Plivači podgoričkog kluba osoba sa invaliditetom Mako nastup na Otvorenom regionalnom prvenstvu u paraplivanju, Podgorica open, završili su sa sedam medalja – četiri zlatne i tri srebrne.

Zlatne medalje osvojila je Iskra Dedivanović, kategorija S9, u trkama na 100 prsno (1:52,50), 50 leđno (45,05), 100 leđno (1:40,47) i 50 metara delfin (42,57).

Dedivanović je bila i srebrna na 50 slobodno (40,21) i 100 slobodno (1:34,01).

Plasman na pobjendičko postolje izborio je i Rastko Radulović u kategoriji S14, koji je trku na 200 metara slobodno isplivao za četiri minuta, 49 sekundi i 87 stotinki.

Od takmičara podgoričkog kluba Mako nastupili su još Nebojša i Nikola Bulatović, Tomas Radulović, Ognjen Rončević i Đurđa Borović.

Takmičenje na otvorenom bazenu Sportskog centra Morača okupilo je više od 30 takmičara iz Crne Gore, Bosne i Hercegovine i Srbije.

Svečano ga je proglasila otvorenim ambasadorka Francuske u Crnoj Gori An Mari Maske.

Tradicionalni miting održan je u saradnji plivačkog kluba Mako i Paraolimpijskog komiteta, a pod pokroviteljstvom Glavnog grada.

Izvor: Paraolimpijski komitet Crne Gore

Otvoreno regionalno prvenstvo u paraplivanju, Podgorica open, biće održano u subotu i nedjelju na otvorenom bazenu Sportskog centra Morača, saopštili su organizatori manifestacije.

Plivačko nadmetanje, čiji je organizator podgorički klub osoba sa invaliditetom Mako, okupiće plivače iz Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore.

Početak takmičenja planiran je za 18 sati, dok je svečano otvaranje 30 minuta ranije.

Takmičenje se održava u saradnji sa Paraolimpijskim komitetom, a pod pokroviteljstvom Glavnog grada.

Izvor: Paraolimpijski komitet Crne Gore

Crnogorska komercijalna banka (CKB) i Paraolimpijski komitet (POK) potpisali su danas novi sponzorski ugovor i saradnju produžili za još godinu.

Ugovor o generalnom sponzorsvu potpisali su predsjednik POK Igor Tomić i član Upravnog odbora CKB Banke Dino Redžepagić.

Uoči svečanog čina ozvaničenja je informacija da je strijelac Milan Đinović dobio specijalnu pozivnicu za nastup na Paraolimpijskim igrama u Parizu i kompletirao crnogorski paraolimpijski tim.

Tomić je kazao da je ugovor sa CKB bankom potpisan na izuzetno bitan dan za crnogorski paraolimpijski pokret.

Nastavljamo saradnju sa CKB bankom i potpisujemo novi ugovor, za nas veoma važan. Sa našom bankom, sa kojom POK sarađuje od njegovog osnivanja. Prošle godine postala je naš partner, a ove godine, na njihovu inicijativu, saradnja je nastavljena, pojačana i učvrćena. Siguran sam da će trajati i naredni olimpijski ciklus, od Pariza do Los Anđelesa, rekao je Tomić.

On se, u ime sportista i crnogorskih paraolimpijaca, zahvalio CKB Banci na velikom podsreku i vjetru koji su dali POK-u u veoma važnoj i zatjevnoj godini.

Najljepšu zahvalnicu ispisaće naši sportisti u Parizu, gdje ćemo ih zajedno bodriti, rekao je Tomić.

Redžepagić je kazao da mu je posebno drago zbog informacije da je paraolimpijski tim od danas brojniji za još jednog takmičara - strijelca Milana Đinovića.

On je naglasio da mu je velika čast što je ispred CKB banke imao prilike da potpiše ugovor o sponzorstvu sa POK-om.

Ponosni smo što imamo priliku da podržimo naše izuzetne sportiste Filipa Radovića, Luku Bakića, Milana Đinovića i našu sportistkinju Maju Rajković. Njihova posvećenost, upornost i sportski duh inspirišu sve nas u CKB i cijeloj državi. Mi u CKB vjerujemo da je ulaganje u sport - ulaganje u bolju budućnost svih nas, rekao je Redžepagić.

On je kazao da je CKB banka uvijek tu za crnogorski sport i poželio sportistima puno uspjeha u Parizu.

Sigurni smo da će nas kao i do sada dostojno predstavljati. Želimo vam puno sreće ispred CKB Banke i našeg tima, navijaćeno za vas i dijelićemo uspjehe zajedno, rekao je Redžepagić.

Član paraolimpijskog tima Luka Bakić uručio je dres Redžepagiću, koji je sa Filipom Radovićem odigrao nekoliko poena.

Potpisivanju ugovora prisustvovali su svi članovi tima koji će predstavljati Crnu Goru u Parizu.

CKB je dio OTP Grupe, jedne od najbrže rastućih bankarskih grupa u Centralnoj i Istočnoj Evropi, sa jedinstvenim poznavanjem regiona i trajnom posvećenošću regionu na kojem posluje.

OTP Grupa ima više od 41 hiljadu zaposlenih u 12 zemalja Centralne i Istočne Evrope i regionu Centralne Azije i priža finansijske usluge za 17 miliona klijenata.

Izvor: Paraolimpijski komitet Crne Gore

O seksualnom nasilju koje preživljavaju žene s invaliditetom u Srbiji ne govori se dovoljno. Patrijarhalno društvo i predrasude dovode do toga da većina žena s invaliditetom seksualno uznemiravanje i nasilje uopšte ne prijavljuje.

Na globalnom nivou, statistički podaci u velikom broju istraživanja, pokazuju da je 40 odsto žena s invaliditetom doživjelo seksualno nasilje.

Kako kaže Milesa Milinković, aktivistkinja, predsednica Kreativno afirmativne organizacije Parnas, teoretičarka feminističke teorije invalidnosti i predsednica UO Iz kruga Vojvodina, do prie nekoliko godina, u Srbiji nije bilo istraživanja o nasilju nad ženama s invaliditetom, pa samim tim ni o seksualnom nasilju.

Tek je tokom 2018. i 2019. organizacija Iz kruga Vojvodina sprovela istraživanje o rodno zasnovanom nasilju nad ženama s invaliditetom koje je na uzorku od 136 žena iz Vojvodine, uzrasta od 18 do 70 godina, pokazalo da one doživljavaju razne oblike nasilja, a da je oko 20 odsto ispitanih žena izjavilo da su povremeno do često, preživljavale i seksualno nasilje.

U jednom sličnom istraživanju pod nazivom Nasilje nad ženama sa invaliditetom u rezidencijalnim institucijama iz 2017. stoji da statistički podaci zasnovani na velikom broju istraživanja pokazuju da od 40 odsto žena s invaliditetom koje je doživjelo seksualno nasilje, u 33 odsto slučajeva nasilnici su bili njihovi prijatelji ili poznanici, u 33 odsto članovi porodice, a u 25 odsto slučajeva personalni asistenti ili pružaoci personalnih usluga.

Kako ističe Milinković, manje od 20 odsto žena prijavi nasilje (bilo koje vrste).

U Centru za žrtve seksualnog nasilja koji je osnovan 2017. do kraja 2022. javilo se 10 žena s invaliditetom, mahom žena s intelektualnim invaliditetom.

Kad kažemo 10 žena, to je velik broj ali postoje podaci da samo tri odsto slučajeva seksualnog nasilja nad ženama s intelektualnim invaliditetom bude ikada prijavljeno. Žene sa invaliditetom se suočavaju sa višestrukim preprekama – od načina kako da prijave nasilje (da li može da ode do policijske stanice, da li može da komunicira telefonom, da li može jasno da objasni šta se dogodilo) do toga da li im se veruje. Postoje stereotipi poput; silovanje u braku nije silovanje,
žene sa intelektualnim invaliditetom su preseksualne (a.k.a. tražila je, nije silovana ili preuveličava), nije se to dogodilo, do – ko bi hteo da siluje ženu sa invaliditetom (u smislu ko može da ima seksualnu želju prema takvoj ženi – kao da je silovanje pitanje seksualne želje a ne odnosa moći) rekla je Milinković.

U prvoj polovini 2023. od ukupnog broja žena s invaliditetom koje su prijavile nasilje organizaciji Iz kruga Vojvodina, skoro devet odsto žena je prijavilo upravo seksualno nasilje. Ova organizacija dalje upućuje žene na institucije, koje i pružaju usluge osnaživanja.

Do 2016. u Srbiji silovanje žene s invaliditetom bilo je kažnjavano manjom kaznom zatvora, umjesto da je suprotno, da nasilnici dobiju veće kazne. Pravničkim terminima, Krivični zakonik prepoznaje silovanje i obljubu nad nemoćnim licem, i tek je 2016. kazna za ova dva djela izjednačena, ali i dalje postoji problematično terminološko određenje koje šalje poruku da se silovanje žena s invaliditetom drugačije tretira. Organizacije koje se bave ovim temama zahtijevaju da se promijeni dio zakona u kojem piše obljuba u silovanje kao i dio nad nemoćnim licem, jer osobe s invaliditetom nisu nemoćne.

Meni se čini da položaj osoba sa invaliditetom jeste prisutniji u javnom dijalogu. Ako verujete resornim ministarstvima, sekretarijatima i lokalnim upravama, pomislili biste da se za osobe sa invaliditetom baš izdvaja dosta novca. Nažalost, suštinski se sve svede na priču i na finansiranje gomile projekata, o čijoj realizaciji nigde nema traga. Takođe su nam puna usta (programi, strategije) inkluzije i raznolikosti ali sve to iz nepristupačnih prostora na načine koji ne komuniciraju (nikako ili adekvatno) s osobama s invaliditetom, nastavila je Milinković.

Centar za podršku ženama, učestvovao je u osnivanju Centra za žrtve seksualnog nasilja u okviru zdravstvenih ustanova koje postoje nažalost samo u Vojvodini i to u četiri grada; Kikindi, Zrenjaninu, Novom Sadu, Sremskoj Mitrovici, a uskoro će biti otvoren i peti u Vršcu. U drugim djelovima Srbije, pa čak i u Beogradu, nema ih. Ovi centri pružaju, između ostalog, pravnu podršku i psihološke terapije za sve žrtve seksualnog nasilja.

Biljana Stepanov, predsednica Centra za podršku ženama na pitanje zašto centara za žrtve seksualnog nasilja nema i u drugim djelovima zemlje odgovara kratko: Niko za to nije zainteresovan.

Žene sa invaliditetom teško prijavljuju seksualno nasilje jer se boje i da će njihov invaliditet predstavljati prepreku za pružanje usluga. Sa druge strane, vrlo često njima najbliže osobe, koje brinu o njima, su i zlostavljači, zbog čega se boje da će ostati bez i te jedine podrške koje imaju. Kod nas u Centru, imamo maksimalno na godišnjem novou, dve do pet žena sa invaliditetom koje su prijavile seksualno nasilje. Ako imamo ukupno 40 žena na godinu dana, to je 10 odsto, što nije ni malo, rekla je Stepanov.

Pristup u centrima je obezbijeđen svim osobama, ali još treba da se radi na međuzavisnosti u pružanju usluga. Primjera, stručnjaci koji pružaju usluge, možda ne znaju znakovni jezik, a potrebno je u nekom konkretnom slučaju. Tako je zadatak za profesionalce dalje obučavanje, jer ako je tu posrednik, postavlja se pitanje da li je ta usluga bila adekvatna.

Žrtva nasilje može da prijavi u policiji, tužilaštvu, centrima za socijalni rad, zdravstvenim ustanovama i nevladinim organizacijama koje se bave ovim problemom. Sistem je takav da su kada se prijavi na jednom mjestu, svi ostali budu obaviješteni. Žene s invaliditetom seksualno nasilje najčešće prijavljuju u centrima za socijalni rad ili ljekarima. Kako ih nema u većini gradova u Srbiji Centar organizuje prevoz za žrtve nasilja do mjesta gdje postoje.

Nažalost, kako ističe Stepanov, bez obzira koliko je zakonodavni okvir unapređen, postupanje insitutitucija zavisi od dobro obučenih, stručnih i motivisanih profesionalaca, odnosno sistem i dalje zavisi od pojedinca, zbog čega ne postoji ujednačeno postupanje.

Profesionalci koji rade sa žrtvama su često pod uticajem stereotipa i predrasuda, dominantan je patrijarhalni način razmišljanja, zbog čega imamo često osuđivanje žrtve, a ne racionalno sagledavanje situacije. Nije pitanje zašto se desilo silovanje (time se bave policija i tužilaštvo), nego je pitanje kako sada da se pomogne. Priče sa ženama sa invaliditetom koje su preživele seksualno nasilje strašnije su, zato što se vi suočite ne samo sa onime šta je ta žena preživela, nego sve to gledate drugim očima, sagledavate celokupnu životnu situaciju te osobe, koliko imaju manje mogućnosti u odnosu na ostale. Zato sve bude mnogo emotivnije i stresnije, izjavila je Stepanov.

Centar za žrtve nasilja razvio je i mobilnu aplikaciju SOS za prijavu nasilja, koja je zapravo skrivena u telefonu, ali je i prilagođena za žene sa invaliditetom, kao i za osobe koje ne čuju ili ne vide.

Život žena sa invaliditetom u državnim ustanovama

Udruženje građanki FemPlatz i Inicijativa za prava osoba sa mentalnim invaliditetom MDRI-S kroz svoje izveštaje, publikacije, ali i prijave Delgaciji EU u Srbiji, bave se položajem žena sa invaliditetom u rezidencijalnim ustanovama, u kojima kako ukazuju, one su posebno izložene specifičnim oblicima rodno zasnovanog nasilja.

To su, prije svega, prisilni abortusi i sterilizacije, davanje kontraceptivnih sredstava bez informisanog pristanka, seksualno uznemiravanje i seksualno nasilje, dok mehanizmi prijavljivanja nasilja i zaštite od nasilja nisu adekvatni.

U istaživanju MDRI-S pod nazivom Žene i devojčice sa invaliditetom u rezidencijalnim i psihijatrijskim ustanovama piše i da iako žene najčešće
zlostavljaju njihovi bivši i sadašnji partneri, treba ukazati i na nasilje koje
nad ženama sprovodi i država.

Nasilnici u institucijama su skloni da biraju žrtve za koje smatraju da neće biti u stanju da bilo kome kažu za seksualno nasilje kojem su bili izložene ili da im niko neće vjerovati ako nasilje prijave.

Istraživanje rađeno u Brazilu sa 2475 korisnika starijih od 18 godina koji su smješteni u ustanovama ilustruje ranjiv položaj ovih korisnika – jedan od pet je bio žrtva seksualnog nasilja, od čega su većina žene.

U Srbiji 18.250 osoba živi u nekom obliku kolektivnog smještaja, a preko 11.000 osoba ima neki oblik invaliditeta. Iako polovinu ovih osoba čine djevojčice i žene, ne postoji sveobuhvatno istraživanje o položaju žena i djevojčica sa invaliditetom u rezidencijalnim i psihijatrijskim ustanovama.

Žene sa intelektualnim invaliditetom najgorem položaju

U slučajevima seksualnog nasilja nad ženama sa intelektualnim invaliditetom nasilnici su u 98 odsto slučajeva osobe koje žrtva dobro poznaje i kojima vjeruje, kao što su članovi porodice, poznanici, pružaoci usluga i personalni asistenti.

Na svetskom nivou postoji podatak da je čak 80 odsto žena sa intelektualnim teškoćama bilo seksualno zlostavljano, od čega je polovina njih bila zlostavljana više od 10 puta. Žene sa intelektualnim invaliditetom žive u okruženju u kojima nemaju moć i kontrolu nad sopstvenim životom. Okruženje ih ne podržava da razviju komunikacijske veštine, veštine samozaštite i ne uči ih da postoje institucije koje bi mogle da im pomognu. One se smatraju lakim metama, rekla je Milinković.

Njima se prijeti da ne prijave silovanje, a iako prijave, njima se ne vjeruje. Čak i u novije vrijeme, kako ističe Milesa, kada se dosta radi na osvješćivanju žena o rodno zasnovanom nasilju i načinima podrške, informacije ženama sa intelektualnim invaliditetom gotovo da nisu dostupne. Tu prije svega misli na materijale u formatima lakima za razumevanje.

Svjetska istraživanja pokazuju da je oko 68 odsto djevojčica s mentalnim invaliditetom bilo seksualno zlostavljano prije 18 godine, a treba imati na umu i podatak da žene sa mentalnim invaliditetom imaju 11 puta veću šansu da dožive seksualno nasilje u poređenju sa ostalim ženama.

Predrasude o seksualnosti osoba s invaliditetom

Osobe s invaliditetom, kako kaže Milinković, naročito sa intelektualnim invaliditetom, se percipiraju kao anđeli, samim tim su bespolni, neseksualni ili kao što je već pomenula, nekontrolisano seksualni.

Pokušaću plastično da objasnim: Kada sam 2013. godine tadašnjim studentima i studentkinjama doktorskih rodnih studija prezentovala svoj kratak film koji se bavi seksualnošću žena sa invaliditetom, jedan od komentara je bio kako se osobe sa invaliditetom suočavaju sa mnogo važnijim problemima, poput nepristupačnosti i zapošljavanja i kako je taj film prenaduvan, kazala je ona.

Kako dodaje, film je inače rađen na osnovu iskustava žena s invaliditetom. Dakle, pravo na seksualnost, potrebe za seksom, za povezivanjem sa drugim bićima se negira i oduzima.

U novije vreme, čini mi se da viđam više mladih osoba sa invaliditetom u partnerskim vezama (hetero i homoseksualnim) što raduje ali ne smijemo zaboraviti to su mladi ljudi koji (možda potiču iz malih sredina ali) žive u velikim gradovima, visoko su obrazovani, osnaženi kroz razne programe i obrazovanje. I oni takvi suočavaju se sa čuđenjem okoline koja ima određene pretpostavke o odnosima i motivima partnera koji nije osoba sa invaliditetom, zaključila je Milinković.

Izvor: Danas

Pripremila: Dajana Vuković

Crna Gora nije uradila ništa konkretno i direktno sa ženama s invaliditetom, kao posebnom ciljnom grupom, niti je ovu grupaciju žena obuhvatila svojim aktivnostima namijenjenim ženama generalno, poručeno je iz Udruženja mladih sa hendikepom (UMHCG).

Iz te NVO su kazali da je Komitet za eliminaciju svih oblika diskriminacije žena (CEDAW) objavio svoja zaključna razmatranja u odnosu na treći periodični izvještaj države i ukazao na loš položaj i zaštitu žena u brojnim oblastima, a među njima posebno djevojčica i žena koje pripadaju manjinskim i marginalizovanim grupacijama.

Marina Vujačić iz UMHCG je ukazala da je djevojčica s invaliditetom duplo manje u sistemu tzv. inkluzivnog obrazovanja u odnosu na dječake s invaliditetom, dok je nezaposlenih žena s invaliditetom na evidenciji Zavoda za zapošljavanje duplo više u odnosu na muškarce s invaliditetom.

O znatnim razlikama između upisanih djevojčica i dječaka s invaliditetom, kao i o dosljedno višem procentu žena među nezaposlenima s invaliditetom izvijestio je i Komitet sa zabrinutošću i preporučio državi da sprovede istraživanja u cilju utvrđivanja temeljnih uzroka za razliku u broju upisanih djevojčica i dječaka s invaliditetom i preduzme odgovarajuće mjere za rješavanje tih uzroka, između ostalog kroz aktivnosti na podizanju nivoa svijesti o značaju obezbjeđivanja jednakog pristupa obrazovanju za djevojčice s invaliditetom, kao i da uvede konkretne mjere za bolji pristup žena s invaliditetom mogućnostima za zaposlenje i obuku, navela je Vujačić.

Navela je da je Komitet konstatovao da se žene s invaliditetom suočavaju sa višestrukom diskriminacijom u državi, posebno u oblasti pristupa pravdi, obrazovanja, zapošljavanja i zdravstvene zaštite.

Dodatno je zabrinut zbog izvještaja da one često nemaju znanja, ni sposobnosti da zagovaraju svoja prava i da često nijesu obuhvaćene diskusijama o javnim politikama. Komitet preporučuje da država ugovornica obezbijedi da žene i djevojčice s invaliditetom mogu da ostvare pristup pravdi, tržištu rada, inkluzivnom obrazovanju, uslugama zapošljavanja i zdravstvene zaštite, uključujući usluge zaštite seksualnog i reproduktivnog zdravlja, i da mogu u potpunosti da ostvare svoje pravo na tjelesnu autonomiju i odlučivanje u vezi sa svojim reproduktivnim pravima i starateljstvom i staranjem o svojoj djeci, ukazala je Vujačić.

Izvor: Dan

Pripremila: Dajana Vuković

Najveća prebukiranost na muškom odjeljenju za akutne psihoze, gdje su predstavnici Zaštitnika zatekli dio pacijenata na dušecima i dva maloljetnika uzrasta od 14 i 17 godina, iako bolnica nije namijenjena za hospitalizaciju djece. I na ženskom i muškom akutnom odjeljenju smještaju se pacijenti sa različitim problemima - zavisnost od psihoaktivnih supstanci, psihoze, poremećaji ličnosti, a zbog nedostatka prostora nemoguće ih je razdvojiti i prevenirati neželjene događaje, upozorava zamjenica Ombudsmana Mirjana Radović.

Djeca sa psihijatrijskim problemima u Dobroti su smještena u prebukiranim odjeljenjima zajedno sa odraslima, među kojima su i zavisnici, osobe s poremećajima ličnosti i psihozama, jer država nije obezbijedila zdravstvenu ustanovu i adekvatne uslove za bolničko liječenje.

Predstavnici Zaštitnika ljudskih prava i sloboda, kao tim Nacionalnog mehanizma za prevenciju torture sredinom prošlog mjeseca bili su u nenajavljenoj posjeti Specijalnoj psihijatrijskoj bolnici Dobrota u Kotoru i obišli Odjeljenje za akutne psihoze - muško i žensko.

Odgovarajući na pitanje šta su zapazili tokom posjete, zamjenica Zaštitnika Mirjana Radović odgovorila je Vijestima da su prebukiranost zatekli na Odjeljenju za akutne psihoze - muško, gdje je dio pacijenata ležao na dušecima na podu.

Na odjeljenju za akutne psihoze zatekli smo i dva maloljetna lica uzrasta 14 i 17 godina. Iako bolnica nije namijenjena za hospitalizaciju maloljetnika, ljekari se trude da maloljetnoj osobi pomognu i saniraju najčešće akutna psihotična stanja koja zahtijevaju hitnu reakciju ljekara. Međutim, kao što je Zaštitnik više puta naglasio, potrebno je obezbijediti posebno bolničko liječenje maloljetnika, odgovorila je Radović.

Ombudsman je, u Izvještaju o radu za prošlu godinu, istakao da u okviru postojećih zdravstvenih ustanova u Crnoj Gori još ne postoje uslovi za bolničko liječenje djece koja imaju poteškoće s mentalnim zdravljem, što predstavlja ozbiljan problem u tom segmentu sistema zdravstvene zaštite.

Djeca s psihijatrijskim problemima mogla bi da dobiju te uslove otvaranjem nove Klinike za mentalno zdravlje u Podgorici, čija izgradnja je započeta sredinom 2022. godine. Iako je ugovoreni rok za završetak radova 18 mjeseci, klinika još nije otvorena, a iz Kliničkog centra Crne Gore (KCCG) Vijestima su u aprilu kazali da ta pitanja nijesu u njihovoj, već u nadležnosti Uprave za kapitalne projekte. Iz Uprave nikada nisu odgovorili u kojoj fazi je izgradnja te klinike. Iz Ministarstva rada i socijalnog staranja početkom ovog mjeseca saopšteno je da će specijalizovana klinika u okviru koje će biti otvoreno odjeljenje dječje psihijatrije da bude otvorena do kraja septembra.

Tim Nacionalnog mehanizma za prevenciju torture prošlog mjeseca konstatovao je u Dobroti stare probleme koji i dalje traju.

Prije svega, to je da pojedini pacijenti borave u bolnici, a da za to više nema medicinskih indikacija, takozvani socijalni pacijenti, o čemu Zaštitnik kontinuirano izvještava. Ovaj problem treba posmatrati kako s aspekta zaštite prava takozvanih socijalnih pacijenata, odnosno njihovog kvaliteta života, tako i s aspekta neracionalnog korišćenja kapaciteta jedine specijalne bolnice za psihijatriju u Kotoru. Kao što je Zaštitnik naglasio, problem se ne meže riješiti pukim premještanjem osoba iz jedne institucije u drugu, nego se mora raditi na iznalaženjima održivih modela deinstitucionalizacije, kazala je Radović.

Ona je naglasila i da su primijetili da se i na akutnom muškom i ženskom odjeljenju liječe pacijenti s različitim problemima - zavisnosti od psihoaktivnih supstanci, poremećaja ličnosti, psihotičnih poremećaja, što u praksi predstavlja problem zbog različitih potreba tokom liječenja, a ne postoje prostorni kapaciteti da se pacijenti razdvoje i samim tim preveniraju neželjeni događaji.

U okviru prošlogodišnjeg izvještaja o radu Ombudsmana, naglašeno je i da se u Specijalnoj bolnici za psihijatriju u Kotoru već godinama ukazuje na slab materijalni položaj, infrastrukturu i nedostatak kadrova u toj ustanovi. Problem socijalnih pacijenata traje decenijama, a prema ranijim podacima u Dobroti je prosječno vrijeme bolničkog liječenja devet godina. Pojedini pacijenti, kako je ranije saopšteno iz te ustanove, u toj specijalnoj bolnici boravili su od njenog osnivanja, čak 65 godina.

Na probleme u Specijalnoj psihijatrijskoj bolnici nedavno je upozorila i Akcija za ljudska prava (HRA), povodom slučaja zlostavljanja pacijentkinje u toj ustanovi, koju je medicinski tehničar ošamario dva puta, a navodno i maltretirao u više navrata.

Iz HRA su kazali da su u ovom slučaju obavijestili Evropski komitet za sprečavanje mučenja ili ponižavajućeg i nečovječnog postupanja ili kažnjavanja (CPT), od kojeg očekuju da tokom zvanične posjete Crnoj Gori naredne godine posjeti i Specijalnu psihijatrijsku bolnicu.

CPT je, kako su podsjetili, prilikom posjete Crnoj Gori još 2004. uočili probleme u radu bolnice, a ponavljali ih 2008, 2013. i 2018. godine.

Ti problemi su i dalje aktuelni – na primjer ‘socijalni pacijenti’ i potreba za deinstitucionalizacijom, forenzički pacijenti i Sudsko odjeljenje, obezbjeđenje i smještaj forenzičkih pacijenata van Sudskog odjeljenja što negativno utiče na slobodu kretanja ostalih pacijenata i stvara ozbiljne probleme u radu bolnice, materijalni uslovi, saopštili su iz HRA.

Izvor: Vijesti

Pripremila: Dajana Vuković

Sekretarijat za socijalno staranje i Kancelarija za mlade Glavnog grada, u saradnji sa Crnogorskom Kinotekom, Udruženjem mladih sa hendikepom Crne Gore - UMHCG i NVU Art 365,­­ organizuju filmske večeri Iz „one” perspektive sa ciljem podizanja svijesti o osobama s invaliditetom. Program će trajati od 22. do 30. jula 2024. i prikazivaće se u Kamernoj sali Muzičkog centra Crne Gore.

Prve večeri, 22. jula, s početkom u 20 časova. biće prikazan film Porodica na određeno vrijeme, nakon čega će uslijediti diskusija sa rediteljem Seadom Šabotićem i aktivistkinjom za ljudska prava, izvršnom direktoricom UMHCG-a Marinom Vujačić.

Druge večeri festivala, 23. jula, program počinje u 19.30 časova, a biće prikazan film Rej (Ray), Tejlora Hekforda (Taylor Hackford).

Program se nastavlja 26. jula u 18 časova, a na repretoaru je Uhvati film za djecu.

Četvrtog dana festivala, 29. jula, na programu su filmovi: Zaista živjeti, Dodir svjetlosti, Iz inata i Ambrozovi životni trikovi, nakon čega će uslijediti razgovor s akterima filmova. Podsjećamo, akterke i akteri navedenih filova su: Goran Macanović, Anđela Dragović, Anđela Radovanović i Ambroz NIkač.

Petog i ujedno posljednjeg dana festivala, biće prikazan film Lud za tobom, reditelja Danila Marunovića, nakon ćega će uslijediti razgovor s rediteljem.

Pripremila: Marina Vujačić

Informativni centar za osobe sa invaliditetom Lotos Tuzla u svom radu već dugi niz godina pruža kontinuiranu podršku poboljšanju položaja i pitanjima mladih osoba s invaliditetom.

Svakodnevni život mladih sa ili bez invaliditeta u Bosni i Hercegovini je u velikoj mjeri uslovljen njihovim negativnim percepcijama različitosti, što rezultira smanjenom tolerancijom, negativnim pogledima na živote drugih. Društveno nametnuti identitet određene grupe karakterizira, isključuje i izoluje osobu iako ona to ne bira. Izuzetan problem za pripadnike marginalizovanih grupa, ali i samu zajednicu, predstavlja nizak nivo svijesti da njihova različitost (invaliditet, pripadnost nacionalnim manjinama, LGBT populacija itd) postaje primjetna samo zbog interakcije sa društvom i preprekama od strane sistema.

Diskriminacija i predrasude prema drugom i drugačijem koje su duboko ukorijenjene u sve pore društva se, u velikoj mjeri, reflektuju na mlade kroz sve češću pojavu međuvršnjačkog nasilja.
U vezi s tim, u okviru projekta: Jednako različiti – mladi grade inkluzivno društvo kojeg implementira I.C. Lotos uz podršku Ambasade SAD. realizovano je niz aktivnosti koje pružaju doprinos ravnopravnosti i kvalitetnom životu mladih osoba u Bosni i Hercegovini.

Tokom projekta mladima sa i bez invaliditeta na području cijele BiH su pružene prilike i podrška da steknu potrebna znanja i vještine, kako bi se više uključili u lokalne zajednice i kako bi bili prepoznati kao ključni faktor njenog razvoja.

Cilj je da mladi ljudi sa ili bez invaliditeta iz različitih zajednica u Bosni i Hercegovini postanu svjesni prednosti različitosti.

U okviru projekta održan je Kamp za mlade u Hotelu Orion Ormanica na kojem su sve aktivnosti bile fokusirane na ključne teme koje doprinose boljem položaju osoba s invaliditetom u društvu ali i mladih uopšte, kroz izgradnju društva koje će uvažavati različitosti i inkluziju.

Diskutovalo se o načinima prepoznavanja i prevencije međuvršnjačkog nasilja, te kako se nositi sa ovom pojavom u svakodnevnom životu. Naglašena je važnost stvaranja sigurnog okruženja u kojem se svako osjeća poštovano i zaštićeno. Velika pažnja je posvećena jačanju identiteta mladih osoba sa invaliditetom, promovišući prihvatanje različitosti kao glavne odlike svake civilizovane zajednice, te smo zajednički zaključili da razumijevanje i poštovanje različitih identiteta doprinose inkluzivnijem i pravednijem društvu.

Na Kampu su mlade osobe sa i bez invaliditeta, učesnici projekta, osmislili i pripremili plan za uličnu Kampanju koja je održana 17. jula 2024. na Trgu Slobode u Tuzli, a koja je imala za cilj podizanje svijesti javnosti o problemu međuvršnjačkog nasilja s kojim se mladi suočavaju.

Kampanja je okupila mnoštvo mladih osoba sa i bez invaliditeta iz BiH koji su kroz druženje i komunikaciju sa građanima Tuzle i dijeljenje promotivnog materijala zajednički doprinijeli shvatanju važnosti odgovornosti svih članova zajednice i zajedničkog djelovanja, kako bi mlade osobe živjele dostojanstven život bez nasilja i ostvarivale sva ljudska prava na jednakoj osnovi sa drugima.

Izvor: Tuzlarije

Pripremila: Dajana Vuković

Od početka godine pet osoba izgubilo je život na radnom mjestu, a zbog nepoštovanja preporuka Udruženja zaštite i zdravlja na radu, moglo bi biti novih nesrećnih slučajeva, upozorava za Gradsku RTV predstavnica tog udruženja Đina Janković.

U slučaju povrede na radu, dodaje, poslodavac je dužan da prijavi Fondu za zdravstveno osiguranje radi nadokande za privremenu spriječenost za rad.

Najveći broj povreda na radu i smrtnih slučajeva dešava se na gradilištu, jer ekstremno visoke temperature najviše pogađaju radnike na otvorenom, kaže Janković. Dodaje da se preporuke uglavnom krše.

Svake godine se donose preporuke za rad na visokoj temperaturi. Pravilnici definišu da rad ne treba da se obavlja ako je temperatura viša od 36 stepeni između 11 i 16 časova, da se rad mora organizovati u smjenama, da se ne radi u vanjskim uslovima, objašnjava Janković.

Usljed povrede na radu poslodavac je dužan da prijavi povredu radnika, nakon čega se ispunjava takozvana povredna lista koja se predaje Fondu za zdravstveno osiguranje. Bolovanje do 12 mjeseci se, objašnjava, isplaćuje u iznosu od 100%.

Ukoliko je to bolovanje duže od 12 mjeseci Fond upućuje dokumentaciju komisiji koja treba da procijeni preostalu radnu sposobnost, odnosno nastanak invaliditeta. Ukoliko je invaliditet veci od 50% onda je poslodavac dužan da isplati novčanu nadoknadu u visini 36 zarada, ističe Janković.

Janković navodi da se radi na izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti na radu, koje bi trebalo da budu završene naredne godine. Iako su neke evropske zemlje, poput Španije i Velike Britanije, zabranile rad na otvorenom pri visokim temperaturama, donosioci odluka u Crnoj Gori za to nijesu imali sluha, zaključila je Janković.

Izvor: Gradski.me

Pripremila: Dajana Vuković

Parlament Gambije je u ponedeljak odbacio predlog zakona kojim bi se ukinula važeća zabrana sakaćenja genitalija žena čemu su često podvrgnute devojčice mlađe od pet godina.

Ta odluka je donijeta posle višemjesečnih debata u toj zapadnoafričkoj zemlji sa većinski muslimanskim stanovništvom, piše AP.

Sakaćenje žena je vjekovima rasprostranjeno u djelovima Afrike u ime polne čistote i kontrole, a uz invalidnost donosi bolesti i trajan stresni poremećaj žrtava.

Vjerski konzervativci su vodili kampanju za poništavanje zabrane tvrdeći da je sakaćenje jedna od vrijednosti islama, ali nisu uspeli.

U Gambiji je, po procjeni Ujedinjenih nacija, više od polovine žena i djevojčica starosti bilo podvrgnuto toj proceduri.

Bivši predsjednik Jahia Džame je zabranio tu praksu 2015. godine, ali aktivisti kažu da je sprovođenje njegovog zakona bilo slabo i da se praksa nastavlja, a do sada su procesuirana samo dva slučaja.

UNICEF je ove godine saopštio da je 30 miliona žena širom svijeta osakaćeno samo u posljednjih osam godina, većina u Africi, ali i u Aziji i na Bliskom istoku.

Više od 80 država ima zakone koji zabranjuju taj postupak ili ga kažnjavaju, naveo je ove godine Populacioni fond Ujedinjenih nacija. Među njima su Južna Afrika, Iran, Indija i Etiopija.

Izvor: Radio Slobodna Evropa

Pripremila: Dajana Vuković