Željko

Željko

Filip Radović na martovskoj listi Međunaordne para stoni tenis federacije u kategoriji S10 sa 1696 bodova zauzima 3 poziciju koja ga trenutno direktno vodi na Paraolimpijske igre u Tokio. Do kraja kvalifikacionog ciklusa po rang listi, koji se zatvara 31 marta odigraće se još samo dva turnira, u španskoj Kosta Bravi od 5 do 8 marta i jordanskom Amanu od 24 do 26 marta, i nakon njih će najboljih 6 sa svjetske rang liste izboriti direktan plasman na Paraolimpijske igre.

"U dobroj sam poziciji, blizu direktnog plasmana. Planirano je bilo da nastupim i plasman potvrdim na Masters turniru u italijanskom Linjanu od 18 do 22 marta ali je taj turnir kao i Kina open zbog poznate situacije Korona virusa otkazan. Ovako ostajem u nelagodnoj situaciji da čekam rasplete turnira u Španiji i Jordanu”, rekao je Radović.

Prvu poziciju zauzima Poljak Patrik Čajnovski sa 1855 bodova, drugi je Džejkob Dejvid iz Indonezije sa 1842 boda i oni su već obezbjedili plasman u Tokio. 

Direktni konkurenti Filipu Radoviću su Francuz Mateo Bohas i Austrijanac Kristijan Gardoš koji dijele 4 i 5 poziciju sa 1691 bodom, Kinez Lijan Hao koji je 6 sa 1689 bodova kao i sedmoplasirani Španac Ruiz Rejes koji ima 1683 boda.Ruiz Rejes i Mateo Bohas će nastupiti na turniru u Kosta Bravi dok će se spisak učesnika u Jordanu znati 10 marta.

Drugi takmičar u kategoriji S10, Luka Bakić nakon dvije bronzane medalje u poljskom Vladislavovu sa 1511 bodova zauzima 15 poziciju na svjetskoj listi. Luka Bakić će nastupiti na turnirima u Španiji i Jordanu. Svoju šansu za plasman na Paraolimpijske igre tražiće na Svjetskom viner kvalifikacionom turniru koji će se održati u slovenačkom Laškom od 9 do 11 maja i sa kojeg samo pobjednik po kategoriji obezbjeđuje vizu za Tokio.

U Laškom neće nastupiti već plasirani prvaci kontinenata i oni koji se 31 marta direktno kroz rang listu plasiraju na igre.

Pripremila: Anđela Miličić

Izvor: sajt POKCG

Institut oduzimanja poslovne sposobnosti jedan od najdrastičnijih primjera onemogućavanja pristupa pravdi za OSI

Podgorica, PR pres servis – Institut oduzimanja poslovne sposobnostikoji se primjenjuje kada su u pitanju osobe s invalititetom (OSI) jedan je od najdrastičnijih primjera onemogućavanja pristupa pravdi odnosno pristupa pravima za tu populaciju, a crnogorsko zakonodavstvo trebalo bi revidirati kako bi se prioritetno zaštitilo dostojanstvo osoba s invaliditetom.

Uz to neophodno je osigurati primjenu zakona u dijelu pristupačnosti u najširem smislu, ali i obezbijediti primjenu adaptacija u postupku pred sudom.To je saopšteno na okruglom stolu „Pristup pravdi za OSI i jednako priznanje pred zakonom“, koji je organizovalo Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG), u saradnji s Centrom za građanske slobode (CEGAS), a u okviru projekta All = in Access 2 Justice – Svi jednaki u pristupu pravdi, koji je finansiran od Evropske unije, kroz program pretpristupne podrške (IPA), i kofinansira od strane Ministarstva javne uprave.

Predsjednik Skupštine UMHCG-a Milenko Vojičić istakao je da je propisivanje i primjena instituta oduzimanja poslovne sposobnosti za OSI jedan od najdrastičnijih primjera zakonskog ograničavanja prava i sloboda osoba s invaliditetom.

„Osoba kojoj je oduzeta poslovna sposobnost po sada važećim prposima, nema pravo sklapanja braka i porodice, pravo usvojenja, ne može biti podvrgnuta medicinsko-potpomognutoj oplodnji, ne može biti donor, niti primiti organ, nema pravo zaposlenja, ne može biti korisnik usluga za život u zajednici koje podrazumijevaju ugovorni odnos, nema pravo glasa i izbora u funkcije“, rekao je Vojičić.

On je kazao da se u tim situacijama prema OSI pristupa kao prema objektu, a ne subjektu prava.

Vojičić je kazao da uprkos težnjama demokratskog društva, zasnovanog na poštovanju različitosti i jednakosti, promjena paradigme invaliditeta ne dešava se prvo u propisima, političkim dogovorima i odlukama, već, kako je rekao, sve promjene počinju od društva, koje uključuje nosioce vlasti, ali i građane koji im daju legitimitet na izborima.

„U tom smislu, moralno i političko načelo poštovanja različitosti, nediskriminacije, odnosno poštovanja dostojanstva ličnosti OSI nije dovoljno, već mu mora prethoditi promjena svijesti prema invaliditetu, koja onda podrazumijeva i legislativne i promjene u postupanju, odnosno primjeni zakona i procedura“, rekao je Vojičić.

Šefica Sektora za evropske integracije, politička pitanja, medije i informisanje u Delegaciji Evropske unije u Podgorici Plamena Halačeva ocijenila je da je potrebno uložiti dodatne napore na terenu i usklađivanju zakonodavstva sa Konvencijama Ujedinjenih nacija o pravima OSI.

„Zabrinjavajuće je i to što zakonska definicija invaliditeta u Crnoj Gori ostaje uzrok višestrukih ograničenja i kršenja prava OSI. Pitanje rješenja poslovne sposobnosti treba da se riješi bez odlaganja, u skladu sa Konvencijom UN-a“, istakla je Halačeva.

Prema njenim riječima, potrebno je i što hitnije adaptirati sudove i druge prostorije za javnu upotrebu za OSI.

„Zakonodavne norme se moraju konsolidovati, uključujući obuku prevodilaca znakovnog jezika, uključivanje pomoćnika i posrednika u suđenju, kao i preduzimanje drugih mjera. Međutim, fokus ne bi trebalo da bude samo na poboljšanju zakonodavstva. Jedan od najvećih problema u pristupu pravdi je nedostatak informacija o pravima“, rekla je Halačeva.

Ona smatra da lokalne vlasti snose veliku odgovornost kako u pogledu promocije, tako i u obezbjeđivanju osnovnih prava za OSI.

„Treba još mnogo uraditi u ovoj oblasti u Crnoj Gori, ali zajedničkim radom moguće je postići konlretne promjene i poboljšati život najugroženijih u društvu“, rekla je Halačeva.

Zaštitnik ljudskih prava i sloboda Siniša Bjeković ukazao je da su brojne barijere sa kojima se suočavaju OSI, a da je jedna od njih sitacija kada se neko lice lišava poslovne sposobnosti.

„To je jedan od razloga nedostatka mogućnosti opšteg pristupa pravdi, kada je u pitanju ne samo Crna Gora nego sve one države koje imaju jedan tako restriktivan pristup kada je u pitanju rješenje o poslovnoj sposobnosti“, rekao je Bjeković.

On smatra da je drugi važan problom nedostatak pristupačnosti i uslova prilagođenosti za OSI u najširem smislu.

„Još jedan važan segment je nedostatak informacija i svijesti o mogućnostima korišćenja pravnih sredstava koja su na raspolaganju OSI. To je nešto na čemu treba raditi ne samo sa stanovišta državnih organa, već i svih onih koji zagovoraju prava OSI. Nedostatak finansijskih sredstava je, takođe, jedan od bitnih faktora za upuštanje u spor kada su u pitanju OSI“, kazao je Bjeković.

On je ukazao i da OSI imaju neku vrstu straha kada ulaze u postupak zaštite iz razloga što, kako smatra, ne postoji predvidljivost kada je u pitanju ishod samoga spora što „OSI čini na neki način inferiornim da li uopšte da pokrenu postupak zaštite svojih prava“.

Koordinator pravnih poslova u Centru za monitoring i istraživanje (CeMI) Ivan Vukčević kazao je da je realizacija projekta UMHCG značajna jer se OSI i dalje suočavaju sa stigmom i određenim stepenom diskriminacije, neravnopravnim položajem, ali i nejednakim ili ograničenim šansama i mogućnostima.

„Problem za OSI predstavlja pristup pravdi, kako fizički, tako i faktički jer određeni broj službenika i nosilaca pravosudne funkcije i dalje do kraja ne shvata koncept prava osoba s invaliditetom. Tačnije, ne shvataju da OSI ne traže nešto što im ne pripada, već da oni imaju jednaka prava kao i svi drugi građani, a da je država dužna da stvori preduslove i omogući im jednake mogućnosti za kvalitetan život“, istakao je Vukčević.

On je ocijenio da je jednak tretman pred sudovima od ključnog značaja za OSI jer je to, kako je rekao, osnovni preduslov za ispunjavanje gotovo svih drugih prava i sloboda uzimajući u obzir da su pravosudni organi jedini koji mogu da obezbijede pravnu zaštitu svim građanima kada su im druga prava ugrožena

Izvršna direktorica UMHCG Marina Vujačić, ukazala je da crnogorsko zakonodavstvo još uvijek „u dobroj mjeri“ ne razgraničava pojam intelektualnog ipsihosoijalnog ili poznatijeg kroz istoriju kao mentalnog invaliditeta, koji su dvije potpuno različite kategorije.

„Međutim, zakonskim rješenjima, pa i onim iz pristupa pravdi, ova dva pojma se ne diferenciraju dovoljno dobro, zbog čega institut poslovne sposobnosti koristi pojmove poput duševno nezreo, duševno zaostao, duševno bolestan i slično, kojima obuhvatza obje ove kategorije, a definiše i djelimično i potpuno lišenje poslovne sposobnosti “, rekla je Vujačić.

Ona je kazala da dodatno Zakon o zaštiti i ostvarivanju prava prava mentalno oboljelih lica, koji je u nadležnosti Ministasrtva zdravlja, propisuje spornu odredbu o potpunom ograničavanju slobode osoba za koje se pretpostavlja da imaju psihosocijalni invaliditet.

Vujačić je ukazala i da crnogorsko zakonodavstvo ne propisuje univerzalnu definiciju invaliditeta, i da ne definiše na univerzalan način ko su OSI.

„Zato u brojnim propisima, imamo situaciju da se dešava diskriminacija među samim kategorijama OSI, u odnosu na vrstu njihovog oštećenja i stepen oštećenja, a nekad i godine starosti“, rekla je Vujačić.

Savjetnica u Vrhovnom sudu Crne Gore Bojana Bandović kazala je da je težnja svih sudskih vlasti, a među njima i crnogorske, da pravosudni sistem bude pravičan i djelotvoran, sa većom stopom efikasnosti i transparentnosti.

„Da bi jedan sudski postupak bio pravičan, sva lica moraju imati jednak pristup pravdi i sudu, bez diskriminacije, kako bi zaštitili svoja prava. Vrhovni sud, kao najviši sud u državi, je veoma posvećen stvaranju pravnog prostora u kojem se poštuju prava svih osoba, bez diskriminacije po bilo kom osnovu“, istakla je Bandović.

Ona je ocijenila da napredak koji je postignut u pogledu pristupa pravdi OSI ohrabruje, „ali mnogo posla je još pred nama“.

„Možemo se saglasiti da su brojne aktivnosti u prethodnom periodu sprovedene uspješno i da su rezultati vidljivi, ali da još uvijek ima prostora za napredak u pogledu poboljšanja položaja OSI, naročito u dijelu fizičkog pristupa zgradi sudova“, kazala je Bandović.

Generalni direktor za građansko zakonodavstvo i nadzor u Ministarstvu pravde Ibrahim Smailović kazao je da pravo na pristup pravdi mora biti dostupno svima, bez bilo kakve razlike, „jer je ovo pravo od suštinske važnosti za uživanje zagarantovanih ljudskih prava koja su neoboriva, međusobno povezana i zavisna“.

On je rekao da je pravo na pristup pravdi, kao na jedno od najvažnijih ljudskih prava, temeljno pravo svih građana koje je zagarantovano brojnim međunarodnim dokumentima.

„Pravo na pristup pravdi OSI postiže se stvaranjem relevantnog normativnog okvira kako kroz ratifikaciju međunarodnih dokumenata kojima se štite ova prava, tako i njhovim propisivanjem u odgovaraućim normativnim domaćim aktima, kao i njihovim pravilnim tumačenjem i praktičnom primjenom“, kazao je Smailović.

Prema njegovim riječima, prospisivanje i praktična primjena su nužno povezani „jer samo propisivanje bez praktične primjene, gotovo da nema nikakav značaj“.

On smatra da postojanje samog invaliditeta ne može biti razlog za oduzimanje poslovne sposobnosti.

„U Porodičnom zakonu propisani su materijalno pravni razlozi za oduzimanje poslovne sposobnosti. Licima koja nisu u stanju da se sama staraju o svojim pravima i interesima postavi staratelj nakon odluke suda kako bi štitio njihova prava i interese“, naveo je Smailović.

On je ukazao da su izmjenama i dopunama Zakona o vanparničnom postupku obezbijeđene dodatne procesne garancije da će se ovaj institut primjenjivati na ispravan način, „da će u potpunosti štiti prava i interese osoba kojima je poslovna sposobnost već oduzeta, kroz obavezan neposredan uvid postupajućeg sudije u stanje zdravlja lica prema kome je pokrenut postupak za oduzimanje poslovne sposobnosti“.

Izvršni direktor CEGAS-a Boris Marić kazao je da su u okviru projekta ispitivali da li postoji poseban registar postupaka u kojima učestvuju OSI, što je, kako je podsjetio, obaveza po Akcionom planu pravosudnog sistema.

„Dobili smo dosta poražavajuće rezultate. Posebno je poražavajući rezultat da PRIS, kao informacioni sistem, ne prepoznaje tu mogućnost. Dva suda nam je odgovorilo pozitivno, da vode registar, dok su 22 suda negirala vođenje posebnog registra. Jedan sud odgvorio je da u zadnjih pet godina nije bilo postupaka u kojima su kao stranke učestvovale OSI, i jedan sud nije odgovorio na pitanje. Među 22 suda koja su neiarala vođenje postupka je Ustavni sud“, naveo je Marić.

On je ocijenio da je potrebno imati adekvatan broj tumača koji će učestvovati u postupcima.

Advokat i osnivač CEGAS-a Sergej Sekulović kazao je da bi sudovi morali bar godinu da vode evidenciju o potrebama OSI u vezi s tumačima.

„Nakon godinu, postojao bi određeni presjek na osnovu koga treba da se vidi koje su potrebe. Jedna od ideja u tom kontekstu jeste da se razmisli o tome da se određeni broj tumača, na osnovu procjene, stalno zaposle pri nekom sudu, da su dostupni da reaguju brzo da se obezbijedi efikasnost i ekonomičnost postupka, tako i dostojanstvo i pravo OSI u toku samog postupka“, istakao je Sekulović.

Izvor: Pr Centar

Na linku ispod, nakon što preuzmete dokument, možete se upoznati s pravom na osoba s invaliditetom na proceduralne adaptacije u postupcima pred organima Crne Gore. U smjernici se detaljnije možete informisati  o pojmu i elementima diskriminacije, vrsti i oblicima diskriminacije, diskriminaciji po osnovu invaliditeta u postupcima pred organima, ulozi Zaštitnika ljudskih prava i sloboda Crne Gore (Ombudsmana) u zaštiti lica s invaliditetom od diskriminacije i sl.

Samostalno kretanje je preduslov za samostalni život osoba sa oštećenim vidom i predstavlja najbolju preporuku za njihov radni angažman, a važno je i zbog njihovog boljeg uvažavanja i značajnije afirmacije u široj društvenoj zajednici.

To je saopšteno na konferenciji Kroz život samostalno, koju je organizovao Savez slijepih Crne Gore u okviru istoimenog projekta, koji je finansijski podržalo Ministarstvo rada i socijalnog staranja.

Izvršni direktor Saveza slijepih Crne Gore, Goran Macanović, istakao je da je živjeti po principima samostalnog života jedan od osnovnih ciljeva svakog čovjeka.

„Jedan od preduslova za samostalni život, kada su osobe sa oštećenim vidom u pitanju, je samostalno kretanje. Bez samostalnog kretanja teško da možemo očekivati od neke osobe da će biti samostalna u nekim drugim oblastima“, rekao je Macanović.

Kroz projekat su, kako je naveo, sa jedne strane sprovodene aktivnosti koje su doprinijele podizanju samopouzdanja kod samih osoba sa oštećenim vidom, a sa druge strane je, kako je dodao, rađeno na podizanju nivoa svijesti kod šire zajednice.

Izvršna direktorica Hrvatskog saveza slijepih, Andreja Veljača, kazala je da ograničenja ne proizilaze iz samog invaliditeta, već iz prepreka, predrasuda i svega „što donosi okruženje u kojem živimo“.

„Za put samostalnog življenja kod osoba sa oštećenjem vida prvi korak je samostalno kretanje. Zato smatram da je ovaj vaš projekat hvale vrijedan i da ste izabrali veoma bitnu temu za slijepe osobe“, kazala je Veljča.

Kao veoma značajan projekat u Hrvatskoj, koji je još u pilot fazi, istakla je Projekat Videćeg pratitelja.

„Taj projekat se pokazao kao vrlo koristan. Ako uspijemo da ovaj naš pilot projekat zaživi i u Crnoj Gori bićemo jako srećni zato što smatramo da je dosta poboljšao kvalitet života slijepih osoba“, istakla je Veljača.

Generalni direktor Direktorata za socijalno staranje i dječju zaštitu Ministarstva rada i socijalnog staranja, Goran Kuševija, kazao je da je neophodno unaprijediti politike i razvijati određene usluge socijalne zaštite za osobe sa oštećenjem vida.

„To nas opredjeljuje da u narednom periodu, kroz aktivnosti koje će sprovoditi Ministarstvo rada i socijalnog staranja, usmjerimo politike na ove projekte, podržimo ih, kako bi dostupnost bila adekvatna osobama oštećenog vida. Politika će svakako biti usmejerna na poboljšanje kvaliteta života ovih ljudi i zaista će u narednom periodu oni biti u fokusu, kroz projekte i redovna finansijska sredstva našeg ministartsva za ovu oblast“, rekao je Kuševija.

Koordinatorka projekta, Anđela Dragović, kazala je da je cilj projekta bio da se osnaže i motivišu osobe oštećenog vida da aktivnije razmišljaju o samostalnom kretanju, da donesu odluku o samostalnom kretanju i da se „pozabavimo i porodicom, užim okruženjem i širom društvenom zajednicom“.

„Veći broj osoba oštećenog vida se samostalno kreće u domu i u radnom okruženju, ali nailazimo na nesigurnost kada se nađu napolju. I upravo se tu nailazi na nedoumice i prepreke. I željeli smo da ukažemo da je upravo njihovo snalaženje u domu i u radnom okruženju signal koji ohrabruje da moguće i izvodljivo samostalno kretanje i napolju, uprskos postojanju prepreka“, pojasnila je Dragović.

Ona je kazala da je kroz projekat održano osam predavanja u Podgorici, Nikšiću, Kotoru, Baru, Pljevljima, Beranama, Bijelom Polju i na Cetinju o temama kao što su filozofija samostalnog kretanja, kretanje uz pomoć bijelog štapa, psa vodiča, psihološke prepreke, kao i uticaj porodice i okoline na odluku o samostalnom kretanju.

„Nastojali smo i da apelujemo na širu društvenu zajednicu i da upoznamo građane sa tim da treba da imaju razumijevanja prilikom kreiranja i korišćenja javnih površina na bazi univerzalnog dizajna. Pripremili smo i publikaciju o samostalnom životu koja će biti dostupna i široj društvenoj zajednici“, rekla je Dragović.

Korisnica psa vodiča/pomagača, Dunja Samardžić, rekla je da je za kretanje sa psom vodičem preduslov koriščenje bijelog štapa i dodala da je na početku samostalnog kretanja išla po poznatim trasama i sa nekim ko joj je pružao podršku.

„Nakon dvije i po godine kretanja sa bijelim štapom stvorili su se uslovi da postanem korisnica psa vodiča. Pas vodič je sa mnom preko četiri godine. Što se tiče razlike u kretanju sa psom vodičem ili uz pomoć bijelog štapa, svako kretanje ima prednosti. Ali u mom slučaju su veće prednosti koje pruža pas vodič“, rekla je Samardžić.

Ona je pojasnila da osobe sa oštećenjem vida imaju tendenciju zatvaranja i povlačanje u sebe, ali „kada imate psa pored sebe on vam to ne dozvoljava“.

„On neće dozvoliti da vas loše raspoloženje ostavi u kući. Toga nema. Vi morate izaći i kada hoćete i kada nećete. To je meni pas vodič pružio, da se mnogo više krećem i da sam sigurnija u sebe. Uz kretanje sa psom vam se podigne samopouzdanje, jer sam pas iziskuje da ste otvoreniji prema sredini“, objasnila je Samardžić.

Korisnik bijelog štapa, Radenko Lacmanović, kazao je da priču o samostalnom kretanju i samostalnom životu stavlja ruku pod ruku i da u početku nije bilo sve lako.

„Bilo je različitih komentara, prepreka, predrasuda, ali sam znao da će to proći. Znao sam da ću biti jači od toga i da nemam kuda u malu sredinu ako to ne pobijedim. I bio sam uporan“, kazao je Lacmanović.

On je prepreke za samostalno kretanje podijelio u tri grupe, a to su fizičke barijere, barijere koje nametnu drugi i psihološke barijere „koje imamo mi“.

Fizičke barijere, se, kako je dodao, uz više ili manje poteškoća savladaju.

„Nametnute barijere su one koji nam drugi stvaraju, njihovi stavovi, predrasude, ili iskrivljena slika o našim sposobnostima ili nemogućnostima. Problematično je i što same osobe misle da će više skretati pažnju na sebe ukoliko koriste bijeli štap, neko ukoliko drže nekoga pod ruku, ili neko njih pod ruku. Nikako ne prihvatam takav pristup. Mislim da će vas ljudi mnogo više uvažavati i poštovati kada vide da se samostalno krećete uz pomoć bijelog štapa, nego kada vide da vas neko vodi, da vam je potreban da vam pomogne da dođete do posla“, objasnio je Lacmanović.

On je istakao da je samostalno kretanje preduslov boljeg uvažavanja, značajnije afirmacije u široj društvenoj zajednici, kao i najbolja preporuka „da vam ljudi daju povjerenje i na radnom mjestu“.

Edukacijska rehabilitatorica u Hrvatskom savezu slijepih, Mladena Funtek, kazala je da je veoma bitna prilagođenost okoline i veliki, kako je rekla, uticaj imaju stavovi porodice, kolega, prijatelja, slučajnih prolaznika.

„Zbog toga je važno edukovati širu javnost o tome. Kod porodice se mogu javljati negativne raakcije, stigmatizacije, predrasude. Ili su prisutni jaka znatiželja, čuđenje, divljenje i sažaljenje ili nerealno visoka očekivanja“, rekla je Funtek.

Smostalno kretanje je, kako je navela, važno jer osoba sa oštećenjem vida prestaje biti zavisna od osobe koja vidi, postaje realna u procjenama situacije u kojoj se nalazi i primjenom naučenih tehnika osigurava svoju sigurnost i ne ugrožava ni sebe ni druge u prostoru.

„Kada se samostalno kreće, kod osobe se povećava samopouzdanje, samopoštovanje i razvija se pozitivna slika o sebi. Poboljšavaju se tjelesne sposobnosti, jer se osoba kreće, unapređuju se socijalni kontakti, itd.“, kazala je Funtek.

Izvor: PR centar

Photo credits: PR Centar

utorak, 03 mart 2020 11:18

Samostalnost – to je moj izbor!

Živimo u dvadeset prvom vijeku, u vremenu u kojem se brzo živi, sve nam je na dohvat ruke, društvene mreže imaju svoj primat, lako dolazimo do  informacija. U prvi mah sve nam je tako blisko, ali opet i strano. Riječ „strano“ jeste na posljednjem mjestu u prethodnoj rečenici, ali nimalo nije beznačajna za današnji kontekst društva u kojem živimo...

Završiš osnovnu, pa srednju školu, pa ukoliko si uspješan/na u nekom hobiju ili se baviš određenim sportom, a ako još postižeš i rezultate, ti si „uprkos svom invaliditetu ostvario/la rezultate“, rekli bi... Upišeš fakultet - ista stvar, ako ne i veće „herojstvo“ i začuđenost u očima drugih ljudi. Ako radiš ili samostalno živiš, o tome da i ne govorimo... Postavlja se pitanje zašto su ljudima stvari koje treba da predstavljaju uobičajan tok života kod osoba s invaliditetom na momente strani i iznenađujući? Pa, ljudi prije svega nijesu navikli na različitost i nijesu naučeni da istu prihvataju.  Zato im je sve strano i začuđeni su ukoliko neka osoba s invaliditetom vodi sasvim normalan život kao i bilo koja druga mlada osoba, jer ljudi imaju niska očekivanja od osoba s invaliditetom, smatraju da se sve može rješavati novcem (primanjima) i da one s druge strane treba da budu zahvalne. 

Novac jeste bitan za život svakom čovjeku, ali nije osnovni preduslov da bi neko mogao da živi. Možemo to objasniti ovako: iz državnog budžeta treba finansirati servis personalne asistencije, a osoba koja će biti angažovana kao personalni asistent omogućiće osobi s invaliditetom da ima manje troškova  u svakodnevvnom životu i da se u manjoj mjeri izlaže naporu. Znači, na taj način omogućićete nekom da organizuje svoj život i obaveze na način kako on/a sam/a želi u dogovoru sa svojim asistentom, a za uzvrat ćete dobiti društveno aktivnu osobu koja će na mnogo produktivniji način moći da doprinosi ovom društvu.

Ali, nažalost, kod nas o ovome još uvijek ne možemo govoriti i na ovakvu vrstu podrške možemo da računamo samo par mjeseci u godini, i to je sve. Kako ćeš nakon toga da organizuješ svoj život, da  studiraš, radiš i nije važno, čekaj, zašto tražiš nešto više i bolje, kad si već dobio nešto i nemoj da budeš nezahvalan. 

Nijesmo naučeni da svako ima pravo da organizuje svoj život onako kako želi, da se bavi stvarima kojima želi i da stvari prikažemo onakvim kakve jesu (nažalost), većina osoba s invaliditetom u pojedinim mjestima je zatvorena, odnosno njihov život se svodi samo na kućno kretanje. I onda govorimo o modernom vremenu i prihvatanju različitosti? Pa i ne znam baš…  

Veliki broj osoba s invaliditetom je i dalje ograničen u smislu organizovanja svog društvenog života, izlaska na kafu s prijateljima, putovanja  i osjećaja da pođe u neku drugu državu, a da ne mora da razmišlja da li je nešto pristupačno, da li ima rampu za korisnike kolica ili lift. Pa kakav sad osjećaj? Osjećaj slobode. Nažalost, mi o tome još uvijek ne možemo da govorimo i treba još da čekamo neka bolja vremena  ili kakva god, ako su ova moderna ovakva. 

I što je najgore, sve to umnogome ograničava slobodu i samostalnost  osoba s invaliditetom, jer SAMOSTALNOST je IZBOR.

Izbor je da sami kažete u koju školu hoćete da idete, koji fakultet želite da završite, sa kim hoćete da živite, da li želite da imate partnera i osnujete porodicu. Treba govoriti o svojim strahovima, sreći, nadanjima, šta vam smeta, a šta ne, jer je i to vaš izbor. 

Moj izbor će uvijek biti da ukažem društvu na prepreke s kojima se osobe s invaliditetom susreću, ali i da ukažem da moderno društvo, kakvim ga danas ljudi smatraju, treba da bude spremno da  prihvati i podrži različitost – osobe s invaliditetom kao samostalne građane ovog društva, a onda i društveno aktivne. A za osobe s invaliditetom poruka - ne dozvolite da drugi žive vaš život i donose odluke umjesto vas – samostalnost uvijek treba da bude vaš izbor, ne treba da zaboravite to.


Autorka: Anđela Miličić

*Autorka je nagrađena prvom nagradom u okviru Konkursa za najbolji tekst o samostalnom životu OSI, koji je sproveden kao aktivnost projekta Samostalnost je izbor! koji UMHCG sprovodi uz finansijsku podršku Glavnog grada Podgorice, kroz XXIII javni konkurs za raspodjelu sredstava za projekte nevladinim organizacijama za 2019.

Odakle uopšte da se počne? Čitav svoj život čovjek provodi boreći se za ono za šta smatra da je vrijedno i za šta misli da je od izuzetnog značaja za čitavu njegovu esenciju, ali i egzistenciju, ali, da li je to uopšte to, ili ipak postoji nešto više? Kao član Škole samostalnog života kada su u pitanju osobe s invaliditetom pokušaću da dam svoj neki sud, dio svog mišljenja, ali i da sa moje neke strane objasnim kako to sve i izgleda...

Kada je riječ o samostalnom životu, a posebno kod osoba s invaliditetom, to je nešto što predstavlja glavnu kariku i sami centar postojanja i odgovornosti. Generalno, ne samo u slučaju kada je riječ o određenoj grupaciji ljudi, već i o čovječanstvu u cjelini, biti samostalan i biti u mogućnosti da budeš odgovoran sam za sebe, kao i da budeš u mogućnosti da se boriš sa preprekama koje te konstantno sputavaju, predstavlja jednu ogromnu vrlinu, ali i teret koji je konstantno na tvojim plećima.

Samostalnost se prije svega odnosi na rast, razvoj i napredovanje individue kada je u pitanju lični evolutivni plan. Svi mi želimo da sami vodimo naše živote onako kako mi smatramo da treba zajedno sa željama, ciljevima, ali i mogućnostima koje posjedujemo. Čitav naš život kroz naše postojanje u konstantoj smo prilici da evoluiramo i da se razvijamo još od djetinjstva, ali je ipak potreban taj jedan veliki korak koji bi čovjeka odveo na još veći nivo.

Kod osoba s invaliditetom to znači sve u životu, naravno, i na sam spomen ovoga kao dijela svakodnevice ili nečega što ne možemo izbjeći, ne predstavlja ništa značajno. Ali, uzmimo u obzir da svaka osoba koja traži komfor i sigurnost čini to na pogrešan način, što se može primijetiti iz čistog primjera mladih osoba,  pa čak i odraslih koji ne napuštaju „gnijezdo“ svojih roditelja.

Mada i kada gledamo sa druge strane, koja je uopšte poenta proći kroz sve etape života kada ćemo naposlijetku umrijeti i više ništa neće ni biti bitno budući da naše duše neće biti na zamaljskoj kugli? Ovo govorim zbog toga što uvijek kada se suočavamo sa problemom i izazovom pristupamo im na kukavički način, bez imalo smjelosti i hrabrosti da pristupimo kako treba pa i govorimo: „Koja je uopšte poenta svega ovoga, ionako ću umrijeti?“ Mnogi mogućnost čovjeka da se brine sam o sebi smatraju sasvim normalnom stvari, i to i stvarno jeste tako, ali takođe to je i najveći teret koji osoba može da prigrli jer ponekad su najteže stvari za nas i one najbolje i najkorisnije.

Već duže vrijeme prisustvujem jednoj takvoj školi... Školi samostalnog života. Dosta osoba sa invaliditetom uveliko učestvuje u njoj.

„Da li svijetlo na kraju tunela uopšte postoji, ili je borba kroz život čista iluzija?“ Kao što sam i rekao, svi mi na kraju krajeva i umiremo. Proces od našeg začeća do naše smrti provodimo tražeći svrhu. Vjerujem da se sve dešava s razlogom, ali to ne znači da čovjek ne treba da se trudi i da prestane da oblikuje svoj život onako kako on hoće. Jer sama svrha kao pojam uopšte i ne postoji, čovjek je taj koji je stvara sam za sebe i koji je otkriva...

Poslije svega rečenog, da li uopše treba da dodam nešto da ne bih ostao nedorečen? To sami prosudite, budući da sam ja dio svog mišljenja i utiska dao i obrazložio. Na kraju krajeva svi mi živimo po svojim kodeksima, uvjerenjima i stavovima tako da je uopšte pitanje da li je nešto pogrešno ili nije. Ono što bih ja htio da kažem jeste: „Određena osobo ili individuo, ma gdje se nalazila u svijetu, nikad nemoj da prestaneš da se boriš i brineš za sebe, jer niko to na ovom svijetu neće uraditi umjesto tebe... za tebe. Tvoja snaga se nalazi unutar tebe, a sve što treba da uradiš jeste da je pronađeš i slijediš, jer ne zaboravi, čovjek je sam pisac svog romana.“

 

Autor: Vuk Bojanić

*Autor je nagrađen drugom nagradom u okviru Konkursa za najbolji tekst o samostalnom životu OSI, koji je sproveden kao aktivnost projekta Samostalnost je izbor! koji UMHCG sprovodi uz finansijsku podršku Glavnog grada Podgorice, kroz XXIII javni konkurs za raspodjelu sredstava za projekte nevladinim organizacijama za 2019.

Odrastao sam u okolini kojoj je pojam samostalnog života osoba s invaliditetom potpuno nezamisliv. Kroz odrastanje su me pratili pogledi sažaljenja, obraćanje pratiocu u moje ime: „Kako se zove on?“, „Šta voli da radi?“ i sl. Oni koji bi mi se čak obratili pričali bi sa mnom kao da sam dijete vrtićkog uzrasta: „Što radiš to?“, „Igraš li se?“. Frustrirujaće je kad znate da neko nema strpljenja ni volje da sačeka i da sasluša što imate za reći samo zato što govorite sporije nego oni, kada znate da neko nema strpljenja i volje da prošeta sa vama samo zato što treba da vozi vaša kolica. Nezamislivo im je da osobe s invaliditetom imaju prava kao i svi drugi, pravo da budu prihvaćeni i jednaki u društvu, pravo na zaposlenje, pravo da žive, odlučuju i kreiraju život onako kako žele, bez da im neko sugeriše kako i što treba, pravo da osnivaju porodicu bez osuđujućih pogleda jer dobar roditelj nije onaj koji vidi, koji čuje, nego onaj koji pruža ljubav, sigurnost, koji vaspita pravim vrijednostima. Okolina koja se zgražala na to što umijem da koristim telefon, laptop, što sam naučio da vozim auto, jer kako sam ja to sposoban, a imam nevoljne pokrete. Kada bih im navodio primjere nekih osoba s invaliditetom koje su mnogo uspješne u svojim poslovima, uvijek bih dobijao odgovor: „Ah, pa oni su drugo“. Nisam i još uvijek ne mogu da im objasnim suštinu samostalnog života osoba s invaliditetom. 

Samostalni život nije „Eh, ja ću sad da živim sam, pa idemo grlom u jagode“, ne. Idemo od malih stvari, da imam pravo na mišljenje, saslušaj ga i usvoji. Da nema ništa loše u tome što imam asistenta koji je tu da mi pomogne da se neke stvari koje ne mogu ili koje obavljam sporo obave što prije. Trebalo mi je vremena da shvatim da, bez obzira što je okolina takva, imam šanse za uspjeh i da neću odustati od svoga cilja. Odlučan sam i istrajan u tome. 

Prvi i po meni najbitniji veći korak je bio po završetku srednje škole kada sam odlučio da upišem obuku za koju mislim da će mi u budućnosti biti i te kako od koristi u pronalaženju posla, trenutno sam i zapsolen dok traje projekat. Osim što sam upoznao mnogo ljudi, kroz obuku sam stekao nova znanja i vještine koje će mi sigurno koristiti. 

Ne planiram da ostane samo na ovoj obuci, pokušavam što više da se aktiviram, da sudjelujem u što više aktivnosti koje se nude. Takođe, mislim da će mi biti od pomoći seanse na koje idem jednom sedmično, jer sigurno ima stvari na kojima trebam da poradim i da ih usavršim. Nekog iskustva sa samostalnim životom još uvijek nemam, ali sam na putu ka tome. 

”Život je čovjekov onakav kakvim ga oblikuju njegove misli”, Marko Aurelije. 

Autor : Ivan Čović

*Autor je nagrađen trećom nagradom u okviru Konkursa za najbolji tekst o samostalnom životu OSI, koji je sproveden kao aktivnost projekta Samostalnost je izbor! koji UMHCG sprovodi uz finansijsku podršku Glavnog grada Podgorice, kroz XXIII javni konkurs za raspodjelu sredstava za projekte nevladinim organizacijama za 2019.

Znamo da se osobe s invaliditetom svakog dana suočavaju s velikim izazovima u pristupu objektima i okruženju. Rita Ebel iz zapadne Njemačke koja je korisnica kolica, došla je na ideju kako bi drugi korisnici kolica, a i ona sama uživala u šopingu. 

Naime, izumila je rampe od lego kockica i gradi ih širom svog grada. Ona je bila inspirisana od strane korisnice kolica (Korina Huber), koja je stvorila plan za lego rampe. Ona je razvila sopstvenu ideju uz pomoć svog muža, i kaže da to pomaže korisnicima kolica, takođe i osobama s oštećenim vidom. Rita je kazala da su rampe od velikog značaja i da je činjenica da još uvijek postoje barijere za korisnike kolica, ali da je ovo super stvar, rampe su stabilne, mogu biti različite visine, imaju prednost da su mobilne i imaju dobar stisak ruke. 

Ova ideja se proširila u Austriji, Švajcarskoj i za ovo riješenje postoji interesovanje u Americi.

Video možete pogledati ispod:

Pripremila: Dalida Rastoder   

Izvor: Buka portal

Savez slijepih Crne Gore je kao i više puta ranije prinuđen da reaguje na neutemeljene i neargumentovane stavove trgovaca, a u vezi sa obavezom obilježavanja informacija o proizvodima na Brajevom pismu. Naime, na jučerašnjoj  sjednici Odbora trgovine Privredne komore, predsjednik Odbora  Jovan Lekić, koji  permanentno  više od šest godina krši Zakon o zaštiti potrošača ne ispunjavajući obaveze koje propisuje, po ko zna koji put  je iznio niz neistinitih i diskriminatornih  stavova koji se odnose na primjenu Pravilnika o listi proizvoda  za koje postoji obaveza obilježavanja na Brajevom pismu. Apsolutno je netačna tvrdnja da je  važeći Pravilnik  neprimenljiv, nefunkcionalan i ekonomski neracionalan. Od jula 2019. godine  je obilježeno oko 900000 artikala što govori o  njegovoj primljenjivosti  uprkos  velikom pritisku  Privredne komore prema svojim članovima. O funkcionalnosti je više nego neumjesno da govore trgovci jer o tome  mogu   ocjenu da daju samo oni na koje se pristupačne  informacije odnose, a to su  osobe sa oštećenim vidom. Kad je pak   u pitanju ekonomska neracionalnost, obilježavanje  informacija o proizvodima na Brajevom pismu   za prethodnih sedam mjeseci je  trgovce koštalo prosječno na mjesečnom nivou najviše 30,00€ i to jednog proizvođača  iz regiona, a 65% trgovaca je imalo  prosječan trošak na mjesečnom nivou po proizvodu manji od 10,00€.

Skandalozna je  izjava gdina Lekića da trgovci koji su članovi Odbora trgovine Privredne komore  neće da primjenjuju  Pravilnik što ukazuje na  to da su  oni iznad Zakona i da  im može biti da javno  pozivaju  na kršenje  propisa. Osim što je  skandalozna, ova izjava zahtijeva  energičnu   reakciju nadležnih institucija koje moraju da pokažu da su svi pred Zakonom jednaki i da svi pa i trgovci moraju da  primjenjuju i poštuju  propise  bez obzira da li im se oni sviđali ili ne. No, da  nadležni organi nijesu uvijek  odlučni u kažnjavanju  prekršioca Zakona govori i činjenica da su samo u Podgorici u prethodnoj godini podnešene prijave  inspekciji za neobilježavanje 185 proizvoda, da je inspekcija za njih 74 utvrdila  nepravilnost  i za 42 proizvoda najavila pokretanje prekršajnog  postupka pred nadležnim sudom. Međutim, po  informaciji dobijenoj iz Suda za prekršaje u Podgorici, u prethodnoj godini  nije vođen nijedan postupak  zbog kršenja   Zakona o zaštiti potrošača u dijelu  neobilježavanja  informacija o proizvodima na Brajevom pismu.

Takođe, gdin Lekić, ne prvi put  diskriminiše  osobe sa oštećenim vidom na način što poziva i podstrekava Ministarstvo ekonomije da  donese Pravilnik koji će sadržati  diskriminatorne norme. Njegov predlog da se smanji  broj proizvoda   i da se obilježavaju samo šamponi od 1l, te da se   obaveza odnosi na  objekte  čija je veličina preko 3000m2, kojih u Crnoj Gori i nema, najbolje govori o  njegovoj „dobroj namjeri“, a Ministarstvo bi  vratilo na  rješenja iz prethodnog Pravilnika za koga je Zaštitnik ljudskih prava i sloboda u svom mišljenju  ocijenio kao diskriminatoran i tražio da se  izmijeni.

Uprkos  tome što je Ministarstvo najavilo, kako je u medijima  prenešeno, da će se u narednih nekoliko dana  staviti van snage važeći Pravilnik, pozivamo Ministarstvo da ne podlegne pritisku trgovaca i da ne mijenja Pravilnik  suprotno  proceduri koju propisuje Uredba Vlade Crne Gore  po kojoj se mora  formirati radna grupa od zainteresovanih strana,  te da  ne kreira rješenja koja će biti diskriminatorna  za osobe sa oštećenim vidom. U vezi sa tim, želimo da Ministarstvu, ali i široj javnosti ukažemo  i na to:

-          Da je Pravilnik o listi proizvoda, načinu isticanja i vrsti objekata u kojima se ističu obavještenja o proizvodima na Brajevom pismu, podzakonski akt  Zakona o zaštiti potrošača, a ne o zaštiti trgovaca i  da se pri kreiranju  rješenja u njemu mora prvenstveno voditi računa o interesima potrošača, a ne o interesima trgovaca;

-          Da se u Zakonu o zabrani diskriminacije lica sa invaliditetom u članu 14. govori o  diskriminaciji u pružanju javnih i privatnih dobara i usluga, a u članu 5.  je propisana obaveza države da donosi posebne propise i mjere koje su usmjerene na stvaranje uslova za ostvarivanje ravnopravnosti  i zaštite lica sa invaliditetom; 

-          Da je Zaštitnik ljudskih prava i sloboda u svom mišljenju o prethodno važežćem Pravilniku  ocijenio da  su norme Pravilnika diskriminatorne i preporučio Ministarstvu  da izmijeni Pravilnik, pa  bi prihvatanje  predloga   trgovaca  i ponovno mijenjanje Pravilnika u skladu sa njihovim  predlozima predstavljalo  ponavljanje diskriminacije   prema osobama sa oštećenim vidom.

Na kraju želimo da vjerujemo da  će Ministarstvo ekonomije, ali i drugi  nadležni organi svojim postupanjem pokazati da su ljudska prava u ovom slučaju prava osoba sa oštećenim vidom  važnija od  omogućavanja  jednom broju  tajkuna da uvećavaju svoje milionsko bogatstvo, a Savez slijepih Crne Gore će  i dalje   koristiti sve zakonske mogućnosti da se  bori za što dostojanstveniji i ravnopravniji život osoba sa oštećenim vidom.

 

Saopštenje za javnost Saveza slijepih Crne Gore

Karijerni centar Univerziteta Crne Gore u saradnji sa Studentskim parlamentom Univerziteta Crne Gore (SPUCG) organizuje Dan otvorenih vrata, s namjerom upoznavanja srednjoškolaca sa načinima najboljeg informisanja u izboru njihovog daljeg obrazovanja odnosno fakulteta.

Događaj će se održati u ponedeljak, 2. marta 2020 od 10.00 do 15.00 časova, u Univerzitetskom sportsko-kulturnom centru. Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore će i ove godine imati priliku da predstavi svoj promotivni materijal iz oblasti obrazovanja i informiše buduće studente o servisima podrške koje nudimo posredstvom Studentske savjetodavne kancelarije, ali i drugi promotivni materijal iz oblasti ljudskih prava. 

Ovom prilikom pozivamo sve mlade s invaliditetom koji namjeravaju da nastave svoje školovanje da posjete štand Udruženja i informišu se o tome kakvu podršku mogu dobiti  kada je u pitanju upis na fakultet.

Istog dana, u istom prostoru, u Univerzitetskom sportsko - kulturnom centru biće otvoren i Sajam sezonskih poslova Summer Job (Samer Džob), koji organizuje Studentski parlament  Univerziteta Crne Gore uz podršku Karijernog centra UCG i Studentskog vijeća Fakulteta za turizam i hotelijerstvo Kotor. Takođe, ovaj događaj biće organizovan i narednog dana u Kotoru.

Pripremila: Anđela Miličić

Strana 91 od 94

Back to top