Srednjoškolci i srednjoškolke žele školu koja reaguje brzo, odlučno i dosljedno, koja gradi povjerenje, komunicira otvoreno i prati slučajeve do kraja. Njihovi odgovori potvrđuju da rješenja postoje, ali da je ključ u većoj vidljivosti procedura, usmjerenijem osnaživanju učenika, dosljednijem postupanju nastavnika i aktivnijoj ulozi roditelja. To je zaključak rezultata istraživanja o vršnjačkom nasilju u srednjim školama u Crnoj Gori, koje je sprovelo Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) u saradnji s Udruženjem roditelja djece sa teškoćama u razvoju Zračak Nade.

Nalazi istraživanja jasno pokazuju da u crnogorskim srednjim školama preovlađuju verbalni, socijalni i digitalni oblici nasilja, dok fizičko i seksualno nasilje, iako manje vidljivo, takođe predstavljaju relevantan problem, dok se istovremeno suzbijanje vršnjačkog nasilja doživljava kao složen izazov koji zahtijeva i preventivne i represivne mjere. 

Više od polovine učenika/ca, njih 59,8%, doživljava verbalnu agresiju kao prisutnu u velikoj mjeri ili pretežno prisutnu u školama, pri čemu ismijavanje, vrijeđanje i pogrdni komentari postali su gotovo „normalizovani“, a mnogi učenici/ce navode da traju mjesecima bez adekvatne reakcije. Socijalna isključenost i ogovaranje, takođe, su široko rasprostranjeni, a 53,7% učenika/ca procjenjuje da su prisutni u velikoj mjeri, iako često ostaju nevidlnastavnicimaom i stručnom kadru i roditeljima. 

Svaki peti učenik/ca lično je doživio neki oblik vršnjačkog nasilja, pri čemu otvoreni odgovori otkrivaju bolnu širinu iskustava, od ismijavanja zbog fizičkog izgleda i pogrdnog prozivanja, do fizičkih napada, guranja niz stepenice i zastrašivanja u školskim prostorijama. Značajan broj učenika/ca svjedoči i o onlajn nasilju, širenju lažnih glasina i izradi lažnih profila. Posebno zabrinjavaju svjedočenja u kojima su nasilnici odrasli; pojedini učenici/ce opisuju omalovažavanje i uvrede od strane nastavnika.

U percepciji učenika/ca, nasilje je najčešće usmjereno prema onima koji se razlikuju po izgledu, stilu i interesovanjima, ali i prema osobama s invaliditetom i pripadnicima drugih marginalizovanih grupa. Učenici/e ističu nedostatak razumijevanja različitosti, pritisak vršnjačke grupe i potrebu za dominacijom kao važne pokretače nasilja. 

Iako 43,5% učenika/ca smatra da škola ima definisanu proceduru za postupanje u slučajevima nasilja, veliki broj njih ne zna kome da se obrati, kako izgleda prijava i šta se dešava nakon nje. Osim toga, glavni razlozi zbog kojih učenici/e ne prijavljuju nasilje su strah od osvete i osude vršnjaka, nepovjerenje u institucije i osjećaj da „prijavljivanje neće promijeniti ništa“. Zato više od četvrtine učenika/ca, koji je bio žrtva, nikome ne prijavi nasilje.

Ohrabrajuće je da većina učenika/ca, njih 78% navodi da je makar jednom pružila podršku žrtvi, što pokazuje da empatija među mladima postoji, ali nije dovoljno osnažena. Kada ipak potraže pomoć, učenici/e se najčešće obraćaju razrednom starješini i predmetnim nastavnicima, dok se rijetko javljaju stručnim službama ili institucijama. 

Procjene reakcija škole pokazuju mješovitu sliku. Gotovo polovina učenika/ca smatra da škola djeluje ozbiljno i efikasno, ali isto toliko njih navodi da reakcija nije bila zadovoljavajuća ili je potpuno izostala. 

Preventivne aktivnosti poput radionica i edukacija sprovode se, ali neujednačeno jer četvrtina smatra da se one dešavaju rijetko ili nikada. Mnogo je podijeljeno i mišljenje o ličnom primjeru nastavnika, gotovo polovina njih promoviše toleranciju i nenasilnu komunikaciju, ali više od četvrtine učenika/ca to ne prepoznaje u školskoj praksi. 

Uloga roditelja, takođe, varira. Dok polovina učenika/ca smatra da su roditelji uključeni i da prepoznaju nasilje, trećina to dovodi u pitanje, a značajan udio učenika/ca ne zna kako bi procijenio njihov angažman.

Učesnici/e otvoreno govore o strahu, povlačenju, suzama, ali i o trenucima kada su pronašli snagu da se suprotstave. Ovi glasovi jasno pokazuju da školske zajednice moraju snažnije reagovati, graditi kulturu podrške i stvoriti okruženje u kojem se svako dijete osjeća sigurno, viđeno i zaštićeno odnosno potvrđuju potrebu za ciljanom edukacijom, jačanjem mehanizama prijavljivanja i sistemskom podrškom učenicima/ama, kako bi se svim oblicima nasilja pristupilo pravovremeno i efikasno, kao i da se učenicima/ama omogući sigurno okruženje u kojem će se svaki oblik nasilja prepoznati i sankcionisati.

Najveći broj učenika/ca ponavlja da je neophodno uvesti jasne, dosljedne i svima poznate školske procedure i sankcije, jer imaju osjećaj da se nasilje često ne kažnjava adekvatno ili da reakcije zavise od procjene pojedinih nastavnika. Strože kazne, uključujući i drastične mjere poput isključenja iz škole, česte su u odgovorima, što govori o snažnoj potrebi za većim osjećajem sigurnosti. Uz želju za striktnijim sankcijama, veliki broj učenika/ca ističe i važnost radionica, edukacija i razgovora sa psiholozima, pedagozima i drugim stručnjacima. Učenici/e smatraju da se kroz kontinuirani rad, obuke i otvoren dijalog mogu razvijati empatija i vještine nenasilne komunikacije, a mnogi vjeruju da bi upravo radionice o mentalnom zdravlju i toleranciji bile ključne za sprečavanje nasilja. Neki predlažu i uključivanje iskustava stvarnih žrtava, jer smatraju da bi to imalo jači uticaj od teorijskih predavanja.

Primjetno je i da jedan dio učenika/ca naglašava važnost komunikacije, ne samo između učenika i nastavnika, već i sa roditeljima. Smatra se da bi redovno informisanje roditelja o ponašanju djece, kao i njihovo aktivnije učešće u rješavanju problema, značajno doprinijeli smanjenju nasilja. Drugi učenici/e ističu da je ključ u jačanju međusobnog poštovanja, stvaranju prostora za bolju integraciju i druženje, te u aktivnostima koje spajaju, a ne dijele učenike.

Iako se mnogi zalažu za institucionalne mjere, dio učenika/ca izražava osjećaj nemoći ili nedostatka ideja, navodeći da ne znaju šta bi uradili ili da nisu imali iskustva sa nasiljem. Pojedini odgovori odražavaju i frustraciju, ponekad kroz ironične ili ekstremne prijedloge, što zapravo potvrđuje koliko je tema emotivno nabijena.

U istraživanju je učestvovalo ukupno 359 srednjoškolaca sa i bez invaliditeta, iz različitih opština Crne Gore.  

Rezultati istraživanja dostupni su na ovom linku

Istraživanje je sprovedeno u okviru projekta Proaktivn(O)(S)t (I) aktivizam mladih! uz finansijsku podršku Ministarstva sporta i mladih.