Koristeći autorski tekst Leonide Kifer, u nastavku možete pročitati koliko je važno da se u društvu i medijima više govori o seksualnom zlostavljanju i koliko ova tema ne zaobilazi ni osobe s invaliditetom. Važno je da o tome pričamo.

"Februar često zovemo mjesecom ljubavi. I baš u ovom dijelu godine, žene na Balkanu su odlučile javno reći ne i glasno putem medija vikati „Dosta je! Dosta je zlostavljanja!“

Progovorile su. Odlučile su da same sebe otkriju kako bi zaštitile druge, nepoznate osobe bez obzira na pol i ostale razlike. Da, progovorile su, one koje se od malena na Balkanu uče da ne govore jer su žene. 

Progovorile su o onome o čemu se u društvu koje nazivamo savremeno „ne priča“ jer odudara od nametnute tradicije i obrazaca ponašanja s kojim žele da nas drže pognute glave i začepljenih ušiju. Dame i gospodo, to „nešto“ o čemu ćutimo se zove SEKSUALNO ZLOSTAVLJANJE." 

Priče koje ne dolaze do medija

Ističe da se seksualno nasilje događa u svakoj profesiji i u svakoj svakodnevnoj situaciji i da su mnoge žene o ovoj temi progovorile. "I dobro je što su progovorile. Dobro je što postoje pojedinci u društvu koji odbacuju nametnute obrasce ponašanja. Samo jedna grupa ljudi ćuti a ako i progovori njihove priče ne dolaze do medija, valjda zbog INvaliditeta, nisu dovoljno IN (popularni). Ili je na snazi onaj „psssst, o tome se ne govori“.

Kako kaže, istraživala je ovu temu tražila  priče osoba s invaliditetom koje su uspjele doći do medija i koje su uspjele javno da progovore o zlostavljanju koje im se događa, posebno o seksualnom zlostavljanju. 

"Nisam pronašla priče. Najbliže ovoj temi što sam pronašla bila je rečenica u kojoj jedno udruženje osuđuje silovanje mlade žene s invaliditetom koje je navodno počinio vozač kombija za prevoz osoba s invaliditetom i kako se o ovom slučaju niko od nadležnih institucija nije javno izjasnio". 

Dosta je ćutanja!

Leonida da bi se informisala o ovoj temi, prikupila je što više informacija, pronašla mnogo izvještaja popularnih advokata, objava raznih udruženja gdje se nalaze savjeti kako se zaštititi i kome se obratiti, naučne članke koji se bave tematikom zlostavljanja osoba s invaliditetom. I to je veliki korak za naše društvo. "I baš zato što nijesam pronašla ono što sam tražila, odlučila sam reći ovim člankom „DOSTA JE! DOSTA JE ĆUTANJA!“

Jednom prilikom kada sam krenula da pričam u javnosti o izazovima osoba s invaliditetom i slaboj zastupljenosti tema koje se tiču njihovih života, prišao mi je muškarac srednjih godina, uspješan poslovni čovjek, i rekao mi „Da je za mene puno bolje da osobe s invaliditetom ostavim udruženjima da se njima bave, jer zna se da su u Hrvatskoj osobe s invaliditetom zaštićenije od ličkih medvjeda.“

Kako kaže, tada je ćutala. Nije znala šta da kaže.

"I to je lekcija koju sam naučila. Danas bih bez razmišljanja prekinula taj slijed događanja, uzela mikrofon i progovorila, bez njegovog imena i prezimena, samo bih progovorila i postavila par pitanja za javnost". 

Prestanimo da se zavaravamo, većina tako razmišlja

Mišljenje ovog čovjeka, kako je kazala nije rijetkost i to je slika našeg društva, većina tako razmišlja. "Tema o kojoj pišem nije IN. Međutim, događa se. Itekako se događa. Nisam bez razloga spomenula rečenicu o vozaču kombija o kojem se piše sa sumnjom da je seksualno zlostavljao mladu ženu s invaliditetom.

Osobe s invaliditetom rijetko idu same na žurke, plaže, u šetnju i često im je društveni krug ograničen na porodicu, rodbinu, udruženja čiji su korisnici ili članovi i stručne osobe koje s njima provode rehabilitaciju, razne terapije. Ukratko, osobe s kojima osoba s invaliditetom razvija blisku i čvrstu vezu uz veliko povjerenje. 

Zlostavljači vole da pridobiju povjerenje potencijalne žrtve. Jer, ko bi posumnjao u rodbinu ili osobu koja radi s osobama s invaliditetom? Kao društvo podrazumijevamo da takvi ljudi nikada ne bi naudili onima o kojima se brinu. U praksi takve stvari se ipak ne podrazumjevaju.

Razmislimo, osobe s invaliditetom su, po misljenju zlostavljača, „super“ odabir za žrtvu. Ako je korisnik kolica, ne može pobjeći. Ako je osoba s oštećenjem vida, ne vidi te. Ako ima intelektualni invaliditet, ubijediš je da joj sve činiš za njeno dobro jer ionako „ne razumije“, ako je osoba s oštećenjem sluha, ne čuje te."

Ovo objašnjava na taj način što se osobama s invaliditetom, bez obzira o kojoj vrsti invaliditeta je riječ, ne vjeruje. "Na kraju, ako je žensko, ko ti brani da izneseš priču kako je ona tebe zavodila jer eto, kao osoba s invaliditetom, htjela je baš s tobom da ima seks i nisi je mogao odbiti jer ti je stalo da bude normalna u društvu. Ima li smisla ovo što sam napisala? Ima, itekako."

Dodala je da je rečenica „Ko će joj vjerovati“ jako  važna. "Prikazuje naše društvo. Iako ne smijemo zaboraviti ni značaj onih pojedinaca koji vjeruju i ne zatvaraju oči pred stvarnošću, kod osoba s invaliditetom, posebno ženskog pola, ova rečenica ima posebnu dimenziju i težinu. Jer, ko će joj vjerovati?"

Lično sam svjedočila zlostavljanju osobe s invaliditetom

Dalje objašnjava kako je lično bila svjedok seksualnog zlostavljanja. "Naime, kada sam se doselila u Daruvar, upoznala sam jednog momka s intelektualnim invaliditetom.Tog momka je svakodnevno iskorištavao stariji, porodični čovjek tako što ga je nagovarao da čita pornografske časopise  znao je da mu, pred drugom djecom, kaže „Jesi drkao danas?“, ako je prošla neka žena ulicom rekao bi mu „Jel ti se digao na ovu? Opiši nam što bi joj radio.“ Nekoliko puta ga je nagovorio da simulira seksualni odnos sa stablom drveta. Uvijek mu se smijao nakon što bi ga natjerao na nešto, tako bi ga ponizio pred drugom djecom i ispao, uslovno rečeno, zanimljiv. A kad bih ja ostala sama s njim, ostajao je i grč u želucu jer nismo znali kome da ispričamo sve ovo. Kad bi se i povjerili nekom, stariji bi nam odgovorili ili da se u to ne miješamo ili da je to sve normalno jer je i taj „bolestan dečko samo čovjek i ima svoje potrebe“.

U redu je da svako biće ima svoje potrebe. Ali ismijavati osobu s intelektualnim invaliditetom i podsticanje na svakakve radnje seksualne prirode, s ciljem omalovažavanja je zlostavljanje i klasična priči o nadmoći jednog pojedinca nad drugim. Da, po drugima ova dva pojedinca su „prijatelji“. 

Kome se obratiti ako ste žrtve nasilja?

Istakla je da mnoge osobe s invaliditetom ne znaju kome da se obrate ukoliko su zlostavljane,  pa čak ni ona ne bi znala kome da se obrati u koliko bi se našla u ovoj situaciji.

 "I ne mogu da se ne pitam, koliko je pojedinaca koji doslovno žive u zabačenim sredinama, možda pod krovom s zlostavljačima i takav život je jedini koji imaju? Nemaju svi internet. Nemaju svi mogućnost i znanje da koriste samostalno tehnologiju. Mnogi ljudi su zbog zdravstvenih razloga zatvoreni u svom svijetu koji mi „normalniji“ ne razumijemo.

I znate, puno je sredina u kojima je sramota progovoriti. I ako progovoriš, ako osobi s invaliditetom neko i povjeruje u takvoj sredini, ona je kriva, pogotovo ako je žensko. Žene same traže nevolje, izazivaju i podstiču. Svi smo barem jednom u životu čuli ovakav način razmišljanja." 

Kako mediji prema njenim riječima imaju veliki uticaj na promjene u društvu vrijeme je da tema seksualnog zlostavljanja osoba s invaliditetom bude popularna. "Vrijeme je da se progovori. Vrijeme je da osobe s invaliditetom kažu „DOSTA JE ZLOSTAVLJANJA!“.

Koje su posljedice hodanja s povezom na očima?

U tom smislu ona kaže: "Svi zajedno možemo nešto da uradimo. I vi kao čitaoci i mediji kao platforma trebamo zajedno da stvaramo promjene. Osobe s invaliditetom su zaštićenije od ličkog medvjeda? Ukoliko je to istina, onda lički medvjed ne postoji, nema ga. Nestao je."

Na kraju zaključuje da je važno da skinimo s očiju društva povez koji stvara ovakav način razmišljanja. 

"Ako ne skinemo povez s očiju društva, znate li koje su posljedice hodanja s povezom na očima? Udarit ćemo u nešto i pitanje je hoćemo li se oporaviti.

Budimo ljudima ljudi. Samo to."

Pripremili: Ivan Čović i Anđela Miličić

Izvor: portal MIXER