Disability

Disability

Nevladine organizacije koje su pokrenule apel protiv Predloga zakona o socijalnoj i dječijoj zaštiti smatraju da on ne može u dovoljnoj mjeri biti popravljen predloženim amandmanima Socijaldemokratske partije i Hrvatske građanske inicijative, pa su ponovo apelovale na poslanike da danas ne glasaju za predloženi zakon.

Pismo za poslanike/poslanice je u nastavku.

“Poštovani,

ponovo Vas pozivamo da razmislite o tome da li ćete glasatiza Predlog zakona o socijalnoj i dječijoj zaštiti, za koji oko 7,7 hiljada građana i preko 50 nevladinih organizacija smatra da nije dobro rješenje i da ima pretjerane manjkavosti. Nadamo se da toopravdava naše nastojanje da ovo pismo pročitate do kraja.

Iako je amandmanima SDP-a i Hrvatske građanske inicijative napravljen određeni pomak u odnosu na tekst Predloga zakona, u tekstu su i dalje ostalamnogaloša rješenjakoja treba mijenjati da bi Crna Gora opravdala svoja ustavna opredjeljenja za socijalnu pravdu, podsticanje rađanja i suzbijanje diskriminacije. U protivnom, ovakvim zakonom će se izazvati potpuno suprotni efekti.

SDP je predložio da se poslodavcu osobe na porodiljskom odnosno roditeljskom odsustvu refundira iznos do najviše dvije prosječne zarade u Crnoj Gori u prethodnoj godini. Iako ovaj predlog spašava one koji zarađuju do dvije prosječne plate u Crnoj Gori, a kojih je najviše, on je besmislen u principijelnom smislu – državi neće donijeti značajnu uštedu, a izvesno će ugroziti položaj najuspješnijih žena u našem društvu – koje će posredno biti kažnjene zbog toga što su uspjele da zasluže toliku platu i odluče se na rađanje djece. Ograničavanjem iznosa za refundaciju zarada roditeljima na porodiljskom odnosno roditeljskom odusustvu na jednu ili dvije zarade neće se eliminisati eventualne zloupotrebe i postupanja na štetu državnog budžeta, ali će se izvjesno podstaći diskriminacija.

Umjesto predloženog kažnjavanja poslodavca zbog odluke da zaposli trudnicu četiri mjeseca prije njenog porođaja (do tri mjeseca prije otvaranja porodiljskog bolovanja) tako što mu država uopšte neće refundirati naknadu zarade koju je dužan da isplaćuje trudnici prije, odnosno majci ili ocu poslije porođaja, SDP je predložio da se poslodavcu nadoknadi 30% zarade. Potpuno se protivimo i ovom predlogu, jer se i njime suzbija zapošljavanje trudnih žena u svakom slučaju, što ne bi smio biti cilj ovog zakona! Ovakav predlog u osnovi znači kršenje prava na rad i diskriminaciju žena. U praksi će se tako neopravdano obeshrabriti zapošljavanje onih mladih žena, koje su radile na određeno vrijeme. Iz istih razloga ne podržavamo predlog da se na bilo koji način kazne poslodavci koji zaposle trudnu ženu od 6 do 12 mjeseci prije njenog odlaska na trudničko bolovanje. Upozoravamo ponovo da će ovakva rješenja potpuno izvjesno obeshrabriti poslodavce da zapošljavaju mlađe žene i onemogućiti ostvarivanje rodne ravnopravnosti u praksi, za šta se Vlada inače zalaže, ali očigledno samo deklarativno.

Pozitivnim ocjenjujemo povećanje iznosa naknade za nezaposlene porodilje. Međutim,visinu socijalne pomoćije neophodno uskladiti sa troškovima života u Crnoj Gori, a ne po modelu koji kombinuje procente rasta odnosno pada tih troškova i zarada. Na primjer, zarade u Crnoj Gori bilježe pad, a i kada imaju pozitivan trend kretanja, on je mnogo manji od troškova života. To bi moglo značiti da će, posebno sada dok traje kriza, iznos socijalnih davanja da se smanji.

Pozdravljamo amandman da se dječiji dodatak ne ograničava samo na troje djece u porodici,već da ga dobijaju sva djeca, međutim moramo da primjetimo da dječji dodatak 3 mjeseca godišnje moguće neće primati djeca radno sposobnih roditelja kojima se u tom periodu predlogom zakona ukida socijalna pomoć (član 29 i 42 Predloga). Takođe smatramo da iznos dječijeg dodatka treba povećati i obezbjediti da on progresivno raste za svako naredno dijete, kao npr. u Sloveniji.

Predlog da se lična invalidnina po osnovu ”teškog invaliditeta” prevede na ”invaliditet od 70%” nije u redu zato što se licem sa teškim invaliditetom prema Zakonu o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju lica s invaliditetom, smatra lice koje ima najmanje 50% invaliditeta, pa nema opravdanja da se isključi pravo na invalidninu svim osobama sa invaliditetom od 50-70%.Takođe, neopravdano je to pravo vezati uz radnu sposobnost, suštinski protivno definiciji invaliditeta iz Preambule Konvencije UN-a o pravima osoba s invaliditetom. I u tom smislu i svemu ostalom podržavamo predloge amandmana na Predlog zakona Udruženja mladih sa hendikepom Crne Gore i Savez slijepih Crne Gore.

Posebno smo zaprepašćeni tolerancijom svih članica vladajuće koalicije prema članu 29 Predloga zakona, na koji nijesu amandmanski djelovale, a kojim se radno sposobnim nezaposlenim roditeljima pravo na osnovnu socijalnu pomoć – materijalno obezbjeđenje – potpuno uskraćuje tri mjeseca godišnje! Ovim zastrašujućim članom se kažnjavaju svi socijalno ugroženi koji se ne zaposle u zemlji u kojoj raste nezaposlenost i trenutno iznosi 14 odsto!Na ovaj način će se izvjesno podstaći i siromaštvo i siva ekonomija, sa posebno pogubnim posljedicama po djecu.

Ovim zakonom se ne rješava problem beskućnika, niti im se obezbijeđuju minimalna skloništa.

Apelujemo na Vas da razmislite o posljedicama ignorisanja svih navedenih nedostataka postojećeg Predloga i podnijetih amandmana i ne glasate za takva rješenja.”

Srdačno,

Akcija za ljudska prava
Tea Gorjanc Prelević
Udruženje Roditelji
Kristina Mihailović
Centar za ženska prava
Maja Raičević
Unija slobodnih sindikata Crne Gore
Srđa Keković
SOS telefon Nikšić
Nataša Međedović
ANIMA,Kotor
Ljupka Kovačević
Sigurna ženska kuća
LjiljanaRaičević
Juventas
IvanaVujović

Više o ovome saznajte ovdje.

Izvor: http://www.pcnen.com

četvrtak, 06 jun 2013 11:49

Rađanje

Kako ću proći kroz porođaj sa mojim invaliditeom?


Prirodno je da se osećaš anksiozno u vezi rađanja – bez obzira da li imaš invaliditet ili ne. Žena može biti zabrinuta oko bola, potencijalnih komplikacija, ili jednostavno zbog činjenice da donosi ljudsko biće na svet! Međutim, zapamti, žene prolaze porođaj od početka vremena. To je prirodan proces, pa veruj u svoju sposobnost da se možeš nositi sa tim. Iako je proces porođaja isti za žene s invaliditetom kao i za žene koje ga nemaju, možda ćeš morati da uzmeš par stvari u obzir zbog tvog invaliditeta - navodi se iz izvora.
Porađanje je teško za svaku ženu i može ti pomoći ako imaš svog partnera, prijatelja/prijateljicu ili člana porodice kraj sebe, jer ti oni mogu dati sigurnost tokom tog procesa. Ako imaš oštećenje sluha ili poteškoća u komuniciranju ova osoba takođe može biti kanal komunikacije između doktora/doktorice i tebe koja će se pobrinuti da razumete jedno drugo. Zdravstveni radnici možda ne znaju znakovni jezik što može otežati komunikaciju sa ženom oštećenog sluha. Ponekad, žene sa povredom kičme nisu obaveštene o mogućnosti pojave disrefleksije tokom porođaja, što može biti fatalno ako se ne prati.

Ako se brineš da će tvoj invaliditet uticati na proces rađanja, informiši se o tome kako možeš učiniti taj proces što je moguće više prijatan. Pričaj sa osobom koja će te porađati, objasni sve potrebe ili brige koje imaš. To će mu/joj omogućiti da ti pomogne prilikom porođaja na najbolji mogući način.

Kako ću znati kada počinje porođaj?


Porođaj obično počinje posle 8. meseca trudnoće. Tokom ovog perioda beba će se spustiti niže u tvom stomaku i možda će ti biti lakše da dišeš. Tokom poslednjih par nedelja trudnoće možeš osetiti da ti se materica steže par puta na dan ili možda samo par puta nedeljno. Taj osećaj je samo vežba kontakcija, ne pravi porođaj. Može biti čudno i trajati par minuta, ali obično ne boli i nema ponavljajuće šeme. Ako imaš oduzetost donjih ekstremiteta i nemaš osećaj u predelu stomaka, verovatno ćeš ipak moći da prepoznaš kada beba bude spremna da izađe napolje. Oduzetost može sprečiti da osećaš bol, ali tvoja materica će imati drugačiji osećaj, dajući ti do znanja da si u finalnoj stazi trudnoće.
Postoje tri glavna znaka koje ti telo može dati kada krene porođaj (možda se i ne dese uopšte i mogu da se dese bilo kojim redom) – providna ili ružičasta sluz iz vagine, voda koja izlazi iz vagine kada vodenjak pukne; kontrakcije i početak bola u stomaku. Tokom kontrakcije materica se steže i postaje tvrda, a onda se opušta i postaje mekana. Na početku, kontrakcije mogu nastupati sa razmakom od 10, 20minuta ili više. Kada kontrakcije postanu regularne (vreme između svake je približno isto) pravi porođaj počinje. Kontrakcije su obično bolne, ali ako nemaš osećaj u stomaku obično možeš videti ili osetiti promene jer stomak postaje veoma tvrd tokom kontrakcije, a zatim ponovo mekan. Ako imaš prilično visoku povredu kičme, možeš dobiti iznenadno i opasno povećanje krvnog pritiska sa jakim glavoboljama i teškim znojenjem tokom porođaja. Ako iskusiš bilo koji ili sve od ovih simptoma, kontaktiraj svog/svoju doktora/doktoricu ili babicu odmah – tvoja beba je na putu.

S obzirom na moj invaliditet, hoću li morati da se porodim operacijom?


Žene s invaliditetom kao i žene bez invaliditeta mogu poroditi svoju bebu putem operacije. Ali nije ispravno pretpostavljati da će trudnica s invaliditetom biti u mogućnosti da se porodi samo putem operacije. Invaliditet ne znači da je tvoja materica oštećena. Čak i ako imaš oduzetost donjih ekstremiteta postoji šansa da će tvoja materica moći da se kontrahuje i izgura bebu napolje.
Međutim, postoje slučajevi kada tvoj invaliditet znači da vaginalni porođaj može biti malo teži. Ako imaš cerebralnu paralizu, reumatski artritis ili ozbiljne grčeve u mišićima – stanja koja te sprečavaju da raširiš svoje noge – onda će ti možda trebati nečija pomoć da ti drži noge razdvojene dva do tri sata, ili da se porodiš putem operacije. Slično, ako si žena malog rasta, tvoje karlične kosti možda nisu dovoljno široke da bi beba mogla da izađe sigurno bez operacije. Žene sa visokom povredom kičme su u riziku da dobiju disrefleksiju (smrtonosno i iznenadno povišenje krvnog pritiska) zbog čega porođaj putem operacije može biti savetovan. Konsultuj se sa svojim zdravstvenim radnikom/zdravstvenom radnicom ili doktorom/doktorkom oko mogućih opcija porođaja i donesi odluku zasnovanu na tome šta je najbolje za tebe i tvoju bebu.

Od kada sam se porodila osećam se veoma tužno. Rečeno mi je da je to zbog mog invaliditeta – da li je to tačno?


Većina žena oseća čitav raspon jakih emocija nakon porođaja – većinu vremena, ova osećanja su potpuno bezopasna i uzrokovana ne samo promenom u njihovim životima, već i hormonalnim promenama u njihovim telima. Nova majka može biti tužna ili zabrinuta nekoliko dana, nedelja ili čak meseci i ostali ljudi oko tebe koji ne razumeju to mogu pripisati ova osećanja tvom invaliditetu – naročito ako ti je teško da se brineš o sebi ili bebi.
Ponekad, ove hormonalne i životne promene mogu rezultovati promenama raspoloženja i čak dovesti do nemirnosti, manjka sna, paranoje, konstantne tuge i suza ili promenama u ishrani. Nekim majkama je čak teško da osete ljubav prema svojoj bebi. Ovaj osećaj (tj nedostatak osećaja) može učiniti da se žena oseća ne samo nesrećno nego i ekstremno krivom. Intenzivan osećaj depresije nakon porođaja se zove post-porođajna depresija. Žene koje su iskusile ovakve osećaje pri prethodnom porođaju imaju veće šanse da se opet osećaju tako. Kao i sve druge žene koje prolaze kroz post-porođajnu depresiju, osećaćeš se bolje ako možeš da popričaš sa nekim oko toga kroz šta prolaziš. Razgovor sa doktorom/doktoricom ili savetnikom/savetnicom takođe može pomoći.

Svakoj ženi treba fizička nega, emocionalna podrška i ljubav nakon porođaja, bez obzira na to da li ima invaliditet ili ne i ne treba da se plašiš da zatražiš pomoć kada ti je potrebna - navedeno je u saopštenju za zdravlje žena s invaliditetom.

Više o tome pogledajte ovdje.

U Crnoj Gori ne postoji Centar za osobe sa autizmom, nema ni stručnjaka za dijagnozu te bolesti, kao ni podataka koliko osoba živi sa autizmom. U Udruženju za pomoć tim osobama kažu da dodatno otežava to što se roditelji često suočavaju sa brojim predrasudama i odbacivenjm okoline. Žana Bulajić iz Nikšića, majka je dvadesetdvogodišnje Maje kojoj je u Beogradu dijagnostifikovan autizam kada je imala samo tri godine. Priča da je tada vjerovala u čuda. Suočavanje sa realnošću počelo je kada se vratila iz Beograda - govori u saopštenju.

Kako navode: "Ovdje u Crnoj Gori nijesmo imali neka iskustva u praktičnom radu, defektološkom, psihološkom. Mnogo kasnije preko Udruženja, preko razgovora sa roditeljima, milslim da nam je to najviše pomoglo kako i kuda da krenemo, kako da se nosimo sa tim", prisjeća se Bulajić. Kasnije je, priča Žana, dosta čitala i učila o autizmu. Priznaje da je bilo teško suočiti se reakcijom okoline.

"Suočavate se sa raznim pogledima, okretanjima, neshvatanjima, onda ste tužni, onda mislite pa kažete, ko je vama najvažniji, vaše dijete. Kasnije to nisam ni primjećivala, jer sam uvijek govorila pa problem je u njima, oni imaju problem, ja ga nemam", kaže ona. U svemu je Žana uvijek mogla da računa na podršku porodice. Ova hrabra žena kaže da je uprkos životnim teškoćama uspjela da nađe snage da se bori. Ono što osjeća prema Maji je, kaže, nešto posebno.

"Maja je dijete koje izvuče iz vas one najljepše osobine, ono najljepše što imate ona iz vas izvuče, toplinu, ljubav, sve", kaže Bulajić. Pored Maje ne zna se koliko je još u Crnoj Gori osoba sa autizmom. U Udruženju koje se bavi tom populacijom kažu da kod nas ne postoji evidencija oboljelih. Crna Gora je jedina država u regionu, koja nema centar za autizam.

"Bilo je otvoreno odjeljenje za autizam, i to je treće odjeljenje u ondašnjoj SFRJ , prvo Beograd, zatim Zagreb i mi smo bili treća republika , nažalost kod nas se stvari nijesu odvijale u tom smjeru da se išlo u korak, zbog toga što ste stalno imali neki otpor", kaže Tatjana Selhanović. Rezultati su često malo vidljivi ili su negdje nevidljivi, ali ogromnim radom, kaze Selhanović, može jako mnogo da se postigne, pogotovo ako se krene sa ranom dijagnostikom od 6 do 7 mjeseci.

"Kasno se dijagnoza uspostavi , negdje bježanje roditelja da se na vrijeme javi, obzirom da su sva djeca u obavezi da prime vakcinu, mislim da bi pedijatri morali, to je prvi kontakt, da prepoznaju rani autizam, već poslije treće godine ne govori se o ranoj dijagnostici", objašnjava Selhanović. Da bi trebalo poboljšati uslove za razvoj djece sa autizmom poručuju iz UNICEF-a. Moraju se, kažu, ojačati sistem ranog otkrivanja i procjene autizma kod djece."

"Moramo da se pozabavimo raznim predrasudama, koje društvo ima za djecu sa invaliditetom. Ostaje dosta toga da se uradi, da ojačamo školske kapacitete, u dnevnim centrima, da obezbijedimo to da sva djeca u svim zajednicama mogu da uče i da se igraju da im to pravo nije uskraćeno", kaže Bendžamin Perks iz UNICEF-a. Naše sagovornice kažu da je u čitavoj priči dobro to što je nedavno izglasan zakon da roditelji djece sa autizmom imaju pravo da sa 20 godina radnog staža odu u penziju. Dobro je i što u Crnoj Gori sada ima šest dnevnih centara za djecu sa posebnim potrebama.

"U dnevnom centru je karakterističan rad, djeca konstatnno kruže, od jednog stručnjaka do drugog. Svi su mobilni i anmirani, kroz različite oblike rada sa njima", objašnjava vaspitačica Rajna Delić. Ipak u dnevnim centrima mogu da borave samo osobe mlađe od 27 godina, starijima opet ostaju porodice od čije snage i upornosti zavisi i njihov život. Video zapis možete pogledati ovdje.

Objavljeno na Atlas TV, 13. marta 2013.

Ova terapija kod osoba sa oštećenjem sluha smanjuje osjećaj izolacije, podstiče interakciju sa drugima, a kod osoba sa oštećenjem vida poboljšava sliku o vlastitom tijelu, ličnu svijesti i motoričke sposobnosti.

Jedna novost: Ples, ritmično pokretanje tijela prema ritmu muzike, prati nas od djetinjstva. Plesni pokreti kod djece razvijaju ravnotežu, kvalitet dodira, osjećaj za sopstveni pokret. U Hrvatskoj i cijelom svijetu sprovode se euritmijske radionice za djecu i odrasle. Euritmija je izvedbena umjetnost ili umjetnost pokreta i terapijska metoda koju je osmislio Rudolf Steiner. Temelji se na pokušaju da zvuk i govor pokušavamo izraziti kroz pokrete tijela, pri čemu svako slovo i glas imaju poseban pokret, kako se navodi iz izvora.

Terapije umjetnošću


Marian Chace jedna od začetnica moderne plesne terapije,  koja je priznata 40-tih godina 20.vijeka, pod uticajem rada Carl Jung. Vjerovala je da su tijelo i um međusobno povezani. I sama plesačica uočila je kod polaznika svojih plesnih radionica terapeutske efekte plesa, te se u suradnji s ljekarima i psihijatrima  počela baviti liječenjem pacijenata sa psihičkim poteškoćama ili oboljenjima. Plesna terapija spada u art terapije (terapije umjetnošću). U Soči, gradu domaćinu XXII Zimskih olimpijskih igra, održana je predstava čiji autori su djeca sa invaliditetom, njihov pogled na svijet je pokazao koliko art terapija (pisanje) daje kvalitetne rezultate. Djevojčica koja nakon operacije na kičmi ponovno uči hodati, svjesna svojih ograničenja planira svoju  budućnost komediografa. Dječak sa teškim oblikom cerebralne paralize od malena u invalidskim kolicima pisao je o sportu koji misli da najbolje poznaje iako samo iz pozicije gledaoca. Mnoga djeca raznih vrsta tjelesnih i mentalnih oštećenja pišući za ovu predstavu povjerovali su u svoje mogućnosti i pomakli sopstvene, ili društvom nametnute granice. Mali Aleksej Novikov nema obje ruke, voli slikanje i uvjeren je da će ostvariti svoj san i postati slikar. To je moguće. U Hrvatskoj i svijetu imamo veliki broj ljudi koji slikaju nogama ili ustima. Ova predstava imala je uticaj art-terapije na gledaoce  koji su od djece sa invaliditetom naučili koliko hrabrosti i strpljenja treba u svakodnevnim životnim situacijama.

Plesna terapija uspješna je kod raznih vrsta invaliditeta:

Autizam – terapija plesom omogućava da se razviju kognitivne sposobnosti(način na koji ljudi uče, percipiraju, dosjećaju se i razmišljaju o informacijama) i osjećaj prihvaćenosti;

Prihvatanje invaliditeta-plesom se razvijaju bolje organizacijske sposobnosti, razvija se osjećaj kontrole, povjerenja i stieče nadahnuće za dalji život (praktikuje se i ples u kolicima);

Mentalna retardacija-poboljšava pacijentovu sliku o svome tijelu, razvijaju se socijalne vještine, koordinacija, motorika, podstiče se komunikacija;

Osobe sa oštećenjem sluha - smanjuje se osjećaj izolacije, podstiče se interacija s drugima;

Osobe sa oštećenjem vida - poboljšava se slika o vlastitom tijelu, lična  svijest i motoričke sposobnosti - starije osobe-pruža socijalnu interakciju, izražavanje, tjelovježbu, ublažava strah od samoće i izolovanosti;

Poremećaji u prehrani-mijenja iskrivljene slike o tijelu, pomaže kod rješavanja destruktivnog ponašanja;

PTSP- isprepliće se sadašnjost i prošlost na sigurnom mjestu što pomaže kod suočavanja sa bolnim sjećanjima;

Parkinsonova bolest - smanjuju se tjelesne disfunkcije, poboljšavaju se motoričke sposobnosti, ravnoteža, korištenje udova;

Trudnoća - za opuštanje, smanjenje anksioznosti, svladavanje tehnika disanja, izgradnju samopouzdanja.

Buđenje novih osjećaja


Čovjek je emocionalno biće, svaka tjelesna promjena prvo se dešava u svijesti. Riječima se ponekad može sakriti ono što mislimo i osjećamo, ali tijelo koje je mudrije od uma svojim načinom držanja, disanja, hodanja manifestuje  stvarno stanje. Naše tijelo kao i cijeli kosmos sastavljeno je od velikog broja jedinica koje se udružuju u različita tkiva i organe povezane duhom. Kada se koja od tih jedinica izgubi ili prekine vezu s onim što ih drži na okupu i omogućuje njihovo djelovanje, nastaje bolest.

Terapija plesom pogodna je za sve uzraste i nivoe fizičkih sposobnosti, najčešće se odvija u centrima za mentalno zdravlje, zdravstvenim i obrazovnim ustanovama, staračkim domovima uz pomoć terapeuta, ali možete plesati i sami. Neka tijela su toliko začahurena, zatvorena pod emocionalnim teretom, da klasična psihoterapija nije dovoljna. Kod terapije plesom nije važno zna li čovjek plesati, jer u ovoj terapiji važno  je da ples odražava ono što je potisnuto u čovjekovoj unutrašnjosti. Svaki novi pokret može probuditi nove osjećaje, radom na osjećajima može se uticati na slobodniji pokret tijela, fizičkim izražavanjem i osvještavanjem napetosti možemo razbiti vlastite tjelesno-emocionalne okove, osloboditi se zakočenosti i doći u kontakt sa vlastitom vitalnom snagom i energijom, čime svome tijelu i srcu  dajemo prostor za nove početke i nova iskustva.

Izvor: http://www.in-portal.hr/


Pripremila: Sandra Nedović

petak, 12 jul 2013 11:40

Terapijsko jahanje i hipoterapija

Hipoterapija pozitivno djeluje na normalizaciju mišićnog tonusa, povećava obim pokreta, kontroliše držanje tijela, poboljšava koordinaciju, ravnotežu, cirkulaciju i disanje, pojačava koncentraciju i pažnju. Dokazano je da pozitivno djeluje na učenje, motoriku, poboljšava koordinaciju oko-šaka, vidnu i prostornu percepciju te djeluje blagotvorno s emocionalnog, psihološkog, socijalnog i edukativnog aspekta.

Američki antropolog David Anthony tvrdi kako je jahanje iz temelja promijenilo koncept ljudske pokretljivosti, zauvijek promijenilo način ratovanja, pomaknulo granice, nedostupne stvari učinilo dostupnima. Ne zna se tačan početak  terapijskog jahanja, ali još u drevnoj Grčkoj nailazimo u djelima poznatih filozofa Hipokrata (460-377. prije Krista), Merkurialisa i Tissota  tvrdnje da je hod konja najbolja terapija te sredstvo za poboljšanje zdravlja i kvalitete života osoba s invaliditetom.

Trodimenzionalni pokreti konja


Prvu studiju o značenju jahanja kao terapije napisao je 1875. godine francuski ljekar Cassaign koji je koristio jahanje kao tretman za različite bolesti i zaključio da je jahanje korisno u liječenju nekih vrsta neuroloških poremećaja, gdje je poboljšalo držanje, ravnotežu, koordinaciju pokreta i psihološko stanje. Tokom prvog svjetskog rata Engleska bolnica Oxford koristila je jahanje kao oblik terapije ranjenih engleskih vojnika. Britanski fizioterapeuti nastavili su istraživati mogućnosti jahanja za sve oblike invaliditeta te je uz podršku kraljevske porodice 1969. godine osnovana The Britishh Riding for the Disabled Association (RDA)-Britansko udruženje terapijskog jahanja. U SAD-u iste godine osnovano je američko udruženje za terapijsko jahanje The North American Riding for the Handicapped Association (NARHA), iz kojeg je 1992. godine proizašlo američko udruženje za hipoterapiju (AHA) koje 1999. godine vrši prvi ispit za hipoterapeute. Terapijsko jahanje u Skandinavskim zemljama javlja se 1946. godine nakon dvije velike epidemije dječje paralize (poliomyelitis). Popularizaciji i razvitku jahanja za osobe s invaliditetom značajno je doprinijela Lis Hartel, koja je s djelomično paralizovane obje noge, posljedica dječje paralize, prva žena koja je osvojila olimpijsku medalju 1952. (Helsinki) i 1956. (Stockholm) na Ljetnim olimpijskim igrama u dresuri. L. Hartel i fizioterapeut Ulla Harpoth radile su na širenju terapeutskih škola jahanja.

Konj, najbolji čovjekov prijatelj


Hipoterapija (grčki hippos-konj) je oblik medicinskog liječenja gdje se za postizanje terapijskog cilja koriste trodimenzionalni pokreti konja. Posebno obučeni fizioterapeuti, radni i govorni terapeuti koriste ovaj oblik liječenja za djecu i odrasle koji imaju poteškoće u kretanju. Hipoterapija pozitivno djeluje na normalizaciju mišićnog tonusa,  povećava obim pokreta, kontroliše držanje tijela, poboljšava koordinaciju, ravnotežu, cirkulaciju i disanje, pojačava koncentraciju i pažnju. Pored uticaja na fizičko zdravlje dokazano je da pozitivno djeluje na učenje, motoriku, poboljšava koordinaciju oko-šaka, vidnu i prostornu percepciju te djeluje blagotvorno sa emocionalnog, psihološkog, socijalnog i edukativnog aspekta. Korisnik ove terapije sjedi na konju bez sedla, na taj način se bolje prenose ritmičke oscilacije koje simuliraju pokrete karlice kod ljudi. To je izuzetno dobra vježba karlice i trupa, što osobama koje se kreću otežano ili pomoću invalidskih kolica predstavlja izvanrednu terapiju kao dopunu standardnim terapijama. Hipoterapija uglavnom prethodi terapijskom jahanju. Nakon što korisnik zadovolji ciljeve hipoterapije, nastavlja s terapijskim jahanjem koje predstavlja rekreacijsko jahanje za osobe s invaliditetom.

Druženje s konjem ima pozitivan uticaj na psihu, jača samopouzdanje i stvara osjećaj pripadnosti grupi


Terapijsko jahanje izvodi se uz pomoć edukovanog instruktora jahanja i volontera koji vode konja i hodaju pored jahača. Korisnici terapijskog jahanja uče jahati koristeći verbalne i fizičke signale poput svakog drugog jahača. Kretanje je kod zdravih osoba automatska radnja, ali kada je osobi ograničen ili potpuno oduzet opseg pokreta, jahanje najuspješnije simulira hodanje. Pokret koji se prenosi sa leđa konja na jahača, šalje impulse ljudskom tijelu, organizam ih prepoznaje, reaguje  na njih i pored simulacije kretanja, jahanje poboljšava pokretljivost zglobova, reguliše tonus mišića, smanjuje spasticitet, zahtjeva koordinaciju tijela kako bi konj poslušao jahačevu zapovijed. Uz navedeno druženje s konjem i boravak u prirodi ima pozitivan uticaj na psihu, jača samopouzdanje, stvara osjećaj pripadnosti grupi, što je važno kao fizioterapija.

Samopouzdanje i osjećaj slobode


Hipoterapija i terapijsko jahanje preporučuje se osobama koje imaju dijagnozu cerebralne paralize, multiple skleroze, paraplegije, reumatoidnog artritisa, mišićne distrofije, spine bifide, pomaže kod mentalnih bolesti, Daunovog sindroma, autizama, uspješno smanjuje posljedice traumatskih ozljeda mozga. Ne preporučuje se osobama sa iskrivljenjem kičme većim od 30 posto, osobama koje boluju od artroze i iščašenja kuka,  te kod težih oblika osteoporoze i patoloških lomova kostiju, osobama koje pate od hemofilije, dekubitusa (otvorene rane), nekontrolisanih epileptičnih napada, imaju smetnje krvnih sudova zbog aneurizme ili angioma i osobe koje primaju terapiju koja utiče na koagulaciju krvi. Od trenutka kada su pripitomljeni konji su  imali poseban odnos s ljudima koji ih poštuju zbog njihove inteligencije i snage, a oni podstiču čovjekovo samopouzdanje i osjećaj slobode.


Izvor: http://www.in-portal.hr/

Pripremila: Sandra Nedović

petak, 12 jul 2013 11:38

Zlostavljanje žena s invaliditetom

Kako saznajemo iz izvora, nasilnici najčešće dolaze iz porodica. Pravobraniteljica za osobe s invaliditetom Anka Slonjšak kao moguće razloge neprijavljivanja nasilja navela je zavisnost od staratelja, osjećaj nemoći, teškoće u dokazivanju nasilja, nedostatak obrazovanja i informacija, vezanost za porodicu, socijalnu isključenost i ono što je možda najčešći razlog - nepovjerenje u sistem kako navode u saopštenju.

Mlada žena L.V. (24), koja je uprkos mišićnoj distrofiji završila osnovno i srednjoškolsko obrazovanje, povratkom u vlastiti dom postaje zarobljenik. Prema njenim riječima, nakon završenog  školovanja u Zagrebu život joj potpuno gubi smisao,  ne postoji mogućnost izlaska, zaposlenja, aktivnog učešća  u radu lokalne organizacije. Prvenstveno, problem prevoza, udaljenost od kulturnih centara, nemogućnost socijalnih kontakata s osobama njenih godina. Zatvorena u krug svoje porodice, osuđena na računar putem kojeg održava stvorena prijateljstva. Kakav je to život u kojem ne može aktivno učestvovati? Što očekivati i kako gledati na budućnost kada si odsječen od svijeta?  Poražavajuća činjenica je što ovu ženu možemo gledati kao srećnu u odnosu na brojne osobe s invaliditetom koje žive unutar institucija, bez obitelji i bez nade za izlazak i samostalan život.

Polno uznemiravanje i segregacija


Diskriminacija je svako razlikovanje, isključivanje, ograničavanje ili bilo kakva vrsta stavljanja osobe u nepovoljan položaj, isključivo zbog neke od njenih osobina ili zbog pripadanja nekoj skupini. Oblici diskriminacije prema Zakonu o suzbijanju diskriminacije su direktna  diskriminacija, indirektna diskriminacija, uznemiravanje, polno uznemiravanje, podsticanje na diskriminaciju, propuštanje razumnog prilagođavanja i segregacija.

Kada govorimo o ženama s invaliditetom najčešće ih prate predrasude i stavovi koji se temelje na nepoznavanju vrste njenog invaliditeta, pa su tako sve žene s invaliditetom u očima većeg dijela društva jadne, nesamostalne, teret koji će prihvatanjem nositi kroz cijeli život. Pojedinci koji su dovoljno otvoreni dajući  priliku sebi i ženi s invaliditetom da je upoznaju dolaze do poražavajućih zaključaka. Tako je položaj žena s invaliditetom puno je teži u ruralnim sredinama od onih u gradu, imaju ograničene mogućnosti -  od školovanja, zaposlenja, društvenog života, građevinskih barijera do socijalnih i zdravstvenih servisa svaka žena s invaliditetom bez obzira na svoja vidljiva postignuća, nivo obrazovanja, učešće  u svakodnevnim obavezama i društvu i dalje diskriminisana kao žena u društvu 'moćnijih' muškaraca, kao osoba s invaliditetom u svijetu zdravih, te kao žena s invaliditetom u odnosu na ostale žene. Sve je to veliki skup predrasuda koji je toliko duboko ukorijenjen u našem društvu da samo svakodnevna komunikacija žene s invaliditetom koja želi živjeti normalan život nailazi na prepreke na svim nivoima.

Selektivni pobačaji fetusa ženskog pola


Sliku društva daje nam  V.D. (30) visokoobrazovana žena s invaliditetom kojoj se pri dolasku ljekar obraća sa ti, što je ipak bolje od situacije kada je samo okrznu pogledom i traže gdje je pratnja kojoj će dati informacije o njenom zdravstvenom stanju. Strašno je kada znamo da joj se takve epizode događaju u javnim institucijama, gdje očekujemo normalan odnos i komunikaciju na ravnopravnom nivou. Žene u cijelom svijetu suočavaju se s nepravdom, zlostavljanjem i uskraćivanjem ljudskih prava. Velika diskriminacija među polovima. Izvještaj UN-a iz 2011. navodi kako bi samo u Aziji do danas živjelo 134 milijuna žena više da se ne sprovode selektivni pobačaji fetusa ženskog pola, čedomorstva i zanemarivanje ženske djece. Ukupan broj osoba u cijelom svijetu koje su završile manje od četiri razreda osnovne škole ili se nisu školovale čine dvije trećine žene. Više od 2,6 milijardi žena živi u zemljama u kojima se silovanje bračnog partnera ne smatra kaznenim djelom. Saudijska Arabija je jedina zemlja koja ženama ne dozvoljava voziti automobil ili putovati bez dozvole muškog člana porodice koji ih najčešće mora i pratiti. Otprilike svake dvije minute u zemljama u razvoju jedna žena umre uslijed komplikacija koje se javljaju tokom trudnoće ili pri porođaju, zbog nedostatka osnovne zdravstvene zaštite. Bez obzira što žene uzgajaju više od polovine usjeva u cijelom svijetu, u mnogim državama one nemaju pravo posjedovati ili naslijediti zemlju. Ovo su podaci o zdravim ženama, stoga možemo samo pokušati napraviti komparaciju kakav je položaj žene s invaliditetom u svijetu koji ima ovakav odnos prema ženama.

Nizak nivo obrazovanja


Pravobraniteljica za osobe s invaliditetom Anka Slonjšak, govoreći o problemu nasilja nad ženama s invaliditetom, ističe kako je najveći problem neprijavljivanje nasilja, kako od strane samih žena s invaliditetom, tako i od okoline. Najčešće nasilje je unutar porodice (psihičko nasilje od strane bračnog partnera), nasilje od okoline i nasilje na radnom mjestu. Kao moguće razloge neprijavljivanja navela je zavisnost žene s invaliditetom od staratelja, osjećaj nemoći, teškoće u dokazivanju nasilja, nedostatak obrazovanja i informacija,  vezanost za porodicu, socijalnu isključenost i ono što je možda najčešći razlog nepovjerenje u sistem. Posebno teško je utvrditi nasilje kod osoba s intelektualnim poteškoćama, posebno  kada se radi o osobama koje su smještene u institucije. Pravobraniteljica Anka Slonjšak naglašava da po podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo postoji 518 389 osoba s invaliditetom te su od toga 40 posto žene. Od ukupne populacije, žene s invaliditetom su oko 77 posto  nižeg obrazovnog nivoa, tj. imaju završenu četverogodišnju ili osmogodišnju školu, u najgorem slučaju nemaju završenu ni osnovnu školu što onemogućuje njihov povratak u zajednicu, zapošljavanje, a time postaju zavisni od porodice , supruga ili institucije u kojoj žive.

Diskriminacija temeljem trudnoće


Pravobraniteljica za ravnopravnost polova Višnja Ljubičić naglašava kako su specifični problemi žena s invaliditetom u Hrvatskoj ekonomski - poput nemogućnosti pronalaska zaposlenja, prema podacima dobijenim na radionicama sa ženama s invaliditetom navodi da je samo 30 posto žena ostvarilo pravo na invalidsku penziju, u odnosu na 70 posto muškaraca. Najveći broj žena s invaliditetom, 74 posto, žive u porodici. Uz to postoje barijere koje postavljaju institucije zdravstvene zaštite poput nepostojanja primjerene ginekološke i stomatološke zaštite, arhitektonske barijere te odnos prema reproduktivnim pravima, seksualnosti i zasnivanju porodice, odnosno predrasudno razmišljanje da žene s invaliditetom ne bi smjele zasnovati porodicu i imati djecu. Kancelarija pravobraniteljice za ravnopravnost  polova ne raspolaže egzaktnim podacima jesu li žene s invaliditetom  diskriminisane pri zapošljavanju više od muškaraca s invaliditetom. Ali prema opštepoznatim činjenicama o stanju na tržištu rada, može se reći da su žene generalno u nepovoljnijem položaju od muškaraca na tržištu rada u RH (diskriminacija temeljem trudnoće, materinstva, sklapanja ugovora o radu na određeno vrijeme), a žene s invaliditetom se sigurno nalaze u još težoj poziciji, nisu im dostupna sva radna mjesta, pa se iz izloženih podataka lako može zaključiti da postoji velika mogućnost dvostruke diskriminacije prilikom zapošljavanja – na osnovu pola i invaliditeta.

Položaj žena s invaliditetom puno je teži u ruralnim sredinama od onih u gradu, imaju ograničene mogućnosti -  od školovanja, zaposlenja, društvenog života, građevinskih barijera do socijalnih i zdravstvenih servisa. Statistički podaci govore da je svaka peta žena u RH izložena psihičkom i fizičkom nasilju. Ipak sve je veći broj žena bez kao i sa invaliditetom koje brane svoja prava, učestvuju  ravnopravno u porodičnim  i poslovnim aspektima života, kreiraju samostalno vlastiti život i budućnost u ovom još uvijek muškom svijetu.

Izvor: http://www.in-portal.hr/


Pripremila: Sandra Nedović

petak, 19 jul 2013 11:36

Gimnastika za mozak

Za gimnastiku mozga kažu da je jedan od najučinkovitijih pristupa u radu s djecom i mladima, kao i s učenicima s invaliditetom. Jedan je od pristupa kako preskočiti umne blokade.

Mozak, kao i mišiće, treba održavati u formi. S godinama moždane stanice se smanjuju, a kontakti između jednog i drugog neurona sve su malobrojniji. Rezultat je sporiji prolaz informacija i moguć gubitak pamćenja ili slabljenje intelektualnih sposobnosti. Bez obzira na starenje, kako bi izbjegli negativan učinak na svoje mentalno zdravlje, razvijene su brojne vještine i metode koje će mozak održati aktivnim.Jednostavan niz vježbiGimnastiku za mozak osmislio je i razvio u drugoj polovici prošlog stoljeća edukator i znanstvenik dr. sc.

Paul Dennison, koji je i sam imao poteškoća u učenju čitanja i pisanja. Radeći s djecom koja „teže“ usvajaju gradivo, djecom koja imaju dijagnosticiran ADHD i s djecom koja imaju disleksiju i disgrafiju, uočio je da niz jednostavnih pokreta – vježbi koje su se svakodnevno provodile, uvelike pomažu djeci u savladavanju gradiva i poboljšavaju njihov uspjeh u školi. Niz od 26 vježbi može pomoći svakoj osobi. Za gimnastiku mozga kažu da je jedan od najučinkovitijih pristupa u radu s djecom i mladima, odraslim i starijim osobama, kao i s učenicima s teškoćama u učenju te osobama s invaliditetom. Vježbama se potiče integracija sustava uma i tijela, odnosno integrirano djelovanje cijeloga mozga i tijela u okvirima triju dimenzija (lateralnosti – podjeli tijela i mozga na lijevu i desnu stranu, centriranja – sposobnosti prijelaza preko linije koja dijeli tijelo na gornji i donji dio i fokusiranja – sposobnosti prijelaza preko linije koja dijeli tijelo na prednju i stražnju stranu).

Usklađeno funkcioniranje svih područja mozga i općenito sustava tijela i uma vodi poboljšanjima opće motoričke koordinacije, koncentracije i pamćenja, čitanja, pisanja, jezičnih i matematičkih vještina, logičkih mišljenja i razumijevanja, emocionalne ravnoteže, te smanjenje hiperaktivnosti i napetostiGimnastika za mozak sustav je jednostavnih vježbi i pokreta koji u području senzoričkih i motoričkih kora mehanički aktiviraju obje moždane hemisfere, stimuliraju vestibularni sustav u svrhu postizanja ravnoteže i umanjuju mehanizam  koji se javlja u stanju preživljavanja, stresa, straha, tjeskobe i frustracije.Emocionalna ravnotežaGimnastika za mozak ponovno aktivira funkcije cijelog mozga jer je mozak tijesno povezan s kretanjem tijela. Vježbama se potiče integracija sustava um - tijelo što blagotvorno djeluje na smanjenje i prevenciju stresa, poboljšanje radnog elana i učinka, djelotvorno učenje, opuštenost te na očuvanje vitalnosti i zdravlja mozga. U tako uravnoteženom stanju lakše je razmišljati, shvaćati, dolaziti do novih ideja i rješenja te se nositi sa svakodnevnim poslovnim i životnim izazovima.Usklađeno funkcioniranje svih područja mozga i općenito sustava tijela i uma vodi poboljšanjima opće motoričke koordinacije, koncentracije i pamćenja, čitanja, pisanja, jezičnih i matematičkih vještina, logičkih mišljenja i razumijevanja, emocionalne ravnoteže, te smanjenje hiperaktivnosti i napetosti.

Gimnastika za mozak se temelji na tri jednostavna pravila. Učenje je prirodna aktivnost koja donosi radost i traje cijeli život.  Teškoće tzv. blokade u učenju nisu ništa drugo do nemogućnost nošenja sa stresom i neizvjesnošću novih zadataka. Svi smo mi na neki način "blokirani“ jer nismo naučili kako se kretati.Razvijanje prostorne inteligencijeJedna od osnovnih vježbi gimnastike za mozak je tzv. lijena osmica. Crtanje ležeće osmice ili simbola beskonačnosti, bavi se koordinacijom na relaciji ruka – oko. Vježba se može izvoditi dominantnom rukom, pa drugom rukom i sa obje ruke istovremeno. Tako vježbamo obje polovice mozga. Možete prekrižiti ruke i istovremeno crtati osmice po velikom papiru. Preporuča se raditi pet ponavljanja lijevom i pet ponavljanja desnom rukom te pet sa prekriženim rukama. Pri izvođenju osmice očima pratite kretanje prsta.

Vježba 'dvostruko šaranje' potiče razvoj prostorne inteligencije kod djece te sigurnosti u vlastito tijelo naspram okoline te time rezultira jačanjem emocionalne inteligencije. Izvodi se prvo slobodnim šaranjem obim rukama istodobno na velikoj površini, široki pokreti pri čemu su vrat i oči opušteni. Slijedi šaranje prema zamišljenim oblicima krugovi, trokuti, zvijezde, srca, lica na velikim površinama u zraku ili na papir. Križno gibanje vježba je kojom se kod djece istodobno aktiviraju obje moždane hemisfere, a njegovim kontinuiranim izvođenjem djeca postaju spretnija u športu igri, bolji u vještinama učenja kao što su pamćenje, apstraktno mišljenje, fokusiranje, jasnije slušaju i govore . Vježba se izvodi dodirivanjem lijevom rukom (laktom) desno koljeno i desnom rukom (laktom) lijevo koljeno.
Izvođenje ostalih vježbi možete pronaći u knjizi "Brain Gym“.

Izvor: http://www.in-portal.hr/

Daunov sindrom (DS) je genetski poremećaj koji se javlja kao rezultat postojanja dodatnog hromozoma, nazvanog hromozom 21. Dodavanjem gena nazvanog XIST ljudskim matičnim čelijama sa Daunovim sindromom, američki naučnici su “ućutkali” dodatnu kopiju hromozoma 21, što predstavlja značajan proboj u pravcu liječenja ovog poremećaja genskom terapijom.

Kako piše “Blic” ,istraživači sa Medicinskog fakulteta Univerziteta Masačusetsa uspeli su da spriječe razvoj DS u ljudskim ćelijama u laboratoriji, i smatraju da bi taj proboj u doglednoj budućnosti mogao da omogući i liječenje ovog poremećaja, koji se odlikuje ometenošću u razvoju različitog stepena, kakterističnim fizičkim izgledom, i većom skonošću čitavom nizu oboljenja, a jedan je od najčešćih urođenih poremećaja.

Genska terapija se već koristi za liječenje medicinskih problema koji proizilaze iz prisustva jednog defektnog gena, ali sada je prvi put postalo moguće da se isključi i djelovanje čitavog hromozoma, dodavanjem gena XIST, koji tokom prirodnog razvoja ćelije isključuje jedan od dva X hromozoma prisutna kod ženskih embriona (da bi nastao embrion muškog pola).

Istraživači su, međutim, sada ustanovili da ovaj gen na isti način može da se iskoristi i za isključivanje dodatne kopije hromozoma 21, koja je prisutna kod Daunovog sindroma. Ovaj pomak čini gensku terapiju Daunovog sindroma realnijom nego ikad, ali do njene konkretne primene će svakako morati da proteku još mnoge godine ispunjene istraživanjima, navodi  “Blic”.

Izvor: http://www.blic.rs


Pripremila: Sandra Nedović

Predstavnik italijanske regije Friuli Venecija Đulija, Alesandro Pereli i direktorica Doma zdravlja Tivat dr Snežana Matijević, svečano su preksinoć inaugurisali novoizgrađeni lift za osobe smanjene pokretljivosti i korisnike invalidskih kolica, prenopsi portal Vijesti.

Lift vrijedan 22 hiljade eura, donacija je italijanske regije tivatskoj medicinskoj ustanovi, a to je samo jedna u nizu projekata podrške koje Friuli Venecija Đulija i opština Monfalkone, pružaju Crnoj Gori u saradnji sa svojim lokalnim partnerima - Agencijom za lokalnu demokratiju iz Nikšića i Zajednicom Italijana Crne Gore.

"Ovaj lift značajno će unaprediti uslove pružanja medicinskih usluga u našoj ustanovi starijim i korisnicima invalidskih kolica, kao i pristup majkama sa djecom u kolicima pedijatrijskoj ambulanti koja se nalazi na spratu Doma zdravlja. Uz nedavno izgrađenu prilaznu rampu za osobe sa invaliditetom na ulazu u zgadu, napravili smo značajne pomake ka tome da usluge ove ustanove budu lako dostupne svim građanima", kazala je direktorica Doma zdravlja Tivat, dr Snežana Matijević zahvaljujući se donatorima, Ambasadi Italije u Podgorici, ali i medicinskoj sestri Doma zdravlja Tivat Angelini Uskokovć na čiju su inicijativu reagovali darodavci.

Član predsjedništva zajednice Italijana Crne Gore Pavo Perugini, najavio je dalje projekte saradnje naših i institucija i Italije i naglasio da će lift u Domu zdravlja Tivat, te novačne donacije koje je regija Friuli Venecija Đulija dala Opštoj i Psihijatrijskoj bolnici Kotor, te Agenciji za prvenciju narkomanije, biti od koristi svim građanima Boke.

Za razliku od gospodina Peruginija koji benefit ovakve i slične saradnje vidi za sve građane u Crnoj Gori se još uvijek o pristupačnosti priča kao da je potrebna samo osobama s invaliditetom, pa čak kada je u pitanju i ugradnja liftova kao što je slučaj u Tivatskom Domu zdravlja.

Na kraju vas ostavljamo sa pitanjem da li je ta lift potreban osoblju Doma zdravlja i drugim građanima?



Pripremila: Marina Vujačić

Izvor: Portal Vijesti

O multiipleks sklerozi (MS) se još uvijek dovoljno ne zna. Samim tim što još uvijek nije do kraja istražen uzrok MS iako se i o posljedicama zna na osnovu individualnih iskustava, jer MS nema iste posljedice, iako ima slične simptome kod različitih osoba. Možda upravo zbog toga tekst ispod potvrđuje da MS nastaje kao kombinacija duhovnih i emocionalnih faktora, što znači da od emocionalne i duhovne jačine ličnosti vjerovatno zavisi i da li će stanje biti progresivno ili ne.


Tekst je objavila Žana Živković na svom blogu. Uz male korekcije u cilju poštovanja principa na kojima funkcioniše portal objavili smo tekst.

----

Kinezi vjeruju da MS vrlo vjerovatno predstavlja kombinaciju duhovnih i emocionalnih faktora, a da  “okidač” oboljenja može biti neka infektivna bolest koja uništava vitalnost samog organizma, koja je neophodna za funkcionisanje organizma i koja omogućava da se opušti duh. Bez duhovne relaksacije, konstantna uznemirenost je prisutna, pa se narušava tjelesna harmonija.

Zapadnjačka medicina zagovara teoriju da MS nema nikakve veze sa prethodnim ličnim iskustvima ili ukupnom tjelesnom ravnotežom, već da je povezana sa nasleđenom spiralom DNK koja u kombinaciji sa još jednim dijelom DNK virusa proizvode oboljenje.
Dakle, kineska medicina se razlikuje od zapadnjačke medicine, po tome što lično iskustvo stavlja iznad nasledstva i biologije kao uzroka. Ljekari kineske medicine ne bi porekli da je MS možda nasledna, ali bi se oni ipak fokusirali na druga iskustva kako bi objasnili zašto se oboljenje javlja i opstaje.

Ipak, relativno mali broj Kineza ima MS, a moderni istrazivači vjeruju da je genetska razlika između orijentalne populacije i drugih naroda zaslužna za to.

Dok Kinezi vide ankcioznost, depresiju, preplasenost i strah kao faktore koji doprinose procesu sticanja MS, zapadnjački doktori posmatraju ove emocionalne faktore i stanja kao nešto sto se javlja kod osoba pošto saznaju da su dijagnostifikovani MS-om. To znači, da osoba kada sazna da je oboljela od progresivnog oboljenja, počinje da bude depresivna i plašljiva.

Zapadnjački doktori gledaju na demijelinizaciju nervnih vlakana kao na nešto karakteristično za MS, što grubo odgovara opisu kineskih doktora za gubitak vitalne energije (jang). Autoimuni proces kojim se stimuliše proizvodnju antitijela koja napadaju organizam umjesto da napadaju patogene organizme grubo odgovara opisu kineske medicine za disfunkciju i disharmoniju unutrašnjih organa. Dok zapadnjački doktori zamišljaju mikroskopske promjene koje se otkrivaju u izolovanom tkivu, kineski ljekari zamišljaju procese koji se odvijaju na širem, opštem planu u svakodnevnom životu.


TRETMAN: Kako bi se suzbila MS-a, savremena zapadna medicina zastupa dva načina: pronaći PROTEIN koji bi blokirao autoimuni napad, pa samim tim i demijelinizaciju i spriječio razvoj MS; drugi način je primjena jednog PEPTIDA (cytokine) malog proteina koji je sličan interferonu koji reguliše autoimune odgovore i kontroliše viruse izazivače i tako smanji broj MS napada.

Pristup kineske medicine je sličan ovome, tj. ona zastupa stav da treba nešto unijeti u tijelo kako bi se organizam ponovo snadbio esencijalnim tečnostima i kako bi se rehabilitovali unutrašnji organi i njihove funkcije, a to se postiže dijetom i travama, a ne proizvodima savremene tehnologije.

Akupunktura se takođe primenjuje kako bi se poboljšala cirkulacija koja slabi zato što organi ne funkcionišu kako treba; poboljšana cirkulaciija pomaže organima i tkivima da se vrate u normalno, zdravo stanje.

Pritom, preduzimaju se koraci kako bi se razriješili skriveni duhovni i emocionalni problemi pomoću razgovora i savjeta.

Kineski ljekar propisuje kombinaciju trava koje se biraju na osnovu prethodnog iskustva u liječenju osoba sa MS sa “sindromom mlitavosti” i na osnovu trenutnog zdrastvenog stanja individue. Simptomi se razlikuju od osobe do osobe I sve se uzima u obzir da bi se odgovarajući tretman propisao. Dakle, ne postoji jedan lijek za MS kojeg kineska medicina može ponuditi, već je to jedan složen tretman, baziran na individualnim potrebama. Na osnovu objavljenih kliničkih studija iz Kine, MS simptomi se mogu uspješno kontrolisati kod mnogih osoba konzistentnom upotrebom kineskih formula trava. Kako bi se došlo do uspješnog ishoda mora se odabrati ispravan recept trava doziranje I dužina tretmana za svakog posebno.

Dužina terapije kod osoba sa MS varira od 2 mjeseca do više od dvije godine. Trave koje sprečavaju pogoršanje treba uzimati i preko ovog perioda još par godina. Ukoliko se prekine sa uzimanjem posle osnovnog tretmana neke osobe nemaju nikakvih simptoma oboljenja za duži vremenski period, ali ima slučajeva kada se javi pogoršanje I tada treba odmah početi sa terapijom kako bi se povratila ravnoteža. Poboljšanja koja treba očekivati su poboljšanje ukupnog zdrastvenog stanja, smanjenje jačine najupornijih simptoma i smanjena upotreba ljekova koji kontrolišu simptome, kao što su antidepresivi I smanjena pojava naleta slabosti. U nekim slučajevima (oko 20%) individua bude u potpunosti izliječena.

U kineskom istraživanju sa 35 osoba, isprobane su 4 različite formule trava. Osobe su bile podeljene u 4 grupe zavisno od dijagnoze i od formule koja je korisćena. Formule trava su bile pripremljene u obliku čaja, trave su se kuvale po 45 minuta, a od svake trave stavljeno je 8-15 grama što znaci da je potrebno unijeti u organizam oko 150 gr dnevno. Napitak se koristio  rashlađen (radije nego vruć jer osobe sa MS imaju slabu toleranciju na toplotu).

Osim 3 osobe  koje su prekinule tretman u prvih 10 dana, poboljšanja su zabilležena kod svih koji su isprobali ovaj metod. Dvije osobe su bile potpuno izliječene posle unetih 45-68 doza; Stanje 15 osoba se značajno popravilo, dok se stanje drugih 15 donekle poboljšalo posle unijetih 20-40 doza. 11 osoba je bezuspješno prošlo kroz tretman kortikosteroida prije nego su prešli na tradicionalni tretman kombinacijama trava – od kojih se 7 značajno oporavilo, 3 se oporavilo, a samo 1 nije imao nikakvog poboljšanja.

U kineskoj medicini MS je vrsta  Wei (atrofija) sindroma –  za koji je karakteristična degeneracija, slabost u udovima koja vodi do atrofije, slabost u misicima i tetivama i nemogućnost hodanja što eventualno može dovesti do paralize.

Po mišljenju Kineza, MS je oboljenje koje napada slezinu, stvarajući vlažnu sredinu što dovodi do začepljena kanala (meridijana). Takođe napada jetru što znaći da se nervi ne hrane dovoljno, a može napasti I bubrege što znaći da se mozak I čitavo tijelo ne hrane kako bi trebalo. Ovo su glavni primjeri narušene tjelesne ravnoteže, ali postoje još neki.


Postoji 6 glavnih faktora koji vode do ili pogoršavaju MS:


1. Vlažnost iz spoljašnje sredine – življenje u vlažnom okruženju, nošenje vlažne odjeće, dugotrajno izlaganje vlažnom i hladnom vremenu.

2. Dijeta – previše masne, pržene hrane, rashlađene hrane (sladoledi), slatkiši ili prekomjereno konzumiranje mlečnih proizvoda napadaju  stomak, slezinu I pankreas.

3. Šok – Postoje bolesti uzrokovane emocijama. One su ljutnja, tuga, briga, strah, žalost, zabrinutost i šok. Ove su emocije normalne i očekivane kao uobićajena reakcija u svakodnevnom životu, ali ako traju dugo ili se ne ispoljavaju, mogu izazvati bolesti. Prekomjereno jak šok uznemiri srce i slezinu. Slezina kontrolise misiće, a srce pokreće krv.

4.  Povreda – Udar u glavu ili povreda kičme mogu poremetiti lokalni ki i krvnu stagnaciju što utiče na motorne neurone i dovodi do MS simptoma.

5. Prekomjerena seksualna aktivnost – prekomjerena seksualna aktivnost slabi bubrege. Bubrezi su skladiste esencije, pomažu ostale organe, griju i njeguju tijelo, kontrolišu kičmu, bešiku, kosti, mozak i moždinu. Slabljenje bubrega omogućava MS-u da se manifestuje ili da se simptomi pojačaju.

6.  Prekomereni rad i iscrpljivanje – Forsiranje sebe van sopstvenih mogucnosti iscrpljuje bubrege. Dakle, kada imate Ms vazno je da se odmarate, spavate I da se ne naprezete.


USPOSTAVLJANJE DIJAGNOZE: Prije nego tretman otpočne sprovodi se niz ispitivanja koji uključuju um, duh I tijelo, kako osoba izgleda, boja kože, stav i držanje, na šta se žale, kao i njihove emocionalne I fizićke probleme. Svaki simptom je bitan – od tjelesnih bolova do kako osoba spava.

Svaka osoba sa MS-om imaju različitu kinesku dijagnozu, a tretman se određuje zavisno od individue.

Poslije nekoliko postavljenih pitanja, akupunkturista mjeri puls na oba ručna zgloba; ovim metodom se može utvrditi rad svakog organa i veoma je važan dio u procesu uspostavljanja dijagnoze. Nije rijetko da akupunkturista dosta toga utvrdi već poslije izmjernog pulsa. Pošto izmjeri puls, proučava se jezik – njegova boja, oblik i naslage. Različiti djelovi jezika odnose se na različite organe i njihovo stanje.


Danas je tradicionalna kineska medicina na istom rangu kao i moderna. Uči se pet godina na koledžima i univerzitetima. Tradicionalna kineska medicina nije atraktivna samo zbog uspeha koje postiže u lijecenju već i zbog toga što nije skupa. Kako je jedan od američkih doktora, pobornik ove takozvane alternativne medicine jednom izjavio: “Moderna medicina je najbolja u urgentnim slučajevima, za sve posle toga je bolja alternativna.’’


Treba pružiti šansu ljudima da odluce šta je za njih bolje i efikasnije. Jedno treba imati na umu: da tradicionalna kineska medicina nije neka magija, ona je kao i moderna medicina – nauka, i tako treba da se tretira i shvati. Ljudima treba zdravlje po najnižoj ceni koštanja, a efikasno. Da li je to kineska ili moderna medicina, odlučiće rezultati. Mi smo, nažalost, daleko od toga da prihvatimo nešto novo, možda efikasnije i na našim prostorima tradicionalna kineska medicina još uvijek nastupa stidljivo, navodi se na blogu “Desetka”.


Pripremila: Marina Vujačić

Strana 31 od 36

Back to top