magistriraju.

Kontinuirana inovativnost: Školstvo se temelji na inovativnosti i kontinuiranom poboljšanju, pa se stalno radi na razvoju novih metoda i pristupa koji bi mogli da unaprijede obrazovni proces i obezbijede da učenici dobiju najbolje moguće obrazovanje.

Cjelodnevna škola

Zanimljivo je primijetiti da Finska nema cjelodnevni program, barem ne u svim školama.

On postoji u školama koje se nazivaju aamu, ja iltapäivätominta (jutarnja i popodnevna aktivnost). Takve škole učenicima pružaju dodatne aktivnosti i usluge izvan uobičajenih sati nastave, a dostupne su učenicima od predškolskog uzrasta do trećeg razreda osnovne škole.

Cilj cjelodnevne škole u Finskoj je da pruži učenicima podršku u njihovom razvoju i obrazovanju i istovremeno olakša roditeljima organizaciju vremena, posebno ako su zaposleni. U cjelodnevnoj školi učenici imaju priliku da učestvuju u različitim aktivnostima, kao što su: umjetnost, sport, nauka i tehnologija, a takođe im se daju obroci i pomoć u učenju.

Rezultati PISA testova i reforme obrazovanja

Igor Vukelić, nastavnik hrvatskog porijekla koji živi u Finskoj i predaje predmet koji bi se mogao nazvati profesionalnom orijentacijom, otkrio je neke važne tajne finskog uspjeha.

Prošao je kroz tri obrazovna sistema, hrvatski, slovenački i finski. Njegova supruga, Finkinja, takođe je nastavnica, i to za djecu s teškoćama u učenju.

Vukelić kaže da je Finska na posljednjem PISA testiranju pala na ljestvici za nekoliko mjesta.

„Zbog toga se odmah počelo razgovarati o reformama koje bi trebalo preduzeti“, kaže Vukelić.

„Posebno ih je zabrinulo to što su pali rezultati iz matematike. Stručnjaci koji se bave obrazovanjem smatraju da bez dobrog obrazovanja nema napretka društva. Čim nisu u vrhu, Finci idu u reforme“, tumači Vukelić.

Reforma školstva na svake četiri godine

Nakon što sprovedu reformu školstva, Finci odmah počinju da razmišljaju o sljedećoj.

Vukelić kaže da se te reforme rade kako bi se pratili trendovi u društvu i na tržištu rada.

„Sada su krenuli u novu reformu, čim su zabilježili da je pao uspjeh na PISA testovima iz matematike. Posebno je to zabilježeno kod učenika, koji su ranije bili bolji od učenica u matematici. Dječacima je donedavno matematika bila jača strana nego djevojčicama. Dobro obrazovanje iz matematike jako je važno kako bi mogli da se školuju dobri inženjeri“, ističe ovaj nastavnik u Finskoj.

Nastavnici za nadarene i za one s invaliditetom

Finske škole, kako osnovne tako i srednje, imaju nastavnike koji se posebno posvećuju djeci koja su nadarena i još više djeci kojoj treba pomoć u učenju. Njihov posao plaćen je više, pa se za njega moraju doškolovati.

Postoje i posebne škole za djecu s invaliditetom

„Recimo, postoje škole za djecu koja imaju ozbiljnije prprepreke u učenju, poput neke djece s autizmom ili s poremećajem pažnje. Takođe, postoje bolničke škole za djecu koja duže ne mogu na nastavu. Tu imaju nastavnike. Obično u svakoj opšini postoji jedna takva bolnička škola“, kaže Vukelić.

U Finskoj se vrlo malo toga uči napamet

„Djecu najviše uče kako učiti i kako razmišljati. Recimo, istoriju uče vrlo malo godina jer se ona lako može naći na internetu. Znatno više pažnje posvećuje se tumačenju raznih istorijskih okolnosti i pozadine događaja“, kaže Vukelić.

Uči se kako da se zavoli učenje

Učenje počinje vrlo rano, još od jaslica.

Vukelić kaže da u svakoj vrtićkoj grupi postoji nastavnica za djecu vrtićkog uzrasta.

„Obrazovanje u predškolskom uzrastu sada je obavezno u Finskoj. Djeca u grupama uče slova i brojeve. Takođe se navikavaju da sjede za stolom. Vrijeme za to se postupno povećava. Djeca za stolom rješavaju neke zadatke kroz igru, crtaju nešto ili povezuju iste slike i iste brojeve i sl. Tako se navikavaju na školsko okruženje. Djeca kreću u prvi razred u godini u kojoj navrše sedam godina, a osnovna škola traje devet godina. Nastavnici su visoko obrazovani i svake godine moraju da izdvoje dvije subote ili slobodno vrijeme u danu za doškolovanje. Drugim riječima, moraju izdvojiti 12 sati slobodnog vremena za doškolovanje“, tumači Vukelić.

Nema usmenog ispitivanja

Zanimljivo je da, uprkos svoj toj podršci koju učenici dobijaju u obrazovanju, ne postoji inflacija petica kakvu imamo na ovim prostorima.

„U mojoj školi, u kojoj radim 18 godina, samo jedna učenica imala je prosjek 10 što odgovara ovdašnjem pet. U posljednje tri godine imam oko 350 učenika po godini u gimnaziji, dakle više od 1.000 učenika. Samo jedna učenica ima prosjek 10. U gimnaziji u posljednje četiri godine, među 1.500 mojih učenika, niko nije imao 10. Razlog tome je objektivnost u ocjenjivanju. Moja ćerka je u osnovnoj školi imala prosjek 9,27. Za to je morala da stvarno puno uči. Ocjene su od četiri do 10. Ako se dobije ocjena osam tokom godine, na kraju godine ne može se dobiti zaključna ocjena 10. Nema usmenog ispitivanja pred tablom ili iz klupe zato što to nije objektivno, jer nastavnik nekome može da olakša, a nekome da oteža odgovaranje. Sva ispitivanja su pismena. Dodatno se ocjenjuju zalaganje na času i domaći zadaci. Takođe se ocjenjuje neopravdano izostajanje sa časa. Predmet se ne može proći ako se ne rade domaći zadaci. U gimnazijama ima puno zadataka. Onaj ko želi da prođe na maturi mora kod kuće nakon nastave da radi minimalno sat i po dnevno, pet ili čak šest dana u nedjelji. Oni koji malo teže uče moraju da potroše i tri sata dnevno“, tumači Vukelić.

Nemaju informatiku u osnovnim školama

Zanimljivo je da u finskim školama nema posebne nastave iz informatike. Ona je implementirana u sve predmete.

„Od prije tri godine svako dijete od trećeg razreda naviše dobija besplatno obrazovanje iz informatike, tako da od trećeg do šestog razreda dobija besplatan tablet na korišćenje, a u višim razredima i u srednjim školama laptop. Sve gradivo dobija se u digitalnom obliku, uključujući knjige i zbirke zadataka. Pisanje u sveske je dozvoljeno, ali se zapravo uglavnom sve radi digitalno. U gimnazijama se na korišćenje dobija računar najviše na četiri godine. U strukovnim školama dobijaju se besplatna odjeća i obuća potrebne za rad u struci. Djeca uče da rade u različitim programima kao što su Eksel, PaverPoint, Muvi Mejker (Excel, PowerPoint, Movie Maker) i sl. Sedmi, osmi i deveti razredi više uopšte nemaju knjige u papirnom obliku. Eventualno imaju radne sveske. Matura se od prije tri godine polaže potpuno digitalno. Uz to, učenici imaju robotiku kao obavezan predmet“, kaže Vukelić.

Nema male mature, odnosno masovnih testiranja

Po osnovnim školama sprovode se testiranja, međutim ne tako da testove polažu sve škole odjednom ni iz svih predmeta.

Vukelić kaže da opštine biraju škole u kojima će se određene godine sprovoditi testiranje za određene predmete.

„Škole se u tome mijenjaju. Kada se u nekoj školi sprovede testiranje za finski i engleski jezik, u toj školi se isto testiranje neće sprovoditi sljedećih nekoliko godina. Škole same mogu da se prijave za testiranja, ali ih mogu odabrati i opštine. Testiranja se sprovode kako bi se vidjelo treba li školama pomoć. Ako neka škola ima slabiji rezultat u nekim predmetima, opština će se potruditi da joj pruži pomoć, možda nekim dodatnim nastavnikom“, govori Vukelić.

Prijemni ispiti

Na neke finske fakultete učenici mogu da se upišu samo s maturom, bez prijemnog.

Međutim, Vukelić kaže da se vrlo mali broj učenika odlučuje za takav način upisa.

„Naime, u Finskoj se prvo piše matura u martu, čiji se rezultati dobijaju tek početkom juna. Prijemni za fakultete održavaju se krajem maja, a njihovi rezultati dobijaju se sredinom juna. Budući da se rezultati mature ne znaju prije nego što počnu prijemni, velika većina učenika odlučuje se da polaže prijemne. Najzahtjevniji fakulteti, poput medicinskog, pravnog, pedagoškog, stomatologije i psihologije, traže obavezno polaganje mature“, objašnjava Vukelić.

Profesionalna orijentacija

Djeca u osnovnoj školi u višim razredima imaju predmet koji je neka vrsta profesionalne orijentacije. To je ono što predaje Vukelić.

„U osnovnoj školi taj je predmet manje zahtjevan jer je na osnovcima samo jedna odluka, a to je hoće li da upišu gimnaziju ili strukovnu školu. U Finskoj je srednjoškolsko obrazovanje obavezno. Osim toga, vrlo mali procenat učenika prekida obrazovanje nakon srednje škole. Velika većina nastavlja na fakultetima. Profesionalna orijentacija posebno je važna u gimnazijama kada se učenici odlučuju za profesiju, odnosno karijeru“, kaže Vukelić.

Velika većina studenata završava fakultete

U Finskoj veliki procenat studenata, veći od prosjeka Evropske unije (EU), završava fakultete.

Vukelić kaže da postoje dva razloga za to.

„Jedan je to što je studiranje besplatno, ali samo za one koji ozbiljno studiraju. Oni koji odustanu moraju da državi vrate novac. Takođe, država subvencioniše najam studentskih stanova s oko 250 eura mesečno. To je dovoljno za oko pola cijene kirije u gradu kao što je Turku, a za oko 30 odsto u Helsinkiju. Ako student ne završi fakultet za osam godina, taj novac mora da vrati državi. Jedine studije koje se plaćaju su one za pilote, a koje su jako skupe. Studije na državnoj Finaviji plaćaju se oko 45.000 eura. Finnairov je još skuplji, košta oko 110.000 eura. Za to se dobija kredit, a u Finnairovoj školi garantuju da će on moći da se otplati kroz šest godina jer garantuju posao. Ako neko prekine studiranje u tim školama na višim godinama, mora da plati određene penale.“

Dobra hrana za učenike

Vukelić smatra da je vrlo važno i to što finske škole i fakulteti imaju jako dobru hranu.

„Ona je subvencionisana. Svaki učenik od prvog razreda osnovne škole do završetka srednje škole ima pravo na besplatan topli obrok, koji se sastoji od najmanje dvije vrste mlijeka, punomasnog i nemasnog, hljeba i salate i može biti mesni, vegetarijanski ili usklađen s vjerskim i zdravstvenim potrebama. U osnovnoj školi djecu uče da pojedu svoj obrok. Osnovci ne smiju da izlaze van prostora škole tokom cijele smjene. Ručak je organizovan tako da različiti razredi jedu u različito vrijeme kako se ne bi stvarale gužve“, kaže Vukelić.

Izvor: Portal CDM

Pripremio: Ivan Čović

Crna Gora nema zvanični registar osoba s autizma, a u Centru za autizam ta dijagnoza uspostavljena je kod 337 djece.

Međutim, procjene su da oko 4.000 osoba u Crnoj Gori ima neki od  oblikaa iz spektra autizma i da je među njima više osoba muškog pola. 

Prema američkom Centru za kontrolu i prevenciju bolesti (CDC), oko jedan odsto svjetske populacije ima neki od oblika iz spektra autizma, dakle više od 75 miliona ljudi, dok Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) izvještava da svako 160. dijete na svijetu ima autizam. 

Osobe s autizmom, kao ni njihove porodice, ne dobijaju dovoljnu podršku društva i institucija, a položaj je dodatno teži za odrasle s nekim od oblika iz ovog spektra.

Svjetski dan osoba sa autizmom, 2. april, ove godine obilježen je širom svijeta u cilju širenja svijesti o autizmu, sprečavanja diskriminacije i promovisanja njihove inkluzije u društvo.

Autizam traje cijeli život 

Defektološkinja Jana Golubović kaže da je autizam neurorazvojni neki od oblika koji traje čitavog života. 

„Dijete s autizmom je dijete koje zna da voli, ima emocije, voli da se igra i želi da bude uključeno u društvenu zajednicu, koja treba da mu pruži podršku", ističe ona.

Pojašnjava da se u svijetu o autizmu govori od 1980, kada je registrovan prvi slučaj djeteta s autizmom, te da danas imamo mnoge naučne radove koji govore o tome.

Golubović pojašnjava da se ne zna uzrok autizma, ali da se i tada, kao i danas znalo da nastaje u ranom djetinjstvu.

„Do treće godine su svi simptomi ispoljeni, ali ne moraju biti u punoj mjeri izraženi. Autizam obuhvata oštećenje komunikacije, socijalne interakcije i prisustvo stereotipnih obrazaca ponašanja", ističe ona.

Zablude u vezi s autizmom

Golubović kaže da autizam prate brojne zablude, a da je prva bila da nastaje kao posljedica emocionalno hladnih roditelja, pogotovo majki, zbog čega su porodice stigmatizovane.

„Današnja vodeća zabluda je da MMR vakcina izaziva autizam, iako brojna naučna istraživanja govore u prilog tome da nema veze s MMR vakcinom. Roditelji u praksi strahuju da odvedu djecu na vakcinaciju", pojašnjava ona.

Zabluda je, tvrdi, i da je autizam bolest koja se liječi to je stanje koje traje čitavog života. Među čestim zabludama je i do da su samo u pitanju razmažena ili vaspitno zapuštena djeca.

Zapostavljeni odrasli s autizmom

Golubović ističe da je autizam izuzetno složeno oštećenje, te da se zato govori o spektru. Ključno je, kaže, da imamo tri karakteristike koje se odnose na autizam: komnunikaciju, socijalnu interakciju i prisustvo stereotipnih obrazaca ponašanja, dok sam stepen težine varira od osobe do osobe, a postoje brojni faktori (genetski, personalni i sredinski) koji na to utiču.

Defektološkinja kaže da je neophodna edukacija još od vrtića, gdje će djeca učiti o empatiji, ali i socijalna podrška na formalnom i neformalnom nivou. Pojašnjava da su formalna podrška specijalizovani terapeuti, a neformalna porodica, roditelji, prijatelji.

„Kada opisujemo dijete s autizmom jako je bitno naglasiti da je dijete s autizmom na prvom mjestu dijete“, objašnjava ona.

Golubović kaže i da su mnoga naučna istraživanja bazirana na ranoj intervenciji i razvoju djece koja pomažu što boljoj prognozi, šansama za kvalitetniji život. Međutim, tvrdi da su zapostavljena naučna istraživanja odraslih s autizmom, što je ogroman zadatak za praktičare da prate cijeli razvoj djeteta, koji je izuzetno složen.

Kaže da postoje skale, koje govore o četiri ključne kategorije: seksualnost, zapošljavanje, život u zajednici i slobodno vrijeme i rekreacija, na osnovu kojih se prave individualni planovi podrške i vještina za život u zajednici.

Defektološkinja ističe da oko 70 odsto osoba s autizmom razvije pridružena stanja. Pojašnjava da se u školskom uzrastu u oko 30 odsto slučajeva javlja Attention-deficit/hyperactivity disorder (ADHD) (neki od oblika pažnje praćen psihomotornim nemirom), dok u odrasloj dobi imamo povećan stepen osoba koje obole od anskioznosti i depresije, a ta dva stanja često se javljaju zajedno.

Inkluzijom do kvalitetnog života

Sportske i rekreativne aktivnosti za osobe s autizmom su veoma važne, ali odrasli nemaju veliki broj aktivnosti.

Golubović kaže da je sam proces inkluzivnog obrazovanja zaživio, ali iz više faktora nije kao u inostranstvu.

Nastavnici možda nemaju dovoljnu podršku i trebalo bi da se organizuje savjetodavni rad gdje bi defektolozi davali predloge, savjete ili mentalnu podršku. Nastavnici nekada ne znaju ni kako da priđu djetetu, a potrebna je i podrška asistentima roditeljima koji su dio tima za kreiranje individualnog obrazovnog plana i programa.

Defektološkinja naglašava i da djecu do 15 mjeseci ne treba izlagati ekranu, a do pete godine djeca bi trebalo da budu samo sat vremena dnevno izložena ekranima, uz prisustvo roditelja. Zato praktičari obučavaju roditelje za digita.

Znaci na koje treba obratiti pažnju

Stručnjaci navode da postoje neki rani znaci na koje roditelji treba da obrate pažnju.

1. Beba ne brblja i ne gestikulira s oko 12 mjeseci. 

2. Dijete ne izgovara nijednu riječ smisleno s oko 16 mjeseci.

3. Dijete ne koristi fraze od dvije riječi smisleno s oko 2 godine.

4. Ne odaziva se na poziv po imenu do kraja prve godine.

5. Prestanak ili gubitak govora na bilo kom uzrastu;

6. Majci se čini da dijete ne prepoznaje njen glas od 6. mjeseca, pa nadalje.

7. Dijete ne razmijenjuje vokalizaciju s roditeljima posle 6. meseca.

8. Dijete ne gleda ljude u oči.

9. Dijete se ne smeje, ili

10. Dijete djeluje odsutno i kao da vas ne čuje šta mu govorite.

Kasniji simptomi koji se uočavaju

U literaturi se navodi i da postoje i drugi, kasniji znaci, koji bi, takođe, trebalo da budu u fokusu roditelja. Među tim znacima su:
11. Dijete ne pokazuje interesovanje za vršnjačke aktivnosti.

12. Dijete ima poteškoća da stekne prijatelje i uglavnom nema nijednog najboljeg druga.

13. Dijete ne inicira komunikaciju s drugima, uglavnom pasivno stoji pored druge djece.

14. Dijete se ne igra igre pretvaranja i ne igra društvene igre;

15. Djetetov govor deluje kao da govori robot, jezičke konstrukcije su neobične.

16. Preokupacije određenim predmetima, njihovom teksturom, mirisom i slično.

17. Stalno insistiranje na istim stvarima, rituali oko hrane, kupanja, ili

18. Druge ljude doživljavaju kao stvari ili kao alat za zadovoljenje svojih potreba.

Složeno ispostavljanje dijagnoze

Ne postoje specifični medicinski testovi za otkrivanje autizma, već se posmatra ponašanje djeteta u određenim situacijama, rade psihološka testiranja i procjena razvoja, pedijatrijski i neurološki pregled, uz primjenu intervjua s roditeljima.

Tim za dijagnozu iz spektra autizma čine dječji psihijatar, pedijatar, neurolog, psiholog i defektolog-logoped.

Stručnjaci ističu da ranim uključivanjem u intenzivne tretmane dijete pokazuje značajno bolje socijalne i akademske ishode u kasnijem životu.

Tretman autizma sprovodi se primjenom raznih edukativnih, bihejvioralnih i psihoterapijskih tehnika, a primjenom ljekova kada postoje pridruženi neki od oblikai.

Roditeljima se savjetuje da se uvijek prvo obrate dječjem psihijatru kada postoji bilo kakva sumnja o poteškoćama u razvoju govora i jezika, socijalne interakcije ili komunikacije jer se nekada dešava da se djeci stanje dijagnostikuje kao disfazija, odnosno usporeno usvajanje govora i jezika, ili neko drugi.

Izvor: Portal Vijesti

Pripremio: Ivan Čović

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) organizuje jednodnevni Seminar o pristupu pravdi i mehanizmima zaštite od diskriminacije osoba s invaliditetom (OSI), s akcentom na razumne i proceduralne adaptacije.  

Seminar će biti organizovan u četvrtak, 13. aprila 2023, u Podgorici, s početkom u 12.00 časova. O tačnom mjestu održavanja svi zainteresovani biće blagovremeno informisani. 

Cilj održavanja Seminara je unaprjeđenje saradnje u oblastima od zajedničkog interesa, a naročito prilikom ostvarivanja i zaštite prava osoba s invaliditetom, čime se teži uticati na poboljšanje kvaliteta života OSI.

Planirano je da se na Seminaru obuhvate neke od sljedećih tema: Modeli pristupa invaliditetu i njihov uticaj na garancije prava OSI, Izjednačavanje mogućnosti, razumne i proceduralne adaptacije, univerzalni dizajn, Institutut besplatne pravne pomoći i načini komunikacije s OSI.

Trenerice na Seminaru biće izvršna direktorica UMHCG Marina Vujačić i savjetnica u instituciji Zaštitnika ljudskih prava i sloboda Crne Gore Milena Krsmanović Iković.

Seminar će se zasnivati na principima neformalnog učenja, i pored predavanja, sadržaće i diskusiju, razmjenu iskustava iz prakse, prezentacije i različite druge interaktivne metode.

Učešće na Seminaru mogu uzeti zaposleni/e u sudstvu, tužilaštvu, notari/ke, zaposleni/e u organima policije: Ministarstvu unutrašnjih poslova i centrima bezbjednosti, kao i zaposleni/e u inspekcijskim organima.

Ovim putem pozivamo sve zainteresovane da pošalju prijave za učešće na Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli. do 11. aprila do 15.00 časova, a za sva dodatna pitanja organizacione i tehničke prirode, informacije se mogu dobiti na telefone: 020/265-650; 067/801-761 i 069/385-981, radnim danima u vrijeme od 8.30 do 16.00 časova.

Ovo je prvi od ukupno tri seminara koje sprovodimo u okviru projekta P(O)(S)tupc(I)ma do pravde OSI koji je finansijski podržan od strane Ministarstva ljudskih i manjinskih prava, u oblasti zaštite lica sa invaliditetom od diskriminacije i promociju jednakosti.

Stepenišni lift postavljen na šetalištu uz Moraču ni poslije više od godinu dana nije u funkciji, tako da ovaj javni objekat ne mogu koristiti korisnici kolica i osobe sa smanjenom pokretljivošću, jer ima veliki broj stepenica. Lift je i dalje prekriven ceradom i ne služi ničemu. I sve da je u funkciji to znači da korisnici kolica isključivo mogu koristiti samo stranu šetališta ka Sastavcima, jer sa desne ne postoji lift niti rampa. Šetalište uz Moraču otvoreno je 18. decembra 2021. uoči proslave Dana Podgorice. Iz Glavnog grada ni poslije dvije sedmice nije nam odgovoreno zbog čega stepenišni lift ne radi i kada će biti u funkciji. Marina Vujačić, izvršna direktorica Udruženja mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG), kazala je da su šetal ište trebali da prilagode dok se gradilo.

„Dva puta smo im dostavljali da treba da odštampaju uputstva za upotrebu platforme. Takođe, kako nije radila uopšte, treba da se servisira. Na kraju su konstatovali da građani ne znaju čemu služi pa je oni kao kvare. Dostavljali smo im pisane komentare i ponavljali šta treba štampati na informativnom flajeru. Iz Glavnog grada su nam pri je 20 dana tražili izjavu. Napisala sam im da mi je neprihvatljivo da dajem izjavu za objekat koji smo kritikovali na samom početku kako je počeo da se radi jer je u pitanju javna površina. Od starta ga je trebalo učiniti pristupačnim kosom rampom, od materijala koji nije klizajući, koji je čvrst i bezbjedan za upotrebu“, rekla je Vujačić.

Ona je istakla da je tražila od Glavnog grada da ne otvaraju šetalište za upotrebu dok sve radove ne završe.

„Navela sam i da javne površine imaju pravo da koriste svi građani i da ukoliko nije za sve građane jednako pristupačno onda ne može da se otvara. Onda su najavili da će u januaru, februaru prošle godine biti završeni radovi koji se odnose na stepeništni lift, a mi danas dakle 2023. pričamo o objektu koji ne funkcioniše“, ističe Vujačić.

Da se rampa mogla uraditi dok se gradilo šetalište Vujačićka je kao primjer navela kosu rampu u Briselu.

„Pričali su navodno o nekoj visinskoj razlici, kao nemoguće je prilagoditi. Ima primjer u Briselu gdje je kosa rampa izvedena dijagonalno i vizuelno je lijepa. Napravljena je kao dio stepeništa. Trebali su da objave dokument kojim dokazuju da nije moguće uraditi rampu. Nijesu to uradili. Da bi povezali cijelo šetalište morali bi da instaliraju nekolika liftova, jer jedan to ne može. Ali očigledno ne treba mi svuda da idemo, pa je dovoljan lift samo sa jedne strane“,  ističe Vujačić. 

Priredila: Anđela Miličić

Izvor: Vijesti

Prekjuče je u ND Vijesti objavljen tekst Milionske prevare preko osoba sa invaliditetom čija izazvana šteta nije još sanirana, niti može biti, posebno ne jednim gostovanjem u istom ili bilo kojem drugom mediju, nakon što je ovaj tekst, vjerovatno, ispunio svoju namjenu i namjeru zbog koje je i objavljen. 

Malo je tema o kojima se toliko kontinuirano negativno piše kao o zapošljavanju osoba s invaliditetom, a da pri tom naslovi ne glase u stilu: 

- Država ni nakon petnaest godina od usvajanja Zakona nije donijela sve podzakonske akte;

- Svi poslodavci koji ne zapošljavaju osobe s invaliditetom ni dalje ne plaćaju posebne doprinose; 

- Na evidenciji Zavoda za zapošljavanje više hiljada nezaposlenih osoba s invaliditetom; 

- Vlada angažovala konsultantkinje za izradu Analize i dokument označila tajnim;

- Inspekcija iz sopstvenih kancelarija utvrdila da svi poslodavci uplaćuju posebne doprinose; 

- Nakon priče o navodnim zloupotrebama subvencija nije utvrđena nijedna nepravilnost. 

I tako bi moglo ko zna koliko još naslova i tekstova, ali to nije pompezno, neće izazvati čitanost i komentare, iako je svaki naslov istinit. A koga je briga što će naslov, poput ovog od prekjuče, izazvati štetu? Novinara? Zavod za zapošljavanje? Ministarstvo rada i socijalnog staranja? Inspekcije? Državu? Nikoga od njih, naravno. Ovaj i ovakvi tekstovi će samo štetu nanijeti osobama s invaliditetom. I neće biti prvi put. Ako nas ima možda bude posljednji, ali od prekjuče imam osjećaj da ni nas nema i da nijesmo bolje ni zaslužili. Nas, osoba s invaliditetom i organizacija koje zastupaju njihove interese. I ne zbog toga što smo obavezni reagovati uvijek i na sve. Nijesmo, ali niko drugi neće, a onda smo „pogiinuli bez ispaljenoga metka”. Makar desetoro ljudi me je pitalo hoću li reagovati. Izostao je moj odgovor: A hoćete li vi? Izostao je jer mi je trebalo vremena da „dođem sebi” poslije svega. Juče sam bila ljuta. Danas nijesam, ali su osjećaji i razmišljanja potpuno isti. 

Idemo redom: Kada se napiše tekst, čiji je naslov: Milionske prevare preko osoba sa invaliditetom onda će on sigurno biti čitan jer ima i dan danas ljudi koji ne znaju ni da bi nezapošljavanje osoba s invaliditetom i kršenje njihovog prava na rad bila diskriminacija. Jer, otkud nama, poslije svega, pomisao da imamo i da zahtijevamo pravo na rad?! 

Često kažem da se nije mnogo toga promijenilo od Antičke Grčke (Sparta i Mikena) i Hitlera do danas, samo što su današnje metode prema osobama s invaliditetom sofisticiranije, modernije, da pozavidi Hitler ovim „savremenicima”. Ne bacaju nas lavovima i ne spaljuju nas u gasnim komorama, ali nas sistemski uništavaju, potcjenjuju i porobljavuju. 

Dalje se u tekstu navodi da: Poslodavci osobe sa invaliditetom zvanično prijavljuju i na mjesečne zarade od preko osam hiljada eura jer im država uplaćuje 75 odsto ovog iznosa. Budžet lani zbog ovoga izgubio pet miliona eura, a ne pamtim da je novinar pisao o nenamjenskom korišćenju sredstava iz Fonda za profesionalnu rehabilitaciju decenijama unazad, tako da je u jednom trenutku (dok smo pratili redovno prihodnu i rashodnu stranu budžeta) nenamjenski bilo potrošeno preko 64 miliona evra i to za plate, penzije službena putovanja zaposlenih u državnoj upravi, dok osobe s invaliditetom nijesu mogle ostvariti pravo na rad. 

Da, o tome kako su korišćena sredstva je nekadašnji generalni direktor Direktorata za budžet rekao na sjednici jednog Skupštinskog odbora. I nikom ništa, a novinar zaključi da je budžet izgubio. I ne uplaćuje im država 75 odsto zarade, ne svima i ne uvijek, već procenat refundacije zarade zavisi od procenta invaliditeta osobe, pa taj iznos refundacije u drugoj godini može biti i 65 odsto bruto zarade, a u trećoj i svakoj narednoj 50 odsto zarade za sve osobe čiji je utvrđeni invaliditet 50 i manje procenata. 

Dalje se navodi u tekstu: Prevara se ogleda u tome da je osoba sa invaliditetom prijavljena na iznos od 8.456 eura mjesečne bruto zarade, a da od države dobija subvenciju od 75 odsto odnosno 6.342 eura. Ukupni porezi i doprinosi na tu bruto zaradu iznose oko 2.450 eura, tako da tom poslodavcu i osobi sa invaliditetom ostaje čista zarada od 3.900 eura mjesečno. Pa ovaj pasus je za doktorsku disertaciju. I prije inspekcijske kontrole utvrđena je prevara u „istraživačkom novinarstvu”. I novinar zna da ova osoba ništa ne radi i ništa ne zarađuje nego s poslodavcem dijeli iznos zarade, odnosno „slobodni” dio novca, nakon što se „odbije” trošak poslodavca. Jer, zaključio je da toj osobi s invaliditetom i tom poslodavcu ostaje ovaj iznos, a ne samoj osobi s invaliditetom. 

Novinar napisa i da je ova osoba s invaliditetom angažovana kao konsultant „na platu koja je duplo veća od plate predsjednika države i Vlade zajedno.” Predstavnik Zavoda za zapošljavanje u Bojama jutra je izjavio da je u pitanju direktor i da je profit tog poslodavca veliki, čime nije ukazao na zloupotrebu, ali to valjda treba da utvrde nadležni državni organi. Pretenciozan je ovaj pojam „nadležni državni organi‟ za ovakvo stanje u državi i ovakve institucije sistema. 

Nego, da se vratim na ostatak rečenice i poređenje sa zaradom predsjednika države i premijera, a baš bismo se s njima trebali upoređivati na bilo koji način jer, zadužili su nas. Jednom mi je upravo upućen komentar da sam „nezahvalna jer kritikujem Vladu koja mi je dala platu.‟

Valjda ne smijemo ni pomisliti da nečija zarada bude veća od prosječne ili čak od minimalne jer mi smo „nesposobne osobe s invaliditetom‟. I ne trebamo nikada ići naprijed, nego postizati socijalni mir kako se niko izdvajao ne bi. Pa, prosječna zarada od 700 i nešto evra nije zato što svi zaposleni u Crnoj Gori primaju taj iznos, nego zato što imaju hiljade onih koji primaju minimalnu zaradu ili i polovinu minimalne zarade, ukoliko rade polovinu punog radnog vremena, i zato što ima zaposlenih koji primaju zarade od više hiljada evra. 

Nadalje se kaže da je razlika koja je nedostajala Fondu „nadoknađena iz državnog budžeta”, a novinar ne čita Zakon niti navodi da se, osim od posebnih doprinosa, Fond može finansirati i iz državnog budžeta, budžeta lokalnih samouprava, donacija i tako dalje.  

I novinar nastavlja u svom stilu: “Ovaj gubitak je nastao zbog sve većih zarada na koje se prijavljuju osobe sa invaliditetom, kao i rasta broja poslodavaca koja se prijavljuju za ove subvencije.” Na ovom posljednjem dijelu bi pozavidio i prethodni direktor Zavoda koji je, upravo, u Bojama jutra rekao da ga brine sve veći broj poslodavaca, kao da je svrha Zakona zabrana zapošljavanja osoba s invaliditetom, a ne podsticanje zapošljavanja. 

Odgovaram kratko na predložene naslove koji su mogli zamijeniti ovaj štetni naslov, da bi bilo jasno iz čega su nastali i da nijesu proizvoljni: 

Država ni nakon petnaest godina od usvajanja Zakona nije donijela sve podzakonske akte; Državna revizorska institucija je još 2015. utvrdila da Ministarstvo rada i socijalnog staranja nije donijelo sva podzakonska akta. Naravno, ovo smo znali i sami ukazivali više puta, ali je ovdje akcenat na tome da državni organi ne poštuju preporuke date od strane Državne revizorske institucije. 

Svi poslodavci koji ne zapošljavaju osobe s invaliditetom ni dalje ne plaćaju posebne doprinose; Upravo više puta istaknuto u različitim izvještajima Državne revizorske institucije, pa čak i za Ministarstvo rada i socijalnog staranja koje je nadležno za primjenu i za praćenje primjene Zakona. 

Na evidenciji Zavoda za zapošljavanje više hiljada nezaposlenih osoba s invaliditetom; Prije nekolike godine bilo ih je oko 13 hiljada.

Vlada angažovala konsultantkinje za izradu Analize i dokument označila tajnim. Postoje tekstovi i reagovanja organizacija osoba s invaliditetom ovim povodom. Cilj je bio da se dobije dokument kao osnova za buduće izmjene i dopune Zakona, posebno u dijelu statusa Fonda za profesionalnu rehabilitaciju, čije smo osnivanje kao posebnog pravnog lica tražili nebrojeno puta kako se sredstva ne bi koristila nenamjenski i kako bi se efikasnije koristila. 

Inspekcija iz sopstvenih kancelarija utvrdila da svi poslodavci uplaćuju posebne doprinose; Iz inspekcije rada su prije nekoliko godina naveli da „na osnovu inspekcijskog nadzora nije utvrđeno da poslodavci ne poštuju Zakon u dijelu plaćanja posebnih doprinosa‟, a na Zahtjev za slobodan pristup informaciji iste godine odgovorili su nam da ne postoje evidencije o nadzorima ovog tipa. Dakle, zaključila je inspekcija iz sopstvenih kancelarija. 

Nakon priče o navodnim zloupotrebama subvencija nije utvrđena nijedna nepravilnost; O čuvenom vozaču čija je zarada preko 1000 evra se pričalo dvije godine dok nije otišla inspekcija u nadzor i nije utvrdila nijednu nepravilnost. Onda se ućutalo. 

I da sumiram, a bilo bi zaista još dosta toga što treba obuhvatiti. 

Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju lica sa invaliditetom, kao poseban zakon, postoji zbog činjenice da Zakon o radu, kao opšti akt, nije i ne može postići izjednačavanje mogućnosti i ne može ispraviti društvenu i istorijsku nepravdu i diskriminaciju koje trpe osobe s invaliditetom prilikom zapošljavanja i na radnim mjestima. Nema tu nikakve humane namjene, kako u svojoj izjavi reče predstavnik Zavoda i kako je prije nekoliko godina izjavio tadašnji premijer, kada je nakon što se zaposlila jedna osoba s invaliditetom u Vladi, izjavio da je posao nagrada za osobe s invaliditetom, a u tekstu je pritom objavljen procenat njenog oštećenja (vida, u ovom slučaju). Jer, trebalo je aplaudirati premijeru na „humanom činu.‟

Jeste, hvala Vladi Crne Gore, da ne zaboravim. 

I nije slučajno što najveći broj prijavljene diskriminacije se odnosi, upravo, na oblast rada i zapošljavanja jer posljedice koje trpe osobe s invaliditetom, pa i njihove porodice, su ekonomske i utiču na lošiji standard života, a takvu vrstu nepravdi niko ne trpi jer ako ćuti nema šta izgubiti, ni posao, ni novac, ni sredstva za život, ili bolje reći, sredstva za preživljavanje. 

Ljudi, uglavnom, ćute i trpe jer se plaše posljedica, gubitka posla, mobinga, diskriminacije u nekoj drugoj oblasti, ili nemogućnosti ostvarivanja nekog od prava, ali kada smatraju da ništa od toga ne mogu izgubiti jer nijesu dobili ni posao, pa time ni zaradu, ni prihode, onda se pobune. 

Ali, ovom sistemu je i dalje osnovna parola: Drž’te lopova, u stilu one moje davnošnje rečenice da mi sistem liči na to da će prije zatvoriti market ukoliko se desi pljačka, nego što će privesti i sankcionisati onoga ko ga je opljačkao kako on to više ne bi radio i kako bi se i ostali teže usudili. Jer, lakše je zatvoriti market da se nema gdje krasti. 

Marina Vujačić

Ministarstvo javne uprave u saradnji s Ministarstvom prosvjete i M:tel kompanijom kao generalnim sponzorom, povodom obilježavanja Međunarodnog dana djevojčica u ICT (Information and communications technology, or technologies).

Međunarodni dan djevojčica u ICT (Girls in ICT Day 2023), organizuje takmičenje za najljepšu priču ili video na temu Djevojčice će osnažiti ICT budućnost.

Zemlje članice Međunarodne unije za telekomunikacije obilježavaju Međunarodni dan djevojčica u ICT posljednjeg četvrtka u aprilu.

Takmičenje  je zamišljeno kao podrška djevojčicama da ovladavaju ICT tehnologijama, s obzirom  na njihov značaj u savremenom svijetu. Cilj je mijenjati shvatanje ICT zanimanja kao dominantno muškog izbora.

Pravo učešća na Takmičenju imaju učenice sedmog i osmog razreda osnovnih škola  Crne Gore.

Foto priča ili video treba da predstavlja kreativan oblik izražavanja na zadatu temu, uz tekst koji prati vizuelnu formu.

Video ne smije biti duži od dva minuta, niti kraći od 30 sekundi.

Foto priča ili video treba da obuhvati poznavanje i razumijevanje teme, izrazi kreativnost i bude jasan i stilski prikladan prikaz na zadatu temu.

Takmičenje je otvoreno od 3. do 20. aprila 2023.

Foto priču ili video s podacima učenice (ime i prezime, razred, škola, kontakt) i mentora (ime i prezime, kontakt) potrebno je dostaviti s e-mail adrese škole, najkasnije do 20. aprila, s naznakom „Za Takmičenje Ministarstva javne uprave Djevojčice će osnažiti ICT budućnost, na e-mail adresu Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli..

IZBOR RADOVA 

Stručna Komisija vršiće pregled i izbor najboljih radova. Glavni kriterijum za ocjenjivanje je kreativni odgovor na temu u svijetlu doživljaja modernih tehnologija.

Autorke tri najbolja rada biće nagrađene vrijednim nagradama:

I nagrada – telefon Samsung;

II nagrada – pametni sat; 

III nagrada – pametni sat. 

Nagrade će biti dodijeljene 27. aprila, na Međunarodni dan djevojčica u ICT.

Imena učenica autorki najboljih radova na takmičenju za najljepšu foto priču ili video na temu Djevojčice će osnažiti ICT budućnost biće objavljena dva dana ranije.

Dobitnice i javnost biće blagovremeno obaviješteni o svečanoj dodjeli nagrada i svim detaljima tim povodom.

Izvor: Portal Vlada Crne Gore

Pripremio: Ivan Čović