Kristian

Kristian

Univerzitet Donja Gorica (UDG) u saradnji s Udruženjem mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG), u petak 3. decembra 2021. s početkom u 10.00 časova u Galeriji pomenutog Univerziteta, organizuje događaj povodom obilježavanja Međunarodnog dana osoba s invaliditetom (OSI).

U uvodnom dijelu događaja obratiće se koordinatorka Kancelarije za međunarodnu saradnju UDG Bojana Mališić i koordintorka Studentske savjetodavne kancelarije UMHCG Anđela Miličić. Osim toga planirano je obraćanje studenata Fakulteta za dizajn i multimediju, Fakulteta za umjetnost i komunikacije i Fakulteta primijenjenih nauka i predstavljanje njihovih radova.

U završnom dijelu obratiće se dekanica Fakulteta za dizajn i multimediju, na UDG doc. dr Tatjana Burzanović.

Ova aktivnost se organizuje u namjeri da se u što većoj mjeri podstakne uključivanje osoba s invaliditetom u proces obrazovnog sistema, ali i da se široj društvenoj javnosti ukaže koliko je važno uključivanje OSI u zajednicu. 

Aktivnost se organizuje u okviru projekta Inkluzivno visoko obrazovanje na Zapadnom Balkanu – IDEA (Inclusive tertiary EDucation in the West BalkanS – IDEA), koji sprovodi Univerzitet POLIS iz Tirane (POLIS University) kao nosilac projekta, s partnerima koje čine univerziteti i nevladine organizacije iz Grčke, Češke, Irske, Kosova Crne Gore, u okviru Erasmus+ programa Evropske komisije.

Pripremila: Anđela Miličić

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) na Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama poziva nadležne institucije da pristupe izmjenama zakonodavstva, kako bi se na adekvatan način garantovala žaštita žena i djevojčica s invaliditetom koje su žrtve nasilja, ali i primjeni drugih sistemskih politika, kako se ove kategorije žrtvi nasilja ne bi suočavale s fizičkim, administrativnim i proceduralnim preprekama prilikom prijave nasilja. Iako se često u javnom diskursu čuju ocjene da je zakonodavstvo u oblasti zaštite žena od nasilja dobro, ali je praksa neadekvatna, odnosno sistem nedjelotvoran, to nije slučaj kada su u pitanju žene s invaliditetom koje su žrtve nasilja jer je praksa dodatno pogoršana upravo neadekvatnim zakonskim rješenjima i odsustvom specijalizovanih obuka za nadležne institucije i pružaoce usluga. Pritom, ovdje mislimo i na Zakon o zaštiti od nasilja u porodici, na Krivični zakonik, Porodični zakon, i u krajnjem na Zakon o socijalnoj i dječjoj zaštiti, dok politike u oblasti invaliditeta uopšte i ne tretiraju nasilje nad osobama s invaliditetom kao fenomen i neusklađene su s Konvencijom UN o pravima osoba s invaliditetom, koju je još 2009. ratifikovala Crna Gora. 

Naime, institucije moraju uspostaviti adekvatniji sistem za prepoznavanje, procesuiranje i zaštitu žrtava s invaliditetom, kao i evidencije i statistiku o nasilju nad njima u okviru jedinstvene statistike o nasilju nad djevojčicama i ženama. Institucije ne shvataju ozbiljno, ne prihvataju i često i negiraju nasilje koje se dešava nad ženama s invaliditetom, pa ga dovoljno i ne istražuju, niti pružaju adekvatnu pomoć ženama s iskustvom nasilja ili njihovoj djeci koja su svjedočila nasilju, ili često i sama bila žrtve, zbog čega oni nerijetko dugotrajno trpe nasilje i bivaju i viktimizovani.  

Istraživanja sugerišu da su žene s invaliditetom vjerovatnije izložene nasilju u porodici, emocionalnom zlostavljanju i seksualnom nasilju od žena bez invaliditeta. Takođe, neke studije pokazuju da žene s invaliditetom mogu vjerovatnije doživjeti nasilje ili zlostavljanje od strane sadašnjeg ili bivšeg partnera u poređenju sa ženama bez invaliditeta. Žene s invaliditetom, takođe, se mogu osjećati izolovanije i osjećati se kao da nijesu u mogućnosti da prijave zlostavljanje ili mogu živjeti u uvjerenju, ili zaista biti zavisne od nasilnika zbog njege koju od njih dobijaju. 

Međutim, i žene s invaliditetom, ali i sve druge kategorije OSI, posebno one s fizički uočljivim oštećenjima, ili psihosocijalnim i intelektualnim invaliditetom mogu, i od šire sredine i društva, trpjeti neke oblike nasilja, posebno psihičkog i emotivnog, odnosno vrijeđanja, omalovažavanja, degradiranja i osporavanja različitih uloga, kako zbog rasprostranjenosti negativnog jezika i terminologije, a koji asocira ili se direktno odnosi na invalidnost, kao lično svojstvo, često ga poistovjećujući s umanjenom sposobnošću ilii nesposobnošću, tako i drugih vidova degradirajućeg postupanja, omalovažavanja i kazne. Dakle, može se zaključiti da djevojčice i žene s invaliditetom nijesu “pošteđene” nijednog oblika nasilja, već neki od “standardnih” oblika kada su ove kategorije u pitanju poprimaju specifične manifestacije i načine ispoljavanja (omalovažavanje i vrijeđanje zasnovano na negativnom jeziku invalidnosti, zanemarivanje ili zadržavanje pružanja pomoći/podrške, manipulacija medikamentima, ekonomska eksploatacija i uskraćivanje prihoda i imovine, ograničavanje kretanja između ostalog i kroz uništavanje ili ograničavanje pristupa opremi i pomagalima, ali i sredstvima komunikacije, i ličnim dokumentima i dr), te samim tim zahtijevaju specifična znanja u cilju prepoznavanja i pružanja podrške žrtvi i svjedocima nasilja od strane nadležnih službi i institucija. 

Dodatno, one često i u primarnoj porodici budu maltretirane, zapostavljene i zanemarene. Pored navedenih, posebno specifična vrsta nasilja prema ženama s invaliditetom je prisilna medikalizacija, sterilizacija i prisilni abortusi, dok neke žene i steknu invalidnost kao posljedicu nasilja. Međutim, sistem ukoliko i sam ne podržava ovakve radnje prećutno ih odobrava usljed jako negativnog odnosa prema ženama s invaliditetom, i brojnih predrasuda zasnovanih na njihovom polu, rodu i invaliditetu, odnosno kombinaciji ovih ličnih karakteristika

Dakle, dodatno otežavajuća okolnost prepoznavanja i svjesnosti o nasilju, pa i prijave nasilja, leži u činjenici pogrešnog odnosa prema invaliditetu, kako od strane same žrtve nasilja, tako i od strane počinioca nasilja, ali i što je dodatno opasno pružalaca usluga u oblasti zaštite od nasilja, nadležnih institucija, i cijele javnosti. Takođe, žene s invaliditetom su posebno ugrožene i zbog činjenice da su često zavisne od pomoći i podrške nasilnika, i da se plaše ostati na ulici ukoliko ga napušte, dok država ostaje pasivna i bez adekvatnih sistema podrške: skloništa, kriznih centara, specijalizovanih usluga i dr. One ga ne prijavljuju i zbog straha od gubitka povjerenja, osude okoline i česte viktimizacije i marginalizacije, ali i usljed ekonomske zavisnosti od nasilnika i nedostatka usluga podrške za život u zajednici u oblasti socijalne zaštite. 

Procedura prijave nasilja od strane osoba s invaliditetom, pa svakako i djevojčica i žena s invaliditetom često je otežana zbog nepristupačnosti fizičkog okruženja i institucija: centara za socijalni rad, policije, tužilaštva i sudova, zatim nepristupačnih procedura i mehanizama prijave, a onda i neprimjenjivanja proceduralnih adaptacija u postupku od strane nadležnih službi. S jedne strane se u postupcima invalidnost često ne razmatra kao otežavajuća okolnost, i ne kvalifikuje počinjeno djelo na adekvatan način, dok se s druge strane prema žrtvi s invaliditetom predstavnici nekih institucija ponašaju na način što omalovažavaju žrtvu, njen iskaz i vjerodostojnost iskaza, često vrijeđaju žrtvu načinom obraćanja i diskriminišu je i na druge načine čak i do nivoa zastrašivanja žrtve. 

U tom smislu, želimo ohrabriti žrtve i osobe koje svjedoče nasilju, posebno djevojčice i žene s invaliditetom da nam se obrate za psihološku i pravnu pomoć koju UMHCG pruža, dok ćemo u narednih 16 dana sprovoditi i kampanju na društvenim mrežama i u direktnoj komunikaciji s korisnicama usluga. 

S druge strane, pozivamo državu da umjesto pasivne uloge, preuzme aktivnu, a sve nadležne intitucije i pojedince na jačanje svijesti i kapaciteta, ali i promjenu pristupa i jačanje mehanizama zaštite, i podrške žrtvama nasilja.  

Dakle, zaštita od nasilja nad ženama i zaštita od nasilja u porodici je višestruk i jako složen proces kojem mora adekvatno odgovoriti cijelo društvo i sistem: adekvatnim politikama i sankcijama, snažnim zagovaračkim aktivnostima i podizanjem i promjenom svijesti, osudom nasilja i osnaživanjem žrtava da isto prepoznaju, da ga ne prihvataju kao logičan i jedini slijed stvari, da ga ne trpe zbog straha od posljedica, i potencijalno oštećenih strana (djece), i da isto prijave, kao i rehabilitacijom i reintegracijom žrtava nasilja, i svjedoka nasilja, odnosno onih s iskustvom nasilja, ali i počinilaca nasilja.

Izvor fotografije: UN Women

Oko 15% svjetske populacije čine osobe s nekim oblikom invaliditeta. Da li im arhitektura pomaže ili odmaže u njihovoj svakodnevici?

Iako praktična i teorijska utemeljenja arhitekture, još od antičkih klasičnih stilova pa do modernističkih projektantskih principa potkrepljenih mogućnostima standardizacije koju su zagovarali predvodnici modernog pokreta, prvenstveno Le Korbizje kroz predloženi sistem mjera kojim je uspostavio osnovni model za univerzalnu primjenu u arhitekturi Modulor, počivaju suštinski na antropometriji, to jest prilagođenosti projektovanog i izgrađenog prostora čovjekovim mjerama i morfološkim karakteristikama, svjedoci smo da savremenu arhitektonsku produkciju često prate nedostaci funkcionalnog kvaliteta i pristupačnosti objekta za korisnike s otežanom mogućnošću kretanja. Prilagođenost okruženja i arhitekture potrebama ljudi proizilazi iz civilizacijskog napretka i humanističkih vrijednosti.

Stoga je staranje o pristupačnom okruženju svojevrsni izazov za razvoj i obnovu gradova kojima su u nadležnosti donošenje prostornih i urbanističkih planova, izdavanje građevinskih dozvola i sprovođenje inspekcijskog nadzora nad izgradnjom objekata, ali i vrlo značajna stambena i komunalna politika. Kvalitet građene sredine mjeri se prvenstveno njenim pozitivnim uticajem na život korisnika.

Imajući u vidu da oko 15% svjetske populacije čine osobe s nekim oblikom invaliditeta, da je starih osoba u Evropi u prosjeku oko 20%, kao i da se mnogi ljudi iz različitih razloga u nekom periodu života suoče s otežanom ili ograničenom sposobnošću kretanja i korišćenja prostora, obezbijeđivanje pristupačnosti prostora i objekata u planskom i projektantskom procesu (naročito onih javne namjene), smatra se važnim zahtjevom koji ima znatno širu društvenu važnost i u kome se ogleda odgovornost svih aktera u procesu izgradnje (od investitora do lokalne samouprave).

Pristupačnost prema definiciji predstavlja rezultat primjene tehničkih standarda u planiranju, projektovanju, građenju, rekonstrukciji, dogradnji i adaptaciji objekata i javnih površina, pomoću kojih se svim ljudima, bez obzira na njihove fizičke, senzorne i intelektualne karakteristike ili godine starosti, osigurava nesmetan pristup, kretanje, korišćenje usluga, rad i boravak.

Uz pristupačnost prostorima i objektima koja se obezbeđuje kroz različita arhitektonska rješenja, za nesmetano kretanje i korišćenje javnih prostora i objekata neophodna je i primjena univerzalnog dizajna (u Evropskoj uniji pod nazivom Dizajn za sve), koji podrazumeva intervenciju na površinama i objektima, uključujući i prateće uređaje i opremu, s osnovnim ciljem da se stvore jednake mogućnosti pristupa, učešća i upotrebe za sve potencijalne korisnike (različite vrste vizuelnih oznaka i simbola, signalizacije i zvučnih upozorenja, taktilnih površina i dr).

Zakon o zabrani diskriminacije propisuje da svako ima pravo na jednak pristup objektima u javnoj upotrebi.

Osim što pristupačnost objektima pripada jedom od sedam osnovnih zahtjeva koje objekat treba da ispuni u ekonomski prihvatljivom vremenu upotrebe, pored mehaničke otpornosti i stabilnosti, bezbijednosti u slučaju požara, higijene, zdravlja i životne sredine, zaštite od buke, uštede energije i zadržavanja toplote, te održivog korišćenja prirodnih resursa, što je potrebno osigurati prilikom planiranja prostora i projektovanja objekata, primjena mjera pristupačnosti i Dizajna za sve, integrisanih u domaće zakonodavstvo kroz više propisa, čini jednu od ključnih vrijednosti razvijenog društva i ima uporište u međunarodnim aktima o ljudskim pravima, poput Konvencije Ujedinjenih nacija o pravima osoba sa invaliditetom.

Tako Zakon o zabrani diskriminacije propisuje da svako ima pravo na jednak pristup objektima u javnoj upotrebi (objekti u kojima se nalaze sjedišta organa javne vlasti, objekti u oblasti obrazovanja, zdravstva, socijalne zaštite, kulture, sporta, turizma, objekti koji se koriste za zaštitu životne sredine, za zaštitu od elementarnih nepogoda i sl) i javnim površinama (parkovi, trgovi, ulice, pješački prelazi i druge javne saobraćajnice i sl).

Zakon o sprečavanju diskriminacije osoba sa invaliditetom nalaže vlasnicima privatnih i javnih objekata da izvrše neophodne adaptacije kako bi pristup objektima i uslugama bio omogućen za osobe s invaliditetom, zabranjujući njihovu diskriminaciju u pristupu javnim objektima, površinama, uslugama i javnom saobraćaju.

Zakon o planiranju i izgradnji definiše pojam i aspekte fizičke pristupačnosti i utvrđuje da se zgrade javne i poslovne namjene, druge zgrade za javnu upotrebu, te stambene i stambeno-poslovne zgrade s deset i više stanova moraju projektovati, graditi i održavati tako da svim korisnicima, a naročito osobama s invaliditetom, djeci i starim osobama, omogućavaju nesmetan pristup, kretanje i boravak, odnosno korišćenje u skladu s odgovarajućim tehničkim propisima, to jeste standardima.

U praksi je rasprostranjeno nepoštovanje zakonske obaveze, što rezultira objektima koji ne ispunjavaju standarde pristupačnosti.

Elemente pristupačnosti je neophodno predvideti još u fazi planiranja i izrade regulacionih planova, pa stoga „pravila uređenja“ treba, između ostalog, da sadrže i uslove kojima se površine i objekti javne namjene čine pristupačnim osobama s invaliditetom. Prema Pravilniku o sadržini, načinu i postupku izrade i načinu vršenja kontrole tehničke dokumentacije prema klasi i namjeni objekata (2019) tehničkom dokumentacijom je neophodno obezbijediti da objekat u cjelini, odnosno u svakom posebnom dijelu, bude pogodan za predviđenu upotrebu, ispunjavajući osnovne zahtjeve bezbjednosti i pristupačnosti.

Standardi koji definišu obavezne tehničke mjere i uslove za planiranje, projektovanje i izgradnju objekata kojima se osigurava nesmetano kretanje i pristup osobama s invaliditetom, djeci i starim osobama, propisani su Pravilnikom o tehničkim standardima planiranja, projektovanja i izgradnje objekata, kojima se osigurava nesmetano kretanje i pristup osobama s invaliditetom, djeci i starim osobama (2015). Primjena standarda koje propisuje ovaj pravilnik odnosi se na planiranje novih objekata i prostora, projektovanje i izgradnju i dogradnju novih objekata (zgrade javne, poslovne i stambene namene), kao i na rekonstrukciju i adaptaciju postojećih objekata, kada je to moguće u tehničkom smislu.

I pored toga što stručni nadzor u toku građenja podrazumjeva kontrolu i provjeru kvaliteta izvođenja svih vrsta radova i primjenu propisa, standarda i tehničkih normativa, uključujući i standarde pristupačnosti, uz nadležnost i ovlašćenje građevinskog inspektora da kontroliše investitora da li je obezbijedio pristup objektu osobama s invaliditetom prema standardima pristupačnosti i da izriče novčane kazne u slučaju nepoštovanja te obaveze, u praksi je rasprostranjeno nepoštovanje ove zakonske obaveze, što rezultira mnogobrojnim novoizgrađenim i rekonstruisanim objektima koji ne ispunjavaju standarde pristupačnosti.

Često nailazimo na javne površine i objekte koji u pristupnom djelu imaju rampe koje nisu funkcionalne i adekvatno izvedene.

Grad Novi Sad primjer je dobre prakse u strateškom pristupu rješavanja problematike pristupačnosti koji je podrazumjevao uključivanje većeg broja aktera, iznalaženje odgovarajućih rješenja, edukaciju zajednice i stručnih službi (Skupština grada je 2012. usvojila Strategiju pristupačnost Grada Novog Sada 2012-2018. godine). Kroz Program obnove i unapređenja objekata javne namjene u javnoj svojini u sektoru obrazovanja, zdravstva, socijalne zaštite i sporta, koji je 2016. pokrenula Vlada a koji zajedno s lokalnim samoupravama sprovodi Kancelarija za upravljanje javnim ulaganjima, sprovedena je rekonstrukcija više od 500 objekata uz poštovanje standarda pristupačnosti na osnovu standardizovane procedure pripreme i realizacije projekata.

U svom okruženju često nailazimo na javne površine i objekte koji u pristupnom dijelu imaju rampe koje nisu funkcionalne i adekvatno izvedene. Novija stambena izgradnja obiluje problematično dimenzionisanim i projektovanim prostorima, naročito ulaznim partijama i komunikacijama, utičući time na kvalitet života i zadovoljstvo korisnika. U praksi se često zanemaruje primjena Pravilnika o uslovima i normativima za projektovanje stambenih zgrada i stanova (2015) koji se upravo u pogledu rješavanja pristupa zgradi (pristupna površina, stepenište, rampa i dr) i ulaznog prostora u slučaju denivelacije pristupne površine i pristupne stanice lifta poziva na usklađivanje s propisima o pristupačnosti.

Podizanje svijesti šire i stručne javnosti

Uz buduće unapređenje zakonskog okvira i tehničkog propisa o pristupačnosti, preuzimanjem novih standarda i obezbeđivanjem njihove adekvatne primjene u praksi kroz preciziranje na koje klase i namene objekata se primjenjuju koji standardi pristupačnosti i Dizajna za sve, potrebno je stalno uticati na podizanje svijesti šire i stručne javnosti o važnosti i neophodnosti primjene pristupačnosti u planiranju i projektovanju kako bi prostori i objekti koje svakodnevno koristimo bili prilagođeni i podjednako dostupni svim korisnicima.

Izvor: portal Gradnja odgovor kuću gradi

Pripremio: Ivan Čović

Osam NVO podržalo je Inicijativu za sistemsko rješavanje asistencije u nastavi, u cilju adekvatnijeg statusa i uslova za obrazovanje djece s invaliditetom i drugih kategorija djece koja se usmjeravaju u obrazovni proces, i u skladu sa zakonom imaju pravo na ovu uslugu, pa samim tim i za rješavanje statusa samih asistenata u nastavi koju je Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) prethodno uputilo Vladi Crne Gore

Kako navode iz ovih NVO, Udruženje asistenata, koje broji oko 300 članova, se više puta obraćalo Ministarstvu prosvjete, nauke, kulture i sporta u cilju rješavanja pitanja, odnosno položaja asistenata u nastavi, kroz nekoliko otvorenih pitanja koja se ne rješavaju već godinama, a čini se da su u godinama koje je obilježila epidemija COVID-19 dodatno izražena. Pored ove organizacije, kako navode, udruženja roditelja djece sa smetnjama u razvoju, ali i UMHCG su se godinama zalagali za sistemsko rješavanje asistencije u nastavi, dok je Akcija za ljudska prava, već pisala Vladi Crne Gore u junu ove godine a na šta su podsjetili predjednika Vlade Zdravka Krivokapića.  

U Inicijativi se navodi da je UMHCG više puta dobijalo informacije iz uprava škola, pa i samih asistenata, i roditelja, da jedan asistent asistira većem broju učenika ili da se ne obezbjeđuje ova vrsta usluge u onoj mjeri koliko je to potrebno svakom učeniku pojedinačno, što je neadekvatno i neprihvatljivo jer se time krše osnovne obaveze države propisane Konvencijom UN o pravima osoba s invaliditetom, a koje se odnosi na individualizovane mjere podrške, propisane članom 24 koji se odnosi na obrazovanje. 

Jedno od pitanja navedeno u obraćanju je svakako i radni staž asistenata u nastavi, pa i motivacija za angažman ove vrste. Naime, prekidanjem radnog angažmana na par mjeseci, potpisivanjem ugovora na period trajanja školske godine, se uskraćuje mogućnost i pravo asistenata da potpišu ugovor na neodređeno vrijeme i time imaju stalni radni angažman. Kako navode, ovo je posebno problematično i nepravedno prema asistentima koji su angažovani duži vremenski period i koji asistiraju istim učenicima/ama duži niz godina. Prekidanjem njihovog ugovora na dva mjeseca i neplaćenim godišnjim odmorom oni se stavljaju u zaista nepravednu poziciju u odnosu na druge kategorije zaposlenih, ne samo u prosvjeti, nego i u drugim oblastima. Posebno ističemo i problem, s kojim nas je upoznalo više asistenata, da se izbjegava zaključivanje ugovora o radu na neodređeno vrijeme s onima koji bi to pravo morali da imaju posle tri godine angažmana na osnovu člana 37 Zakona o radu. Naime, asistentima se ugovor “prekidao” samo u julu i avgustu, što iznosi manje od 70 dana, a to se ne smatra prekidom ugovora o radu na određeno vrijeme u skladu s pomenutim članom Zakona.

U tom kontekstu, NVO podsjećaju da je Savjet Evrope u nedavnoj rezoluciji Crnoj Gori preporučio da “asistenti u nastavi budu zaposleni na osnovu sigurnih, dugoročnih ugovora” (vidjeti Rezoluciju o primjeni Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina za Crnu Goru (CM/ResCMN(2921)14).

Takođe, ove godine su se i javnosti obratili asistenti u nastavi iz nekoliko obrazovnih ustanova koji duži niz godina rade s djecom, a koji, kako navode, ove godine nijesu dobili priliku da nastave angažman već su te obrazovne ustanove angažovale nove asistente, koji, kako se navodi, nemaju prethodnog iskustva u radu ove vrste. 

Čestim promjenama asistenata utiče se i na osjećaj i status učenika kojima svako novo prilagođavanje i promjena, u ionako izazovnim uslovima obrazovanja, može predstavljati dodatnu prepreku. 

Ovakvo funkcionisanje asistencije za krajnju posljedicu ima neadekvatno obrazovanje, i činjenicu da većina ove djece izađe iz procesa osnovnog i srednjeg obrazovanja s manjim nivoom usvojenog znanja, a nekada i zanemarena i demotivisana i/li faktički onemogućena za nastavak daljeg školovanja, što je samo jedan od razloga zbog kojeg u sistemu ima mnogo veči broj učenika koji ostaju na nivou srednjeg obrazovanja, u odnosu na broj onih koji se odlučuju i koji imaju adekvatne preduslove za nastavak visokog obrazovanja. 

Inicijativa je upućena Vladi Crne Gore, a ne resornom Ministarstvu iz više razloga, a ključni je najavljena rekonstrukcija Vlade. Ako se ista desi, iz ovih NVO navode očekivanje da u programu nadležnog ministarstva za narednu godinu, bez odlaganja i bez obzira na njegovu organizaciju i strukturu, bude ovaj prioritet visoko na listi prioriteta i zadataka koje je potrebno riješiti. U Inicijativi se dalje navodi da nijedno dijete ne smije biti žrtva strukturnih, organizacionih, političkih ili bilo kakvih promjena, već sve promjene u oblasti obrazovanja moraju biti u interesu djece. U tom smislu, „neophodne su izmjene i dopune Zakona o obrazovanju djece sa posebnim obrazovnim potrebama, i to ne samo u kontekstu asistencije u nastavi već i brojnih drugih pitanja, čemu se treba pristupiti nakon detaljne i sveobuhvatne analize efikasnosti tzv. inkluzivnog obrazovanja“, zaključuje se u Inicijativi.

 

Inicijativu su podržale:

  • Akcija za ljudska prava (HRA);
  • Centar za građansko obrazovanje (CGO); 
  • Juventas; 
  • Nacionalna asocijacija roditelja djece i omladine sa smetnjama u razvoju Crne Gore „NARDOS“; 
  • NVU „Djeca Crne Gore“; 
  • Prosvjetna zajednica; 
  • Savez slijepih Crne Gore, i 
  • Udruženje Roditelji. 

Crnogorsko društvo u poslednje dvije decenije značajno je promijenilo svoju percepciju i odnos prema osobama s invaliditetom, ali nedovoljno da bi one uživale svoja ljudska prava i imale izjednačene mogućnosti s drugim građanima, pa borba za njihov ravnopravniji položaj i dalje predstavlja značajnu misiju. Stiče se, u stvari, utisak da je smanjena socijalna distanca prema osobama s invaliditetom, i da društvo načelno prihvata njihovu jednakost, međutim, i dalje je karakterističan nedovoljan nivo znanja o principima ljudskih prava i važnosti načela kao što su: dostojanstvo i lična autonomija osoba s invaliditetom, uključujući i pravo da donose odluke o sopstvenom životu, jednakost i nediskriminacija, pristupačnost, jednakost mogućnosti i dr.

Osnivanjem Udruženja mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG), kao prve organizacije čiji je pristup invaliditetu zasnovan na modelu ljudskih prava, započete su značajne promjene ne samo u domenu podizanja svijesti javnosti o pitanjima invalidnosti, kao pitanjima ljudskih prava, već i u oblasti javnih politika, ličnog osnaživanja, obrazovanja i profesionalnog razvoja osoba s invaliditetom.

Kroz djelovanje u brojnim oblastima, i to kroz šest programa: Program za obrazovanje i edukaciju, Program za samostalni  život, Program za zapošljavanje i razvoj ljudskih resursa, Program za pristupačnost, Pravni program i antidiskriminacija i Program za međunarodnu saradnju, sprovodimo različite aktivnosti u vezi s odgovorajućim legislativnim rješenjima, uključujući učešće u procesu pripreme javnih politika, monitoring usklađenosti nacionalnog zakonodavstva s Konvencijom UN o pravima osoba s invaliditetom, sprovodimo razne edukacije i programe obuka za raznovrsne ciljne grupe, kampanje podizanja svijesti, pružamo podršku osobama s invaliditetom u procesu obrazovanja, s posebnim fokusom na visoko obrazovanje, sprovodimo pripremu za zapošljavanje i zapošljavamo osobe s invaliditetom, pružamo najveći broj servisa podrške, kao što su: pravno savjetovanje i zastupanje osoba s invaliditetom u postupcima pred organima i institucijama, personalna asistencija, psihološko savjetovanje, pristupačan prevoz, obezbjeđivanje pasa vodiča i pomagača, grupe samopodrške i dr. Samo u prošloj godini UMHCG je kroz različite aktivnosti direktno obuhvatilo oko 7500 hiljada građanki i građana, a zahvaljujući podršci medija taj broj je i desetostruko veći.

UMHCG je uvijek imalo jasan stav i principe, zalagalo se za moderan i savremen način zastupanja stavova i ostvarivanja prava osoba s invaliditetomprihvatalo i brzo zagovaralo sva najnovija dostignuća u oblasti prava OSI i bilo pokretač ili realizator brojnih aktivnosti koje su se po prvi put sprovodile u Crnoj Gori. Prepoznatljivi smo po jedinstvenim projektima i inicijativama. Naš rad je uvažen i cijenjen i kada ne dobijemo podršku za isti od strane državnih i lokalnih institucija jer je naš kritički odnos često bio neshvaćen i neprihvaćen na adekvatan način. Put koji smo mi izabrali, kao način borbe za ljudska prava osoba s invaliditetom, je značajno teži od nekih drugih modela zastupljenih u našoj javnoj sferi. Međutim, dugoročni efekti našeg rada su neprocjenjivi za generacije koje dolaze, zbog čega je naš dalji zadatak, i još veća odgovornost trenutnog tima UMHCG, da nastavi putem kojim su prije 20 godina iz studentske sobe krenuli osnivači.

Naša najveća snaga su naši ljudi, i njihova dosljednost pa je naša neupitna obaveza da i dalje slijedimo principe borbe koje su nas upravo i izdvojili od mnogih drugih pojedinaca i organizacija; da budemo principijelni, prodorni, da argumentovano kritikujemo, da predlažemo promjene i dajemo ideje, da svojim primjerima pokazujemo kako može bolje i drugačije, i da uvijek težimo i unutrašnjim promjenama i daljem rastu. Nema veće vrijednosti od dostojanstvenog života, pa ćemo i dalje nastaviti da svojim primjerom ohrabrujemo sve osobe s invaliditetom, ali i druge građanke i građane na vrijednosti koje promovišemo.

UMHCG je prevazišlo svoju početnu ideju i misiju, proširilo ciljne grupe i oblasti djelovanja, zbog čega su logične i organizacione i strukturne promjene koje nas očekuju u bliskoj budućnosti, pa i one u nazivu organizacije, kako bismo i dalje bili putokaz i odražavali u svemu upravo ono što i zastupamo. 

Zahvaljujemo se svim korisnicima usluga, ciljnim grupama, medijima i donatorima, kao i saradnicima iz raznih sektora i struktura društva koji su omogućili, podstakli i podržali naš rad, kao i onima zbog čijeg smo nerazumijevanja i odsustva podrške odlučili biti jači i dosljedniji.

Projekat (Samo)stalnost je pravo! sprovodi Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore, uz podršku Opštine u okviru Glavnog grada - Golubovci.

Projektom se želi doprinijeti unapređenju položaja OSI i djece s invaliditetom na teritoriji Golubovaca kroz razvoj usluga podrške za samostalni život u zajednici u naredna tri mjeseca, a namjerava se postići kroz realizaciju specifičnih ciljeva:

  1. Doprinijeti kvalitetu života OSI i djece s invaliditetom pružanjem usluga podrške za život u zajednici u naredna tri mjeseca na teritoriji gradske Opštine Golubovci.
  2. Povećati nivo svijesti društvene zajednice o samostalnom životu OSI u naredna tri mjeseca na teritoriji Gradske opštine Golubovci, i to sprovođenjem usluga personalne asistencije i ličnog pratioca, kao i medijskom kampanjom.

Projektom će biti obuhvaćene osobe s invaliditetom i djeca s invaliditetom, (potencijalni) personalni asistenti/lični pratioci, Ministarstvo finansija i socijalnog staranja, druge OSI koje ne budu korisnici aktivnosti projekta, članovi porodica OSI, OOSI, CSR, šira društvena zajednica (mediji, vršnjaci, pojedinci, organizacije osoba s invaliditetom, pružaoci usluga u oblasti socijalne zaštite, državne institucije, lokalne institucije i službe i građani) i država Crna Gora.

Aktivnosti projekta realizuju se u sklopu konkursa za NVO raspisanog od strane Opštine u okviru Glavnog grada - Golubovci, počev od septembra 2021, a odobrena sredstva za njegovu realizaciju iznose 2.400,00€ i cijeli iznos se odnosi isključivo na pružanje usluga za korisnike/ce.

Pripremila: Milica Marđokić Sekulović

Projekat Od pasivnih korisnika do aktivnih građana sprovodi Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore, uz podršku norveške organizacije Uloba.

Projektom se želi doprinijeti poboljšanju nivoa znanja i svijesti OSI i šire javnosti o fenomenima invaliditeta, nezavisnog života i ljudskih prava i to kroz podizanje nivoa svijesti šire javnosti o važnosti aktivizma za ostvarivanje prava OSI na nezavisan život.

Ovi ciljevi se namjeravaju dostići realizacijom sljedećih aktivnosti: kampanjom - Mjesec podizanja svijesti o samostalnom životu i objavljivanja novog broja časopisa DisabilityINFO, koji će se tematski baviti razvojem pokreta za samostalni život u Crnoj Gori. .

Projektom će biti obuhvaćene osobe s invaliditetom i šira društvena zajednica.

Aktivnosti projekta realizuju se uz finansijsku podršku organizacije ULOBA posredstvom Bente Skansgards Fonda za samostalni život (Bente Skansgård’s Independent Living Fund).

Aktivnosti će se realizovati u septembru i oktobru 2021. u susret obilježavanju 20 godina od osnivanja UMHCG.

Pripremila: Dragana Đokić

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) poziva zainteresovane mlade s invaliditetom, uzrasta od 15 do 30 godina, koji žive, borave i rade u Podgorici, da se prijave za učešće u Školi aktivizma koja će biti održana u Podgorici u periodu od 1. novembra 2021. do 31. januara 2022. Okupljanja će se organizovati dva puta mjesečno, a sadržaće, osim teorijskog i praktični dio, a pratiće je i radionice, vježbe i rad u grupama.

Namjera je da se kroz Školu aktivizma mladi s invaliditetom upoznaju sa filozofijom i osnovnim principima samostalnog života, komunikacionim vještinama, procesima učešća u donošenju odluka i omladinskom aktivizmu, vršnjačkom nasilju i borbi protiv nasilja, samoprihvatanju i osnaživanju, što će u krajnjem doprinijeti njihovoj većoj samostalnosti, kao i većoj spremnosti i motivisanosti mladih za učešće u donošenju odluka i aktivizmu.

Zainteresovani kandidati/kinje se mogu prijaviti dostavljanjem motivacionog pisma i biografije najkasnije do 22. oktobra 2021. na mejl adresu: Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli. s naznakom Prijava za Školu aktivizma

Broj mjesta je ograničen.

Škola će se sprovoditi u okviru projekta ZA JEDNakO učešće OSI! koji je podržan od strane Glavnog grada Podgorica kroz konkurs za raspodjelu sredstava za projekte nevladinim organizacijama za 2021.

Pripremila: Aleksandra Pavićević, koordinatorka projekta

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) započinje realizaciju programa Transformacija za efikasno učešće (Transformation for Efficient participation – TEN). 

Programom je planirana organizacija regionalnog panela na temu Mladi s invaliditetom kao lideri promjena: perspektive regiona, u kom će učešće uzeti predstavnici organizacija osoba s invaliditetom iz Crne Gore, Srbije, Bosne i Hercegovine, Kosova i Albanije, nakon čega će biti organizovan četvorodnevni trening za trenere o Konvenciji UN o pravima osoba s invaliditetom. 

Trening program ima za cilj da doprinese razvoju kapaciteta organizacija civilnog društva za aktivnu promociju i zagovaranje prava osoba s invaliditetom (OSI) u Crnoj Gori kroz doprinos razvoju trenerskih kapaciteta i znanja minimum 10 aktivista/kinja organizacija osoba s invaliditetom, unapređenje znanja i vještina organizacija osoba s invaliditetom o adekvatnim načinima promocije prava OSI i Konvencije UN o pravima osoba s invaliditetom i doprinos unapređivanju međusobne komunikacije i razmjene znanja između OOSI u regionu. 

Program se sprovodi u septembru i oktobru 2021, uz podršku Evropske unije kroz EU TACSO 3 P2P Program tehničke podrške organizacijama civilnog društva na Zapadnom Balkanu i u Turskoj, koji sprovode konzorcijum GDSI Limited i LDK Consultants, s ciljem podrške organizacijama civilnog društva iz IPA regiona kako bi proširili svoje znanje o EU i evropskim integracijama, i stvaranje mogućnosti za međunarodno i regionalno umrežavanje i podršku izgradnji kapaciteta i sinergiji djelovanja OCD.

Projekat ZA JEDNakO učešće OSI! sprovodi Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore, uz finansijsku podršku Glavnog grada Podgorice kroz Javni konkurs za raspodjelu sredstava za finansiranje projekata i programa nevladinih organizacija za 2021.

Projekat ima za cilj doprinijeti poboljšanju položaja mladih s invaliditetom i njihovom aktivnijem učešću i uključenosti u svim sferama društvenog života Glavnog grada kroz specifične ciljeve i to: Osnaživanje, edukaciju i motivaciju najmanje deset OSI za uključivanje u društveni život u Glavnom gradu, kao i doprinijeti povećanju samostalnosti mladih s invaliditetom kroz edukaciju o ličnom razvoju i učešću u društvu, i to kroz sprovođenje aktivnosti koje podrazumijevaju: psihološko savjetovanje, Školu aktivizma za mlade s invaliditetom i medijsku kampanju. 

Projektom će direktno biti obuhvaćeni mladi s invaliditetom uzrasta od 15 do 30 godina, oba pola, s različitim vrstama invalidnosti koji žive u Podgorici, Glavni grad, porodice, prijatelji osoba s invaliditetom, organizacije OSI, omladinske organizacije, mediji i društvo u cjelini. 

Realizacija projekta traje šest mjeseci počev od 7. septembra 2021, a odobrena sredstva za njegovu realizaciju iznose 9.600,00€.

Pripremila: Aleksandra Pavićević, koordinatorka projekta

Strana 1 od 39

Back to top