petak, 09 februar 2024 13:11

DOBRA NAVIKA, ČIST MEDIJSKI PROSTOR: NAŠA ULOGA I ODGOVORNOST

Written by

Priča Gorana Macanovića ohrabruje nas, da i kada je najteže u životu ne treba odustati. Njegove riječi, borba od početka do kraja jesu ponajbolji primjer koliko su riječi neću i ne mogu nemoćne pred snagom volje.

Macanović je sa 17 godina saznao da će izgubiti vid. Za sebe kaže da nije nikakav heroj, već najobičniji čovjek koji je prihvatio okolnosti koje su mi se dogodile u životu.

„Najlakše je od sebe napraviti žrtvu i prepustiti svoj život da vam neko drugi kreira. Stav društva - imati invaliditet i živjeti uobičajenim načinom života, naročito kvalitetnim, je čin herojstva. To je nešto što se trudim da razbijem."

Intervju sa Goranom Macanovićem urađen je 8. januara 2023. 

Gledajući kvalitet života mnogih ljudi, izgradio sam stav da – preduslov za kvalitetan život nije nužno da li imate vid. Preduslov je kakav pristup imate prema životu, poručuje u razgovoru za portal Dnevno izvršni direktor Saveza slijepih Crne Gore Goran Macanović.

Aktivista je u nevladinom sektoru u pokretu osoba sinvaliditetom više od 20 godina, a svoj aktivizam je počeo još kao student, pa je i priča o Udruženju mladih sa hendikepom upravo potekla iz njegove studentske sobe, jer je Macanović jedan od osnivača tadašnjeg udruženja.

Po zanimanju je diplomirani pravnik i oko devet godina je radio u nikšićkom Centru za socijalni rad, ali je, kako kaže, ubrzo shvatio da javni sektor nije za njega i da tu ne može da ispuni sve svoje potencijale.

Ipak, za sebe kaže da mu je jedna od najvažnijih uloga da je suprug i otac kćerke i sina.

Macanović je i član golbal reprezentacije Crne Gore, kao i predsjednik Skupštine Paraolimpijskog komiteta.

Sa 17 godina saznao da će ostati bez vida

U razgovoru za Portal Dnevno ispričao je da od rođenja ima oštećenje vida, a da je sa 17 godina saznao da će izgubiti vid.

„U vrijeme kada sam ja odrastao, tadašnji ljekari roditeljima nijesu ukazivali na veliki problem koji imam i nijesu zahtijevali da dolazim na redovne kontrole i kontrolišem očni pritisak. Godinama nisam imao velike probleme, jer nijesam imao ni tegobe od očnog pritiska. Već u pubertetu se taj očni pritisak pojavio, a sa 17 godina moji roditelji su tragali za mogućnostima da se vid poboljša i odlazim na jednu kliniku u Novom Sadu, gdje i saznajem da imam očni pritisak koji šteti i očni nerv“, priča Macanović.

Ističe da se zbog tadašnjeg neadekvatnog odnosa ljekara prema njemu odlučio da ne ide kod ljekara i da ne koristi terapiju.

„Očekivanja ljekara su bila da ću za mjesec, eventualno dva, da izgubim vid. Ipak, naredne četiri godine sam imao ostatke vida dovoljne da se krećem bez bijelog štapa, tako da sam sa 22 godine došao u situaciju da imam potpuno oštećenje vida i da moram da počnem da koristim bijeli štap“, kazao je Macanović.

Saznanje da će ostati bez vida, kako kaže, bilo je stresno, naročito što je to saznanje došlo sa 17 godina, ali i u godinama kada je svijest društva bila na znatno nižem nivou.

„Odlaskom u Rusiju dobio sam informaciju da se očni pritisak stabilizovao, ali kad sam se vratio kod naših ljekara rekli su mi da to nije tačno. Zbog svega toga sam odlučio da ne koristim terapiju i da ne idem kod ljekara. Naredne četiri godine uopšte nisam razmišljao o tome, naročito kada se njihove najave nijesu obistinile. Nastavio sam život bez razmišljanja da ću jednog dana izgubiti vid. Vremenom se moj vid zamagljivao i polako sam gubio vid. To je nešto što moj mozak pamti kao nešto što je posljednje od fizičkog vida, a to je zamagljeni pogled i slike kroz maglu. Ne živim u onom stereotipu koji postoji za osobe za potpunim oštećenjem vida, da žive u mraku. To je apsolutno stereotip i nije tačno, jer ja vidim  kroz maglu i imam jako razvijenu vizuelizaciju i konstantno stvaram slike i često zapravo kažem i da vidim“, priča Macanović.

Brzo prihvatio veliku promjenu u životu

Ističe da je imao kratak period privikavanja na potpuno novi način funkcionisanja.

„To je bila velika promjena, ali mi je u svemu pomoglo moje najbliže okruženje. Nakon nekog veoma kratkog perioda adaptacije i prihvatanja da sam ostao bez vida, nastavio sam da funkcionišem uobičajeno. Vjerovatno da je to mnogo teže u Crnoj Gori, gdje svakodnevno nailazimo na brojne prepreke i barijere, od nepristupačnog okruženja i informacija“, kazao je Macanović.

Zbog brojnih prepreka i barijera za osobe za oštećenjem vida, neophodno je, kako kaže, imati i određenu dozu samouvjerenosti, samopouzdanja i odlučnosti da se nastavi život i način da se prevaziđu sve barijere.

„Zbog svega toga sam se i odlučio da se bavim i aktivizmom koji će imati za cilj ukazivanje na te prepreke i barijere i zahtijevanje od društva da te prepreke i barijere smanjuje i uklanja kako bi OSI mogle da budu ravnopravne“, istakao je Macanović.

Oštećenje vida kao izazov u životu

Na sve ovo, kako kaže, gleda kao na jedan od izazova na koji nailazi u životu.

„Ako tako gledate na probleme onda stvari lakše i prihvatate. Trudite se i organizujete život na taj način da vam taj izazov ne narušava kvalitet života. Najiskrenije kažem, gledajući kvalitet života mnogih ljudi u mom okruženju, počev od šire porodice, komšiluka ili poznanika, ne bih se mijenjao za kvalitet života desetina ljudi koji nemaju oštećenje vida. Gledajući kvalitet života mnogih ljudi, izgradio sam stav da – preduslov za kvalitetan život nije nužno da li imate vid.

Preduslov je kakav pristup imate prema životu. To što vi vidite, a sjedite kući i ništa ne radite onda to sigurno nije kvalitetan život i nešto što bih ja želio. Smatram da imam kvalitetan život, a oštećenje vida je samo jedna od mojih karakteristika i dio mog identiteta i ne čini me ništa boljim ili lošijim u odnosu na druge. Stav društva - imati invaliditet i živjeti uobičajenim načinom života, naročito kvalitetnim, je čin herojstva. To je nešto što se trudim da razbijem. Ja nijesam heroj, već najobičniji čovjek koji je prihvatio okolnosti koje su mi se dogodile u životu. Sve to doživljavam kao izazove i tragam za načinima kako da ih prevaziđem“, poručuje Macanović.

Prema njegovim riječima, da lakše prebrodi veliku promjenu u životu, pomoglo je i to što se već kretao u sličnom društvu i što je na neki način imao uzore koji su odlično funkcionisali sa bijelim štapom.

Poručuje da je sve pristup životu, a da je samo razlika kako ko doživljava promjene u životu.

„Najlakše je od sebe napraviti žrtvu i prepustiti svoj život da vam neko drugi kreira. Neke osobe nijesu spremne da preuzmu odgovornost. Od sebe nikad nijesam pravio žrtvu i već sa 25 godina sam se osamostalio i počeo sam da živim, što mi je vjerovatno jedna od najvećih odluka u životu. Mnogi sa istim problemom to teže prihvataju i imamo situaciju da se mnogi povuku u sebe iz raznoraznih razloga“, kazao je Macanović.

Društvo mora da se mijenja

Ističe da se mnogo toga promijenilo u posljednjih nekoliko godina ili decenija, perioda kada se smatralo da su osobe s invaliditetom nesposobne -  da nijesu sposobne da samostalno žive i da umjesto njih treba neko drugi da odlučuje.

OSI nijesu imali gotovo nikakva prava. Djeca su išla u specijalne škole, pa sam i ja zakačio jedan takav period. Kada sam počeo da se bavim ovim aktivizmom, 2006. Crna Gora je dobila Konvenciju o pravima osoba sa invaliditetom, koja potpuno mijenja pogled na OSI. Njemu je prethodio tzv. Socijalni model koji kaže da nije problem u osobi sa invaliditetom, već da je problem u društvu, odnosno da nije problem to što imam oštećenje vida, već nepristupačno okruženje. Od 2006. dolazimo do tog pristupa koji je trenutno jedini prihvatljiv – pristup zasnovan na ljudskim pravima koji kaže da OSI imaju pravo da budu jednaki i ravnopravni sa drugim građanima“, kazao je Macanović.

Objašnjava da se mnogo toga promijenilo i u terminologiji.

„Od osobe koja je sebe nazivala slijepom osobom i toga da sam u svom rečniku bio invalid, jer je to nekada bila uobičajena terminologija, do danas kada insistiram na terminologiji, jer smatram da je to odraz nečijeg odnosa prema onome koga tako nazivate“, naveo je Macanović.

„Stvarati uslove za normalno funkcionisanje svih građana“

Poručuje da posljednje dvije decenije prenosi poruku da OSI nijesu nesposobne, odnosno da su isti kao ostali, te da i među njima ima „i dobrih i loših, i vrijednih i lijenih, i sposobnih i manje sposobnih“.

„OSI nailaze na more prepreka i barijera, jer je ovo društvo građeno po mjeri ljudi bez invaliditeta, a mi se trudimo da te prepreke i barijere na neki način smanjimo“, kazao je Macanović.

Navodi da se sa oštećenjem vida, ali i za ostale OSI, vrlo izazovno kretati crnogorskim gradovima, objašnjavajući kroz primjer svakodnevnog funkcionisanja.

„Društvo je tako kreiralo stvari da imamo semafor koji pješaku daje informaciju putem svjetlosnog signala, a meni kao osobi sa oštećenim vidom to ništa ne znači. Nije problem u tome što ja ne vidim to zeleno svjetlo, već što taj semafor ne daje informaciju u meni pristupačnom formatu. Zbog toga se mi zalažemo da se na svakom semaforu pored svjetlosne nalazi i zvučna signalizacija. Ako na semaforu postoji i zvučna signalizacija onda ja nijesam osoba sa invaliditetom, jer ne postoji prepreka i barijera koja će me u interakciji sa mojim oštećenjem vida učiniti nejednakim sa ostalim učesnicima u saobraćaju“, kaže Macanović.

Prema njegovim riječima, situacija se popravlja, ali je i dalje nizak nivo svijesti građana koji automobile ostavljaju na pješačkim prelazima, trotoarima...

„Nije nemoguće, ali je dosta izazovno kretati se Podgoricom ili Nikšićem gdje ja živim. Brojne su prepreke i na tome radimo i apelujemo godinama“, kazao je Macanović.

Mnogo je problema koje imaju OSI, a Macanović navodi da je i dalje ključni problem – neadekvatan pristup prema osobama s invaliditetom.

„I dalje se osobe s invaliditetom ne posmatraju kao osobe koje su iste kao i osobe bez invaliditeta, te da im samo društvo treba da ukloni barijere i prepreke. OSI se i dalje nerijetko tretiraju kao nesposobne za samostalni život i rad, što iziskuje i loša rješenja u zakonodavnom okviru, pa se i pojedina rješenja u zakonu kreiraju da budu diskriminatorna. Moramo kao društvo i država da radimo na prepoznavanju loših zakonskih rješenja, kako bi stvorili zakonske okvire koji će unaprijediti život OSI. Ključna prepreka je i nepristupačno okruženje, odnosno niska svijest o OSI, a drugo i nepristupačnost, kako fizičkog okruženja, tako i nepristupačnost informacija u oblasti obrazovanja“, istakao je Macanović.

Prepreke koje se najviše vide i koje se najteže mijenjaju su, kako kaže, prepreke u stavovima ljudi.

Crna Gora ima jedan od najboljih zakona kada je u pitanju zapošljavanja OSI, koji poslodavcima daje velike i značajne beneficije. Oni, međutim, radije plaćaju penale nego što će da daju šansu osobi sa invaliditetom zbog stava da su OSI radno nesposobne, a ako ih zaposlite onda im vi kao pomažete“, zaključuje Macanović.

Izvor: Portal Dnevno.me

Pripremila: Dajana Vuković-Fuštić

Pročitano 200 put(a)

Back to top