Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) dostavilo je Ministarstvu socijalnog staranja, brige o porodici i demografije detaljne primjedbe, predloge i sugestije na Nacrt zakona o povlasticama na putovanje lica sa invaliditetom, ukazujući na niz rješenja koja su nepravedna, neprecizna ili u suprotnosti sa principima ljudskih prava i načelima Konvencije UN o pravima osoba s invaliditetom.
Naši komentari zasnovani su na neposrednim i dugogodišnjim iskustvima osoba s invaliditetom prilikom ostvarivanja ovog prava, a što Ministarstvo nije u dovoljnoj mjeri i s dužnom pažnjom uzelo u obzir, ali i na obavezama koje je Crna Gora preuzela ratifikacijom Konvencije UN o pravima osoba s invaliditetom.
Smatramo neprihvatljivim da se zakonska rješenja donose na način koji može dovesti do pravne nesigurnosti i proizvoljne primjene u praksi.
Tako Nacrt koji je Ministarstvo dalo na Javnu raspravu sadrži:
- Nejasne i nedorečene odredbe koje dodatno otežavaju ostvarivanje prava;
U odnosu na član 8, UMHCG je ukazalo da Nacrt zakona ostavlja prostor za različita tumačenja kada je riječ o ovlašćenju pratioca. Zakonska norma mora biti jasna i nedvosmislena, posebno kada se odnosi na prava osoba s invaliditetom zbog sveukupnog položaja u kojem se nalaze.
- Ograničenja koja nemaju uporište u stvarnim potrebama i životnim okolnostima;
Jedna od ključnih primjedbi odnosi se na član 9, kojim se propisuje rok od 10 dana između dva putovanja za koja se može ostvariti povlastica. UMHCG je zatražilo skraćenje ovog roka na pet dana, jer je postojeće rješenje, kako smo istakli, „nepravedno i ograničavajuće, posebno za djecu s invaliditetom i zaposlene osobe s invaliditetom koje ne ostvaruju pravo na povlasticu za putovanje od mjesta stanovanja do mjesta rada“. Naglasili smo da ovakvo ograničenje ne donosi budžetske uštede, ali značajno otežava život onima kojima je povlastica namijenjena.
Takođe smo ukazali da Nacrt zakona pogrešno govori o pravu na putovanje, iako je suština zakona pravo na povlasticu, odnosno naknadu troškova putovanja, što je važno razgraničiti kako bi se izbjegla dalja ograničenja u praksi. Dodatno, zatraženo je preciziranje da se propisana kilometraža odnosi na jedan smjer putovanja, a ne na oba.
- Diskriminatorne kriterijume za pratioca;
U odnosu na član 10, UMHCG je ukazalo da propisana starosna granica za pratioca nema pravno ni životno utemeljenje. Djeca koja žive sa roditeljima s invaliditetom ili u porodicama osoba s invaliditetom, kako smo naveli, „od malih nogu su edukovana o odnosu i ophođenju, pa i pružanju potrebne asistencije“, te je neosnovano njihovu sposobnost pomaganja vezivati za radnu sposobnost ili starosni prag od 15 godina. Zatraženo je spuštanje starosne granice na 10 godina.
- Smanjivanje obima prava kroz tehničke odredbe;
U članu 13 Nacrta, UMHCG je upozorilo da način obračuna povlastice u slučaju putovanja sa pratiocem može dovesti do toga da se jedno putovanje računa kao dva, čime se korisnicima faktički smanjuje broj prava koja mogu ostvariti tokom godine. Ovakva rješenja smatramo neprihvatljivim, jer povlastica pripada osobi s invaliditetom, a ne pratiocu, zbog čega smo zatražili jasniju odredbu.
- Rokove koji ne uvažavaju životne okolnosti;
Povodom člana 14, zatraženo je produženje roka za podnošenje zahtjeva za naknadu troškova putovanja na 45 dana. Kako smo naveli u obrazloženju, neophodno je „uzeti u obzir šire okolnosti, raznovrsnost osoba s invaliditetom, različite vrste oštećenja i životne uslove osoba s invaliditetom“, kao i činjenicu da mnogi korisnici imaju radne i druge obaveze koje otežavaju poštovanje kratkih rokova.
- Zadiranje u dostojanstvo i autonomiju osoba s invaliditetom koje su u radnom odnosu;
Posebno problematična rješenja sadržana su u članu 15, gdje se pratilac dovodi u ulogu kontrolora i „doušnika” dolaska osobe s invaliditetom na posao, uz dodatne provjere od strane centara za socijalni rad i samog pratioca. UMHCG je jasno poručilo da je ovakvo rješenje „u potpunoj suprotnosti sa principima Konvencije – ljudskih prava i samostalnog života“ i da „ne postoji finansijska i materijalna korist koja može nadomjestiti osjećaj ugroženog dostojanstva, autonomije i integriteta osobe s invaliditetom“. Zbog toga je zatraženo brisanje spornih stavova.
- Poistovjećivanje prava na naknadu troškova, po osnovu putovanja sa materijalnim davanjem;
Na kraju, u odnosu na član 20, UMHCG je ukazalo da pravo na povlasticu na putovanje nije materijalno davanje iz sistema socijalne zaštite, već naknada troškova ostvarena po posebnom zakonu. Zbog toga je neophodno koristiti pravno ispravnu terminologiju i prilikom eventualnog povraćaja sredstava uzeti u obzir stvarni materijalni položaj korisnika, a ne socijalni položaj, kako je navedeno. Pravo na povlasticu nije socijalna pomoć niti materijalno davanje, već kompezacija za neravnopravnost kroz naknadu troškova puta.
UMHCG očekuje da Ministarstvo uvaži dostavljene komentare i da u daljem radu na Zakonu pokaže stvarnu posvećenost poštovanju ljudskih prava, dostojanstva i ravnopravnosti osoba s invaliditetom na čemu ćemo nastaviti da insistiramo i u daljem procesu, a ne samo deklarativno pozivanje na pravednost, dostojanstvo i samostalni život osoba s invaliditetom.
Zakon se ne smije pisati na način koji će obeshrabrivati osobe s invaliditetom da ostvaruju ovo pravo, već se mora normirati na način koji će osobe s invaliditetom zaštititi od diskriminacije i dodatne ugroženosti, pa i od onih pojedinaca i grupa koje ovo pravo vide kao mogućnost za sticanje lične koristi, uz uporište u sistemu koji im je to omogućio.
