ponedeljak, 24 maj 2021 12:59

Invaliditet i nasilje u porodici: “Niko ne zna šta se događa iza ovih zidova.“

Autor:

Kako se nasilje u porodici dešava tokom zaključavanja, ljudi su primorani da provode više vremena sa njihovim zlostavljačima. Kako Sara Cincurova (Sara Cincurova) istražuje da se osobe s invaliditetom žrtve nasilja mogu suočiti sa određenim izazovima.

„Kada si osoba s invaliditetom i živiš sa svojim nasilnikom, strah te je da govoriš“, kaže Ebere, osoba s invaliditetom koja je bila zlostavljana godinama.

„Posebno ako ste zarobljeni sa njim u kući ili zavisite od njegovog novca ili brige.“

Ebere (nije njeno pravo ime), se suočavala sa nasiljem kroz život.

Rođena u Nigeriji, kao beba je dobila dječju paralizu i postala korisnica kolica.

Njeni roditelji su njen invaliditet smatrali ,,prokletstvom“ i fizički i psihički su je zlostavjali.

„Tretirali su me kao da sam niko. Tukli su me i prijetili, za razliku od mojih braće i sestara, koji su osobe bez invaliditeta, koje su poštovali.“

Sa sedam godina, Ebere je sekusalno zlostavljana od strane člana porodice.

Međutim kad je pokušala da prijavi, “roditelji su mi rekli da će me ubiti, ako budem pričala o tome.“

Osjećala se „bespomoćno.“

„Mislila sam da je džentlmen.“

Prema UNICEF-u, djeca s invaliditetom imaju četiri puta veću vjerovatno da će doživjeti zlostavljanje i tri puta veću vjerovatnoću da će doživjeti seksualno zlostavljanje u poređenju sa njihovim vršnjacima koje su osobe bez invaliditeta. 

Konačno, Ebere je pobjegla u Veliku Brutaniju sa studentskom vizom radi studija socijalne zaštite. „Pretpostavljala sam da sam zauvijek izbjegla zlostavljanje, jer sam pobjegla od porodicu“, kaže ona, ali nije tako bilo.

Ubrzo je upoznala muškarca i započeli su vezu. 

„Mislila sam da je džentlmen, princ. Ali se ispostavilo da je zločinac i kockar.

Počeo je da me kontroliše i siluje.“

„Prolazak kroz zlostavljanje po drugi put me je toliko pogodilo, kaže ona. „Niko nije znao šta se događa iza tih zidova. Više nijesam htjela da živim.“

Ebere nije znala kako da pobjegne dok joj prijatelj nije ostavio mali telefon u njenim ulošcima, kako ga njen bivši partner ne bi pronašao. To joj je pomoglo da nazove policiju i njen partner je uhapšen.

Ali kada je bila slobodna, bilo joj je teško da pronađe smještaj prilagođen korisnicima kolica. Mnoga skloništa su imala stepenice u zgradama ili sobama a vrata su bila preuska za njena kolica. Takođe se birila da pronađe mjesto koje ima resurse da podrže njene potrebe za mentalnim zdravljem.  

„Odsijedala sam u hostelima, hotelima i skloništima, ali nisam bila srećna.

Nijesam osjećala da postoji inkluzija.“

„Doživjela sam pakao.“

Polako, nakon pet godina, Ebere je obnovila svoj život i sada ima svoj lični dom.

„Pričam svoju priču, jer sam proživjela pakao i ne želim da neko drugi prolazi kroz ono kroz šta sam ja morala da prođem.“

Lauren Averi (Lauren Avery), iz Međunarodne grupe za prava manjina (Miniority Rights Group International), koja zastupa prava manjina kaže da žene s invaliditetom koje imaju još jedan identititet, kao što je izbjeglica, mogu suočiti sa duplom diskriminacijom.

„Prvo, veća je vjerovatnoća da će da dožive nasilje“. Drugo, one se suočavaju sa preprekama u prijavljivanju nasilja i dostupnosti servisa.“

Averi kaže da izvještaji širom svijeta pokazuju  da se nasilje nad ženama s invalidtetom povećalo tokom zaključavanja. 

Iako još uvijek nijesu prikupljeni podaci, Ženska pomoć, organizacija (Women's Aid) kažu da su žene sinvaliditetom prije pandemije bile tri puta više izloženije porodičnom zlostavljanju i veća je vjerovatnoća da će doživjeti više oblika zlostavljanja tokom života, u poređenju sa ženama bez invaliditeta.

Averi kaže da ove cifre trebaju odražavati u dostupnoj podršci. 

„Jedno rješenje koje jedovoljno za sve, očigledno ne funkcioniše.“ Kaže ona.  „Svi klijenti bi trebali da imaju priliku da kažu svoje potrebe čim dobiju zaštitu od nasilja. Tada se mogu uložiti napori da se izvrše prilagođavanja kako bi se zadovoljile ove potrebe.“

Ema Dalamine(Emma Dalmayne), žena s autizmom iz Londona, imala je 17 godina kada je sa svojom osmomjesečnom bebom pobjegla od nasilja u porodici.

„Bila sam više puta  fizički zlostavljana, ali i psihički, takođe. Nije mi bilo dozvoljeno da gedam kroz prozor ili da koristim telefon. Ali ja nijesam shvatala da je to bilo nasilje.“

„Mnogi ljudi s autizmom ne shvataju da ne treba da budu udareni da bi to bilo zlostavljanje.“

Ema je morala pažljivo da smisli kako da pobjegne.

„Noć prije mog odlaska pretrpjela sam najgore batine. Pravila sam „previše buke“, dok sam pravila sinu večeru u kuhinji i udarao me nogama poput fudbalske lopte.“

Sledećeg jutra, Ema je otišla u poštu i podigla naknadu- jedino mjesto gdje joj je bio dozvoljen odlazak. „Sakrila sam flašice i dvije pelene u kolica i pobjegla sam sa sinom.“

Na putu je pozvala prijatelja, koji je pozvao policiju. Policaja ih je dočekala u glavnoj ulici.

„Pokazala sam im moje povrede, modrice na leđima i grudima, i odveli su nas u lokalnu upravu za stambene poslove,“ kaže Ema. 

Kada je stigla u skloništa, jecala je zbog olakšanja i straha. Ali kaže da je njen autizam situaciju učinio zbunjujućom i željela je više podrške i jasnijih instrukcija o tome šta sledeće da učini.

„Policija bi trebala da vas  prati do skloništa, pogotovo ako imaš poteškoća sa snalaženjem u javnom transpotru.“ „Takođe stvari bi trebalo da budu jasnije objašnjene od strane radnika skloništa, kao što su upustva o mjestima u novoj okolini.“

Ema se slaže sa Averi da podrška ne može biti univerzalna, posebno kada se radi o osobama s invaliditetom.

Tokom  njene nasilne veze ona je bila izgladnjivana i želudac joj se smanjio, pa nije mogla da jede u skloništu. „Ali niko me nije pitao za to a ja nisam mogla da komuniciram“, kaže ona.

Za Emu, pružanje informacija bez da je neko pita, je nešto sa čim se bori. Kao rezultat toga nije primila nijednu terapiju ili tretman.

„Ne pretpostavljajte da samo zato  što je neko verbalan, može da komunicira. Kada me ljudi pogledaju, pomisle, “biće ona dobro, može da razgovara, da objasni šta se desilo.“ Ali ja nisam mogla.“

Kaže da radnici koji pružaju podršku moraju biti obučeni za podršku osobama s invaliditetom.

„Možda nam treba finansijska pomoći, mi treba takođe da posjetimo dijetetičara i doktora kada dođemo prvi put.“

„Treba da budemo smješteni u sigurnim, tihim sobama, zaštićeni od daljih trauma, buke.“

Pretjerana stimulacija može voditi do toga da se osobe sa autizmom slome.

Kada je napustila sklonište, Ema je počela da se zalaže za žene koje su se suočile sa nasiljem u porodici. Takođe postala je izvršna direktorica Centra za osobe s autizmom (Autistic Inclusive Meets), organizacije usredsređene za stvaranje zajednice za osobe s autizmom. 

„Ovo je materija bliska mom srcu. Kao osoba s autizmom, tako je lako ući u situaciju u kojoj krivite sebe za zlostavljanje. Pružanje pomoći osobama s invaliditetom je toliko važno.  Ljubav ne bi trebalo da boli.“

EMINE PREPORUKE KAKO POBJEĆI OD ZLOSTAVLJANJA

*Spakuj torbu sa neophodnim stvarima kao što je lična karta i presvlaka garderobe. Ako je torba suviše rizična, stavite odjeću na dohvat ruke i dokumenta kao kovertu zalijepljenu ispod fioke; 

*Napravite spisak sa brojevima telefona od ljudi sa kojima želite da stupite u kontakt

*Uzmite recepte i ljekove prije odlaska jer ćete biti izmješteni iz tog područja;  

*Ne pričajte nikom o svojim planovima, jer bi se moglo pročuti; 

*Ako zovete policiju da Vam pomogne, sačuvaće Vam vrijeme ako se uputite ka policijskoj stanici ili se sastanete u blizini; 

*Nosite praktične i izdržljive cipele;

*Ponesite jednu igračku Vašeg djeteta-koju neće biti teško nositi- i neku omiljenu fotografiju- jer može biti uništeno kad odete.

Pročitano 1013 put(a)

Back to top