Da su trebali da ostvare neko pravo smatra 92 odsto OSI, od čega čak 73,7 procenata notira ličnu invalidninu, saopšteno je na okruglom stolu “Antidiskriminacija OSI” koji je organizovao Savez slijepih Crne Gore

Kako su naveli iz Saveza slijepih, ovaj projekat je, podržan od Ministarstva pravde, a njime su težili da unaprijede postojeću situaciju u oblasti pristupa pravdi osoba s invaliditetom, što je zagarantovano Konvencijom UN o pravima lica sa invaliditetom, kao i brojnim pozitivnim propisima Crne Gore.

Takođe, kako dodaju, projektom je osnažen rad postojećeg pravnog savjetovališta naše organizacije, koje funkcioniše već više godina.

Izvršni direktor Saveza slijepih Crne Gore, Goran Macanović istakao je zadovoljstvo sprovedenim projektom i aktivnostima koje su realizovane, naročito istraživanjem o diskriminaciji OSI, koje je kreirala Marina Vujačić, radionicama o diskriminaciji OSI koje je vodila Zagorka Pavićević.

Generalni direktor Direktorata za građansko zakonodavstvo i nadzor, Ibrahim Smailović pozdravio je skup ispred Ministarstva pravde.

Istakao je da uvijek postoji rizik od diskriminacije, ali da treba preduzimati mjere kako bi se diskriminacija svela na najmanju moguću mjeru. Zadovoljan je realizacijom projekta koji je finansirala institucija ispred koje dolazi.

Upoznao se sa tekstom Inicijative za pravno regulisanje faksimila koju su Savez slijepih Crne Gore i Udruženje mladih s hendikepom uputili Vladi, i u narednom periodu će se raditi na rješavanju ovog pitanja.

Kako ističe, sam je već pregledao uporedne prakse, kako bi se pitanje korišćenja faksimila riješilo na najbolji način.

Rezultate istraživanja predstavila je Marina Vujačić.

“Po mišljenu ispitanika, čak 52,9 % smatra da su OSI najugroženija i najmarginalizovanija grupa, njih 42,6% da su podjednako ugrožena grupa s drugim marginalizovanim grupama i pojedincima, a njih 4,5% da OSI nijesu marginalizovane. 47,1% najbliži je stavu da su osobama s invaliditetom garantovana ista prava kao i ostalim građanima, dok 44,3 % stavu da je OSI garantovano manje prava nego ostalim građanima, a 8,6% da je OSI garantovano više prava nego ostalim građanima. Čak 82,9% ima stav da OSI u praksi mogu osvariti manja prava nego ostali građani. 17,1 % ima stav da OSI u praksi mogu ostvariti više prava. Za ljudska prava osoba s invaliditetom najviše se bore, prije svih: same osi sa 35,5%, organizacije osi 34,5 %, porodice OSI 28,6%, državne institucije 1,4%”, navela je Vujačić.

Političke partije, mediji, druge NVO nijesu prepoznate ovim istraživanjem.

“Da su osobe diskriminisane u društvu svakodnevno smatra njih 58,6%, povremeno 34,3%. Oblasti u kojima su diskriminisane OSI: 57,1% rad i zapošljavanje; u pristupu objektima i površinama u javnoj upotrebi 51,6%; 45,3 % samostalnog života, života u zajednici; životnog standard, zdravlja, i lične pokretljivosti odnosno kvaliteta pomagala i opreme 43,8%; u postupcima pred organima 43,6%; u pristupu pravdi i pravosuđu 30,9%; u oblasti jednakog priznanja pred zakonom 25,5%; 25,4% porodični život, zaštita privatnosti, prilikom korišćenja javnog saobraćaja i javnih usluga 24,5%; u pristupu informacijama, komunikacijama i tehnologijama 23,9%; 17,5% obrazovanje, kulture; sporta i rekreacije 10,9 %”, obrazložila je ona.

Za konkretne slučajeve diskriminacije osoba s invaliditetom u oblastima koje su gore navedene zna njih 52,3%, poznaje osobu njih 29,2%, ne poznaje osobu njih 6,2 %, dok 10,8 % ne zna za slučaj. 91% smatra da su trebali ostvariti neko pravo koje do sada nijesu. Od čega, čak 73,7% notira ličnu invalidninu, 7,9% dodatak za njegu i pomoć, 5,3% ličnu invalidninu i dodatak za njegu i pomoć, 3,6% naknadu za roditelje s invaliditetom, 3,6% pravo na samostalan život, 3,3,% pravo na stan, 2,6% pravo na napredovanje u radu. Na pitanje šta je potrebno da bi se poboljšao položaj OSI, 31,4% istaklo je kažnjavanje onih koji krše zakone.

Preuzeto s portala CDM 

Predsjednik Paraolimpijskog komiteta (POK) Igor Tomić kazao je da je ponosan na fenomen paraolimpizma u Crnoj Gori, na sportiste, rezultate i urađeno u prvih deset godina međunarodnog priznanja crnogorske krovne asocijacije sportova osoba s invaliditetom. Tog dana, 22. novembra 2009. godine na generalnoj Skupštini u Kuala Lumpuru, POK postao je punopravni član Međunarodnog paraolimpijskog komiteta. Tomić je, na svečanoj akademiji povodom deset godina od međunarodnog priznanja POK, kazao da je put bio nimalo lak, ali izazovan i ponekad trnovit.

“Kažu da je sreća veća, a tuga manja kad se podijeli sa nekim. Mi smo ponosni što ste svi ovdje da dijelimo zadovoljstvo zbog 10 godina od međunarodnog priznanja POK. Put je bio nimalo lak, ali izazovan, ponekad trnovit, ali veliki motiv za sve nas. Ne bi se moglo doći do ovog nivoa Paraolimpijskog komiteta bez pomoći države, pomoći koju POK i danas osjeća od Ministarstva sporta i mladih i ministra Nikole Janovića”, rekao je Tomić.

On je naglasio da ne može da zaboravi ni pomoć i podršku predsjednika Evropskog paraolimpijskog komiteta Ratka Kovačića.

“Drago mi je da je i danas uz crnogorske paraolimpijce”, kazao je Tomić.

On je istakao i pomoć Crnogorskog olimpijskog komiteta i prvog sponzora Crnogorskog elekroprenosnog sistema. Tomić je pozdravio predsjednike komiteta iz regiona, nacionalne sportske saveze, institucije osoba s invaliditetom, čelnike opština iz kojih dolaze crnogorski aportisti.

“Ponosan sam na fenomen crnogorskog paraolimpijma u cijeloj državi. Roditeljima ću reći hvala na povjerenju. Zajedno smo vodili bitke i uživali u našim i vašim pobjedama. Naši treneri, velika imena ne samo Crne Gore, već i regiona, Evrope i svijeta, veliki ste pečat dali znanju i umijeću naše djece. Budite ponosni na to što ste uradili", rekao je Tomić.

On je naglasio da su paraolimpijci stvorili i napravili taj pokret - mudro, istrajno, ćuteći i radeći.

"Živite vaše snove, čuvajte nam ovaj paraolimpijski, dobar je. Čuvajte ga zbog sve djece koja tek sada sanjaju svoje snove. Ovo je lijepa priča ne samo nas i vas, već naše Crne Gore, ne samo u sportskom smislu, već i u onom što je tradicionalno njegovano u Crnoj Gori - ljudskom, solidarnom i humanom. Ovo je naših tek prvih 10 godina, idemo dalje”, zaključio je Tomić.

On je, u znak zahvalnosti na podršci POK, uručio priznanje ministru sporta i mladih Nikoli Janoviću.

„Priznanje ne doživljavam samo kao nagradu za instituciju na čijem sam čelu, već kao potvrdu prijateljskog i partnerskog odnosa koje Ministarstvo sporta i mladih od formiranja ima sa POK. Posebno mi je zadovoljstvo što sam u prilici da govorim na izuzetnom jubileju, 10 godina od prijema POK u svjetsku porodicu. Mogu da kažem da je podrška države, sada Ministarstva sporta i mladih, u finansijskom smislu desetostruko veća nego u godini kada je POK nastao, prije desetak godina“, kazao je Janović.

On je naglasio da su čelična volja, istrajnost, upornost koji imaju crnogorski paraolimpijci mogu da budu putokaz svima za sva zanimanja kojima se bavimo.

„Rezultati koji postižu su njihova zasluga, ali i njihovih porodica, stručnih timova, POK, a nama kao državi služe na čast“, kazao je Janović.

Priznanje je uručeno i prvom čovjeku Evropskog paraolimpijskog komiteta. Ratku Kovačiću.

Kovačić je kazao da iza jubileja i proslave deset godina stoji veliki rad, navodeći da je sport najjači alat za borbu protiv svih vrsta zavisnosti.

„Čestitatm sportistima koji su u preteklom periodu postigli sjajne rezultate. Tek ste stupili na evropsku i svjetsku scenu, a ostvarujete vrhunske rezultate i osvajate medalje. Želim vam da osvojite paraolimpijsku medalju i vjerujem da će te to i ostvariti uskoro. Hvala na nagradi i priznanju. Želim da istaknem veliki doprinos svih koji su značajni za uspjehe, roditelje kao važnu olugu u razvoju sportista, trenere, asistente, koji rade i doprinose da se ostvaruju vrata da se mlade osobe s invaliditetom mogu baviti sportom", kazao je Kovačić.

On je istakao da je Crna Gora ponosna na svoje paraolimpice i treba im pružati sviju podršku i pomoć.

"Čestitke na sjajnim uspjesima i radu, doprinosu i prijateljstvu. Želim vam puno uspjeha u daljem radu. On je uručio priznanje Tomiću ispred EOK

Na akademiji je premijerno prikazan dokumentarni film Živimo naše snove, poznatog crnogorskog reditelja Nikole Vukčevica, koji je podsjetio na početke POK, razvoj i najznačajnije rezultate crnogorskih paraolimpijaca.

Preuzeto s portala RTCG

Stonoteniser Filip Radović najbolji je crnogorski paraolimpijac u 2019. godini, u tradicionalnom izboru Paraolimpijskog komiteta Crne Gore, odlučio je Upravni odbor te asocijacije.

Radović je u ovoj godini osvojio srebrnu medalju pojedinačno i bronzanu ekipno na seniorskom prvenstvu Evrope u Helsingborgu.

Bio je i zlatni na Evropskim igrama mladih u Lahtiju, u konkurenciji igrača do 23 godine, a osvajao je i medalje na mastersima u Linjanu, Laškom i Lahtiju.

Radović zauzima treće mjesto na seniorskoj rang listi u klasi S10, dok je u konkurenciji juniora na čelnoj poziciji.

Najuspješnija reprezentacija je stonoteniska reprezentacija Crne Gore, koja je u sastavu Filip Radović, Luka Bakić i Dejan Bašanović osvojila bronzanu medalju na Evropskom prvenstvu u Helsingborgu, prvu ekipnu u istoriji crnogorskog paraolimpijskog sporta.

Hajuspješniji trener je Nikolae Lupulesku, trener Filipa Radovića i stonoteniske reprezentacije Crne Gore.

Za najuspješnijeg mladog sportistu izabran je džudista Adnan Kujović, koji je bio četvrti na Evropskim igrama mladih paraolimpijaca u konkurenciji osoba s oštećenjem vida.

Priznanje za izuzetan sportski rezultat dobiće šahista Predrag Nikač, zlatni sa pojedinačnog svjetskog prvenstva za osobe s oštećenjem vida iz Kaljarija, kao i golbal reprezentacija Crne Gore, koja je igrala finale Evropskog prvenstva C divizije u italijanskoj Lakvili.

Priznanja najuspješnijima biće uručena u petak, na svečanoj akademiji povodom deset godina međunarodnog priznanja Paraolimpijskog komiteta Crne Gore. Svečanost će biti održana u podgoričkom hotelu Ramada, u 18 sati. 

Izvor: portal RTCG

Nadležni državni organi skoro nikada ne obavljaju proaktivnu ulogu, rijetko sprovode kampanje za promociju zakonskih rješenja koja podrazumijevaju prava građana, a ne smo obaveze građana, tako da često potencijalni korisnici prava ostanu neinformisani o pravima koja im pripadaju i načinima ostvarivanja tih prava, kazala je za FOS izvršna direktorica Udruženja mladih sa hendikepom Crne Gore Marina Vujačić.

U tom smislu, nova zakonska rješenja, kao što je Zakon o administrativnim taksama, prema njenim riječima, morala bi biti promovisana od strane nadležnih organa.

U skladu sa članom 17 Zakona o administrativnim taksama, propisano je da se plaćanja administrativnih taksi oslobađaju nezaposlena lica, lica s invaliditetom i korisnici materijalnog obezbjeđenja porodice u skladu sa zakonom kojim se uređuje socijalna i dječija zaštita.

Vujačić je kazala da su prije usvajanja novog Zakona o administrativnim taksama (mart 2019.) imali žalbe određenih osoba s invaliditetom koji su koristili usluge mobilnih stanica prilikom vađenja ličnih dokumenata, da su isporuku ličnih dokumenata morali platiti nezavisno od cijene vađenja samog ličnog dokumenta (pasoša, lične karte).

„Dakle, dešavalo se da nam to više osoba s invaliditetom i članova njihovih porodica prijavi. Međutim, u februaru smo na jednom okruglom stolu koji se bavio izbornim zakonodavstvom i uslovima učešća OSI u izborima i politici o ovom problemu razgovarali s predstavnicima Ministarstva unutrašnjih poslova, koji su naveli da se to ne smije dešavati jer nije u skladu sa zakonom, te pozvali svaku osobu s invaliditetom da prijave ukoliko im neko bude tražio novac za isporuku dokumenata na kućnu adresu“, pojašnjava Vujačić.

Dodaje da je nakon toga usvojen Zakon o administrativnim taksama koji definiše da se lica s invaliditetom, u smislu zakona kojima se uređuje socijalna i dječja zaštita, oslobađaju plaćanja taksi.

„Ovo znači da osobe s invaliditetom koje ostvaruju neko od prava na materijalna davanja iz oblasti dječje i socijalne zaštite, kao i OSI koje su korisnici usluga socijalne i dječje zaštite nemaju obavezu plaćanja administrativnih taksi“, navodi Vujačić.

Međutim, naša sagovornica ukazuje na problem u dijelu uslova za ostvarivanje prava iz oblasti socijalne i dječje zaštite, čime se sužava broj korisnika prava.

„Naime, država ni dalje ne obezbjeđuje velikom broju OSI usluge koje su im potrebne već to pokušava urediti posredstvom licenciranih pružalaca usluga, koji opet ne dobijaju redovna finansijska sredstva iz budžeta za kontinuitet usluge i pokriće troškova za sve korisnike koji bi ispunjavali uslove za korišćenje određene usluge. Ovo navodimo kao važnu činjenicu jer se konstantno određena prava i korisnici prava i prilikom njihovog definisanja sužavaju na što manji broj korisnika, ili obim prava“, dodaje Vujačić.

Iz Ministarstva unutrašnjih poslova FOS-u je saopšteno da službenici ovog ministarstva, postupaju u skladu sa navedenim zakonom kao i Zakonom o zabrani diskriminacije lica sa invaliditetom.

„Imajući u vidu da taksena obaveza nastaje u trenutku podnošenja zahtjeva za izdavanje lične karte ili pasoša ovom organu, prije donošenja odluke po zahtjevu, stranka ujedno podnosi i zahtjev za oslobađanje od takse kako bi ministarstvo upoznala sa dokazom koji mu omogućava i uživanje toga prava.  Nakon toga, vrši se procjena podnijetih dokaza shodno Zakonu o zabrani diskriminacije lica sa invaliditetom, koji upućuju na oslobađanje od plaćanja administrativne takse, a koji postupak ima prioritet, te se shodno tome  donosi i rješenje o oslobađanju od plaćanja administrativne takse“, navode iz MUP-a.

Pojašnjavaju da Ministarstvo unutrašnjih poslova, nema zakonsku obavezu vođenja evidencije o licima, odnosno o broju lica koja su iskoristila zakonsko pravo oslobađanja od plaćanja administrativne takse.

„Napominjemo, da je Zakonom o ličnoj karti kao i Zakonom o putnim ispravama, propisano da se starom, bolesnom i licu s invaliditetom omogućava olakšan način podnošenja zahtjeva za upotrebu mobilne stanice radi uzimanja podataka za izdavanje lične karte kao i pasoša, odnosno podnošenja zahtjeva za izdavanje lične karte i pasoša van službenih prostorija Ministarstva, ili na drugi način kojim mu se olakšava podnošenje zahtjeva, u skladu sa ovim zakonima. Takođe, na sajtu Ministarstva unutrašnjih poslova objavljene su i smjernice za osobe sa invaliditetom za ostvarivanje prava na državljanstvo, kao i prava na ličnu kartu i pasoš“, dodaju iz MUP-a.

Iz UMHCG su ukazali i na to da Zakon o administrativnim taksama propisuje mogućnost povraćaja takse koja se plati u slučaju da je građanin trebao biti oslobođen, u slučaju da plati veći iznos od propisanog,  ili u slučaju da organ ne izvrši zahtjev.

„Ali na drugoj strani zakon ne propisuje kaznene odredbe u slučaju prekršaja, niti se poziva na neko drugo zakonsko rješenje kojem su propisane kazne“, zaključuju oni.

Iz Zavoda za zapošljavanje Crne Gore za FOS navode da savjetnici za posredovanje u zapošljavanju informišu, savjetuju i posreduju  nezaposlenim licima u skladu sa Zakonom o posredovanju pri zapošljavanju i  pravima za vrijeme nezaposlenosti, dok savjetnik za profesionalnu rehabilitaciju OSI lica informiše o pravima koja ostvaruju po osnovu  Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju lica sa invaliditetom.

Odgovarajući na pitanje vezano konkretno za to da li zaposleni iz te institucije prilikom savjetovanja, upoznaju stranke o članu zakona u vezi sa oslobađanje plaćanja administrativnih taksi prilikom podizanja dokumenata navode da nezaposlena lica (kao i OSI) ta prava ostvaruju direktno kod institucija na osnovu propisa koji regulišu tu oblast.

Preuzeto s portala FOS media

Golbal reprezentacija Crne Gore pobjednik je međunarodnog turnira u Beogradu. Do trofeja srebrni sa Evropskog prvenstva C divizije u italijanskoj Lakvili došli su sa maksimalnim učinkom.

Takmičenje u grupi B završili su kao prvoplasirani, sa dva trijumfa protiv Makedonije 10:0 i Srbije 8:4. U polufinalu eliminisali su rumunsku ekipu Bakau 11:1, dok su u finalu ponovo bili bolji od Srbije 12:2. Crnogorski golbal u Beogradu predstavljali su Mirnes Ramović, Miloš Ranitović i braća Marko i Nikola Nikolić, a predvodio ih je selektor Nikola Čurović.

Turnir u Beogradu, čiji je organizator turnira bio Sportski savez slijepih Srbije, okupio je ekipe i iz Rusije, Rumunije, Bugarske, Hrvarske i Bosne i Hercegovine.

Izvor: portal Agencija Mina

Dolazi još jedna nedelja, dan kada smo svi s porodicom ili prijateljima, vrijeme koje možda provodimo i sami sa svojim mislima sumirajući protekle dane u nedelji i pripremajući se za one koji tek slijede. Pogledam u kalendar 17. novembar. Prva misao - kako vrijeme leti, bliži se kraj godine, dani prolaze tako brzo da i ne primijetimo. 17. novembar, da, Međunarodni dan studenata. U trenutku sam zastala, zatim su misli počele da mi nadolaze, a zatim i pitanje kakav je položaj studenata s invaliditetom u Crnoj Gori?

Obrazovanje jeste važan dio čovjekovog života, osnovno, srednje zatim fakultet. To je kao da idete stepenicu po stepenicu i na kraju valjada bi trebalo da nam se "isplati" vrijeme koje smo potrošili idući tim stepenicama. 16 ih je, najmanje 16 godina školovanja. Priznaćete i nije malo.

Ali da li ste se nekad zapitali šta je sa studentima koji možda i nemaju priliku da izaberu u koju će školu da idu, koji će fakultet da završe? Pitate li se ponekad zašto je to tako, ako je obrazovanje važan segment čovjekovog života i ako nam svi govore u vrijeme kada treba da odaberemo koju ćemo srednju školu ili fakultet da upišemo da pažljivo odlučimo šta ćemo upisati jer je to naša prekretmica u životu? Upisujemo ono što MORAMO ili makar veći dio studenata s invaliditetom.

Već duže vrijeme putem sredstava javnog informisanja imamo priliku da čujemo da je uloženo u neku srednju školu, toliko i toliko novca ili u taj i taj fakultet. Pođeš tamo, kad ono ne možeš ni da uđeš. „Džabe ste krečeli“ što bi rekli.

Da uozbiljimo stvar: većina studenata s invaliditetom u našoj maloj Crnoj Gori upisuje fakultete koje mora, a ne one koje želi. Većina fakulteta je i dalje nepristupačna za osobe s invaliditetom, pristupačmost se svodi samo na postojanje rampe, ponegdje i nekog lifta, a ako lift još i radi to je "uspjeh". O toaleima za OSI da i ne govorimo. Ako postoje, oni služe kao skladište za džogere, kante i još neke stvari koje se nikad i ne koriste. Važno je da se nešto ima, a da li se koristi i ne baš. Šta je s taktilnim trakama za osobe s oštećenim vidom? Nema ih, ili postoje na dva fakulteta.

Da krenemo korak dalje, šta je s pristupačnom literaturom za osobe oštećenog vida, treba da prođe ponekad i po par mjeseci dok student s oštećenjem vida prilagodi literaturu, a za to vrijeme student koji nema invaliditetet polaže prvi kolokvijum. I onda više puta čujem kako neki srtudent oštećenog vida studira više godina., ili na kraju bude prinuđen da napušti fakultet. Gdje je tu realnost i ravnopravnost?

To nije sve... Izostaje takođe i postojanje servisa podrške, a posebno servisa prevođenja na znakovni jezik, što dovodi do diskriminacije studenata s oštećenim sluhom. Nastavni planovi i programi su neprilagođeni studentima oštećenog vida. Da bi pohađali nastavu ili odlazili na kolokvijum/ispit nemaju dostupan prevoz, (prije svega mislim na korisnike kolica). Za sada je ovaj servis podrške omogućen odobravanjem projekata UMHCG i od skoro postojanjem jednog pristupačnog taksi vozila koje je uglavnom zauzeto.

Situacija ništa nije bolja ni kada je u pitanju asistencija u nastavi. Dešava se da studentu počnu predavanja, a da mu je potreban navedeni servis podrške jer samostalno ne može da prati predavanja ili hvata bilješle na istim.

Šta nam je onda činiti? 

Prolaze mi kroz glavu svi oni studenti koji su napuštili fakultet ili u prekinuli u jednom trenutku da dolaze na predavanja zbog nedostatka navedenih servisa. Tužno je, jako je tužno sve to... Jednom čovjeku, studentu onemogućiti kvalitettno školovanje a kasnije i zapošljavanje, u krajnjem i samostalnost, da odlučuje o svom životu i da aktivno doprinosi ovoj zajednici. 

Problem se ne rješava ulaganjem enormne svote novca u školu/fakultet, već sistemski obezbjeđivanjem gore navedenih servisa podrške od strane resornog ministarstva. To su Vam one stepenice koje sam gore pominjala, stepenica po stepenica i na kraju imamo aktivno društvenu osobu koja svojim znanjem može da doprinese ovom društvu. Ne smije prilagođavanje literature za osobe oštećenog vida, dostupan prevoz i asistencija u nastavi da zavisi od finansijske podrške NVO.

U skladu sa Zakonom o visokom obrazovanju OSI je omogućeno besplatno školovanje na bilo kom fakultetu u Crnoj Gori. Odnedavno u skladu s Konkursom za stipendije koje raspisuje Ministarstvo prosvjete studentima s invaliditetom se dodjeljuju i stipendije, ali to nije dovoljno. Ako nekog oslobodite od plaćanja školarine kako će on doći na fakultet, kako će ući, pratiti predavanja? Cjelina nije zaokružena, nijesmo došli do "vrha".  Pomaka ima u obrazovnom sistemu, ne možemo ih zanemariti, ali ni praviti od njih senzacionalizam.

Međunarodni je dan studenata i želja da bude što manje studenata koji napuštaju fakultet i što više onih koji će izači iz svojih kuća/stanova kako bi postali akademski građani društva, bez straha da budu ono što zaista jesu, istinski se boreći za svoja prava.

Anđela Miličić

Prvi put u istoriji EU, tri organizacije osoba s invalidtetom pokrenule su sudski postupak protiv Evropske komisije zbog neobustavljanje upotrebe finansijskih sredstava za izgradnju institucija za osobe s invaliditetom u Bugarskoj. 

Ranije ove godine, Evropska mreža za samostalni život (European Network on Independent Living - ENIL), Fondacija Validnost (Validity) i Centar za samostalni život (Center for Independent Living - CIL) pozvali su bugarsku vladu da odmah obustavi program koji koristi sredstva Evropskog strukturno-investicionog fonda za izgradnju velikog broja institucija za osobe s invaliditetom i stare osobe. Uprkos preuzimanju obaveze u vezi s deinstitucionalizacijom, u Bugarskoj će ove investicije dovesti do zamjene velikih institucija manjim, umjesto rješavanja ukorijenjene diskriminacije, socijalne isključenosti i segregacije ovih grupa. Nakon što upravljačka tijela nijesu donijela odluku o obustavljanju, tužioci su se obratili Evropskoj komisiji s molbom za obustavljanje EU finansiranja za Bugarsku, da bi se obezbijedilo poštovanje zajedničkih obaveza EU i Bugarske u odnosu na Konvenciju UN o pravima osoba s invaliditetom. Komisija je odbila ovu molbu, nakon čega je organizacijama preostalo jedino da se obrate sudu. 

Naime, u okviru poziva za projekte “Podrška deinstitucionalizaciji usluga za stare i osobe s invaliditetom” (BG16RFOP001-5.002 “Support for the deinstitutionalisation of services for elderly people and people with disabilities”), vrijednog skoro 18 miliona eura, sredstva će biti iskorišćena za izgradnju, renoviranje i opremanje šest dnevnih centara i 68 malih grupnih zajednica za starije osobe i osobe s invaliditetom, uključujući osobe s intelektualnim i psihosocijalnim invaliditetom i osobe s demencijom. Sredstva su namijenjana za 29 opština, od kojih će u svakoj biti izgrađeno po devet novih institucija. Tako će u jednoj od ovih opština, Drjanovu, velika institucija u kojoj trenutno boravi sto žena s invaliditetom biti zamijenjena sa sedam novih malih grupnih kuća, koje će biti izgrađene u ovom malom gradu s manje od osam hiljada stanovnika. Umjesto pružanja podrške za život u zajednici, oni koji su pogođeni će nastaviti da se suočavaju s institucionalizacijom koju finansira EU, tvrde tužioci. 

Tužbom se traži poništenje odluke Evropske komisije kojom je odbijeno da se pauzira ili obustavi isplata sredstava za realizaciju projekta “Podrška deinstitucionalizaciji usluga za stare i osobe s invaliditetom”. Tužioce zastupa advokatska kuća Kovington i Burling (Covington & Burling LLP). 

Ines Bulić Kožokariu (Ines Bulić Cojocariu), zamjenica direktorice ENIL-a, navodi: “Odluke o upotrebi sredstava Evropskog strukturno-investicionog fonda, zajedno s Poveljom o temeljnim pravima i Konvencijom UN o pravima osoba s invaliditetom, daju EK čvrst pravni osnov da djeluje u slučajevima kada se fondovi EU koriste za diskriminaciju građana s invaliditetom. Neprihvatljivo je da Komisija odobrava da države članice koriste evropske fondove suprotno odredbama Konvencije.” 

Kapka Panajotova (Kapka Panayotova), direktorica Centra za samostalni život iz Sofije (CIL Sofia), ističe zašto finansiranje institucija u Bugarskoj od strane EU nije u skladu s Konvencijom: “Član 19 Konvencije definiše karakteristike institucionalnih okruženja za brigu, koji podrazumijevaju gubitak ličnog izbora i autonomije kao posljedicu nametanja određenih životnih aranžmana. Komitet UN za  prava osoba s invaliditetom upozorio je Bugarsku u oktobru 2018 da izmještanje osoba iz većih u manje institucije nije u skladu s članom 19.” 

Stiven Alen (Steven Allen), zamjenik izvršnog direktora Fondacije Validnost (Validity), kaže: “Segregacija osoba s invaliditetom predstavlja kršenje ljudskih prava i kosi se s temeljnim vrijednostima Evropske unije, ali ipak mnoge zemlje članice EU i dalje ulažu ogromna sredstva evropskih fondova upravo na ovaj način. Evropska komisija igra ključnu ulogu u prevenciji segregacije i obezbjeđivanju nadoknade za osobe koje su ovakvim odlukama već pogođene.”  

Izvor: ENIL 

Prevela i pripremila: Anđela Radovanović

UMHCG i Savez slijepih Crne Gore su danas potpredsjedniku Vlade za politički sistem, unutrašnju i vanjsku politiku Zoranu Pažinu uputili inicijativu za pravno regulisanje faksimila, kao lićnog potpisa, koji bi se koristio u službenoj i ličnoj upotrebi u Crnoj Gori, za različit i širok opseg pitanja, a prije svega onih koja se odnose na oblast pristupa pravdi i regulisanja prava na lična dokumenta i isprave.

U inicijativi je navedeno da je ovo pitanje važno za sve građane, ali posebno za osobe s invaliditetom (prvenstveno za osobe s oštećenjem vida i osobe s ograničenim pokretima ruku), ne samo zbog procedura u oblasti pristupa pravdi, već zbog svakodnevnog funkcionisanja u različitim društvenim djelatnostima, pravnim i drugim poslovima.  

Naime, trenutni crnogorski pravni sistem ne poznaje faksimil, kao lični potpis, pa se tako osobe s invaliditetom, posebno osobe s oštećenim vidom i osobe s drugim vrstama invaliditeta koje imaju otežanu ili imaju potpuno ograničenu mogućnost ličnog potpisa suočavaju s diskriminacijom po osnovu invaliditeta u postupcima pred organima, pristupu pravdi ali i drugim oblastima, i područjima, odnosno pitanjima od životnog značaja.

Navedeno je da umjesto priznavanja potpisa faksimilom trenutne garancije se smatraju diskriminatornim i omalovažavajućim za sve osobe s invaliditetom, ali kao i svojevrsnu prepreku i za druge građane kada izvršavaju svoje obaveze ili ostvaruju prava.

Tako, na primjer, zakonodavstvo iz oblasti pristupa pravdi: krivično i građansko zakonodavstvo, ali i ono u oblasti ostvarivanja prava na lična dokumenta, i finansijskog poslovanja, odnosno raspolaganja novcem i imovinom ne predviđa faksimil, kao svojeručni, lični potpis, već osobe s invaliditetom, koje su u nemogućnosti ili s ograničenim mogućnostima da se potpišu “primorava” na ostavljanje otiska prsta, što je model predviđen za nepismene osobe. Kako se ističe, navedeno je propisano i Zakonom o ovjeri potpisa, rukopisa i prepisa.

U situaciji kada su osobe s invaliditetom, posebno osobe s oštećenim vidom, učesnici u postupku pred sudom, u situaciji kada trebaju potpisati neki dokument, to moraju učiniti otiskom prsta, u koliko se ne potpisuju svojeručno. Ovim činom obezvređuje se i poznavanje Brajevom pisma, kao prvog pisma za neke osobe s oštećenjem vida, pa se ne mogu ove osobe smatrati nepismenima.

Gotovo svakodnevne su situacije gdje različiti šalterski službenici onemogućavaju potpis faksimilom, kao validan potpis, a neke od razloga u kojima dijelom vidimo opravdanost odnose se na potencjalne zloupotrebe, što može biti posebno osjetljiva situacija u određenim pravnim pitanjima, poput raspolaganja imovinom i novcem. Međutim, potencijalne zloupotrebe ni na koji način ne smiju biti opravdanje za diskriminaciju.  

Na ovaj način se osobe s invaliditetom, od kojih su neke od njih vrlo obrazovane i s dugim profesionalnim i akademskim kvalifikacijama, ponižavaju i omalovažavaju, te vrijeđa njihovo dostojanstvo i integritet, a nerijetko krši i privatnost.

Nažalost, važeći Zakon o zabrani diskriminacije i Zakon o zabrani diskriminacije lica sa invaliditetom ne prepoznaju uskraćivanje, onemogućavanje i ograničavanje izbora načina ličnog potpisa kao diskriminaciju, pa tako ni Analiza usklađenosti zakonodavstva u Crnoj Gori sa Zakonom o zabrani diskriminacije lica sa invaliditetom i Konvencijom UN o pravima lica sa invaliditetom, sa preporukama za harmonizaciju ne tretira ovo pitanje, niti je samim tim utvrdila nadležnost organa koji bi trebao regulisati ovo pitanje.

Utemeljenje za razvijanje odredaba ovog, posve novog zakonskog teksta u Crnoj Gori, najprije se nalazi u najvišem pravnom aktu države - Ustavu Crne Gore, i to u članu 68, kojim se “jemči posebna zaštita lica sa invaliditetom”. Takođe, članom 8 Ustava propisuje se obaveza uvođenja posebnih mjera i propisa (afirmativna akcija), koji se uvode u cilju postizanja ravnopravnosti lica koja su po bilo kom osnovu u neravnopravnom položju s drugima, dok član 17 propisuje jednakost pred zakonom.

Nadalje Ustavom se jemči dostojanstvo i psihički i fizički integritet ličnosti, te štiti njegova privatnost i lična prava čovjeka.

Konvencija UN predviđa obavezu država potpisnica da osiguraju i promovišu puno ostvarivanje svih ljudskih prava i osnovnih sloboda za sva lica sa invaliditetom, bez ikakve diskriminacije po osnovu invalidnosti. Da bi to ostvarile, države potpisnice Konvencije, među kojima je i Crna Gora, su dužne da donesu odgovarajuće zakonodavne, administrativne i druge mjere, kako bi sprovele prava priznata Konvencijom.

Kako je navedeno, vjeruje se da se sve potencijalne zloupotrebe mogu izbjeći adekvatnim pravnim rješenjem i njegovom dosljednom primjenom, zbog čega vjerujemo da je vrijeme njegovog pravnog regulisanja. Uostalom, ne postoji opravdanje za obespravljivanje i diskriminaciju, odnosno uskraćivanje prava zakonom, kako se eventualno u situaciji kada bi nekome pravo bilo garantovano ne bi dešavale zloupotrebe u praksi. Država i njene institucije moraju pokazati snagu da zaštite svakog građanina i njegova prava, odnosno da obezbijede jednak pristup pravdi, kako u segmentu zakona, tako i njegove primjene u praksi. 

U tom smislu, traženo je preduzimanje svih radnji i aktivnosti u cilju utvrđivanja nadležnosti na nivou Vlade Crne Gore, za defnisanje nacrta zakona kojim bi se regulisalo ovo pitanje. 

U okviru aktivnosti Novembar - mjesec podizanja svijesti o invaliditetu, koju Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore realizuje u okviru projekta Za mlade s invaliditetom, bez barijera!, podržanog od strane Ministarstva rada i socijalnog staranja, raspisuje se:

KONKURS ZA ESEJSKO TAKMIČENJE ZA OSI
na teme:

1. Ravnopravnost i nediskriminacija;
2. Samostalan život i uključenost u zajednicu;
3. Adekvatan životni standard i socijalna zaštita.

Predložen je veći broj tema kako bi učesnici/e bili u prilici odabrati onu temu koja je najbliža njihovom iskustvu i time daju svoj doprinos aktivnostima u okviru Mjeseca podizanja svijesti o invaliditetu. 

Svi zainteresovani koji žele da učestvuju u literarnom takmičenju neophodno je da do ponedeljka 25. novembra do 15.00 časova pošalju esej do 1500 riječi  mejl adresu: Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli., s naznakom u mejlu „Esejsko takmičenje za OSI“.

Takmičari koji šalju svoje eseje u mejlu treba da napišu ime i prezime, mjesto iz kojeg dolaze i kontakt telefon. Prema pravilima takmičenja svako može poslati po jedan esej na bilo koju od ponuđenih tema. Nazivi tekstova i pojedinačne teme u okviru njih mogu biti specifične, mogu se odnositi na lična razmišljanja, iskustva i doživljaje i sl. 

Pravo učešća na konkursu za esejsko takmičenje imaju osobe s invaliditetom i roditelji djece s invaliditetom mlađe od 10 godina. Članovi komisije UMHCG neće razmatrati tekstove s kojima su učesnici prethodno konkurisali i koji su ranije objavljivani.

Najbolji esej biće izabran od strane tročlane Komisije UMHCG i biće nagrađen, i to:

1. Za prvo osvojeno mjesto novčana nagrada u iznosu od 80,00€ (jedna nagrada);
2. Za drugo osvojeno mjesto novčana nagrada u iznosu od 70,00€ (jedna nagrada);
3. Za treće osvojeno mjesto novčana nagrada u iznosu od 60,00€ (jedna nagrada). 

Srećno!

Zakon o kretanju osoba s invaliditetom uz pomoć psa vodiča, koji je u Crnoj Gori donešen prije deset godina, za sada reguliše samo prava Dunje Samardžić, jedine korisnice ovakvog psa - crnog labradora Urana. To je pokazatelj da kod nas ta usluga nije zaživjela, a jedan od ključnih razloga, prema riječima naših sagovornika, je zato što je ne finansira država, što nije praksa u zemljama regiona, poput Slovenije i Hrvatske.

Usvojenim Zakonom se garantuju prava korisnicima da sa psom koriste javna prevozna sredstva, imaju slobodan pristup i boravak na javnom mjestu, kao i u radnom prostoru, ali akt ne obavezuje državu da finansijski podrži ovaj servis. Za kupovinu psa vodiča potrebno je izdvojiti oko 15.000 eura.

Planira li Ministarstvo rada i socijalnog staranja da se ugleda na države u regionu i izmijeni regulativu, nije izvjesno, jer nam nijesu odgovorili na upućena pitanja. Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore kroz projekte i donacije građana za korisnike nabavlja pse vodiče, a ranije je tražilo od resora, kojim sada rukovodi Kemal Purišić, da preuzme tu obavezu.

Kažu da, međutim, nikada nijesu dobili jasan odgovor, pa najavljuju da će uskoro ponoviti inicijativu. O ovom problemu razgovarali smo i sa predsjednikom Saveza slijepih Goranom Macanovićem koji je ukazao na dodatnu poteškoću: osoba oštećenog vida, koja želi da ima psa vodiča, treba da zna da koristi bijeli štap, a u Crnoj Gori ne postoji nijedan peripatolog, stručnjak koji obučava ljude da se kreću pomoću tog pomagala. Da nešto treba da se promijeni po tom pitanju, smatra i Dunja Samardžić, koja je istakla da nam džaba zakon kada niko osim nje ne koristi ovu uslugu. Njenom bratu Andriji, koji je imao psa vodiča Jana, koji je uginuo, u januaru stiže drugi pas, a on je za naše novine rekao da pas predstavlja most u komunikaciji, odnosno da ubrzava proces razbijanja stereotipa i barijera, ali da se o tome malo govori.

-Psa treba da pazite, posvećujete mu bar sat dnevno. Zbog nedostatka vremena ne bih mogao da mu posvetim svu pažnju i ljubav koju zaslužuje - kaže on, dodajući da bi vjerovatno bilo više zainteresovanih korisnika za ovu uslugu kada bi je finansirala država.

Lista čekanja

Pse vodiče za korisnike nabavlja Udruženje mladih sa hendikepom Crne u Centru za rehabilitaciju Silver u Hrvatskoj. Sudeći prema riječima izvršne direktorice ove nevladine organizacije Marine Vujačić, dok ovaj servis ne preuzme država, snalaze se kako znaju i umiju. Vujačić je podsjetila da je prvi pas vodič stigao u Crnu Goru 2008. godine, te da ga je koristila Marijana Mugoša-Šćekić, a kasnije je psa dobio Andrija, pa Dunja. Kako su Andriji i Marijani uginuli psi, ponovo su im se obratili za pomoć, pa je UMHCG formiralo listu čekanja na kojoj su osim njih dvoje nalazi još samo jedan momak iz Berana. Novac za Andriju je, kako je pojasnila Vujačić, sakupljen preko projekta koji je podržalo Ministarstvo rada i socijalnog staranja iznosom od 6.500 eura, a ostatak je obezbijeđen uz pomoć donacija građana. Za Marijanu je u toku prikupljanje novca. Na današnjoj listi čekanja, kaže izvršna direktorica UMHCG, nema više zainteresovanih, zbog toga što za kupovinu jednog psa prikupljaju novac, čak, najmanje dvije godine.

- Ne možemo ni da promovišemo taj program do te mjere, jer ne možemo svima da obezbijedimo novac. Ovakav servis mnoge zemlje finansiraju kao Hrvatska, Slovenija. Bilo bi neracionalno da mi tražimo da se osnuje centar u Crnoj Gori, to bi bilo skupo – rekla je ona.

Nikoga, kaže Vujačić, ne odbijaju ko se prijavi za ovu uslugu, pa se prisjeća da se dešavalo da je jedna osoba, koja nije znala da koristi bijeli štap, bila zainteresovana za psa vodiča, ali je zbog neispunjavanja tog kriterijuma odbijena.

- Kada se neko prijavi, prosljeđujemo prijavu Silveru. Prva inicijalna provjera korisnika obavlja se u Zagrebu, a druga, domicilna, u Crnoj Gori. Tamošnji inspektor po karakteristikama korisnika biraju adekvatnog psa. Tako nekome treba pas koji je energičan, nekome treba mirniji. Inspektor uči korisnika i kako treba da sprovodi komande koje je pas naučio. Korisnici psa u prosjeku imaju oko osam godina – rekla je ona.

Izvršni direktor Saveza slijepih Goran Macanović koristi bijeli štap skoro 20 godina, a za naše novine priča da je, svakako, lakše kretanje za psom, ali zbog dodatne odgovornosti nije razmišljao o varijanti da se prijavi da ga dobije.

- Psa treba da pazite, posvećujete mu bar sat dnevno. Zbog nedostatka vremena ne bih mogao da mu posvetim svu pažnju i ljubav koju zaslužuje - kaže on, dodajući da bi vjerovatno bilo više zainteresovanih korisnika za ovu uslugu kada bi je finansirala država.

Prepreke

U Crnoj Gori se, negoduje Macanović, malo osoba kreće uz pomoć bijelog štapa. Kako ne postoji stručna osoba za ovu vrstu obuke, kaže da su svi samouki i snalaze se tako što prikupljaju informacije o kretanju jedni od drugih.

- Neki od nas su se usudili da uzmu bijeli štap – rekao je on.

Savez slijepih broji 1.000 članova, a samo ,,između deset i 20 njih aktivno koristi ovo pomagalo“.

- Na popisu iz 2011. godine 14.500 ljudi je reklo da ima poteškoća u svakodnevnom kretanju zbog vida. Svakako da ti ljudi nijesu svi kandidati koji se uklapaju u definiciju da budu redovni članovi Saveza, jer je uslov da imaju više od 90 procenata oštećenja vida. Zbog velike razlike između ova dva podatka istina je vjerovatno negdje između – rekao je Macanović.

Nepristupačno okruženje, odnosno nedostatak zvučnih semafora, adekvatnih trotoara, taktilnih traka vodilja, nepropisno parkirana auta, reklamni panoi na trotoarima, dodatno, prema njegovim riječima, otežavaju kretanje ovoj populaciji.

- Uz to, ljudi nemaju dovoljno samopouzdanja. Porodice ih prezaštićuju. Kažu im: ,,Nemoj ti ići sam, ja ću poći sa tobom“. Ne motivišu ih da uzmu bijeli štap u ruke. Kad imate sve te okolnosti, imate situaciju da se najveći broj njih prepušti toj letargiji – reko je on.

Uran

Dunja Samardžić ne razmišlja o barijerama, podsjećajući da četiri godine koristi psa vodiča. Uz Urana se osjeća bezbijedno.

- Ima sigurno puno mojih vršnjaka koji bi na ovaj način željeli da se osamostale. Ne mogu da im kažem: ,,Odvaži se, uzmi bijeli štap i ako lupiš u banderu, nema veze“. Meni se to dešavalo. Da ima stručnjaka koji bi ih učio da koriste bijeli štap, bilo bi drugačije – rekla je ona.

Pojašnjavajući na koji način joj pomaže pas, kaže da pamti 50 komandi, ali da ona ne upotrebljava svaku.

- Kada prelazimo ulicu, kažem mu: ,,Vodi, zebra“. Psi pamte vokale, ne pamti da mu kažem ,,pješački prelaz“, jer to mu ništa ne znači. Nađe zebru i onda oslušnem možemo li da pređemo ulicu. Ja odlučujem kad ćemo krenuti, a on je zadužen za moju bezbjednost. Naravno da neće preći ako vidi auto, kad mu kažem da ,,vodi“, on onda kreće. Kažem mu da vodi na pločnik, potom ga on traži. Zapamti brzo trasu, ali njegov zadatak je da zaobilazi prepreke, da, na primjer, ne upadnem u šahtu. Pas stane uz tebe da te zaštiti i kada zapazi da ti nešto ide u susret – rekla je ona.

Prisjeća se kako joj je na početku bilo simpatično kada je trebalo da kaže psu da skrene lijevo, jer je morala tu komandu da izgovori na hrvatskom - ljevo.

- Sada smo već duže zajedno, pa razumije i moj jezik – kaže ona, uz osmijeh.

Dunja do sada nije osjetila veću neugodnost krećući se u javnom prostoru, ali navodi da joj se dešavalo da taksista odbije da je preveze do željene lokacije.

- Uran nikada ne sjedne na sjedište, uvijek mi je ispod nogu i na to je naučen. Onda čekam da taksi krene, neki se naljute, a nekad se povuku i kažu da nijesu znali da je to moj pas vodič - priča ona.

Da osobe s invaliditetom u Crnoj Gori trpe mnogo poniženja, smatra njen brat Andrija. On je istakao da kada ide sa štapom ulicom ili ulazi u javne ustanove prolaznici često postupaju sažaljivo prema njemu.

- Kada sam sa psom to ljudi ne rade, pas je specifičan asistent. Nije ideja da sakrijemo svoj invaliditet, ali povjerenje prema jednom živom biću, koje je uzajamno, vas učvršćuje – rekao je on.

Preuzeto s portala Pobjede