Deceniju nakon što je istekao zakonski rok da svi objekti sagrađeni prije 2008. budu pristupačni osobama s invaliditetom, to nije slučaj. Osim što ni pojedini novosagrađeni objekti ne ispunjavaju tu obavezu, Podgorica je prepuna prepreka za osobe s invaliditetom. Rješenja koja su u međuvremenu urađena kako bi im olakšala kretanje nerijetko su polovična i problematična u praksi.

Glavni ulaz u Klinički centar Crne Gore (KCCG) nema obezbijeđen pristup za osobe u kolicima, iako postoje sporedni ulazi. Biblioteka Radosav Ljumović uopšte nema obezbijeđen ulaz, a Crnogorsko narodno pozorište (CNP) ima, ali samo u glavnu salu. Ako je predstava u drugoj sali, moramo stepenicama i mi tu ne možemo ući, objašnjavaju za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) sestre Iva i Jana Vujisić. Obje koriste kolica za kretanje.

Deceniju nakon što je istekao rok da svi objekti sagrađeni prije 2008. budu pristupačni osobama s invaliditetom, to i dalje nije slučaj. Kako u Podgorici, tako i u drugim opštinama.

Zakon o uređenju prostora i izgradnji objekata, koji je tu obavezu propisao, donešen je 2008, a rok za prilagođavanje objekata istekao je 1. septembra 2013.

Država nije ispunila obavezu koju je sama propisala – da sve objekte sagrađene prije stupanja na snagu zakona – 2008. učini pristupačnim u roku od pet godina. Dakle, prošlo je više od deceniju od kada je istekao rok da se svi objekti sagrađeni prije 2008. rekonstruišu i da se u njima ispoštuju obavezni elementi pristupačnosti, kaže za CIN-CG izvršna direktorica Udruženja mladih sa hendikepom (UMHCG) Marina Vujačić. Ona ukazuje da ni neki novosagrađeni objekti ne ispunjavaju standarde u ovoj oblasti.

NEPRISTUPAČNOST INSTITUCIJA

Ministarstvo pravde nije pristupačno za osobe s invaliditetom, kao ni većina tužilaštava i sudova. Viši sud u Podgorici, kao ni Apelacioni i Ustavni sud na ulazu nemaju obezbijeđenu rampu, dok je Specijalno državno tužilaštvo (SDT) u potpunosti nepristupačno za OSI.

Prilagođavanje Osnovnog suda u Podgorici je rađeno nekoliko godina i nakon prve rampe koja nije bila adekvatna, rađena je potpuno nova, a projekat je osim sredstvima iz budžeta finansiran i od međunarodnih donatora, rekla je Vujačić.

Zgrada Skupštine Glavnog grada takođe, na glavnom ulazu, nema obezbijeđenu pristupnu rampu, dok starija zgrada Opštine Podgorice ima rampu, ali nakon toga nailazimo na stepenice, a nema ni prilagođenog toaleta.

Biblioteka Radosav Ljumović nema obezbijeđenu rampu, dok je Crnogorsko narodno pozorište (CNP) obezbijedilo prolaz osobama koje koriste kolica na sporednom ulazu u glavnu salu. Ukoliko je predstava u drugoj sali, korisnici kolica je ne mogu gledati. Muzej savremene umjetnosti, takođe smješten u centru grada, na svom glavnom ulazu nema pristupnu rampu.

U Podgorici nijedan fakultet nije u potpunosti pristupačan OSI po standardima iz Zakona o uređenju prostora i izgradnji objekata, iako su mnogi obezbijedili rampu.

Generalni sekretar Udruženja paraplegičara Podgorice Dejan Bašanović za CIN-CG kaže da postoji napredak u odnosu na raniji period, ali da je Podgorica i dalje u dobrom dijelu nepristupačna osobama s invalidtetom.

Veliki broj škola, recimo, ne zadovoljava uslove da može da uključi OSI, kaže Bašanović. Zbog toga, objašnjava, oni upisuju one škole koje su pristupačne. On ističe da se tako ulazi u proces segregacije.

Posebno je to izraženo kod fakulteta. Dešava se da OSI završe fakultet koji ima obezbijeđen pristup, iako nisu namjeravali, kaže Bašanović.

UMHCG je 2019. sproveo monitoring pristupačnosti srednjih škola u Podgorici. Prema njihovom nalazu sve se završava samo postavljanjem najčešće improvizovane rampe, ili rampe koja nije izrađena prema standardima.

Takođe, čak i u onim školama koje su renovirane i dalje ne postoje svi elementi pristupačnosti i/ili postoje, ali najčešće nijesu u upotrebi (toaleti, lift). Pored navedenog neki od elementa pristupačnosti uopšte nijesu prisutni ni u jednoj srednjoj školi, što se održava i na broj učenika s invaliditetom koji su uključeni u srednje obrazovanje i njihov izbor srednje škole a kasnije i izbor visokog obrazovanja, konstatuje se u dokumentu.

Izvršni direktor Saveza slijepih Crne Gore (SSCG) Goran Macanović kaže za CIN-CG da treba raditi i na unapređenju znanja izvođača radova koji se bave obezbjeđivanjem arhitektonske i bilo koje druge pristupačnosti OSI.

Nijesu samo mnogi važni objekti u Podgorici nepristupačni osobama sa invaliditetom. Prepreke su brojne. Pa i u onda kada se nešto uradi na planu pristupačnosti OSI, u praksi se dešava da to nije dovoljno, jer je polovično i ne zadvoljava sve potrebe osoba s invaliitetom.

KOLICIMA PREKO PREPREKA

Ako ideš trotoarom po Podgorici, moli Boga da je izjedna i da nema spusta, kažu sestre Iva i Jana Vujisić. Pored toga što su trotoari, kako kažu, u tom smislu nepouzani, previše je slivnika i pukotina na putu, pa je prelazak kolicima preko njih otežan.

Na dosta mjesta je, objašnjavaju, urađena pristupna rampa, ali se ne bi usudile da ih koriste zbog prevelikog nagiba.

Pravilnik o bližim uslovima i načinu prilagođavanja objekta za pristup i kretanje lica smanjene pokretljivosti i lica sa invaliditetom, u članu 41, propisuje da javna pješačka površina mora da bude povezana bez prepreka sa ostalim pješačkim površinama. U Podgorici se, međutim, može vidjeti mnoštvo prepreka i na samim površinama, kao i na mjestima gdje se one spajaju sa drugim.

I dalje u Glavnom gradu, ali i u drugim opštinama postoje trotoari koji na jednom dijelu ulice imaju spušten ivičnjak, a onda na drugom dijelu ili na raskrsnici on ne postoji. Konstantno ukazujemo na takve prakse, jednako kao i na postavljanje fizičkih prepreka na linijama kretanja, poput stubića ili saobraćajnih znakova, kažu za CIN-CG iz UMHCG.

Osim što neophodnih zakošenja na trotoarima nema svuda, tamo gdje postoje dešava se da nijesu upotrebljivi za osobe s invaliitetom, jer ih građani, bez kontrole i sankcije, blokiraju svojim automobilima.

Parkiraju se vozila i korisnik kolica ne može iskoristiti rampu. Svjesni toga da nema puno ljudi u komunalnoj inspekciji i službi koja kontroliše parking, predlagali smo da slikamo ta vozila, ali to ne bi mogao biti osnov za njihovo uklanjanje. Neophodno je da izađe lice zaduženo za taj dio posla, da konstatuje propisnost parkiranja i reaguje u skladu sa tim, objašnjava generalni sekretar Udruženja paraplegičara Podgorice Dejan Bašanović.

Problem nijesu samo trotoari. Rješenje koje je trebalo da olakša kretanje osobama sa oštećenjem vida u Glavnom gradu, a koje je u praksi pokazalo svoje brojne manjkavosti su i taktilne trake. Osim što Podgorica nije u cjelosti prekrivena taktilnim trakama, oni koji ih koriste ukazuju na brojne probleme.

NEPOUZDANE VODILJE

Trake su postavljene samo u određenim djelovima grada. Da li to znači da osobe sa oštećenjem vida ne treba da idu u druge djelove grada, pita se Miloš Spaić, koji je i sam korisnik bijelog štapa.

Spaić, inače član Demokratske narodne partije (DNP) tvrdi da se jedini politički bavi pitanjem prava OSI. On ukazuje na to da su trake vodilje previše uzdignute, te da se za njih zapinje. Pristupačnost može biti potpuna ili je nema, kaže.

Macanović ističe da su postojeće trake, konkretno one žute, namijenjene više za unutrašnji prostor, jer su, kako kaže, kad pade kiša jako klizave i ometaju građane.

Njihova boja, doduše, pomaže onima sa djelimičnim ošećenjem vida i takav kontrast taktilnih traka u odnosu na površinu na kojoj su postavljene je poželjan, jer olakšava njihovo prepoznavanje i samim tim kretanje, dodaje.

Macanović napominje da i Pravilnik o bližim uslovima i načinu prilagođavanja objekta za pristup i kretanje lica smanjene pokretljivosti i lica sa invaliditetom predviđa da taktilne trake moraju biti antikliznog sastava.

Pristupačna taktilna površina izvodi se na način da ne zadržava vodu, snijeg i nečistoću, i da se lako održava, stoji u Pravilniku. U tenderu za nabavku i izgradnju taktilnih traka u Podgorici je navedeno da su trake otporne na habanje, kidanje, istezanje i atmosferske uticaje.

Međutim, postavljene, žute trake su prilično klizave i zadržavaju vodu tokom kišnih dana, a na mnogim mjestima su i pohabane i iskidane.

Postavlja se pitanje postoji osoba u Crnoj Gori koja bi mogla da iskontroliše njihov kvalitet, kaže Macanović.

Iz Ministarstva prostornog planiranja, urbanizma i državne imovine (MPPU) za CIN–CG tvrde da u skladu sa Zakonom o planiranju prostora i izgradnji objekata, sprovode inspekcijski nadzor nad izgradnjom objekata putem urbanističko-građevinskih i komunalnih inspektora.

Macanović, međutim, ističe da je glavni nedostatak Pravilnika to što nije usklađen sa domaćim uslovima. Ukoliko je prepisan iz neke uređenije zemlje ne mora da znači da odgovara našem prostoru, kaže.

STRANA RJEŠENJA ZA DOMAĆE USLOVE

Iz MPPU-a su za CIN-CG kazali da su pri izradi važećeg Pravilnika korišćena iskustva Hrvatske, koja su bila od velike pomoći u postavljanju temelja za prilagođavanje objekata OSI u Crnoj Gori.

CIN-CG je pitao i Institut za standardizaciju Crne Gore da li se bavio upoređivanjem domaćih standarda u pogledu rješenja za pristupačnost OSI, na šta su nam odgovorili da se ta institucija ne bavi posebnim analizama sadržaja evropskih standarda, već ih usvaja u integralnom obliku - kao identični standard. Crnogorski standardi su ekvivalentni sa evropskim standardima i apsolutno nisu u suprotnosti sa njima, rekli su iz Instituta.

Macanović, ipak, smatra da je taktilna traka trebalo da bude uža.

Standard za taktilne trake koje propisuje i naš Pravilnik je 40 centimetara. Još uvijek nisam, a pokušavao sam, da dođem do odgovora ko je taj koji je odredio takav standard. Pretpostavljam da se iza toga krije logika da se objema nogama šeta po traci i da je taj neki prosječni raskorak 40 centimetara. Sa aspekta osobe sa oštećenjem vida moram reći da meni nije udobno da šetam po neravnoj površini, kakve i jesu trake vodilje. Taj neko nije razmišljao da i one žene sa oštećenjem vida, koje žele da nose obuću sa potpeticama i štiklama trebaju da hodaju po tome, kaže Macanović.

Njegov prijedlog bio je da traka bude uža, jer njena funkcija treba da bude takva da može da se detektuje štapom i koristi na taj način što će se pratiti i hodati pored nje.

Trebalo bi da su javne površine dovoljno široke, pa da ostane 40 centimetara širine da mogu ljudi da se kreću i sa jedne i sa druge strane i da niko nikoga ne ometa. Međutim, to se ne dešava. Tako su recimo u dijelu Njegoševe ulice, od Hercegovačke ulice ka Bulevaru, postavljene terase od kafića na taktilnim trakama ili tik uz kafić, pa je velika vjerovatnća da ćete udariti u neki od stolova ili stolica, upozorava Macanović.

U dijelu Njegoševe ulice često se može vidjeti da ljudi sjede na stolicama koje prelaze preko betonskih taktilnih traka, koje su gotovo neprimjetne.

Ugostitelji su, navodi Macanović, Savezu objasnili da su dozvolu za terasu dobili prije nego što su postavljene trake.

Da nije u dovoljnoj mjeri izgrađena svijest o potrebama osoba sa oštećenjem vida govori i klupa postavljena početkom avgusta u Balšićevoj ulici preko taktilne trake.

Nakon što su građani reagovali i podijelili fotografiju na društvenim mrežama klupa je uklonjena sa trake. Ipak, zabrinjavajuće je kako uopšte do toga dođe, što vraća na pitanje - ko kontroliše radove.

 Taktilne trake takođe moraju biti takve da ne ometaju korisnike kolica. To zahtijeva šire trotoare, ali i hodnike u zatvorenim prostorima, napominje Macanović te ukazuje na to da je potrebno mijenjati Pravilnik.

ČEKAJUĆI NOVI PRAVILNIK

Iz MPPU-a su u junu 2022. godine saopštili da je dogovoreno formiranje Radne grupe u čiji bi sastav ušli predstavnici Ministarstva i NVO sektora iz oblasti zaštite OSI, kako bi se što temeljnije pristupilo unapređenju pomenutog Pravilnika. Nakon toga, kaže Macanović, ta grupa nikad nije održala sastanak.

Ministarstvo aktivno radi na izradi novog Zakona o izgradnji objekata, koji će uključivati i podzakonske akte usmjerene na prilagođavanje objekata licima sa smanjenom pokretljivošću i licima sa invaliditetom. Iako je bilo inicijativa za izradu Predloga pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o bližim uslovima i načinu prilagođavanja objekta za pristup i kretanje osoba sa invaliditetom, Ministarstvo je 2022. godine razmatralo mogućnost izrade tih izmjena. Međutim, s obzirom na to da su u međuvremenu započete aktivnosti na izradi novog Zakona o izgradnji objekata, izrada izmjena pomenutog pravilnika je odložena do usvajanja zakona, objasnili su iz MPPU-a za CIN-CG.

Dodaju da Ministarstvo prepoznaje potrebu za izmjenom Pravilnika nakon donošenja novog Zakona o izgradnji objekata, koji će, prema njihovim najavama, pružiti sveobuhvatni okvir za dalje unapređenje ove oblasti.

ZVUČNA SIGNALIZACIJA POSTOJI, ALI NIJE U FUNKCIJI

Jedan od standarda pristupačnosti za osobe sa oštećenjem vida u autobusima predstavlja zvučna signalizacija koja često nije u funkciji.

Još uvijek nemamo pristup zvučnoj signalizaciji u autobusima, jer je to u nadležnosti firme Ben-kov koja je ovlašćeni serviser i ima dozvolu i pristup programu koji kontroliše, između ostalog, i zvučnu signalizaciju, kaže za CIN-CG šef saobraćaja u gradskom preduzeću Putevi d.o.o. Ljubomir Radinović.

Na preuzimanju nadležnosti se, kako je kazao, radi jer i pored zvučne signalizacije nemaju kontrolu nad mnogim servisima kojima trenutno upravlja pomenuta firma iz Danilovgrada.

Dok sve to traje, govorna podrška u autobusima izostaje pa su OSI prinuđene da se za pomoć obraćaju nepoznatim ljudima u blizini.

Velika većina želi da pomogne, ali nije to poenta već da mogu sam da obavim svakodnevne obaveze, a da ne moram da pitam, niti da se na nas gleda kao na nekoga kome treba pomoć, naglasio je Spaić.

Svaki objekat i javna površina trebaju biti pristupačni, saglasna je i Marina Vujačić. To je zakonska obaveza, a ne nečija humanost, dobročinstvo ili lijep gest.

Brojni su razlozi da OSI podnesu nadležnim institucijama prijave, što su u prethodnom periodu i činile. Bašanović kaže da je na te prijave uvijek pozitivno odgovoreno.

Međutim, kao što se navodi i u Sektorskoj analizi, čiji je autor Direktorat za građevinarstvo Ministarstva za prostorno planiranje, urbanizma i državne imovine (MPPU), vlasti su dužne da obezbijede pristupačnost kao ex ante dužnost (dužnost koja prethodi), što znači i prije dobijanja pojedinačnog zahtjeva od strane OSI da pristupi i koristi neki prostor ili uslugu.

Iz UMHCG-a navode da nijesu primjenjivane ni propisane sankcije za nepoštovanje definisanih standarda.

Jedini primjeri za koje mi znamo jesu oni kada smo sami prijavljivali inspekciji nepravilnosti prilikom projektovanja ili gradnje, nakon čega bi inspekcija konstatovala te nepravilnosti i tražila njihovo otklanjanje. Nemamo informaciju o postupanju državnih i drugih institucija i službi, niti je prihvaćena inicijativa koju smo nekada predlagali da se napravi lista tzv. pozitivnih i negativnih objekata, kazali su iz te organizacije.

Prema njihovim riječima, u praksi se pristupačnost često svodi samo na par elemenata pristupačnosti, a ne na sve elemente propisane zakonom, pa u tom smislu prepreke su brojne.

„NIČIJA“ RAMPA NA ŠETALIŠTU

Stepenišni lift postavljen je na šetalištu uz Moraču 2022. godine. No, pošto nije bio u funkciji, Udruženje mladih sa hendikepom pokrenulo je tužbu protiv Glavnog grada za zaštitu od diskriminacije.

Iz UMHCG-a su, objašnjava Vujačić, ukazivali da su koso-podizne platforme neadekvatna rješenja, da su nefunkcionalne, teške za održavanje i da se brzo kvare. U toku je parnični postupak protiv Glavnog grada Podgorice zbog nefunkcionisanja rampe. Postupak je pokrenut u junu 2023. objašnjava.

Iz Glavnog grada za CIN-CG nijesu odgovarili na pitanje u vezi pomenute rampe.

Kada je u pitanju stepenišni lift na šetalištu uz Moraču, ukazivali smo da je to loše rješenje i da je to bacanje novca, ali iz nekog razloga iz Glavnog grada su zaključili da ga ipak treba postaviti, kaže i Goran Macanović.

Bojim se da ovo što je do sada urađeno nije iz istinske svijesti da je to korisno za društvo, već ispunjavanje nekog uslova iz regulative i da se nešto uradi za OSI, zaključuje on.

Izvor: CIN CG

Lica sa invaliditetom i predstavnici institucija na lokalnom nivou i građani nemaju dovoljno informacija o uslugama socijalne i dječije zaštite koje su definisane Zakonom o socijalnoj i dječijoj zaštiti, pa ni o onim uslugama koje su dostupne na lokalnom nivou.

Ovo je zaključeno na konferenciji za novinare povodom završetka projekta Uspostavljanje i razvoj usluga za samostalnost i produktivan život lica sa invaliditetom koji realizuje Udruženje paraplegičara Bijelo Polje i Mojkovac.

Predstavljajući analizu istraživanja, stručni konsultant projekta i predstavnica Centra za socijalni rad Vanja Mašković navela je da je sprovedeno istraživanje na uzorku od 151 ispitanika, od kojih je 60 lica sa invaliditetom (LSI), 60 građana i 31 predstavnik institucija na lokalnom nivou.

Na osnovu urađenog i distribuiranog upitnika i nakon urađene analize nameće se zaključak da se mora raditi na informisanju kako lica sa invaliditetom, tako i ostalih u lokalnoj zajednici za prepoznavanje postojećih usluga i načinom ostvarivanja prava na pojedine usluge, kazala je Mašković.

Miloš Španjević iz opštinske Kancelarije za osobe sa invaliditetom istakao je da će se realizacijom projekta postići samostalniji i produktivniji život LSI, ali i pospješiti veći stepen inkluzije, odnosno uključivanje i prihvatanje svakog pojedinca, bez obzira na vrsu invaliditeta.

Lokalna uprava sarađuje sa svim organizacijama koje se bave pitanjima inkluzije i poboljšanja uslova života LSI, a nastaviće i ubuduće da pruža podršku na ovakvim projektima koji su veoma značajni ne samo za ranjive kategorije lica već i za kompletnu društvenu zajednicu. Smatram da bi svi trebalo da doprinesemo jačanju kapaciteta i da radimo na podizanju svijesti građana, istakao je Španjević.

Predsjednica Udruženja paraplegičara Milka Stojanović Šćepanović podsjetila je da je cilj projekta unapređenje života LSI kroz njihovu osnaženost za samostalan i produktivan život.

Među najznačajnijim rezultatima projekta su: obezbijeđena usluga personalne asistencije za četiri korisnika u trajanju od četiri mjeseca, urađena analiza istraživanja uspostavljanja socijalnih usluga na lokalnom nivou, urađena pulikacija dvadesetogodišnjeg rada udruženja Raskršće i putevi LSI, pa se može zaključiti da su sve aktivnosti uspješno sprovedene, zaključila je Stojanović.

Izvor: Dan

Pripremila: Dajana Vuković

Plivači podgoričkog kluba osoba sa invaliditetom Mako nastup na međunarodnom paraplivačkom mitingu (RE)START u Sarajevu završili su sa 15 medalja – osam zlatnih, četiri srebrne i tri bronzane medalje.

Zlatne medalje osvojili su Iskra Dedivanović u kategoriji S9, Miljan Lončar i Tomas Radulović. Dedivanović je bila zlatna na 50 slobodno, prsno i leđno i 100 metara leđno, dok je Lončar u kategoriji S10 bio najbrži na 50 slobodno i delfin i 100 metara slobodnim stilom. U kategoriji S5, Radulović je pobijedio na 100 slobodno, dok je srebrni bio u trkama na 50 slobodno i leđno. Srebrnim odličjima može se pohvaliti i Nebojša Bulatović (S14) u trkama na 50 delfin i 100 metara slobodnim stilom. Bronzani su bili Nikola Bulatović (S14) na 50 metara slobodno, Ognjen Rončević (S14) na 50 leđno i Sergej Bogojević (S14) na 100 metara slobodno.

Bez plasmana završio je Nikola Đukić u kategoriji S1, u trci na 50 metara slobodno.

Crnogorske plivače u Sarajevu predvodila je trener Danijela Bulatović.

Organizatori mitinga na olimpijskom bazenu Otoka, koji je okupio više stotina plivača iz Crne Gore, Hrvatske, Srbije i Bosne i Hercegovine, bili su plivački klubovi Spid i Sport Time iz Sarajeva.

Izvor: Pobjeda

Pripremila: Dajana Vuković

Članovi podgoričkog Plivačkog kluba osoba sa invaliditetom Mako nastupiće za vikend na međunarodnom paraplivačkom mitingu u Sarajevu.

Na olimpijskom bazenu Otoka nastupiće sa osam takmičara. Takmičiće se Nebojša Bulatović (S14, 50 slobodno i delfin i 100 slobodno), Nikola Bulatović (S14,  50 slobodno, prsno i leđno), Ognjen Rončević (S14,  50 slobodno i leđno), Sergej Bogojević (S14, 50 slobodno i leđno i 100 slobodno). Nastupić i Nikola Đukić (S1, 50 slobodno), Tomas Radulović (S5, 50 slobodno i leđno i 100 slobodno),  Iskra Dedivanović (S9, 50 slobodno, prsno i leđno i 100 leđno) i Miljan Lončar (S10, 50 slobodno i delfin i 100 slobodno), saopšteno je iz Paraolimpijskog komiteta Crne Gore.

Organizatori mitinga su plivački klubovi Spid i Sport Time. 

Takmičenje se nalazi u kalendaru Svjetske para-plivačke organizacije (World Para Swimming).

Izvor: RTVNK

Pripremila: Dajana Vuković

Članovi podgoričkog Atletskog kluba osoba sa invaliditetom Vihor učestvovaće na 32. Sportskim igrama paraplegičara i kvadriplegičara u Vrnjačkoj Banji.

Crnogorsku atletiku predstavljaće atletičari u bacačkim disciplinama Radmilo Baranin, Senad Husović, Nedžad Pepić i Jasminko Nokić, koji će se takmičiti u bacanju kugle, diska i koplja.

Predvodiće ih trener Vladan Nikolić.

Najavljeno je učešće više od 150 atletičara iz regiona.

Organizator manifestacije je Savez paraplegičara i kvadriplegičara Srbije.

Prošle godine Vihor je nastup završio sa sedam medalja po dvije zlatne i srebrne i tri bronzane.

Izvor: Lob Sport

Pripremila: Dajana Vuković

Dnevni centar za djecu sa smetnjama u razvoju i osobe sa invaliditetom Nikšić  i ovu jesen dočekuje sa novim projektom koji su uradili sa mnogo ljubavi pokazujući nam raskoš svoga talenta spotom kojim su na svojevrstan način predstavili pjesmu Đorđa Balaševića Jesen stiže, dunjo moja.

Pogledajte kako su nam korisnici nikšićkog Dnevnog centra Branko Đurović, Aleksandra Ivaštanin, Vasilije Šućur, Anđela Petrović, Milan Radošević, Dejan Vučetić, Đoko Delić, Mihailo Vuković, Vuko Durutović, Jelena Žižić, Jelena Jovović, Peđa Nedić, Darko Andrijašević, Vuk Novaković i Ivana Ivanović donijeli ovu Balaševićevu pjesmu.

Spot su, uz podršku osoblja Dnevnog centra i direktora te ustanove Radovana Dragnića, završili za dvadesetak dana.

Ne, ni ovog puta se nismo štedjeli dati svoj maksimum u iskazivanju emocija i glumačkog talenta. A najviše emocija koje se vezuju za osjećanja patnje zbog neuzvraćene ljubavi. I tako je svako od nas našao svoje mjesto i inspiraciju u pjesmi Svirajte mi jesen stiže dunjo moja. I sve je bilo tu. Baš kao da smo u stvarnoj epohi tog vremena i same pjesme, dočaravajući stih po stih, kada kao vojnik dolazim putničkom klasom, zatičem se na svadbi a tamo baš ONA poznata cura u belom. Lijepo lice, sakriveno ispod vela, a oko nas svatovi. Svi dotjerani. I da, svirali su nam Jesen stiže dunjo moja, jesen rana isprepletena svim onim osjećanjima junakove boli zbog onoga što je moglo biti. Uživajte onoliko koliko smo mi uživali u ovom stvaranju, navode iz Dnevnog centra.

Temu spota razradio je stručni tim Dnevnog centra: Đurđina Filimanović, Željka Jovanović, a ulozi snimatelja bila je Darinka Čurović.

Izvor: RTVNK

Pripremila: Dajana Vuković

U sklopu 11. Edukacijsko-rehabilitacijskog kampa za djecu s epilepsijom koji je održan u selcu predstavljena je knjiga Ivane Leleković Car, kroz koju progovara o životu s epilepsijom.

Susrela sam puno roditelja i djece koji su bili očajni kad bi se suočili s dijagnozom epilepsije, uplašeni od toga kako će se dijete snalaziti kroz život. Uvijek im kažem, ako su se jedan Isaac Newton, Albert Einstein, ili Alfred Nobel mogli nositi s tom bolešću i postići to da im se cijeli svijet divi, onda to može svatko. I na temelju vlastitog iskustva, s obzirom da od epilepsije bolujem od svoje 5. godine, nastojim svjedočiti da se s tom bolešću može živjeti kvalitetno i ispunjeno, kaže Ivana Leleković Car, profesorica matematike i fizike i diplomirana inženjerka prometa.

Tu je poruku predano utkala i u roman za djecu pod nazivom Moja zla Prijateljica, o dječaku Karlu kojem je dijagnostifikovana epilepsija kao petogodišnjaku, baš kao i kod nje, a kojeg prati do njegove 18. godine, do prve ljubavi i upisa na fakultet.

Zamišljeni lik dječaka Karla, kojeg prati od 5. do 18. godine, Ivani je poslužio da progovori o vlastitim emocijama i iskustvima uz epilepsiju.

Kroz zamišljeni lik dječaka pokušala je progovoriti o tome s kakvim se osjećajima sama borila kao dijete kad je doznala za dijagnozu, što djeca često ne znaju verbalizirati i objasniti odraslima, zatim kako izgleda kad te vršnjaci pomalo izdvajaju, najčešće zbog toga što ne znaju o kakvom je stanju riječ, pa to postaje svojevrsna stigma; pa sve do odgovora na pitanje kako o tome razgovarati s osobom u koju si zaljubljen, a nisi siguran koliko o njoj zna i neće li te nakon toga odbaciti. 

Puno je situacija u kojima se nije lako nositi s epilepsijom, ni djeci ni roditeljima, pa se nadam da im moja knjiga  može pomoći da bolje shvate to da ih epilepsija ne mora ograničavati te da nisu sami. S druge strane, nadam se da će knjigu pročitati i oni koji nemaju tu dijagnozu, ali imaju člana obitelji, prijatelja ili nekog u bliskoj okolini, kako bi ga bolje shvatili i bili mu podrška, kaže Ivana.

Knjigu je dovršila u svibnju. Kako nije mogla pronaći izdavača, a mnogi su je uvjeravali da je riječ o temi koja zaslužuje da bude ukoričena, objavila ju je putem Interneta, preko platforme www.lulu.com, na kojoj se može naručiti. Ivana je knjigu već prevela i na engleski jezik i sada radi na grafičkoj obradi, kako bi ju pripremila za to da zaživi i bude interesantna i djeci izvan Hrvatske. A nedavno ju je predstavila u sjajnoj atmosferi, u sklopu tradicionalnog Edukacijsko-rehabilitacijskog kampa za djecu s epilepsijom, koji sad već 11. godina zajednički organiziraju Hrvatska udruga za epilepsiju i Odjel dječje neurologije KBC-a Sestre milosrdnice.

Predstavljanje knjige bilo je dio programa edukacije o epilepsiji, kaže glavna sestra Klinike za pedijatriju u KBC Sestre milosrdnice, mag. med. techn. Kristina Kužnik, inače 'glavni kotačić' u organizaciji kampa, u kojem, uz nju uvijek sudjeluje dvoje liječnika, pedijatar, neuropedijatar, psiholog i još jedna medicinska sestra. No, osim knjige, djecu je posebno zaintrigiralo to da je Ivana odlučila doći i družiti se s njima neposredno nakon što je doživjela epileptični napad.  

Baš dva dana prije nego što sam trebala doći u Selce doživjela sam jedan napad i djecu je posebno zaintrigiralo to da sam unatoč tome ipak bila raspoložena za druženje s njima i na kraju tako dobre volje. Drago mi je što sam im i primjerom mogla pokazati da je i to moguće priča Ivana, koju je druženje u kampu oduševilo.

Razgovor sa spisateljicom o njenim iskustvima uz epilepsiju zaintrigirao je mlade sudionike kampa 

Kad smo prije 11 godina započeli s projektom kampa, financirao ga je Ured za zdravstvo Grada Zagreba i surađivali smo s više bolnica. No, u međuvremenu je Grad prestao sudjelovati u troškovima, pa sad sve pokrivamo isključivo zahvaljujući sponzorima, a i suradnja je ograničena samo na KBC Sestre milosrdnice. Naime, iz drugih bolnica nisu nam svaki puta mogli osigurati i prisustvo njihovih liječnika, a nije zgodno ako u kampu nema liječnika koji vodi dijete, jer je onome koji dijete ne poznaje, teško pomoći oko prilagodbe terapije u slučaju potrebe. Zato smo se ograničili samo na KBC Sestre milosrdnice, u kojoj na tom projektu radi dr. med. Monika Kukuruzović, subspecijalistica pedijatrijske neurologije i dobro surađujemo, priča sestra Kužnik.

U prosjeku, u kampu svake godine sudjeluje 20-ak djece koja su na terapiji za epilepsiju, u dobi između 7 i 18 godina. Uz edukaciju o životu s epilepsijom, lijekovima i terapiji,  glavni je cilj da se djeca i roditelji međusobno povezuju, kako bi i nakon povratka iz kampa mogli biti podrška jedni drugima, prenoseći iskustva o liječenju, ostvarivanju prava, ili rješavanju životnih problema s kojima se suočavaju, priča sugovornica. 

Zato u sklopu kampa svake godine okupljamo djecu koja su tek dobila dijagnozu i tek se uče nositi s bolešću, kao i djecu koja imaju dijagnozu epilepsije već nekoliko godina. Okupljamo ih  jer oni najbolje razumiju jedni druge i najbolje se otvaraju razgovarajući jedni s drugima, kaže sestra Kužnik. Dodaje kako edukacija o epilepsiji čini oko dvije trećine programa kampa, a često se provodi kroz radionice u sklopu kojih se obrađuju teme koje su djeci interesantne. 

Imamo  radionicu za psihološku pomoć i biramo teme koje djeca predlažu, no razgovaramo i o stvarima koje se odnose na svakodnevni život. Na primjer, jedna radionica bila je posvećena polaganju vozačkog ispita, na jednoj smo pričali o alkoholu i epilepsiji, o profesionalnoj orijentaciji i slično. Nisu to uvijek iste teme, djeca na kraju svakog kampa ispunjavaju upitnik u kojem se radi procjena njihovog znanja o epilepsiji, odnosno toga jesu li od kampa imali koristi, i tu prijavljuju o kojim bi temama htjeli razgovarati, pa neke od njih pripremamo za iduću godinu, priča Kristina Kužnik.

Dodaje kako je preostala trećina programa osmišljena prvenstveno za to da se djeca dobro zabave i međusobno povežu, pa su tu uvijek neke sportske aktivnosti ili zabavni sadržaj, poput škole preživljavanja u prirodi. Nije teško pretpostaviti da većina djece u kampu priželjkuje sudjelovati u aktivnostima i iduće godine, no dio grupe uvijek čine oni koji za to dotad nisu imali prilike. . 

Kako naša djeca sudjeluju i u drugim programima koje radimo – nedavno je to, na primjer,  bila glazbena škola, u sklopu koje se pričalo o utjecaju glazbe na epilepsiju i djeca su učila svirati jedan instrument tako jedni drugima mogu prenositi informacije o svemu što radimo. To nam je jako važno, jer dijete koje je prošlo radionicu o polaganju vozačkog ispita može pomoći drugom djetetu koje se za to priprema, pojašnjava mag. sestrinstva Kristina Kužnik.

Jeca se u kampu uče odgovornosti za vlastito zdravlje i to da redovito piju lijekove, a roditelji iz svega mogu naučiti da njihovi klinci mogu preživjeti bez stalne kontrole i brige.

No, jednako kao i djeci, dječji kampovi su jako korisni i roditeljima.  

To posebno pomaže roditeljima djece koja su tek dobila dijagnozu, koji se uvijek postavljaju malo previše zaštitnički i strahuju od toga kako će se dijete snaći u nekoj situaciji bez njih. U kampu se djeca uče i odgovornosti za to da redovito piju svoju terapiju i brinu o svome zdravlju, pa je roditelju olakšanje kad uvidi da ona mogu provesti nekoliko dana i bez njihovog nadzora i brige. Osim toga, roditelji djece u kampu povezani su kroz zajedničku What's app grupu i vidim da se međusobno druže i povezuju i mnogima puno znači to da znaju da se jedni drugima mogu obratiti i nakon kampa, zaključuje Kristina Kužnik, koja se pripremala za još  jedan zanimljiv projekt: Edukaciju djece o epilepsiji u vrtićima i školama.

U sklopu projekta koji je financirala Zagrebačka županija obilazili vrtiće i škole na području naše županije i pričali s djecom o epilepsiji. Idemo u vrtiće i škole koji nas sami zovu, najčešće tamo gdje postoji grupa ili razred u kojem imaju dijete s epilepsijom, pa žele doznati nešto više. Iskustva su bila jako dobra, pa nas sada zovu i iz drugih županija i rado se odazivamo, jer mnogi još uvijek ne znaju ništa o toj bolesti. Vjerujem da jedino uz pomoć edukacije možemo maknuti stigmu s epilepsije i učiniti da djeca lakše prihvate oboljele od epilepsije u svojoj okolini, zaključuje sugovornica.

Izvor: 24 Sata

Pripremila: Dajana Vuković

Nesvakidašnja priča stiže iz italijanskog grada Ačera, gdje su lopovi provalili u porodičnu kuću, ukrali dragocjenosti, ali i kućnog ljubimca.

Vijest bi završila na stranicama lokalnih novina i brzo bila zaboravljena da se nije oglasio vlasnik, po imenu Rosario.

Čovjek je uputio iskren apel na društvenim mrežama i objasnio da pas Maui pripada njegovoj 12-godišnjoj ćerki Miriam.

Zadržite sve što ste uzeli, samo vratite psa. On predstavlja cio svijet za moju ćerku. Pravi joj društvo od treće godine, rekao je.

Apel su u kratkom roku podijelili brojni ljudi, čak i predstavnici lokalne vlasti, a nekoliko dana kasnije dogodio se obrt, prenosi Telegraf.

Porodica je zatekla Mauija ispred dvorišne kapije, a nedugo potom primili su telefonski poziv.

Rekli su, stranim akcentom, da vraćaju psa zbog djevojčice i da su oni “pošteni” lopovi, otkrio je čovjek.

Tako je Miriam ponovo mogla da zagrli svog mezimca.

Italija se angažovala da se mojoj djevojčici vrati pas. Ona plače od sreće. Hvala puno svima! Ovo nas je jako dirnulo, poručio je otac.

Izvor: CDM

Pripremila: Dajana Vuković

Ružičasti oktobar - mjesec je borbe protiv raka dojke. Faktori rizika i dijagnostika, smatraju iz Instituta za onkologiju, usmjeravaju fokus na prevenciju. Dok su među građanima podijeljena mišljenja o pravovremenom odlasku kod ljekara, iz krovne zdrastvene ustanove kažu da svijest o prevenciji iz godine u godinu raste, te da naš sistem pruža adekvatnu zdrastvenu uslugu.

Na godišnjem nivou u Institutu za onkologiju otkrije se do 400 novih slučajeva karcinoma dojke, od čega je veći broj odmaklih nego ranijih stadijuma bolesti, interni su podaci pomenute institucije, iz koje ističu da je prevencija najveća šansa za zdrav život.

Pitali smo naše sugrađanke koliko često idu na pregled dojki.

Naravno da smatram da je prevencija važna u zdravlju i da treba ići i ja idem jednom godišnje Jednom u životu sam bila. Ne osjećam da mi nešto fali i zato. Da, da. Koliko često? Svake godine. Svake, nekad možda i češće u toku godine Pa ne baš. Jednom u dvije godine. Idem redovno na pregled, što preporučujem i svim ostalim damama da obavezno urade. Nisam uopšte išla, planiram u nekom skorijem periodu. Idem naravno. Koliko često? Jednom godišnje, neki su od komentara sugrađanki.

Iako se svijest žena o važnosti preventivnih pregleda poboljšava, iz nevladine organizacije Diši sugerišu na probleme sa kojima se onkološke pacijentkinje suočavaju u zdrastvenom sistemu. Među njima izdvajaju dugo čekanje na preglede i nedostatak terapije.

Čini mi se da se u ranijem periodu nikada nije dešavalo da ovoliko citostatika nedostaje i niko nema opravdanje zbog čega se to dešava. Kada smo trazili odgovor loptica se prebacila sa Ministarstva zdravlja na Montefarm, Montefarm je prebacivao na dobavljače. A ko trpi tu? Trpe sami pacijenti, istakla je Maja Gardašević iz NVO Diši.

Da se nestašica ljekova dešavala, potvrdila je direktorica Instituta za onkologiju doktorka Sanja Lekić, dodajući, da to sada nije slučaj. Višemjesečna čekanja pregleda pravda lošom organizacijom samih pacijenata. Preventivni pregledi se, objašnjava, planiraju, unaprijed dodajući da su pregledi za žene koje uoče neku promjenu uvijek obezbijeđeni na vrijeme.

U ovom trenutku za rani karcinom dojke, za taj stadijum za koji mi insistiramo da trebamo da imamo pacijentkinje, zahvaljujući ažuriranju u dva navrata ove kalendarske godine, liste ljekova imamo pokriveno sve za rani karcinom dojke. Sada smo, početkom godine dobili za jedan podtip HER2 pozitivni za ranu dijagnostiku, koji nam je negdje bio težak i za liječenje upravo zbog toga što je jedan od najagresivnijih podtipova. I sa te strane sistem je zaista odgovorio kako treba, ističe direktorica Instituta za onkologiju dr Sanja Lekić.

Uz adekvatan odgovor zdrastvenog sistema, Lekić apeluje da je neophodno odgovorno ponašanje cijelog društva u borbi protiv malignih oboljenja. Osim preventivnih pregleda, doktorka Lekić skreće pažnju da se umanjenje faktora i rizika od pojave bolesti za gotovo 50 odsto najbolje postiže adekvatnom ishranom, fizičkom aktivnošću i zdravim stilovima života.

Izvor: Gradski.me

Pripremila: Dajana Vuković

Gluvi i nagluvi u Crnoj Gori su diskriminisani, zaključak je diskusije Prava znakovnog jezika: Put ka ravnopravnoj komunikaciji koja je održana u Američkom uglu u Podgorici, povodom Međunarodne nedjelje osoba s oštećenjem sluha.

Da vlast diskiminiše čitav dio populacije, ne preuzima već prebacuje odgovornost, zaključak je diskusije Prava znakovnog jezika: Put ka ravnopravnoj komunikaciji koja je održana u Američkom uglu u Podgorici, a čija je poruka da je neophodno usvojiti znakovni jezik kao službeni, jer je to ključni korak ka napretku i ravnopravnosti.

Svoja mišljenja i zapažanja tom prilikom su iznijeli predsjednik Saveza gluvih i nagluvih Crne Gore Darko Mijušković, kao i Anida Avdić Kračar i Tijana Mijušković iz Saveza, predstavnica dijela populacije gluvih i nagluvih Svetlana Pajković, direktor albanskog saveza gluvih i nagluvih Florjan Rojba koji je u upravnom odboru Svjetske federacije gluvih i Leonora Pajković koja je imala ulogu da tumači znakovni jezik govornika, dok se, kako je Mijušković istakao, Ministarstvo prosvjete, nauke i inovacija Crne Gore nije odazvalo na poziv.

Međunarodna nedjelja osoba s oštećenjem bila je povod ove diskusije, sa ciljem da se skrene pažnja na izazove sa kojima se susreću osobe s oštećenjem sluha. Ono što su glavne tačke koje su se ponavljale tokom diskusije jeste važnost priznavanja znakovnog jezika kao službenog i ujedinjenja ovih osoba u borbi za svoja prava. Više puta je istaknut problem nedostatka tumača u institucijama, što otežava svakodnevni život, a podijeljena su i iskustva koja oni doživljavaju, poput odlazaka u institucije i ustanove gdje zaposleni samo okrenu glavu, kazao je jedan od posjetilaca u publici. Jedan od zaključaka učesnika diskusije je da država ne radi dovoljno po pitanju ravnopravnosti gluvih i nagluvih sa čujućima. Savez je, nekad zajedno i Rojbom, podnosio različite zahtjeve ministarstvima, ali uzalud, jer su ostajali bez povratne informacije.

Mijušković je podsjetio na školu u Kotoru u kojoj se uči znakovni jezik već desetak godina, ali je ocijenio da nema napretka, da je dosta gluvih koji traže prevodioca, iako ih u sistemu formalno ima dosta.

On, njegova kćerka Tijana i Avdić Kračar su, kaže, krenuli da mijenjaju neke stvari kroz različite projekte, od kojih su neki dobili podršku Ministarstva socijalnog staranja i dječije zaštite. Zadovoljan je brojem mladih koji su se priključili, vidi napredak i zna da će tako u budućnosti biti više tumača znakovnog jezika.

Ima pet sudskih tumača, a na ostale tumače niko ne obraća pažnju, to je nebitno. Do dana današnjeg uopšte nemamo adekvatnog tumača, a najviše su diskriminisani (gluvi i nagluvi) u ovom trenutku. Prema svim drugim organizacijama se bolje ophodi, rekao je Mijušković uz zahvalnost Ujedinjenim nacijama (UN) i Ambasadi Sjedinjenih Američkih Država u Crnoj Gori.

Veliku podršku daje Rojba, koji je tokom diskusije isticao važnost okupljanja, zajedničke borbe, protesta svake godine, pozivao na upornost, što su njegovi predlozi aktivnosti kako bi se poboljšalo stanje i kako bi došlo do prepoznavanja znakovnog jezika kao službenog.

Gluvi treba da budu u ravni sa čujućim osobama, treba da se unapređuje znakovni jezik, on mora da bude osviješćen, prihvaćen. Čitava Vlada, sistem, moraju da uvaže znakovni jezik. Crna Gora već podnosi zahtjeve Ministarstvu, ali Ministarstvo ne daje nikakav poziv nazad. Crna Gora mora da se obrati Svjetskoj federaciji gluvih zato što se ona bavi svjetskim problemima. Crna Gora treba da se požali i da kaže da je diskriminisan gluvi narod, da nema napretka, da se prijavi UN-u diskriminacija gluvih u Crnoj Gori, da se kaže da znakovni jezik nije uvažen, da ministarstvo ne radi ništa po tom pitanju, poručio je Rojba.

On je istakao i da imaju dokaz da su poslali zahtjev, te da i on i Federacija žele da se priključe i pomognu. Kaže da će do 2025. stanje da se promijeni i nada se pozitivnoj promjeni i podršci.

Na prvom mjestu je znakovni jezik. Čim se on prihvati, ostale stvari će lagano da dolaze na svoje. U školama treba da se uvede čas na kom će djeca da dobijaju svijest o tome, dodaje Rojba.

On je kazao da i Albanija ima sličnih problema. Ali su 2014. našli način da se izbore sa tim problemima, dodaje on, i tada je usvojen glasovni jezik u Albaniji.

Dosta smo bili uporni, morali smo otvoriti dosta vrata. Već je krenuo znakovni jezik da se uči na univerzitetima na kojima radi 12 gluvih osoba, kazao je on.

Avdić Kračar je kazala da gluve i nagluve osobe imaju dosta problema u Crnoj Gori i da svakodnevno nailaze na dosta problema, te da se mnogo muče i da jedino što traže je da se usvoji znakovni jezik, da bi tada sve lakše krenulo. Ističe da nema zvaničnih tumača, te da oni ne mogu sami da idu u ustanove. Uvijek moraju da vode člana porodice sa sobom, i ne mogu da završe osnovne stvari koje, kako kaže, osobe bez hendikepa ostvarajuju svakodnevno.

Pajković kaže da nemaju nikakvu pomoć, podršku, da niko ne pita da li postoje ljudi sa smetnjama, da li im treba neka vrsta pomoći, da li im treba tumač, a istakla je i važnost obuke znakovnog jezika i da se gluvi i nagluvi ne slažu sa sistemom učenja znakovnog jezika u resursnom centru. Kako kaže, ti se časovi samo forsiraju, da je dosta diploma, ali da nema nikakve pomoći. Navodi da se ništa ne mijenja i da te diplome treba da se zasluže.

Nadam se pomoći. Svako je ima sem mi. Crna Gora je mala država, lijepa, ima lijepe gradove, prirodu, velike mogućnosti, interesantne, ali mi ne možemo da se iskažemo. Kao da nema ničeg. Ne osjećamo se viđenima. Želim slogu između čujućeg i nečujućeg svijeta, poručila je Pajković.

Mijušković je istakla da u Zakonu o socijalnoj i dječijoj zaštiti postoji zakon po kojem gluvi i nagluvi imaju pravo na uslugu tumača, odnosno, prevodioca.

Međutim, u praksi to nije tako, konstatovala je i dala lični primjer.

Naime, kada je njen otac pitao nekog od nadležnih iz Minsitarstva prosvjete šta će se raditi po pitanju znakovnog jezika, odgovor je bio da moraju prvo da se dogovore sa Ministarstvom rada i socijalnog staranja oko toga ko će da preuzme odgovornost.

Stoga, smatram da je vrlo važno da se zajedno borimo po ovom pitanju ukoliko želite da se znakovni jezik prizna i uvede u službenu upotrebu. Smatramo, kao što je Florjan rekao, da će to da otvori vaša vrata za dalje. Sistematizovaće se radna mjesta za prevodioce, za tumače, biće omogućeno redovno držanje kurseva znakovnog jezika, rekla je Mijušković, i objasnila da bilo ko od gluvih i nagluvih može početi da radi za Savez, dobija platu i da se bori za svoja prava.

Diskusija je završena sa željom da se gluvi i nagluvi ujedine, svojim aktivnostima podstaknu promjene koje će im biti od značaja, u čemu će imati podršku predstavnika dvaju saveza.

Izvor: Vijesti

Pripremila: Dajana Vuković