Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji (SZO) više od milijardu ljudi svjetske populacije živi s nekim oblikom invaliditeta. Suočavaju se s brojnim preprekama, uključujući predrasude, diskriminaciju i nedovoljnu pristupačnost.

Član 9. Konvencije o pravima osoba sa invaliditetom reguliše pristupačnost i detaljno objašnjava sve elemente pristupačnosti. Pristupačno okruženje, informacije, ljudi i pomagala veoma su važni za osobe s invaliditetom, kažu iz Koordinacionog odbora udruženja osoba s invaliditetom Kantona Sarajevo (KS). Ako nešto od toga fali, nema inkluzije.

„Objektivno, pristupačnost u našoj državi je veoma loša za osobe s invaliditetom. U Sarajevu je nešto bolje zato što mi aktivno radimo na pristupačnosti javnih institucija, pristupačnosti ulica, saobraćaja, dolaze novi trolejbusi, autobusi, tramvaji koji bi trebali biti pristupačni ali se ipak dešava da će biti određenog odstupanja. Neće se raditi nove stanice na tramvajskim prugama i to će nama biti veliki problem vezano za pristupačnost”, rekao je Fikret Zuko, predsjednik Koordinacionog odbora udruženja osoba s invaliditetom KS.

Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH usvojio je Prijedlog zakona o dopuni Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u BiH, u dijelu zakona u kojem se uvodi veća kazna za parkiranje na mjestu za osobe s invaliditetom, predviđeno je da iznosi 200 KM i jedan kazneni bod.

„Sada vidimo da u tom segmentu to funkcioniše ali i dalje je niska svijest kad su u pitanju zloupotrebe tih kartica. Ljudi vole da koriste benefite koje imaju osobe s invaliditetom ali ne žele da budu osobe s invaliditetom”, rekao je Almir Šahmanija, predsjednik Vijeća organizacija osoba sa invaliditetom u FBiH.

Uloga sugrađana ima veliku ulogu, navode. Mogu doprinijeti inkluzivnijem društvu, kroz male, ali značajne geste.

„Ima jako finih ljudi, susretljivih, koji se odmah ponude da pomognu, da poguraju kolica, da se sklone, da otvore, pričuvaju vrata a isto tako ima i negative kad me u prodavnici guraju drugim kolicima, robom, kao da sam nevidljiva”, rekla je Fata Bahtijarević iz Udruženja osoba sa multipla sklerozom KS.

Prema procjeni SZO oko 15 posto populacije ima neki od oblika invaliditeta. Kako iz Udruženja navode, to ne znači da  je svima potrebna značajna pomoć. Većem procentu je potrebna ozbiljnija pomoć države, ostalima je potreban samo adekvatan ambijent i humaniji pristup poput opšte prilagođenosti, razumijevanja, eliminisanja predrasuda koji itekako mogu biti od velike pomoći.

Izvor: Portal N1info

Pripremio: Ivan Čović

Iako je u poslednje vrijeme doneseno dosta zakonskih akata i programa kada je u pitanju položaj osoba s invaliditetom, diskriminacija, predrasude, neravnomjeran položaj i manjak podrške nadležnih institucija i dalje su prisutni u Crnoj Gori, i samo su neki od problema s kojima se ove osobe  suočavaju  u Crnoj Gori. Izvršna direktorica Udruženja mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) Marina Vujačić je u emisiji Osnaživanje i integracija OSI Radija Bijelo Polje govorila o položaju osoba s invaliditetom i njihovom socijalnom i društvenom statusu.

„Tačno je da je u poslednjih petnaest godina usvojeno dosta zakona, međutim ni današnji položaj osoba s invaliditetom ne može se ocijeniti adekvatnim i zadovoljavajućim, jer je proteklo zaista mnogo vremena koje je država Crna Gora imala i ima, da bismo bili u poziciji da stagniramo i imamo neke korake koji su i nazadovali u određenim oblastima. Imamo i dosta pozitivnih praksi, ali i negativnih koje nas vuku nazad i vraćaju na početak” kazala je Vujačić.

Ona je istakla da su država i lokalna zajednica zatvoreni sistemi koji teško prihvataju neke promjene, posebno, ako zbog tih promjena treba društvo da se mijenja.

„Zato, kada dovoljan broj osoba s invaliditetom bude zagovaralo svoja prava, država i lokalna uprava će biti mnogo odgovorniji i mnogo aktivniji po svim pitanjima”.

Vujačić je kazala da je zbog trenutne političke situacije u zemlji otežana komunikacija s institucijama, te da su mediji značajan kanal podrške.

„Svjesni smo činjenice da su se vlasti prečesto mijenjale u prethodne tri godine i da sadašnja Vlada funkcioniše u tehničkom mandatu. Sve to utiče, ne samo na naše aktivnosti, nego generalno na ljudska prava i demokratiju. Svaka podrška nam je dobrodošla, a mediji su značajan kanal podrške, bez njih se naš glas ne bi čuo, ne bi došao do adresa gdje treba da dođe, niti bi vlast imala kontrolu praćenja. Nama je svejedno ko će doći na vlast, sve dok se poštuje Ustav i zakoni, naše je da sarađujemo, i uvijek budemo kritični, u smislu da ukazujemo na manjkavosti sistema, jer ne postoji izgovor da su ljudska prava skupa, ona nikako ne mogu biti skupa. Kad to shvatimo, onda ćemo biti zrelije društvo” istakla je Vujačić.

Direktorica UMHCG je kazala da ni prethodna, a ni trenutna Vlada nijesu formirale Savjet za prava osoba s invaliditetom, iako je lista kandidata bila objavljena prošle godine. Ona je dodala u Crnoj Gori još uvijek ne postoji resor koji koordinira izradom drugog i trećeg periodičnog izvještaja o sprovođenju Konvencije UN o pravima OSI.

Vujačić je podsjetila da je Ministarstvo ljudskih i manjinskih prava, bez obrazloženja, ukinulo Direktorat za zaštitu osoba s invaliditetom, i istakla da je i dalje na NVO  i udruženjima koje se bave pitanjima OSI, da stvaraju pretpostavke za bolji i kvalitetniji život i najavila aktivnost Freedom Drive/Vožnje za slobodu u Podgorici.

„Na platou između Skupštine Glavnog grada Podgorice i Biblioteke Radosav Ljumović održaće se Vožnja za slobodu (Freedom Drive). Riječ je o događaju koji UMHCG, po drugi put, organizuje u cilju skretanja pažnje javnosti na samostalni život i značaj obezbjeđivanja uslova i servisa podrške koji su važni za samostalnost osoba s invaliditetom. Vožnja za slobodu je vožnja svih nas, a sve u cilju slanja važnih poruka i upućivanja apela nadležnim institucijama da osiguraju i obezbijede mogućnost življenja po principima filozofije samostalnog života za sve osobe s invaliditetom” zaključila je Vujačić.

Izvor: Portal Radio Bijelo Polje

Pripremio: Ivan Čović

Mreža za evropske politike (MASTER) je, juče, 26. oktobra 2023, u Podgorici, organizovala Konferenciju Mi smo promjena!, u sklopu istoimenog projekta, podržanog od strane Ambasade SAD u Podgorici, koji je imao za cilj razvijanje svijesti kod mladih o važnosti poštovanja različitosti, kako bismo zajedničkim snagama stvarali bolju i prosperitetniju budućnost.

Konferenciju je otvorila Nikol Otala (Nicole Ottalah), zamjenica šefice misije pri Ambasadi SAD u Podgorici, koja je istakla da Ambasada SAD sa zadovoljstvom podržava projekat Mi smo promjena!, koji je imao za cilj da edukuje mlade lidere u Crnoj Gori i podstakne ih da se čuje njihov glas kako bi poboljšali svoj položaj u društvu. Takođe, ona je naglasila da Ambasada SAD u Crnoj Gori ostaje privržena  radu s civilnim društvom na zagovaranju ideala, poštovanja ljudskih prava, poštovanja principa različitosti, jednakosti i inkluzije, a da je cilj Ambasade kroz programe grantova da osnaži marginalizovane grupe, uključujući mlade, željne da budu vjesnici pozitivnih promjena u svojim zajednicama u Crnoj Gori. Gospođa Otala je pohvalila MASTER za sav njihov posvećen rad na ovom projektu, jer mladi koji su angažovani, osnaženi i koji vrjednuju različitost čine svijet boljim mjestom, tako što njeguju društvo koje je otporno, harmonično i napredno.

U uvodnom obraćanju, prisutnima se obratila i izvršna direktorica MASTER-a mr Andrea Popović koja se zahvalila na podršci Ambasadi i svim partnerima i saradnicima na projektu, naglasivši da je MASTER nastao kao želja grupe ambicioznih i mladih ljudi da promovišu demokratske vrijednosti u Crnoj Gori. Ona je istakla da je glavni ključni aspekt projekta Mi smo promjena! kolektivno djelovanje ka promjenama i tolerantnijem društvu, kako bi se povećala tolerancija prema marginalizovanim grupama i eliminisali stereotipi. Popović je prisutnima predstavila ključna dostignuća projekta, koja su se ogledala u sprovođenju istraživanja i kreiranju analize na temu poštovanja ralizličitosti, realizaciji radionica u osam crnogorskih gradova, tekstovima o diskiminaciji kreiranih od strane mladih ljudi, snimanju i promociji osam podkast emisija Mi smo promjena!, promociji multimedijalnog sadržaja o ljudskim pravima u omladinskim servisima širom Crne Gore.

Nakon uvodnih obraćanja, premijerno je prikazan film Mi smo promjena!, koji će u narednim danima biti promovisan putem društvenih mreža i u omladinskim centrima širom Crne Gore.

Konferencija je nastavljena panelom Diskriminacija u društvu: Mogu li mladi biti promjena?, s uvaženim panelistima gospodinom Sinišom Bjekovićem, zaštitnikom ljudskih prava i sloboda, gospodinom Fatmirom Đekom, ministrom ljudskih i manjinskih prava, gospođom Selmom Drini iz organizacije Firen Amensa (Phiren Amenca) i gospođom Anđelom Miličić, predstavnicom Udruženja mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG), a panel je moderirala mr Andrea Popović iz MASTER-a.

Siniša Bjeković je predstavio aktivnosti institucije po pitanju suzbijanja diskriminacije i govora mržnje, i istakao je da, kada su u pitanju mladi ljudi, govor mržnje je dosta prisutan i da je to neophodno edukacijom mladih suzbiti. Naglasio je da institucija Ombudsmana kroz razne projekte pokušava da približe mladima značaj poštovanja ljudskih prava, i da je neophodno da mladi budu pokretači promjena u društvu.

Ministar ljudskih i manjinskih prava, Fatmir Đeka (Fatmir Gjeka) je istakao aktivnosti koje sprovodi Ministarstvo s ciljem borbe protiv diskriminacije i predrasuda, kao i u cilju promocije važnosti ljudskih prava i sloboda. Poručio je koliko je važno unaprijeđenje, razvoj i promocija interkulturalnosti, međusobnog poštovanja, a prije svega socijalna inkluzija manjinskih naroda, Roma i Egipćana, osoba s invaliditetom, LGBTIQ populacije. Gospodin Đeka je naglasio važnost saradnje s civilnim sektorom po ovim pitanjima, i istakao da projekti kao što su Mi smo promjena! umnogome doprinose promociji demokratskih vrijednosti i ljudskih prava.

Selma Drini, ispred romske organizacije Firen Amenke (Phiren Amenca), je naglasila neophodnost unapređenja položaja ove populacije, koja se svakodnevno suočava s nekim vidom diskriminacije kako u obrazovnom sistemu, zdrastvenom sistemu, zapošljavanju. Ona je istakla da se kao veoma mlada osoba susrela  s predrasudama kako u školi, tako i na ulici i među društvom, međutim, to je podstaklo da bude još aktivnija u borbi za bolji položaj romske populacije, kao i položaja svih mladih u Crnoj Gori. Drini smatra da mladi jesu i treba da budu promjena, kao i da prava promjena kreće od nas samih.

Ispred UMHCG, Anđela Miličić se zahvalila na pozivu za učešće na ovom panelu i naglasila da nije čest slučaj da ima priliku da govori ispred predstavnika institucija i da direktno s njima diskutuje o boljoj pozici mladih sa hendikepom. Istakla je probleme s kojima se susreću mladi s invaliditetom u Crnoj Gori, a to je prije svega nepristupačnost objekata za lica s invaliditetom i da pogotovo u obrazovnom sistemu mladi s invaliditetom nemaju adekvatne uslove za obrazovanje i rad. Gospođa Miličić je istakla važnost ovakvih projekata i diskusija, jer je krajnje vrijeme za promjene, a da mladi treba da budu pokretači istih.

Konferencija je zaključena završnim obraćanjem izvršne direktorice MASTER-a, Andree Popović, koja se zahvalila velikom broju priustnih učesnika Konferencije, i naglasila da mladi jesu promjena, jer kroz ovakve projekte koji imaju za cilj razvijanje svijesti kod mladih o važnosti poštovanja različitost stvaramo prosperitetniju budućnost i ostvarujemo pozitivne promjene u našoj zajednici, koje vode ka jednom inkluzivnom i pravednom društvu.

Konferencija je završena koktelom, kojem su pristustvovali predstavnici i predstavnice Ambasade SAD u Podgorici, ministarstava, međunarodnih i nacionalih organizacija, Delegacije EU u Crnoj Gori, mladi ljudi.

Izvor: Portal Master-mne

Pripremio: Ivan Čović

Direktorka Centra za studente sa hendikepom Ljupka Mihajlovska za portal Vreme kaže da nedostaju politike i procedure koje bi jasno odredile šta je čija nadležnost i prema kojima bi nastavni kadar mogao da se orijentiše. A nedostaju i materijalni i ljudski resursi.

Inkluzivno obrazovanje, osnovno i srednje, uvedeno je u zakonske okvire prije 14 godina Zakonom o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja. Nakon srednje škole, osobe s invaliditetom koje žele da upišu viši nivo obrazovanja mogu, međutim, da naiđu na niz prepreka tokom studiranja.

„Osobe s, na primer, intelektualnim invaliditetom koje žele i imaju mogućnosti da upišu fakultet i prođu prijemni, dolaze do barijere kada nastavni sadržaj i materijal nije prilagođen njihovim sposobnostima jer to nije utvrđeno zakonom”, kaže profesor Visoke škole socijalnog rada Saša Stepanović.

S druge strane direktorka Centra za studente sa hendikepom Ljupka Mihajlovska kaže da na nivou Univerziteta u Beogradu ima studenata s različitim spektrom invaliditeta, te da su oni fokusirani na to da svakome ko se javi pokušaju da obezbijede neku podršku.

Ipak, pored pozitivnih primjera jedan dečko s Daun sindromom je zbog neprilagođenosti materijala i samog sistema morao da napusti studije.

Stepanović, koji je, inače, bio njegov profesor i kod koga je mladić položio predmet, kaže da profesori nisu imali metod na osnovu koga bi prilagodili gradivo i nastavne metode. „To je generalno predstavljalo problem i na tome se trebalo raditi primenom individualnog obrazovnog plana i programa, ali on u visokom obrazovanju ne postoji.”

Mihajlovska navodi da nedostaju politike i procedure koje jasno određuju šta je čija nadležnost i prema kojima bi i nastavni kadar dobio adekvatne preporuke i znanja. Kaže i da „nedostaju i resursi, materijalni i ljudski, da to sve bude na zadovoljavajućem nivou.”

Ona objašnjava da postoje razmimoilaženja u stavovima akademske zajednice o tome ko treba i može da bude student i koji nivo podrške je visokoškolska ustanova dužna da obezbijedi, te da tu barijeru prevazilaze iskustvima koje imaju u pružanju podrške osobama s ivaliditetom u učenju.

„Trudimo se da ih ohrabrimo da nije potrebno ništa posebno uvoditi već je samo neophodno da smo drugačije podešeni u pogledu toga koja je uloga akademske zajednice u promociji različitosti i inkluzije”, kaže Mihajlovska.

Stepanović je, pak, mišljenja da je potrebno uraditi i portfolio svake osobe kako bi se vidjeli njeni potencijali, te da to nije nešto što može da se uradi za dan, već je proces koji traje nekoliko mjeseci kako bi se na kraju izradio adekvatan plan individualizacije po kome bi se radilo.

I dodaje: „Mi imamo uređen zakon za osnovnu i srednju školu koji predviđa propisanog i ličnog pratioca. Međutim, nakon 18. godine gubi se mogućnost angažovanja ličnog pratioca koji bi pomogao u samom radu i u samom nastavnom procesu studentu.”

Potrebna je rješenost sistema

Obrazovanje osoba s invaliditetom je predviđeno članom 24 Konvencije o pravima osoba sa invaliditetom, gdje piše da su države dužne da obezbijede inkluzivni sistem obrazovanja na svim nivoima.

Takođe, Zakon o visokom obrazovanju zabranjuje diskriminaciju po osnovu invalidnosti i reguliše pravo osoba s invaliditetom na visoko obrazovanje, pristupačnost, prilagođavanje uslova.

Saša Stepanović kaže da se prije tri, četiri godine obraćao Ministarstvu prosvete s željom da se uključi u inkluzivni tim i da zajedno s kolegama pomogne u oblikovanju i formulisanju Zakona o visokom obrazovanju (inkluzivnom).

Kaže da su mu se „pisanim putem zahvalili što se neko interesuje”, ali da se na tome završilo.

Mihajlovska ukazuje da je dobro da smo došli do nivoa da niko ne može više da kaže „nije moja stvar što je nekome potrebna podrška“, da se sada kada se upiše student s intelektualnim invaliditetom ili bilo kojim invaliditetom postavlja pitanje „šta treba da uradimo i na koji način“.

Nedostaje ipak i dalje rješenost obrazovnog sistema da se stvari suštinski promjene, a koja bi bila praćena politikama i procedurama da se više radi na obezbjeđivanju visokog inkluzivnog obrazovanja.

Izvor: Portal Vreme

Pripremio: Ivan Čović

Krajem avgusta na evidenciji Zavoda za zapošljavanje Crne Gore (ZZZCG) u Pljevljima nalazilo se 2.115 nezaposlenih Pljevljaka, 266 manje nego u istom periodu prošle godine. Broj nezaposlenih je za 380 manji u odnosu na početak godine.

Prema Statističkom izvještaju ZZZCG, broj nezaposlenih krajem avgusta u Pljevljima je za 55 bio manji u odnosu na mjesec ranije. Od ukupnog broja nezaposlenih, registrovanih na Birou rada u Pljevljima, 1.310 su žene, odnosno oko 62 odsto.

Na evidenciji Biroa rada trećina nezaposlenih je bez školske spreme ili sa završenom osnovnom školom.

Krajem juna najviše je bilo nezaposlenih s četvrtim stepenom stručne spreme 731, od kojih 511 žena. Veliki broj nezaposlenih bez školske spreme, njih 600, od kojih su više od polovina (360) su žene, a sa drugim stepenom, odnosno završenom osnovnom školom 88.

Posao je čekalo i 513 građana sa završenim trećim stepenom stručne spreme gdje, takođe, dominiraju žene.

S fakultetskom diplomom u Pljevljima krajem juna posao je čekalo 97 Pljevljaka, znatno manje nego na kraju prošle godine kada ih je na Birou rada zaposlenje čekalo njih 305.

Zaposlenje čeka i šest magistara, od kojih su četiri žene.

S petim stepenom zaposlenje čeka 25 Pljevljaka a sa šestim 54.

Prema statističkim podacima Zavoda za zapošljavanje Crne Gore (ZZZCG), skoro svaki peti nezaposleni u Pljevljima je s invaliditetom.

Ukupno je registrovano 408 nezaposlenih s invaliditetom od kojih su 303 žene, a najviše ih je sa prvim stepenom stručne spreme 199.

Na evidenciji je 712 građana koji prvi put traže zaposlenje, a najviše ih je bez školske spreme 286 i četvrtim stepenom stručne spreme, 208.

U avgustu 2023. ZZZCG je prijavljeno ukupno 36 slobodnih radnih mjesta, a najviše 19 za prijem nezaposlenih s trećim stepenom obrazovanja.

Od početka godine, u Pljevljima su zaposlena 604 Pljevljaka, od kojih 80 s fakultetskom diplomom. Najviše je zaposleno Pljevljaka sa četvrtim stepenom stručne spreme njih 264.

Pravo na isplatu novčane naknade u avgustu je imalo 470 nezaposlenih Pljevljaka, kojima je ukupno isplaćeno 97.642 eura, odnosno u prosjeku po 208 eura.

Izvor: Portal Vijesti

Pripremio: Ivan Čović

Predstava Roko i Cicibela  odigrana je na Edukcijsko- rehabilitacijskom fakultetu Tuzli, a izvele su je osobe s Daun sindromom, članovi Down sindrom centra iz Banja Luke. Predstava govori o ljubavi, ali razbija i predrasude o osobama s invaliditetom.

Roka i Cicibelu je spojila ljubav na prvi pogled. Svojom ljubavlju, privrženošću i odanošću jedno drugome, pokazali su kako je za sreću potrebno tako malo.

Sandra Radinković: „Konkretno, igram Cicibelu, a Kićo je Roko. Hoću da naglasim da Kići i ja to radimo iz ljubavi i srca.”

Kristija Zeljković: „Ja sam Roko u Roko i Cicibela. Uvijek radim sa Zoranom Jelićem. Nas dvojica radimo to sve.”

Ova predstava nastala je kao rezultat škole glume, ekspresivne art terapije i psihodrame u Down Sindrom centru u Banja Luci, a kroz ovu predstavu pokušava se smanjiti socijalna distanca između osoba s Daun sindromom i društvene zajednice.

Zoran Jelić, direktor Centra za socijalnu rehabilitaciju osoba sa invaliditetom Down syndrom centar, Banja Luka je kazao:

„Tim hoćemo pokazati da je osnovni alat u našem centru ljubav. Ljubav je pokretač svega. Mi radimo sa populacijom na kojoj se diskriminacija vrši i prije nego se rodi, kada se u trudnoći ustanovi višak hromozoma, daje se nekome pravo da odluči da li da rodi ili ne. I kada se rode, te osobe obole od jedne najsloženije svjetske bolesti, a to je osjećaj odbačenosti”. 

Stoga, vrlo je bitna i uspostavljena saradnja Tuzlanskog Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta s centrom, ali i sa Specijalnom bolnicom za hronična psihijatrija iz Modriče, a sve kako bi se pomoglo osoba s invaliditetom.

Mirjana Pejičić, Specijalna bolnica za hroničnu psihijatriju Modriča: „Jedna Veoma razvijena metoda je radnookupaciona terapija. Pitamo kakve sklonosti pacijent ima, šta on voli, preporučimo likovnu, muzičku sekciju. Organizujemo takmičenje, biramo najboljeg pjevača, pravimo filmske predstave”. 

U međuvremenu, ovi glumci pokazuju da različitost ne smije biti prepreka, već šansa.

Ova antistigmatska predstava do sada je odigrana u Srbiji, Hrvatskoj, Grčkoj, Češkoj, Poljskoj i Austriji, a sve uz promovisanje inkluzije i jednakih prava za sve, bez obzira koliko hromozoma ko ima.

Izvor: Portal N1 info.ba

Pripremio: Ivan Čović

Mlade Nišlije, Aleksa Ranđelović i Aleksa Đošić, učenici osmog razreda Osnovne škole Sveti Sava za vrijeme školskog raspusta snimili su film edukativnog karaktera, s jasnom porukom o poštovanju i prihvatanju različitosti, empatiji i toleranciji.

Akteri filma, Andrej Radulović (korisnik kolica) i Nikola Radojlović (osoba s oštećenjem vida), prikazuju i skreću pažnju na probleme osoba s invaliditetom u njihovoj svakodnevnoj komunikaciji i kretanju, šta vole da rade i šta ih ispunjava, a šta im smeta.

Dva mjeseca školskog raspusta iskoristili su na najbolji mogući način i poslali važnu poruku.

Film će danas, 26. oktobra premijerno biti prikazan u svečanoj sali ove škole. Cio događaj je humanitarnog karaktera, gdje će učenici osmog razreda donirati sredstva za liječenje bivše učenice Jane Petrović i prikupiti plastične čepove za ČEPeNIng i kupovinu kolica.

Autor Aleksa Ranđelović na ideju da se „pozabavi“ ovom temom došao je slučajno vidjevši rijaliti program na društvenoj mreži u kome učestvuju korisnici kolica, što ga je navelo da pomisli kako je zapravo osobama s invaliditetom.

„Tek kada sam seo u kolica, shvatio sam da pored toga što je užasno teško da se tako krećeš i što ima puno fizičkih barijera, najteži osećaj je da zbog nebrige drugih ljudi, ti ne možeš da dođeš na neko mesto gde svi idu i osećaš se bespomoćno. I to je ono što moramo da promenimo i jedna od poruka filma.Nije dovoljno da se samo priča o toleranciji i empatiji, već je potrebno da se tako i ponašamo i to stvarno primenjujemo svaki dan. Da pomognemo kada možemo i da ne okrećemo glavu. Da slobodno upoznajemo ljude različite od sebe I da osobe s invaliditetom ne svrstavamo u neke grupe, jer je bitna osoba, a ne njen hendikep. Po mom mišljenju, tako se poštuje i prihvata različitost“, kazao je Aleksa.

Aleksa Đošić koji je sve zabilježio okom kamere, ističe da nije bilo zahtjevno.

„Snimali smo sa dva telefona, jednim za zvuk, drugim za video. Jedinu tehničku poteškoću koju smo imali bila je kada je  koji je telefon snimao zvuk ugasio, što je i naglašeno u videu.  Zadovoljni smo i mislimo da smo poslali pravu poruku“, poručuje on.

Prije nego što pogledate cio film, razmislite da li ste se zapitali nekad šta bi bilo „Da sam ja ti“?

Izvor: Portal Niskevesti

Pripremio: Ivan Čović

„Inkluzivnost društva, kada je riječ o osobama sa invaliditetom, u godinama za nama je napredovala, ali još uvijek smo daleko od toga da njen stepen bude na zadovoljavajućem nivou“, ocijenila je predsjednica Skupštine Glavnog grada Podgorice dr Jelena Borovinić Bojović, govoreći na manifestaciji Vožnja za slobodu (Freedom Drive), u organizaciji Udruženja mladih sa hendikepom (UMHCG), tokom koje se šetnjom kroz grad promovisala borba za slobodu osoba s invaliditetom.

Ona je izrazila zadovoljstvo što učestvuje na ovom značajnom događaju koji ima za cilj da kod naših sugrađana probudi ili produbi svijest o zajedništvu i neophodnosti da se o svakom članu zajednice brinemo u skladu s njegovim potrebama.

„Mnogo toga još može i mora da bude urađeno, a ovakvi događaji su odličan način da se svima nama koji smo na mjestima odlučivanja da podsticaj u tom pravcu, ali i da se svim pojedincima u društvu omogući bolje razmijevanje prepreka i problema sa kojima se njegovi članovi sa invaliditetom susrijeću. Podrška sistema i institucija neophodna je kako bi se stvari preobražavale i mijenjale nabolje, ali želim da istaknem da je zapravo najvažniji preobražaj onaj koji se događa unutar svakog pojedinca kada uspije da prevaziđe sopstvene predrasude i da razumije da je u njegovom ličnom interesu stvaranje zajednice u kojem svako ima pretpostavke za razvoj i napredak. Moj lični i politički cilj je upravo stvaranje društva jednakih šansi za razvijanje potencijala svih njegovih članova, bez obzira na naciju, vjeru, pol, kao i na fizičke ili kognitivne sposobnosti. Zato ja danas nisam ovdje samo da vam dam podršku, već i da se borim zajedno sa vama. Jer, vaši ciljevi su i moji ciljevi, i treba da budu ciljevi svakog čovjeka u ovom gradu”, poručila je Borovinić Bojović.

Ona je istakla da je UMHCG prepoznato kao veoma odlučno, proaktivno i agilno u svojoj borbi i saopštila da su i njima i drugim srodnim organizacijama vrata Skupštine Glavnog grada uvijek otvorena, posebno za predloge u pravcu normiranja novih rješenja koja bi mogla da pomognu uklanjanju barijera i doprinesu lakšem funkcionisanju osoba s invaliditetom u svakodnevnom životu.

„Unapređenje mogućnosti zapošljavanja, pristupačniji javni prevoz i dostupnije zdravstvene usluge svakako su oblasti u kojima će se Glavni grad u okviru svojih nadležnosti snažnije angažovati u narednom periodu. Vjerujem da ćemo tokom današnje šetnje imati priliku da se neposredno upoznamo sa izazovima sa kojima se pojedinci sa invaliditetom i dalje svakodnevno suočavaju i da će nam to biti od pomoći u naporima da zajedno stvaramo grad koji osnažuje svakog građanina i građanku da vodi ispunjen i nezavisan život”, rekla je Borovinić Bojović.

Izvor: Portal CDM

Pripremio: Ivan Čović

Djeca s invaliditetom često su neshvaćena od strane društva. I iako se nekada može razumjeti da je to zbog neznanja ili straha, roditelji sigurno ne bi očekivali da podrška izostane od onih koji su se posvetili (i zakleli) čuvanju života, ljekara. Međutim, nekada je baš to slučaj. Zato je majka male Emersin Fejt, jednoipogodišnje djevojčice s Daun sindromom, odlučila da napiše pismo svom ginekologu i da objasni čovjeku koji joj je trebao biti podrška kroz devet mjeseci trudnoće, zašto je strašno reći majci da treba da izvrši abortus, jer njeno dijete „nije u redu”.

Tako je krajem maja Kortni Bejker, ruku pod ruku sa svojom kćerkicom, napokon dostavila pismo ljekaru koji je tokom trudnoće uočio da će njeno dijete biti rođeno drugačije, a potom joj savjetovao da okonča trudnoću. Pritisak da ne treba da rodi nastavio se i kada je jasno rekla: „Ne, to je moje dijete”, i zato je sada odlučila da taj teret napokon skine riječima:

„Dragi doktore, nedavno mi je prijateljica ispričala kako bi prilikom svakog ultrazvuka njen ljekar rekao: „Savršen je.” Kada je rodila dječaka s Daun sindromom, otišla je kod istog ljekara i pogledala ga, a on je pogledao dječaka i rekao: „Rekao sam vam. Savršen je.”

Njena priča me je slomila. Iako sam bila zahvalna što sam saznala za njeno iskustvo, istovremeno sam osjetila neku gorčinu u ustima zbog onoga što sam ja prošla. Da ste bar, Vi, bili taj ljekar.

Došla sam kod Vas u najtežem momentu svog života. Bila sam prestrašena, zbunjena, očajna. Tada još nisam ni znala istinu o svom djetetu i baš ovakva podrška je ono što mi je trebalo. Ali umjesto toga, umjesto ohrabrenja, Vi ste predložili da abortiram. Rekla sam Vam njeno ime, a Vi ipak upitali da li sam svjesna kako nizak kvalitet života čeka dijete s Daun sindromom. Potom ste, iznova, predložili da još jednom razmotrim odluku da ne prekinem trudnoću.

Od te prve posjete, plašila sam se svakog termina za pregled, svakog sljedećeg susreta. Najteži period u mom životu je postao gotovo nesnošljivim, jer mi nikada niste rekli istinu: moje dijete je savršeno.

Ja nisam ljuta na Vas. Nisam ogorčena. Ja sam samo beskrajno tužna.

Tužna sam, jer Vas mala srca koja gledate svakoga dana ne ispunjavaju neprolaznom radošću. Tužna sam, jer ne zastanete uvijek u čudu posmatrajući taj splet preslatkih malih prstiju, pluća i očiju i ušiju. Tužna sam, jer ste toliko pogriješili govoreći da će dijete s Daun sindromom umanjiti naš kvalitet života. Srce mi se lomi pri pomisli da te iste riječi možda izgovarate nekoj majci danas, ponovo. Ali najtužnija sam zbog toga što nikada nećete imati tu čast da upoznate moju kćerku, Emersin.

A, vidite, Emersin ne samo da je naš život promijenila, poboljšala i učinila ga kvalitetnijim, već je dotakla srca hiljade drugih ljudi. Dala je svrhu našem životu i radost koju riječima nije moguće opisati. Poklonila nam je najveće osmijehe i više smijeha i poljubaca nego što smo ikada mogli zamisliti. Ona nam je otvorila oči za pravu ljepotu i najčistiju ljubav.

Sada se molim da nijedna majka ne prođe kroz ovo kroz što sam ja morala. Molim se da i Vi svakim ultrazvukom koji uslijedi, ugledate istinsku ljepotu i čistu ljubav.

I molim se da sljedeći put, kada ugledate bebu s Daun sindromom ušuškanu u majčinom stomaku,  pogledate tu ženu u oči i kažete joj istinu: „Vaše dijete je savršeno.”

Ovom rečenicom je Kurtni završila svoje pismo. Da li ga je doktor otvorio, vjerovatno nikada nećemo saznati. Ali ono što je sigurno jeste da je učinilo mnogo više od mijenjanja pogleda jedne osobe, dotakavši srca hiljada onih koji su podijelili pismo koje je ova žena postavila na Fejsbuk stranici.

Iako je dužnost svakog ljekara da ukaže ako uoči bilo kakva odstupanja prilikom pregleda, a pravo svake majke da odluči da li želi da dijete zadrži ili ne, jednom kada je odluka donesena, svaki ljekar, baš kao i svaka osoba, trebalo bi da odluku podrže i budu oslonac onoj kojoj je to potrebno.

Ako riječi mogu da mijenjaju ljude, onda ove vrijede svakog slova. A opet, kažu, djela govore više od riječi, a slika više od njih hiljadu. Zato pogledajte još jednom ova dva srećna lica i razmislite o svemu što je ova žena uradila. I kada vidite bilo koje dijete na ulici, osmijehnite mu se i učinite dan boljim. Vrijediće.

Izvor: Portal Lolamagazin

Pripremio: Ivan Čović

„Freedom Drive je događaj koji simbolizuje sve što radimo, ne samo kada direktno sprovodimo aktivnosti u oblasti samostalnog življenja, nego i sve što sprovodimo u drugim oblastima, ima za cilj upravo to: da upravljamo sopstvenim životom, da se pitamo.”, započela je svoje obraćanje Marina Vujačić, izvršna direktorica UMHCG. 

Kako je navela, ispred nje se nalaze transparenti s različitim porukama, od kojih bira jedan, kao motivaciju. 

„Na njemu piše: Institucije nisu rješenje. Možda se može jako raznoliko tumačiti. Nastao je iz prevoda s engleskog jezika: Institutions are no solutions, a njima je cilj bio u Briselu, da poruče kako, u stvari, rezidencijalne ustanove u kojima se, ne samo smještaju, nego i žive cijelog života osobe s invaliditetom, odlukama drugih, nijesu rješenje, jer je rješenje život u zajednici, u sopstvenim domovima i okruženjima, u kojima žive i drugi ljudi, odnosno osobe bez invaliditeta, na način što će se osobama s invaliditetom pružiti onaj stepen i ona vrsta podrške koja je potrebna. Međutim, kad još institucije nijesu rješenja? Može, zaista, dvosmisleno da se shvati, i neka bude da crnogorske institucije nijesu rješenje kada ne rade na način na koji treba, kada ne rade nikako, kada donose pogrešne odluke, kada ne konsultuju i ne uključuju osobe s invaliditetom, kada ne uključuju njihove reprezentativne predstavnice i predstavnike i kada sprovode savremene oblike onoga što su radili u Antičkoj Grčkoj i Hitlerovoj Njemačkoj.”, nastavila je Marina. 

Kako je dodala, tada su se osobe sa fizički vidljivim oštećenjima uništavale, za koje je bilo očigledno da su osobe s invaliditetom jer su se smatrale nevrijednima i nesposobnima, pa se društvo čistilo. Danas se sprovode savremene vrste zločina tako što se osobe s invaliditetom stihijski, odlukama koje se donose, ugrožavaju i njihovi životi ne mogu biti i nijesu dostojanstveni. 

Tako, kako je navela, ni crnogorske institucije, uključujući i Vladu Crne Gore, nijesu rješenje ako rade na takav način i „ovo je pravi trenutak, da poručimo narednoj Vladi da ćemo je rado dočekati s onim što su naši zahtjevi i što je naša principijelnost u borbi i zastupanju. U tom smislu, bićemo vrlo otvoreni za saradnju ukoliko budemo uvaženi i cijenjeni, ukoliko budemo pitani, konsultovani i pozivani. Ali ćemo isto tako svaku priliku koristiti da kritikujemo, pozivamo i prozivamo, kada ne budu radili na način na koji moraju i trebaju raditi. Jer su odgovorni za to. Ne zbog toga što je nama potrebna zaštita ili briga, ili humanost, nego upravo zbog toga što nam je potrebno ono što promovišu principi filozofije samostalnog žviljenja, a to je: izbor, samostalno donošenje odluka, kontrola nad sopstvenim životom, odgovornost i pravo na grešku.”, nastavila je svoje obraćanje.

Marina je dodala da se svi ti principi osobama s invaliditetom često osporavaju, a koliko se donose pogrešne odluke, ne samo u Crnoj Gori, nego i u svijetu i Evropi, govori jedna fotografija iza nje. Na njoj je Džejmi Boling, iz Švedske, jedna od osnivačica ENIL-a zatvorena u kavezu na kojem piše da je projekat finansirala Evropska unija. Zbog toga što i Evropska unija finansira zemlje članice za otvaranje novih institucija u kojima se smještaju i žive osobe s invaliditetom, bilo da je riječ o tzv. malim grupnim zajednicama ili drugim zatvorenim ustanovama rezidencijalnog tipa, a takve imamo i u Crnoj Gori i u njima boravi veliki broj ljudi. 

„Neke od njih su porodice napuštile, a ni crnogorske porodice ne dobijaju podršku društva i sistema da prihvate oštećenje, kao lično svojstvo, odnosno invaliditet, kao društveni fenomen (što on i jeste) jer on nastaje iz sadejstva oštećenja s okolinskim preprekama i iz nedostatka podrške koju je sistem dužan pružiti.”, dodala je. 

Nastavila je time da crnogorske institucije donose pogrešne odluke i kada podržavaju projekte nevladinih organizacija, izborom onih čije projekte finansiraju. 

Uvijek smo ih, kako je rekla, kritikovali i u onim situacijama kada je UMHCG podržan projekat jer smo smatrali da su takve odluke pogrešne jer uključuju ili pogrešan pristup prema osobama s invaliditetom ili organizacije koje su respektabilne i kredibilne i koje će na adekvatan način doprinijeti onome što je cilj konkursa, a to je podrška državnim organima da sprovedu javne politike u različitim oblastima. 

„Nama, na primjer, projekti u oblasti pristupačnosti ne prolaze. Znate zašto? Zbog toga što ne pristajemo da mi primjenjujemo Zakon o uređenju prostora i izgradnji objekata, koji su dužni primjenjivati vlasnici i korisnici objekata, pa i državne institucije i ustanove, odnosno sve koji pružaju usluge, dok upravo takvi projekti prolaze. Dakle, država nije u stanju ili neće da poštuje sopstveni zakon i da sankcioniše one koji imaju obaveze, već očekuje da joj nevladine organizacije prilagođavaju objekte, usluge, saobraćaj, informacije i komunikacije. Nećemo pristati na to, kao što nećemo pristati da u oblasti zaštite od diskriminacije, ili bilo kojoj drugoj, radimo ono što je posao državnih institucija. To bi značilo, kao da u oblasti zdravstva preuzmemo posao ljekara i liječimo ljude. Do tog nivoa je obesmišljen sistem finansiranja NVO i neka ovo čuju i trenutna i buduća Vlada jer je ovo praksa koja se sprovodi od 2018. 

Isto tako, dodala je, nećemo pristati da u oblasti zaštite od nasilja ćutimo i nekritikujemo odluku, bez obzira da li je nama podržan projekat ili ne, kada, u ovom slučaju, Ministarstvo rada i socijalnog staranja podrži organizaciju, čiji je osnivač osuđivani nasilnik. 

„Zbog toga smo tu da protestujemo i da ukažemo na nepravilnosti, makar nas to koštalo. A kako nas to košta? Na način što ne dobijamo finansijsku podršku i ne dobijamo podršku za jačanje kapaciteta i opstanak. Nema veze, ako je to izbor i cijena, ako crnogorskom društvu ne treba jedno UMHCG, ne zbog onoga što ono jeste, nego zbog onoga što ono radi i načina na koji to radi, onda ne treba ni da postojimo. A ono često mijenja i ulogu države i društva i radi dodatne stvari i ima višestruke uloge koje nema nijedna druga institucija organizacija ili pojedinac.‟, dalje je dodala.  

Završila je time da je ponosna i da se raduje protestnoj šetnji ili vožnji, koja ima za cilj i to da pokaže da su vidljivi, jer ako ih nema i ako ne govore, onda se mogu donijeti samo dva zaključka. 

„Prvi je taj da ne postojimo, što je netačno, drugi, koji je još pogubniji, je taj da nemamo prepreke i probleme. Zato je naša dužnost da javno govorimo, svi mi, koji možemo, hoćemo i smijemo jer je to nekada i hrabrost, a ne biti odbačen i potpuno negiran i da podržimo one koje nemaju dovoljno smjelosti i hrabrosti, prilika i mogućnosti, da kroz ono što zastupamo se i njihov glas čuje.”, zaključila je Marina Vujačić.  

Napomena: Freedom Drive – Vožnja za slobodu je aktivnost projekta Samostalno – aktivno – odgovorno! koji UMHCG realizuje uz podršku Ministarstva rada i socijalnog staranja, kroz Konkurs za NVO u 2022. 

Stavovi u ovom tekstu su isključiva odgovornost Marine Vujačić.