Viktorija Harison ima rok do ljeta da nauči tečno da govori slovenački jezik, prije nego preuzme dužnost ambasadorke u Glavnom gradu Ljubljani.

Prije preuzimanja dužnosti u Sloveniji u avgustu, prva britanska diplomatkinja najvišeg ranga, žena s potpunim oštećenjem vida, kaže za BBC da njen invaliditet može da pomogne u izgradnji odnosa sa uticajnim ljudima širom svijeta.

Učenje jezika je zadatak svakog stranog diplomate, ali priprema zbog invaliditeta, kako to ona naziva, jedinstvena je za njenu situaciju.

Navikavanje na novi dom i pamćenje novih puteva do posla i lokalnih kafića sa njenim psom vodičem Otom, samo su neki od zadataka na Viktorijinom spisku, naravno, pored dnevnih poslovnih obaveza.

Tokom mog prvog posla u inostranstvu nisam znala da postoji nevjerovatan kafić veoma blizu mjesta gde sam živjela prolazila bih pored njega, a nisam znala da postoji, kaže ona.

Kada se rodila, vidjela je normalno, ali je došlo do poremećaja vida i stanje se postepeno pogoršavalo tokom njenih tinejdžerskih godina.

Vid je potpuno izgubila posle fakulteta.

Odrastanje sa vidom koji nije bio dobar kao drugih ljudi nije uvijek bilo lako, kaže ona, ali nikada nije ni pomislila da će je njeno stanje spriječiti da se bavi poslom o kojem je sanjala diplomatijom.

Bila je tinejdžerka kada je na televiziji gledala izvještaje o padu Berlinskog zida 1989. i tada se rodilo interesovanje za diplomatiju.

Upitala je njenog oca šta je posao diplomate i saznala da su oni plaćeni da putuju po svijetu, uče strane jezike i predstavljaju njihove zemlje.

To mi je zvučalo sjajno, kaže Viktorija.

Jaka konkurencija

Zakon o spriječavanju diskriminacije osoba sa invaliditetom, koji je usvojen 1995, a kasnije je zamenjen još sveobuhvatnijim pravnim aktom, uklonio je prepreke za zapošljavanje osoba s invaliditetom.

Godinu dana kasnije, Viktoriji se ukazala prva prilika da radi u Forin ofisu (Kancelarija za inostrane i poslove Komonvelta) preko programa studentske prakse.

Njena glavna briga u vezi s obavljanjem posla nije bio njen invaliditet, već razne njene nesigurnosti.

Mislila sam da možda nisam dovoljno pametna.

Nisam pohađala ni Oksford niti Kembridž. Konkurencija je zaista velika, kaže ona.

Kancelarija za inostrane i poslove Komonvelta ponudila je Viktoriji stručnu praksu u Moskvi, ali kada je rekla da se „vodi kao slijepa“, zavladao je muk... sa druge strane slušalice.

Tada mi je rečeno „nemamo slijepe ljude u našoj organizaciji“, kaže ona.

Viktorija se sjeća da ju je telefonski razgovor iznenadio, a ne obeshrabrio.

Mislila je da će neke druge stvari, na primjer to što je žensko, biti veća prepreka u karijeri nego činjenica da ima potpuno oštećenje vida.

Nekoliko dana kasnije obaviještena je da joj je praksa odobrena.

Novitet

Viktorija je 1997. dobila stalni posao u Kancelariji za inostrane i poslove Komonvelta i postala prva zaposlena osoba s invaliditetom.

Bila sam novitet, kaže Viktorija.

Niko drugi nije imao značajan invaliditet.

Kako se Kancelarija za inostrane i poslove Komonvelta još uvijek usklađivala sa promjenama koje su uvedene Zakonom o sprječavanju diskriminacije osoba sa invaliditetom, Viktorija je računar dobila tek posle šest meseci.

Nije da ljudi nisu željeli da me podrže, kaže ona.

Zapravo to je bila organizacija u kojoj smo se mi... u velikoj mjeri prilagođavali i stvari su se radile u hodu.

Kada je primjetila da njene kolege napreduju, počela je da sumnja u sebe.

Osjećala sam se nekako frustrirano jer sam mislila da ne mogu da pokažem ljudima da sam zapravo dobra kao drugi, kaže ona.

I nisam baš imala priliku da dokažem da skeptici griješe.

Neki su čak Viktoriji ukazivali da je dobila posao samo kao primjer inkluzivnosti ili bolje statistike politike jednakih mogućnosti.

Stavovi u Velikoj Britaniji su polako počeli da se mjenjaju, ali dvije godine kasnije, kada je Viktorija trebalo da preuzme prvu dužnost u inostranstvu, osoblje nekih ambasada je neočekivano reagovalo na njen invaliditet.

Sjeća se jedne izjave: Ta osoba treba da govori jezik zemlje domaćina, a očigledno je da pošto je slijepa, neće moći da ga nauči.

Od tada, Viktorija je obavljala dužnosti u Helsinkiju i Sarajevu, i kaže da je svaka nova zemlja jedinstven izazov.

Ali misli da su ljudi često prirodno radoznali zbog njenog stanja, a da to što je s oštećenjem vida može da joj bude od pomoći u uspostavljanju ličnih veza tokom delikatnih pregovora.

Možda nekada moram da uzmem nekog pod ruku da me odvede do izlaza iz prostorije za sastanke, kaže Viktorija.

Takvim potezima se stvaraju veze među ljudima koje zapravo mogu biti od velike pomoći u izgradnji odnosa.

Takve veze mogu i na druge načine da pomognu Viktoriji u obavljanju posla.

Često je napeta na radnim događajima koji podrazumijevaju večeru, i ponekad je previše brinu neke stvari, na primjer da ne obori čašu za vino.

Na jednoj takvoj večeri, neko u timu britanskog ministra spoljnih poslova primjetio je da kada je servirano predijelo, Viktorija uzela nož i viljušku.

I oni su joj došapnuli da je na stolu supa kako bi uzela kašiku.

Samo sam pomislila: Hvala Bogu na tome, kaže Viktorija.

Ali to mi je omogućilo da se usredsredim na činjenicu da zapravo moram da pratim razgovor da bih mogla da napišem izvještaj.

Samo se naježim

Viktorija je bila prva osoba s oštećenjem vida koja se zaposlila u Forin ofisu, prva diplomata koja je poslata u inostranstvo i, nakon imenovanja za šeficu diplomatske misije u Sloveniji, prva britanska ambasadorka s oštećenjem vida.

Ali na pitanje kakav je osjećaj biti pionir i krčiti put drugima, nasmijala se.

Kada o tome razmišljam, samo se naježim, kaže Viktorija.

Tehnički, da, u mnogo čemu sam bila prva.

Ali, dodaje: Ne sviđa mi se riječ pionir, jer zvuči kao da sam zapravo naumila da budem sve to a to se nekako jednostavno desilo.

Izvor: Vijesti

Pripremila: Dajana Vuković