Kristian

Kristian

Karijerni centar Univerziteta Crne Gore u saradnji sa Studentskim parlamentom Univerziteta Crne Gore i ove godine organizuje Dan otvorenih vrata sjutra 23. marta, u Sportsko-kulturnom centru Univerziteta Crne Gore, s početkom u 10.00 časova. 

Dan otvorenih vrata namijenjen je svim maturantima koji žele da se upoznaju sa uslovima upisa i studiranja na Univerzitetu Crne Gore i dobiju sve potrebne informacije koje će im olakšati izbor fakulteta, odnosno studijskog programa. Budući studenti imaće priliku da se bliže upoznaju i sa studentskim životom, sportskim i kulturnim aktivnostima, studentskim organizacijama, uslovima smještaja kao i sa programima mobilnosti koji im omogućavaju da provedu dio studija na nekom od evropskih univerziteta.

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore će i ove godine imati priliku da predstavi svoj promotivni materijal iz oblasti obrazovanja i informiše buduće studente o servisima podrške koje nudimo posredstvom Studentske savjetodavne kancelarije, ali i drugi promotivni materijal iz oblasti ljudskih prava. 

Ovom prilikom pozivamo sve mlade s invaliditetom koji namjeravaju da nastave svoje školovanje da posjete štand Udruženja i informišu se o tome kakvu podršku mogu dobiti  kada je u pitanju upis na fakultet.

Istog dana će se održati i Sajam sezonskog zapošljavanja – Sumer job 2022 koji će biti otvoren do 16.00 časova i imati svoj nastavak i sljedećeg dana, 24. marta, u Kotoru, na Fakultetu za turizam i hotelijerstvo, od 10.00 do 14.00 časova. 

Pripremila: Anđela Miličić

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) će učestvovati na Treningu za predstavnike u oblasti pristupačnosti okruženja u okviru projekta Inkluzivno visoko obrazovanje na Zapadnom Balkanu – IDEA (Inclusive tertiary EDucation in the West BalkanS – IDEA). UMHCG je jedan od partnera na ovom projektu, čiji je nosilac Univerzitet POLIS iz Tirane (POLIS University), a partneri su univerziteti i nevladine organizacije iz Albanije, Grčke, Češke, Irske, Kosova i Crne Gore.

Trening će se održati u periodu od 15. do 17.  marta  na Univerzitetu POLIS u Tirani, u Albaniji. 

Cilj Treninga je da se koordinatori studentskih i volonterskih službi upoznaju s pravima osoba s invaliditetom, u svakoj od zemalja obuhvaćenih projektom i da razmijene iskustva, kako bi u budućnosti mogli pružati adekvatnu podršku i motivisati što veći broj mladih s invaliditetom da nastave školovanje. Neke od tema koje će biti obrađene na treningu su: 

  • Definicije i standardi pristupačnosti;
  • Pravni okviri u vezi s pristupačnošću na univerzitetima;
  • Stanje pristupačnosti na univerzitetima (partnerima projekta).;

Ispred UMHCG na treningu će učestvovati Anđela Radovanović, programska menadžerka, Anđela Miličić, koordinatorka Studentske savjetodavne kancelarije i Marija Šćepanović, koordinatorka Pravnog savjetovališta.

Ovo je samo jedna od aktivnosti u okviru projekta  IDEA koji je finansijski podržan od strane Evropske komisije kroz Erasmus+ program.

Pripremila: Anđela Miličić, koordinatorka projekta

četvrtak, 17 februar 2022 12:22

ČETVRTI NJUZLETER UMHCG

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) je izradilo čevrti njuzleter s namjerom da vas informišemo o aktuelnostima u UMHCG, kao i o mogućnostima za obrazovanje, usavršavanje i zapošljavanje mladih OSI u Crnoj Gori.

Ovaj Njuzleter (Newsletter) je izrađen u okviru projekta ZA JEDNakO učešće OSI! koji je podržan od strane Glavnog grada Podgorica kroz Konkurs za raspodjelu sredstava za projekte nevladinim organizacijama za 2021. Sadržaj ovog dokumenta isključiva je odgovornost UMHCG i nužno ne odražava stavove donatora.

Ukoliko želite da preuzmete Njuzleter, to možete učiniti klikom ovdje.

četvrtak, 10 februar 2022 12:01

TREĆI NJUZLETER UMHCG

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) je izradilo treći njuzleter s namjerom da vas informišemo o položaju mladih s invaliditetom u Crnoj Gori i na koji način možete da doprinesete njegovom unapređenju, kao i o prednostima volontiranja.

Ovaj Njuzleter (Newsletter) je izrađen u okviru projekta ZA JEDNakO učešće OSI! koji je podržan od strane Glavnog grada Podgorica kroz Konkurs za raspodjelu sredstava za projekte nevladinim organizacijama za 2021. Sadržaj ovog dokumenta isključiva je odgovornost UMHCG i nužno ne odražava stavove donatora.

Ukoliko želite da preuzmete Njuzleter, to možete učiniti klikom ovdje.

Portorikanska manekenka, 24-godišnja Sofija Jirau, ušla je u istoriju kao prva osoba s Daun sindromom koja je model za Viktorija sikret (Victoria Secret).

Predstavljena je u novoj kampanji za kolekciju rublja Ljubavni oblak  (Love Cloud) sa 17 drugih žena, a u zvaničnom saopštenju brenda stoji da je kampanja "prva takve vrste".

Na svom Instagram profilu Sofija je napisala:

„Sanjala sam da će se to jednoga dana dogoditi, jako sam radila na tome i danas se taj san ostvario. Napokon vam mogu otkriti svoju tajnu. Ja sam prvi Viktorija sikret model s Daun sindromom“.

Sofija se predstavila kroz pomenutu kolekciju, za koju je rečeno da je prava evolucija ovog brenda.

Od ekipe nevJerovatnih žena koje su oživJele ovu kolekciju, do inkluzivnog duha na snimanju, ova kamapanje je važan dIo novog standarda koji kreiramo u našoj kompaniji“, rekao je kreativni direktor Viktorija sikreta, Raul Martinez.

Pored Sofije, u kampanju je uključena i buduća majka, instruktorka pilatesa u kasnim četrdesetim godinama i manekenka koja je korisnica kolica.

Podsjećamo, Sofija je debitovala prije dvije godine na Nedelji mode u Njujorku i time pokazala da ne postoje granice:

„Moj posao manekenke u Sjedinjenim Državama bio je početak ostvarivanja moga sna. Šetati se na najvažnijim pistama na svijetu za mene je najvažnija stvar da pokažem ljudima širom svijeta da ne postoje granice i inspirišem ih da slijede svoje snove“, dodala je.

Izvor: portal Telegraf

Pripremila: Anđela Miličić

četvrtak, 03 mart 2022 13:49

Nagrada za pristupačnost grada

Približno 100 miliona Evropljana ima neki oblik invaliditeta, više od petine stanovnika Evropske unije (EU). 

Budući da stanovništvo stari, pristupačnost je važnija nego ikada.
Više od decenije, Evropska nagrada za pristupačnost (Access City Award) dodjeljuje se gradovima za njihov napredak u poboljšanju pristupačnosti. Nagradom se takođe želi podići osviješćenost, proširiti dobre prakse i podstaći djelovanje u drugim gradovima EU. 

Dobra pristupačnost osigurava da svi građani, bez obzira na dob, mobilnost ili invaliditet, mogu učestvovati ravnopravno i samostalno u društvu. To znači da mogu uživati u svemu što njihov grad nudi. Za svaki grad to predstavlja različite izazove. Stoga se na gradove gleda sveobuhvatno, uključujući njihovu izgrađenu okolinu, infrastrukturu i javne prostore, kao i informisanje, komunikaciju i javne usluge.

Nagrada za pristupačnost grada nagrada je koja se svake godine dodjeljuje gradovima koji naporno rade kako bi postali pristupačni.

Grad je pristupačan kada svi ljudi mogu u njemu živjeti i služiti se svim stvarima i uslugama bez poteškoća. Na primjer, grad je pristupačan kada svi ljudi lako mogu:

  • ući u autobus ili metro kako bi otišli na posao,
  • služiti se uređajima za karte kako bi kupili kartu,
  • kretati se ulicama i ulaziti u javne zgrade kao što su bolnice i gradske kuće,
  • dobiti razumljive i čitljive informacije.

Ovo je važno svima, a naročito je važno osobama s invaliditetom i starijim osobama. Njima često, stvari poput, prevoza i informacija, nisu pristupačne. Ako stvari nisu pristupačne, neće moći učestvovati u zajednici kao svi ostali ljudi. Biće zapostavljeni.

Na primjer, ako autobusi nemaju rampe, osobe korisnici invalidskih kolica, neće moći ići na posao. Ili ako informacije nisu lako čitljive, osobe s psihosocijalnim invaliditetom i ostali ljudi možda ih neće moći pročitati i razumjeti.

Stoga je Nagrada za pristupačnost grada prilika za gradove u Evropi da pokažu što su napravili kako bi bili pristupačni svim ljudima.

Nagrada za pristupačnost grada pokrenuta je 2010. Važno je da Nagrada za pristupačnost grada i dalje podsjeća gradove da je važno da budu pristupačni svim ljudima.

Izvor: sajt Saveza slijepih Crne Gore

Priredio: Ivan Čović

petak, 21 januar 2022 11:30

Iskustva glasača iz Evrope

„Prvi put sam pokušao da glasam 2007, kada sam imao 20 godina. Otišao sam na biračko mjesto i rekli su mi da nisam na biračkom spisku! Bio sam veoma iznenađen, jer sam bio daleko iznad zakonskih godina za glasanje. Bio sam jako iznerviran što ne mogu da uradim nešto što mogu da urade sva moja porodica i prijatelji, osjećao sam se nevidljivim. Nisu mi ni rekli zašto nisam na listi. Trebalo je više od 2 godine da ja i moja porodica otkrijemo zašto, a zahvaljujući pomoći organizacija poput Plena Inclusion.

„Rekli su mi da sam pod punim starateljstvom. Vlasti i sudovi su se plašili da će me ljudi iskoristiti i uticati na moj glas. Dakle, odlučili su da mi oduzmu pravo glasa. Ovo nije fer, ja sam građanin kao i svaki drugi i treba da imam ista prava. Bilo je veoma teško vratiti svoje pravo glasa. Čak i kada smo znali zašto, nadležni nisu mogli da nam kažu kako tačno da to uradimo: prvo su mi rekli da odem u psihijatrijsku bolnicu da uradim test, a zatim su mi rekli da moram kod porodičnog ljekara. Kada sam konačno uradio test, postavljali su mi čudna i teška pitanja kao što su: Koja je brzina svjetlosti? Ko je bila Katarina Velika? Ko je bio Isak Njutn? I pitam se, kako je ovo povezano s glasanjem?

„To je veoma nepravedno. Cio ovaj proces je dugo trajao: mogao sam da glasam tek prošle godine, 2018. više od 10 godina nakon što sam prvi put pokušao da glasam“.

„Mnogo toga treba poboljšati, sve osobe s invaliditetom treba da imaju pravo glasa i potrebno nam je više dokumenata koji su lako čitljivi. Trenutno postoje ljudi koji moraju da biraju između svojih prava i mogućnosti ostvarivanja materijalnih davanja. Ovo je nepravedan izbor.”

“Mislim da sam glasala više od 20 puta u životu, računajući sve izbore nakon što sam napunila 18 godina. U Belgiji je svaki građanin dužan da glasa na lokalnim i pokrajinskim izborima, izborima za regionalni parlament, izborima za savezni parlament i izborima za Evropski parlament. U rijetkim slučajevima javnih konsultacija, glasanje u Belgiji nije obavezno. Nikada nisam imala velikih problema sa procesom glasanja u Flandriji. Sve informacije o tome kako i gdje da glasam bile su pristupačne meni kao osobi s oštećenjem sluha: sve su to pisane informacije. Jedini problem, ali važan, s kojim sam se susrela kao građanka s oštećenjem sluha bio je potpuni pristup govornim informacijama koje postoje kao što su politički sastanci, televizijske debate, TV i radio intervjui, itd. Pristup televiziji se znatno poboljšao u odnosu na niz proteklih godina zahvaljujući obezbjeđivanju (više) titlova i prevoda na znakovni jezik. Društveni mediji su nedavno takođe postali pristupačniji, mnogi video snimci sada imaju titlove. Ovo su veoma pozitivni i važni pomaci za građane s oštećenjem sluha. Mogu da ukažem na jedno veoma pozitivno iskustvo prošle godine, tokom lokalnih izbora u Flandriji. Televizijska debata na flamanskoj javnoj TV stanici između svih vodećih političara koji se kandiduju za gradonačelnika Antverpena prevođena je simultano. S toga sam mogla da gledam i razumijem debatu koja je emitovana uživo. Bilo je veoma lepo, mnoge osobe s oštećenjem sluha više vole da vide tumače za znakovni jezik na TV-u, posebno za programe koji se emituju uživo, pošto titlovi uvijek malo zaostaju. Nadam se da će to ponoviti za predstojeće izbore u maju. Zašto sam odlučila da se kandidujem za funkciju? Odgovor je veoma lak, radila sam kao advokatica i tako možete da promijenite jednu po jednu osobu. Kao političar, možete učiniti pozitivnu razliku u životima mnogih ljudi u isto vrijeme. Zbog toga sam postala političarka, da pozitivno utičem na živote ljudi, posebno na život osoba s invaliditetom. Poseban izazov za mene, kao kandidatkinju, bila je dostupnost tumača za znakovni jezik. Za svaku aktivnost zaista, sastanci s biračima, debate, aktivnosti kampanje. Čvrsto vjerujem da vlade treba da osnuju Fond za pokrivanje troškova u vezi s razumnim adaptacijama kako bi kandidati s invaliditetom bili u mogućnosti da se takmiče na ravnopravnoj osnovi u izbornom procesu.

„Još je dug put do toga da izbori budu potpuno pristupačni za sve. Prvo, voljela bih da se promijeni zakon koji lišava prava glasa osobe s intelektualnim smetnjama. Ovo jednostavno nije pravedno. Takođe bi trebalo da budu u mogućnosti da glasaju i dobiju informacije o politici i izborima u lako čitljivom formatu. Takođe želim da biračka mjesta budu potpuno pristupačna. Biračka mjesta koja su „dovoljno dobra“ nisu dovoljno dobra, cilj je potpuna pristupačnost. To uključuje biračka mjesta, elektronske glasačke mašine/uređaje koji su potpuno pristupačni osobama s oštećenjem vida cijeli paket”

Poslanica Evropskog parlamenta Helga Stivens (Helga Stevens), Belgija.

„Potičem iz politički veoma angažovane porodice, mnogo razgovaramo o politici. Pravo da glasam prvi put po pravilu stekao sam kada sam napunio 18 godina, ali vlada Njemačke odlučuje da održi nove izbore 18. septembra 2005. i ja postajem punoljetan u januaru, tako da prvi put glasam u septembru 2009. s 21 godinom (savezni i nacionalni izbori zajedno). Međutim, rijetko vidim stvari pristupačne na znakovnom jeziku. Da odlučim, često se mogu osloniti samo na pisane informacije. Ovo nije fer. Na primjer, politički događaji su mi uglavnom beskorisni, jer često nemaju prevod na znakovni jezik. Drugi izazov su informacije o glasanju, volio bih da vlade i izborne komisije počnu da proizvode video zapise s titlovima ili na znakovnom jeziku o tome kako glasati. Za izbore za Evropski parlament, nadam se da će se stranke više fokusirati na prava manjina. Vidim malo pažnje o pravima mladih, osoba s invaliditetom, žena, LGBT bilo je vrlo malo istinskog učešća manjina.

Konačno, nadam se da će svi Evropljani iskoristiti ovu priliku da odu i glasaju. Čak i ako je nepristupačno ili nemate pravo glasa, iskoristite ovu priliku da protestujete zbog uslova, da pokažete da je glasanje i dalje nepristupačno.”

Izvor: portal Saveza slijepih Crne Gore

Priredio: Ivan Čović

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore realizuje projekat P(O)(S)tupc(I)ma do prava OSI uz finansijsku podršku Ministarstva pravde, ljudskih i manjinskih prava.

Projektom se želi doprinijeti smanjenju stepena diskriminacije osoba s invaliditetom (OSI) i podizanju nivoa svijesti o pravima OSI na teritoriji Crne Gore, kroz specifične ciljeve koji se odnose se na: povećanje stepena informisanosti i znanja OSI i članova njihovih porodica o temeljnim pravima i slobodama OSI i mehanizmima zaštite od diskriminacije po osnovu invaliditeta; povećanje informisanosti zaposlenih u pravosudnim organima, tužilaštvu, inspekcijskim organima i organima policije o modelima pristupa invaliditetu i njihovom uticaju na garancije i zaštitu prava OSI, i povećanje motivisanosti OSI za pokretanje postupaka za zaštitu od diskriminacije.

U okviru projekta će biti organizovan trening o parničnom postupku i mehanizmima zaštite od diskriminacije OSI, razvijene smjernice (pravno uputsvo) o pokretanju parničnog postupka, organizovana radionica za zaposlene u sudstvu, tužilaštvu, inspekcijskim organima i organima policije o modelima pristupa invaliditetu i antidiskriminatornom zakonodavstvu, pružano besplatno pravno savjetovalište za OSI. Takođe, biće sprovedeno istraživanje o stepenu diskriminacije OSI u Crnoj Gori, izrađena analiza o rezultatima istraživanja o diskriminaciji OSI, i realizovane promotivne aktivnosti i podaktivnosti u okviru medijske kampanje: potpisivanje (novog) memoranduma o saradnji s Ministarstvom pravde, ljudskih i manjinskih prava, organizovana završna konferencija na temu zabrane višestruke i intersekcijske diskriminacije OSI s posebnim akcentom na žene i djevojčice s invaliditetom.

Projektom će biti obuhvaćene osobe s invaliditetom (OSI), žene i djeca s invaliditetom, članovi porodice OSI, sudstvo (sudije/tkinje, sudski/e savjetnici/e), tužilaštvo (tužioci/teljke, rukovoditelji/ke, savjetnici/e u ODT, VDT), inspekcijski organi (građevinska inspekcija, inspekcija rada) i organi policije (MUP, UP, CB).

Projektom se, između ostalog, želi doprinijeti unapređenju znanja o pravima OSI, načinu njihovog ostvarenja, mehanizmima zaštite od diskriminacije, načinu komunikacije s OSI. Takođe, osobe s invaliditetom će biti dodatno motivisane da se zalažu za svoja prava i njihovu zaštitu, podstaknute za pokretanje postupaka pred nadležnim institucijama i ohrabrene da pokreću postupke za zaštitu od diskriminacije, ukoliko dođe do povrede prava po bilo kom osnovu.

Aktivnosti projekta realizuju se u okviru konkursa za NVO u oblasti zaštite lica s invaliditetom od diskriminacije i promociju jednakosti u 2021. Realizacija projekta traje devet mjeseci počev od 31. decembra 2021, a odobrena sredstva za njegovu realizaciju iznose 24.000,00€.

Prvenstvo Crne Gore u stonom tenisu za osobe s invaliditetom za vikend je okupilo u Sportskom i kulturnom centru Univerziteta Crne Gore 20 takmičara, saopšteno je iz Paraolimpijskog komiteta Crne  Gore (POKCG).

U spojenim kategorijama 3-5 (osobe koje igraju iz invalidskih kolica) kod stonotenisera trijumfovao je Nedžad Pepić, ispred drugoplasiranog Mersada Murića i Senada Husovića na trećem mjestu.

U konkurenciji takmičarki, u istoj kategoriji, Samra Kojić je u finalu bila bolja od favorizovane Slobodanke Gurešić.

U kategoriji 6-7 (stojeći stav) prvo mjesto osvojio je Đuro Krivokapić, ispred Milijane Ćirković i debitanta Bogdana Pavlovića.

Šampion u spojenim kategorijama 8-10 postao je Uroš Gugolj, a u finalu bio je bolji od iskusnog šampiona Dejana Bašanovića. Kao trećeplasirani završio je Pjetro Paljušević.

Organizator prvenstva bio je Stonoteniski klub osoba sa invaliditetom „Luča“, uz tehničku organizaciju i podrsku Stoniteniskog kluba „Spin“.

Organizaciju su podržali POKCG, Udruženje paraplegičara Podgorice i Uprava za sport i mlade, dok je pokrovitelj prvenstva bio Sekreterijat za kulturu i sport Glavnog grada Podgorice.

Izvor: sajt Paraolimpijski komitet Crne Gore

Priredio: Ivan Čović

nedelja, 26 decembar 2021 08:20

Intervju Marine Vujačić za PCNEN

1. Kako komentarišete odnos nove Vlade i socijalnih politika prema osobama s invaliditetom?

Koji su najveći propusti?

2. Koje negativne prakse su se nastavile nakon smjene vlasti?

Odnos ukupne vlasti prema osobama s invaliditetom nije adekvatan jer nedostaje sistemski pristup prilikom planiranja i definisanja politika, ali i ozbiljni propusti ili diskontinuitet tokom sprovođenja brojnih mjera i aktivnosti u praksi. Takođe, izostaje temeljna i redovna saradnja s organizacijama osoba s invaliditetom, pa se tako dešavalo i u proteklom periodu da se predložene ideje s naše strane, pretvore u suštu suprotnost prilikom njihove realizacije od strane nadležnih jer nijesmo uključeni u proces planiranja i sprovođenja tih ideja. Dodatno, složena i nestabilna politička situacija i tenzičan društveni ambijent posebno negativno utiču na ljudska prava marginalizovanih grupa, uključujući svakako OSI zbog čega nedostaju sistematične i kontinuirane mjere za njihovo uključivanje u društvu i aktivno učešće u životu zajednice. U tom segmentu, ova Vlada je nastavila s praksom nesistemskog i parcijalnog pristupa pitanjima ljudskih prava osoba s invaliditetom. Tek prije par dana donijeta je Odluku o formiranju Savjeta za prava osoba s invaliditetom, ali ovo tijelo još uvijek nije uspostavljeno već tek predstoji poziv za predlaganje kandidata ispred organizacija osoba s invaliditetom. Dakle, i godinu dana nakon formiranja Vlade ne postoji uspostavljen institucionalni mehanizam saradnje, pa se saradnja i tamo gdje postoji odnosi više na neformalne oblike i periodičnost. Pored toga i ova Vlada je propuštila da usvoji i planira svojim Programom rada važne propise koji bi regulisali adekvatnije ljudska prava OSI, kao što su oni o reprezentativnosti organizacija osoba s invaliditetom, znakovnom jeziku, faksimilu kao pravno valjanom potpisu posebno osoba s oštećenim vidom, te da usvoji sveobuhvatne strategije deinstitucionalizacije i pristupačnosti.

U oblasti socijalne politike izostale su ključne reformske mjere koje se odnose na sistem socijalne i dječje zaštite, deinstitucionalizaciju, poboljšanje standarda i kvaliteta života osoba s invaliditetom, uključujući i kroz pružanje usluga podrške za život u zajednici definisanih zakonom, ali čije sprovođenje i finansiranje iz budžeta države nije obezbijeđeno uopšte ili je za neke usluge obezbijeđeno u ograničenom obimu. Dodatno, i u okviru mjera koje su usvajane nijesu se u obzir uzimali zahtjevi osoba s invaliditetom i realno stanje s terena koje je ukazivalo na potrebu drugačijeg pristupa.

Čini mi se da se vlast nije snašla u dovoljnoj mjeri, niti je pokazala zrelost u brojnim oblastima, već je češće pokazivala zatvorenost, ishitrenost i nestručnost. Ovome je svakako doprinijelo i političko zapošljavanje, te česte smjene, i nemogućnost uspostavljanja adekvatnog kontinuiteta i institucionalne memorije. Iako je neosporno da je Vlada funkcionisala i funkcionišđe pod ogromnim pritiskom, opstrukcijama i sa slabom podrškom parlamentarne većina, to nije razlog za opravdanje. Naprotiv, ona je jači legitimitet svojih odluka upravo trebala “pronalaziti” kroz veću i adekvatniju saradnju s NVO i većom transparentnošću i otvorenošću prema medijima.

Svakako ima nekoliko pozitivnih primjera, kao što je uvažavanje nekih naših sugestija na javne politike u oblasti socijalne politike, obrazovanja, i ljudskih prava, uključujući i prilikom pripreme Nacrta zakona o popisu stanovništva, vraćanje osoba koje su lišene poslovne sposobnosti u birački spisak i drugih, ali oni nijesu dovoljni da bismo taj kvalitet rada ocijenili kao dovoljno adekvatan.

 

3. Kakva je društvena svijest kada su u pitanju osobe sa invaliditetom? Robujemo li stereotipima?

Apsolutno vjerujem da smo društvo koje još uvijek robuje stereotipima oličenim u patrijarhatu, abilizmu (uvjerenja o umanjenim sposobnostima osoba s invaliditetom), homofobiji, ksenofobiji i brojnim drugim pojavama prevaziđenim u razvijenim zemljama svijeta, ili makar zastupljenim u manjoj mjeri a ne sistematski i dominantno kao kod nas. Dodatno, neosuđivanje s najviših adresa već često upravo suprotno – promocija ovakvih pojava od strane onih koji donose odluke ili kreiraju javno mnjenje, te nekažnjivost, su i doprinijele da ove pojave dominantno opstaju i da se osnažuju i među građanima.

Ja vrlo često kažem da je nesporno da se socijalna distanca prema osobama s invaliditetom smanjila u proteklom periodu, da su ljudi generalno otvoreniji u komunikaciji s osobama s invaliditetom. Međutim, nešto pozitivnija percepcija i smanjenje broja ili obima stereotipa ne znači istovremeno i potpuno prihvatanje osoba s invaliditetom, kao jednakih i ravnopravnih, odnosno kao različitosti ljudskog roda i bogatstva jednog društva. To potvrđuju i istraživanja, posebno ona u kojima se postavi pitanje o prihvatanju osoba s invaliditetom kao prijatelja/ica, ili posebno partnera/ki. Tada se najbolje može govoriti o istinskom odnosu prema osobama s invaliditetom i o nivou prihvatanja i poštovanju. Naravno, za ukupnu svijest je najviše odgovorna država kroz sistem vlasti, ali i mediji i svi koji se bave javnim poslom ili obavljaju važne društvene funkcije, pa i same osobe s invaliditetom i oni koji zastupaju njihova prava. Kada je taj pristup promociji prava osoba s invaliditetom neujednačen i sam nerijetko opterećen stereotipima i pogrešnim stavovima o OSI onda se kršenja ljudskih prava dešavaju ne u manjoj mjeri i rjeđe, već samo “suptilnije” i stihijski”.

 

4. Kako Vi komentarišete položaj žena koje se bave javnim poslom?

5. Da li otežana pozicija žena u javnom diskursu dodatno obeshrabruje žene sa invaliditetom da se ukjuče u društvene procese?

Položaj žena koje se bave bilo kojim javnim poslom, a posebno politikom ili društvenim angažmanom (žene u medijima, NVO, kulturi...) su u nezavidnom položaju i bez sveopšte društvene podrške. Često se na njihovom putu postavljaju brojne “strmoglave” prepreke “popločane sočnim” uvredama. I dalje je ovo društvo zatrovano mržnom jer su vlasti i različite strukture na tome opstajale decenijama unazad, i jačale svoje pozicije moći što dubljim podjelama i polarizacijom “naroda” (kako voli da nas oslovljava nova vlast) a taj odnos se posebno očitavao na žene pod pretpostavkom da su slabije i da je to “bojno polje” unaprijed osvojeno na njihovu štetu. Svakako da takva atmosfera obeshrabruje žene s invaliditetom, koje za aktivizam nerijetko nijesu podržane ni u svojim porodicama, niti u sistemu obrazovanja. Pritom, društvene mreže, osim da se koriste za razmjenu mišljenja, povezivanje, informisanje i diskusije, koriste se kao najplodnije tlo za širenje i podsticanje govora mržnje, uvreda, omalovažavanja i nasilja. Takav društveni ambijent, u odsustvu adekvatne cenzure i preventivnog djelovanja, obeshrabruje mnoge žene, a posebno one koje su inače u nepovoljnijem položaju kao što su žene s invaliditetom koje zbog takvog ambijenta trpe dodatnu viktimizaciju i osporavanje različitih uloga u društvu.

 

6. Kako građani, a kako vlast, mogu uticati na inkluziju osoba sa invaliditetom u javnom životu?

Iako je ovo najteži zadatak, mislim da je istovremeno najednostavniji odgovor na kojem treba počivati uticaj građana i vlasti na inkluziju osoba s invaliditetom u javnom životu. Ako se ima adekvatna početna osnova i vrijednosti na kojima počiva odnos prema osobama s invaliditetom onda je njihova inkluzija i ravnopravnost u društvu jedina težnja, i svako djelovanje će biti praćeno time. Kada građani shvate da su osobe s invaliditetom jednako vrijedne i dostojne života i prava kao i svi drugi građani znaće sami šta treba da učine da doprinesu boljem položaju osoba s invaliditetom. Vlasti, na drugoj strani, moraju shvatiti da je ulaganje u ljudska prava i inkluziju u stvari ulaganje u cijelo društvo i održivost, te da ako se ne ulaže u one segmente društva i one pojedince koji su neravnopravni, obespravljeni i isključeni samo će se stvarati dublji jaz i jačati nejednakosti. U tom smislu vlasti više moraju uvažavati i češće pitati za stavove osoba s invaliditetom o tome šta je potrebno učiniti, i način na koji je nešto potrebno sprovesti.

Ja se, inače, u našem ambijentu ježim termina “senzibilitet” jer se on često koristi kada se pokušava opravdati loše djelovanje institucija ili kada se govori o nekim pozitivnim pomacima u poštovanju zakona. Tada vlasti govore o tome kako su senzibilisane i kako su nešto “učinile” za osobe s invaliditetom, kao da sprovođenje zakona nije njihova obaveza već dobročinstvo.

Možete li zamisliti da se u nekoj demokratski razvijenoj zemlji crvenom vrpcom obilježava neka rampa ili lift i da se takav događaj obilježava?! A to se kod nas dešava i od nas se pritom očekuje zahvalnost tim povodom. Osobe s invaliditetom moraju biti građanski osnažene kako ovakvo postupanje vlasti ne bi postala ustaljena praksa, koja utiče na to da se osobe s invaliditetom ne uvažavaju kao dostojni građani i građanke.

 

7. Šta je Vaše iskustvo u radu sa mladima sa hendikepom pokazalo, koje su njihove najveće potrebe i prepreke?

Generalno, prepreka je jako puno i one se zaista sporo i nesistemski uklanjaju, bilo da se odnose na neadekvatne stavove, prepreke u okruženju: javne površine i objekti, usluge, informacije i komunikacije, nedostupnost savremenih tehnologija i opreme, uključujući i pomagala za OSI, nepristupačan javni saobraćaj, informacije i komunikacije, ili na neadekvatan sistem obrazovanja i zapošljavanja, nedostatak ulaganja u samostalni život OSI i adekvatan životni standard, posebno mladih, ili na prepreke u lošem pravnom nasleđu, neadekvatnim zakonskim rješenjima i preprekama u procedurama pred institucijama.

Međutim, vjerujem da je osnovni zadatak, pa time i potreba mladih s invaliditetom da budu osnaženi i podržani u procesu donošenja odluka i u ostvarivanju različitih uloga u društvu u skladu s njihovim stremljenjima i afinitetima. 

 

Izvor: Portal PCNEN

Strana 3 od 43

Back to top