1. Kako komentarišete odnos nove Vlade i socijalnih politika prema osobama s invaliditetom?
Koji su najveći propusti?
2. Koje negativne prakse su se nastavile nakon smjene vlasti?
Odnos ukupne vlasti prema osobama s invaliditetom nije adekvatan jer nedostaje sistemski pristup prilikom planiranja i definisanja politika, ali i ozbiljni propusti ili diskontinuitet tokom sprovođenja brojnih mjera i aktivnosti u praksi. Takođe, izostaje temeljna i redovna saradnja s organizacijama osoba s invaliditetom, pa se tako dešavalo i u proteklom periodu da se predložene ideje s naše strane, pretvore u suštu suprotnost prilikom njihove realizacije od strane nadležnih jer nijesmo uključeni u proces planiranja i sprovođenja tih ideja. Dodatno, složena i nestabilna politička situacija i tenzičan društveni ambijent posebno negativno utiču na ljudska prava marginalizovanih grupa, uključujući svakako OSI zbog čega nedostaju sistematične i kontinuirane mjere za njihovo uključivanje u društvu i aktivno učešće u životu zajednice. U tom segmentu, ova Vlada je nastavila s praksom nesistemskog i parcijalnog pristupa pitanjima ljudskih prava osoba s invaliditetom. Tek prije par dana donijeta je Odluku o formiranju Savjeta za prava osoba s invaliditetom, ali ovo tijelo još uvijek nije uspostavljeno već tek predstoji poziv za predlaganje kandidata ispred organizacija osoba s invaliditetom. Dakle, i godinu dana nakon formiranja Vlade ne postoji uspostavljen institucionalni mehanizam saradnje, pa se saradnja i tamo gdje postoji odnosi više na neformalne oblike i periodičnost. Pored toga i ova Vlada je propuštila da usvoji i planira svojim Programom rada važne propise koji bi regulisali adekvatnije ljudska prava OSI, kao što su oni o reprezentativnosti organizacija osoba s invaliditetom, znakovnom jeziku, faksimilu kao pravno valjanom potpisu posebno osoba s oštećenim vidom, te da usvoji sveobuhvatne strategije deinstitucionalizacije i pristupačnosti.
U oblasti socijalne politike izostale su ključne reformske mjere koje se odnose na sistem socijalne i dječje zaštite, deinstitucionalizaciju, poboljšanje standarda i kvaliteta života osoba s invaliditetom, uključujući i kroz pružanje usluga podrške za život u zajednici definisanih zakonom, ali čije sprovođenje i finansiranje iz budžeta države nije obezbijeđeno uopšte ili je za neke usluge obezbijeđeno u ograničenom obimu. Dodatno, i u okviru mjera koje su usvajane nijesu se u obzir uzimali zahtjevi osoba s invaliditetom i realno stanje s terena koje je ukazivalo na potrebu drugačijeg pristupa.
Čini mi se da se vlast nije snašla u dovoljnoj mjeri, niti je pokazala zrelost u brojnim oblastima, već je češće pokazivala zatvorenost, ishitrenost i nestručnost. Ovome je svakako doprinijelo i političko zapošljavanje, te česte smjene, i nemogućnost uspostavljanja adekvatnog kontinuiteta i institucionalne memorije. Iako je neosporno da je Vlada funkcionisala i funkcionišđe pod ogromnim pritiskom, opstrukcijama i sa slabom podrškom parlamentarne većina, to nije razlog za opravdanje. Naprotiv, ona je jači legitimitet svojih odluka upravo trebala “pronalaziti” kroz veću i adekvatniju saradnju s NVO i većom transparentnošću i otvorenošću prema medijima.
Svakako ima nekoliko pozitivnih primjera, kao što je uvažavanje nekih naših sugestija na javne politike u oblasti socijalne politike, obrazovanja, i ljudskih prava, uključujući i prilikom pripreme Nacrta zakona o popisu stanovništva, vraćanje osoba koje su lišene poslovne sposobnosti u birački spisak i drugih, ali oni nijesu dovoljni da bismo taj kvalitet rada ocijenili kao dovoljno adekvatan.
3. Kakva je društvena svijest kada su u pitanju osobe sa invaliditetom? Robujemo li stereotipima?
Apsolutno vjerujem da smo društvo koje još uvijek robuje stereotipima oličenim u patrijarhatu, abilizmu (uvjerenja o umanjenim sposobnostima osoba s invaliditetom), homofobiji, ksenofobiji i brojnim drugim pojavama prevaziđenim u razvijenim zemljama svijeta, ili makar zastupljenim u manjoj mjeri a ne sistematski i dominantno kao kod nas. Dodatno, neosuđivanje s najviših adresa već često upravo suprotno – promocija ovakvih pojava od strane onih koji donose odluke ili kreiraju javno mnjenje, te nekažnjivost, su i doprinijele da ove pojave dominantno opstaju i da se osnažuju i među građanima.
Ja vrlo često kažem da je nesporno da se socijalna distanca prema osobama s invaliditetom smanjila u proteklom periodu, da su ljudi generalno otvoreniji u komunikaciji s osobama s invaliditetom. Međutim, nešto pozitivnija percepcija i smanjenje broja ili obima stereotipa ne znači istovremeno i potpuno prihvatanje osoba s invaliditetom, kao jednakih i ravnopravnih, odnosno kao različitosti ljudskog roda i bogatstva jednog društva. To potvrđuju i istraživanja, posebno ona u kojima se postavi pitanje o prihvatanju osoba s invaliditetom kao prijatelja/ica, ili posebno partnera/ki. Tada se najbolje može govoriti o istinskom odnosu prema osobama s invaliditetom i o nivou prihvatanja i poštovanju. Naravno, za ukupnu svijest je najviše odgovorna država kroz sistem vlasti, ali i mediji i svi koji se bave javnim poslom ili obavljaju važne društvene funkcije, pa i same osobe s invaliditetom i oni koji zastupaju njihova prava. Kada je taj pristup promociji prava osoba s invaliditetom neujednačen i sam nerijetko opterećen stereotipima i pogrešnim stavovima o OSI onda se kršenja ljudskih prava dešavaju ne u manjoj mjeri i rjeđe, već samo “suptilnije” i stihijski”.
4. Kako Vi komentarišete položaj žena koje se bave javnim poslom?
5. Da li otežana pozicija žena u javnom diskursu dodatno obeshrabruje žene sa invaliditetom da se ukjuče u društvene procese?
Položaj žena koje se bave bilo kojim javnim poslom, a posebno politikom ili društvenim angažmanom (žene u medijima, NVO, kulturi...) su u nezavidnom položaju i bez sveopšte društvene podrške. Često se na njihovom putu postavljaju brojne “strmoglave” prepreke “popločane sočnim” uvredama. I dalje je ovo društvo zatrovano mržnom jer su vlasti i različite strukture na tome opstajale decenijama unazad, i jačale svoje pozicije moći što dubljim podjelama i polarizacijom “naroda” (kako voli da nas oslovljava nova vlast) a taj odnos se posebno očitavao na žene pod pretpostavkom da su slabije i da je to “bojno polje” unaprijed osvojeno na njihovu štetu. Svakako da takva atmosfera obeshrabruje žene s invaliditetom, koje za aktivizam nerijetko nijesu podržane ni u svojim porodicama, niti u sistemu obrazovanja. Pritom, društvene mreže, osim da se koriste za razmjenu mišljenja, povezivanje, informisanje i diskusije, koriste se kao najplodnije tlo za širenje i podsticanje govora mržnje, uvreda, omalovažavanja i nasilja. Takav društveni ambijent, u odsustvu adekvatne cenzure i preventivnog djelovanja, obeshrabruje mnoge žene, a posebno one koje su inače u nepovoljnijem položaju kao što su žene s invaliditetom koje zbog takvog ambijenta trpe dodatnu viktimizaciju i osporavanje različitih uloga u društvu.
6. Kako građani, a kako vlast, mogu uticati na inkluziju osoba sa invaliditetom u javnom životu?
Iako je ovo najteži zadatak, mislim da je istovremeno najednostavniji odgovor na kojem treba počivati uticaj građana i vlasti na inkluziju osoba s invaliditetom u javnom životu. Ako se ima adekvatna početna osnova i vrijednosti na kojima počiva odnos prema osobama s invaliditetom onda je njihova inkluzija i ravnopravnost u društvu jedina težnja, i svako djelovanje će biti praćeno time. Kada građani shvate da su osobe s invaliditetom jednako vrijedne i dostojne života i prava kao i svi drugi građani znaće sami šta treba da učine da doprinesu boljem položaju osoba s invaliditetom. Vlasti, na drugoj strani, moraju shvatiti da je ulaganje u ljudska prava i inkluziju u stvari ulaganje u cijelo društvo i održivost, te da ako se ne ulaže u one segmente društva i one pojedince koji su neravnopravni, obespravljeni i isključeni samo će se stvarati dublji jaz i jačati nejednakosti. U tom smislu vlasti više moraju uvažavati i češće pitati za stavove osoba s invaliditetom o tome šta je potrebno učiniti, i način na koji je nešto potrebno sprovesti.
Ja se, inače, u našem ambijentu ježim termina “senzibilitet” jer se on često koristi kada se pokušava opravdati loše djelovanje institucija ili kada se govori o nekim pozitivnim pomacima u poštovanju zakona. Tada vlasti govore o tome kako su senzibilisane i kako su nešto “učinile” za osobe s invaliditetom, kao da sprovođenje zakona nije njihova obaveza već dobročinstvo.
Možete li zamisliti da se u nekoj demokratski razvijenoj zemlji crvenom vrpcom obilježava neka rampa ili lift i da se takav događaj obilježava?! A to se kod nas dešava i od nas se pritom očekuje zahvalnost tim povodom. Osobe s invaliditetom moraju biti građanski osnažene kako ovakvo postupanje vlasti ne bi postala ustaljena praksa, koja utiče na to da se osobe s invaliditetom ne uvažavaju kao dostojni građani i građanke.
7. Šta je Vaše iskustvo u radu sa mladima sa hendikepom pokazalo, koje su njihove najveće potrebe i prepreke?
Generalno, prepreka je jako puno i one se zaista sporo i nesistemski uklanjaju, bilo da se odnose na neadekvatne stavove, prepreke u okruženju: javne površine i objekti, usluge, informacije i komunikacije, nedostupnost savremenih tehnologija i opreme, uključujući i pomagala za OSI, nepristupačan javni saobraćaj, informacije i komunikacije, ili na neadekvatan sistem obrazovanja i zapošljavanja, nedostatak ulaganja u samostalni život OSI i adekvatan životni standard, posebno mladih, ili na prepreke u lošem pravnom nasleđu, neadekvatnim zakonskim rješenjima i preprekama u procedurama pred institucijama.
Međutim, vjerujem da je osnovni zadatak, pa time i potreba mladih s invaliditetom da budu osnaženi i podržani u procesu donošenja odluka i u ostvarivanju različitih uloga u društvu u skladu s njihovim stremljenjima i afinitetima.
Izvor: Portal PCNEN