utorak, 11 jun 2024 06:57

Nevidljive u medijskom ogledalu – Zašto se o trudnoći i porođaju žena sa invaliditetom rijetko izvještava?

Written by

Porodilje i trudnice sa invaliditetom su, kako kažu sagovornice Udruženja novinara Srbije (UNS), gotovo nevidljive u medijskom ogledalu. Nedostupnost informacija o specifičnim izazovima sa kojima se suočavaju, kod trudnica s invaliditetom, kako dodaju, stvara utisak da su se upustile u nepoznatu avanturu u kojoj su nerijetko izložene diskriminaciji i nerazumijevanju.

Željka Prokić, jedna od nekolicine ljudi na svijetu koji žive sa jednom srčanom komorom i srcem na desnoj strani grudnog koša, pred porođaj je, kako kaže, suprugu dala dnevnik koji je pisala svom tada nerođenom djetetu, a kasnije je svoj doživljaj okruženja u toku trudnoće riješila da podijeli sa čitavom javnošću.

Njeno stanje smatra se, kažu ona i njen suprug, vrstom invaliditeta i zahtjeva mirovanje. Željki stoga nije bilo poznato šta je očekuje, kao i da li je bilo koja druga osoba sa jednom komorom rodila dijete. Mnogi ljudi iz njene okoline su joj, kako je rekla za sajt UNS-a, savjetovali da ode na abortus – prvenstveno zbog straha od komplikacija, a često je nailazila na kritike zbog odluke da rodi dijete.

Kada je porođaj prošao pozitivno, neki mediji pisali su o njenom iskustvu, ali je niko, kako kaže, nije pitao za probleme sa kojima se suočavala.

Sjećam se da su me žene u porodilištu gledale na čudan način kada su vidjele da nosim bocu sa kiseonikom. Nisu me razumjele, a smatram da je to posljedica nedovoljno dostupnih informacija o zdravstvenom stanju kao što je moje, rekla je ona.

Iako Željka nije željela u medijima da ističe ono kroz šta je prošla, kako kaže za UNS, Saša, koji je i sam novinar, ukazao joj je na to da svojim iskustvom može pomoći i ostalim trudnicama. Tako se nakon gostovanja u emisiji na televiziji sa nacionalnom frekvencijom, Željki preko Fejsbuka javila žena sa srčanom manom, kako bi sa njom podrobnije razgovarala o trudnoći.

Razmišljala je o tome kako bi njena trudnoća izgledala, ali ni sa kim o tome nije otvoreno razgovarala. Moja priča ju je ohrabrila i to je zaista važno, kaže ona.

 

Seksualnost žena sa motornim invaliditetom:

Zbog nedostatka informacija trudnice sa invaliditetom osjećaju nelagodu da razgovaraju o reproduktivnom zdravlju.

 

O značaju razmjene iskustava svjedoči i knjiga Seksualnost žena sa monitornim invaliditetom, bazirana na istraživanju organizacije Iz kruga Vojvodina. U njoj se navodi da pojedine žene koje su učestvovale u fokus grupi nisu znale ništa o rađanju, kontracepciji i seksualnim odnosima sve do stupanja u intimne odnose.

Autorke ove knjige Veronika Mitro, Dajana Damjanović i Svjetlana Timotić, pozivajući se na druge publikacije, navode da nedovoljna socijalna osviještenost o tjelesnim aspektima identiteta mladih osoba s invaliditetom može proizvesti negativne posljedice po njih.

Važno je podstaći mlade osobe sa invaliditetom i njihove roditelje, ali i stručnjake i stručnjakinje da, svojim iskustvom i znanjem, doprinesu širenju informacija o ovoj temi, navode one.

Osvrćući se na istraživanje koje je sprovela Andreja Bartolac o ljudima sa celebralnom paralizom, one ističu da je reproduktivno zdravlje žena i trudnica sa invaliditetom i u Hrvatskoj tabu tema, često nevidljiva za medije.

Organizacija Iz kruga jedna je od rijetkih koje su priče o trudnicama sa invaliditetom objavljivale na portalu Pristupačnost. Ipak, iz ove organizacije navode za UNS da u prethodne dvije godine kao korisnice nisu imali trudnice s invaliditetom, dok su i u godinama prije toga njihova direktna obraćanja bila rijetka.

I iz organizacije Starthab, posvećene mentalnom zdravlju trudnica i porodilja, kao i zagovaranju za unaprjeđenje njihovog položaja u zdravstvenom sistemu, za sajt UNS-a kažu da bi voljeli da u većoj mjeri dopru do trudnica s invaliditetom, i to preko platforma SaMAMAma.

U našem regionu je evidentan nedostatak prenatalne edukacije i pripreme za porođaj, negativne društvene percepcije porođaja kao isključivo iscrpljujućeg i mučnog iskustva, nedostatak emocionalne i praktične podrške za mlade trudnice i porodilje i porodilišta koja nisu prilagođena za pružanje individualizirane nege i podrške, kažu iz Starthaba i dodaju da je zbog toga mentalno zdravlje svih trudnica, a ne samo trudnica sa invaliditetom tabu tema.

Kada se o nekoj temi ne govori javno, otvara se prostor za nerazumevanje, a upravo u tome se, kako kaže predsednica Udruženja studenata sa hendikepom u Kragujevcu Sanja Stojanović, može pronaći korjen diskriminacije.

Važniji su ti kukovi nego dijete - od neinformisanosti do diskriminacije

U bolnici su me ljudi gledali kao da je vanzemaljac upao. Pitali su kako ću odgajati dijete sama kada sam osoba sa hendikepom, navodi Sanja Stojanović.

Kada je u toku prve trudnoće željela da se podvrgne carskom rezu jer bi joj porođaj prirodnim putem dodatno pogoršao kretanje, naišla je na komentar ljekara.

 

Važniji su ti kukovi nego dijete.

Na to sam odgovorila da sam svom dijetetu potrebna u svojoj najboljoj verziji, navela je ona, dodajući da se uprkos ovakvim komentarima osjećala lijepo i spokojno i da joj ju je doktorka koja je bila uz nju u velikoj mjeri podržavala.

Danijela smatra da su stereotipi poticali i od nedovoljne informisanosti ljudi o trudnicama s invaliditetom jer su im informacije putem medija bile nedostupne.

Iako smatra da je potrebno izvještavati o trudnicama s invaliditetom i problemima sa kojima se suočavaju, kaže da ih ne treba predstavljati kao superheroje.

Svaka žena je superheroj. Smatram da ne treba trudnice sa invaliditetom predstavljati kao super žene, jer ovaj vid pozitivne diskriminacije njima stvara pritisak, kaže Stojanović.

Nelagoda, kako dodaje, proizilazi iz toga što vjeruju da moraju da budu normalne mame, a da ta sintagma podrazumijeva zanemarivanje svake tegobe u trudnoći. Teže im je, kaže, da se nose sa bolom i nemogućnošću da nešto urade i tako se kod njih stvara osjeća krivice zbog invaliditeta.

Ne samo trudnice sa invaliditetom, već sve žene koje su se suočavale sa izazovima u trudnoći, kako dodaje, treba da prenesu svoje iskustvo putem medija. Najtiše se, dodaje ona, u medijima čuje glas trudnica sa nevidljivim invaliditetom.

Kako je protivteža strahu informisanje o onome što nas plaši, ona smatra da bi sa dostupnim informacijama u medijima trudnice sa hendikepom bile upoznate sa onim što ih očekuje i manje prezale od toga.

Kada sam saznala da ću biti podvrgnuta carskom rezu, pretraživala sam na internetu kako izgleda ta operacija, kako bi mi bilo lakše. Smatram da bi mi bilo lakše da su i druge informacije o celom procesu bile dostupne na internetu, dodaje Stojanović.

Ona je, kaže, informacije dobijala iz komunikacije sa ostalim trudnicama i na osnovu kontakata koje je ostvarila preko Udruženja studenata sa hendikepom, dok u medijima nije videla nijednu priču o trudnici ili porodilji sa invaliditetom.

Stojanović, ipak, poput porodice Prokić, ističe da su informacije u većoj mjeri dostupne nego pre nekoliko godina, kada je ona bila trudna, te da su samim tim i institucije spremnije da daju podršku trudnicama sa invaliditetom.

Učestalije izvještavanje medija o nekoj temi i ukazivanje na probleme, kako smatraju Sanja i Željka, dovodi i do veće spremnosti institucija da sarađuju.

 

Nikol Li: Zašto ljudi nisu videli dalje od mog invaliditeta i pitali me kako ću podneti abortus?

 

Nasuprot iskustvima žena, koje su rodile dijete, Nikol Li iz Australije, koja je zbog zdravstvenog stanja abortirala, se, kako je pisala za sajt Quartz, suočavala sa mišljenjem okoline da je abortus logična odluka dok rađanje djeteta nije.

Ne samo da me je to boljelo, užasavalo me je. Moje majčinstvo stavljeno je pred streljački vod. Zamislite da dočekujete drugo dijete, a svi očekuju da u tome nećete uspjeti. Žene bez invaliditeta nisu tretirane na taj način. Kad je moja starija sestra (bez invaliditeta) bila trudna, obasipali su je čestitkama gde god je kupovala opremu za bebu; mene nisu. Ljudi izvan moje porodice i kruga prijatelja, jednostavno nisu mogli da vide dalje od mog invaliditeta rekla je ona.

Diskriminacija ju je pratila i kada je prekinula trudnoću.

Zašto me niko nije pitao kako ću podnjeti abortus? Zašto se niko nije brinuo o tome kako će mi biti posle?, napisala je ona.

Reproduktivni kapacitet žena sa invaliditetom, kako navode organizacije Iz kruga, najčešće se ne smatra uobičajenim aspektom njihovog života i često zahtjeva potiskivanje. Kontrateža ovoj stigmi moglo bi biti kontinuirano medijsko izvještavanje o trudnicama i porodiljama sa invaliditetom. To ne podrazumijeva da medijski sadržaj o njima bude u znaku herojizacije, već da rame uz rame sa ostalim trudnicama prenose svoje iskustvo i govore o problemima sa kojima se suočavaju u trudnoći.

 

Izvor: Cenzolovka

Pripremila: Dajana Vuković

 

 

 

Pročitano 179 put(a)

Back to top