Kristian

Kristian

Podgorica, PR pres servis  U Crnoj Gori je sazrelo vrijeme za sveobuhvatnu reformu u oblasti socijalne i dječje zaštite u okviru koje je potrebno preciznije utvrditi nadležnosti institucija kad je u pitanju licenciranje usluga iz tih oblasti, saopšteno je na drugom Panelu: Izazovi u procesu licenciranja usluga socijalne i  dječije zaštite u Crnoj Gori održanog u okviru Konferencije: Da li su usluge socijalne i dječije zaštite dostupne osobama s invaliditetom u Crnoj Gori, koju je organizovao Savez slijepih Crne Gore (SSCG).

Direktor Zavoda za socijalnu i dječju zaštitu Miloš Ristić govoreći o zakonskoj regulativi, rekao da su u tom domenu ključni Zakon o socijalnoj i dječjoj zaštiti i tri pravilnika – Pravilnik o akreditaciji programa obuke, Pravilnik o stručnim poslovima i Pravilnik o licenciranju stručnih radnika.

U Zavodu trenutno postoje 103 aktivna programa obuke, od kojih je NVO sektor akreditovao 56. Poručio je da će Zavod pružiti svu stručnu i logističku podršku da se akredituje što više programa obuke.

„Niko ne može da akredituje program obuke, da ga realizuje i da shvati šta su suštinski problemi, bez oni ljudi koji su u direktnom radu sa korisnicima“ , istakao je Ristić

„Vidim problem u Zakonu o socijalnoj i dječjoj zaštiti. Zakon, kada je rađen, nije propoznao nove profile stručnih radnika koji se pojavljuju na našem tržištu. To zakonski moramo da pratimo. Izmjenom Zakona proširićemo dijapazon ljudi koji će moći da dobijaju licence“, naveo je Ristić.

Izvršni direktor Saveza slijepih Crne Gore Goran Macanović ocijenio je da je sazreo vrijeme za sveobuhvatnu reformu u oblasti socijalne i dječje zaštite.

„U ovom trenutnom sistemu, akcenat bih stavio na jasnije utvrđivanje nadležnosti institucija kad je u pitanju licenciranje usluga. Jedan od koraka, koji je neophodan, je utvrđivanje standarda za konkretnu uslugu“, naveo je Macanović.

Ukazao je na činjenicu da je iskustvo pokazalo da ne postoji jasna nadležnost institucija o tome ko radi na razvoju standarda i istakao da treba unaprijediti institucionalni okvir.

„Ono što mi imamo informaciju je da Zavod za socijalnu i dječju zaštitu ne radi standarde usluge, a i u Ministarstvu kažu da ne razvijaju standarde, već da to radi Zavod za socijalnu i dječju zaštitu. Da li je to posljedica nekih promjena u Vladi i Ministarstvu pa se u nedostatku jasno preciziranih nadležnosti tu događaju različita tumačenja ko bi to trebao da radi. Znam da mi tapkamo u mjestu, jer ne znamo kome tačno da uputimo Inicijativu i na koji način da pokrenemo proces utvrđivanja standarda“, rekao je Macanović.

Istakao je i to da su do sad pokušavali da se odupru zahtjevu u kojem je sistem nametnuo da organizacije OSI budu pružaoci usluga.

„Ja sam bio neko ko je od početka imao stav da organizacije osoba s invaliditetom ne treba da budu pružaoci usluga. Tjeranjem organizacija osoba s invaliditetom da budu pružaoci usluga i da licenciraju servise podrške koji bi morali biti finansirani kroz budžet, se oduzima njihova nezavisnost, nepristrasnost. Postaju finansijski zavisne od sistema“, pojasnio je Macanović.

Izvršna direktorica Udruženja mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) Marina Vujačić kazala je da crnogorsko zakonodavstvo, javne politike i praksa nisu zasnovani na onom što propisuje Konvencija UN-a o pravima OSI.

„Dugo godina tražimo izmjene i dopune Zakona o socijalnoj i dječjoj zaštiti na način koji bi podrazumijevao reformu. Smatram da kompezatorna prava, po osnovu invaliditeta, prema kojim su se trebali tumačiti i definisati pravo na ličnu invalidninu i dodatak za njegu i pomoć ne bi trebalo da se nalaze u tom Zakonu ili ne na ovakav način na koji je to definisano“, navela je Vujačić.

Istakla je da je participacija za usluge socijalne i dječje zaštite za nju prihvatljiva u onom trenutku kad država bude ispunjavala svoju obavezu procjene troškova nastalih zbog invaliditeta, a koji podrazumijavaju direktne i indirektne troškove nastale usred prepreka sa kojima se OSI suočavaju svakodnevno. 

„Pošto se slabo i jako malo razumiju koji su to indirektni troškovi, da pojasnim - u direktne troškove bi spadala nepristupačnost i sve ono što ograničava učešće OSI u društvu ravnopravno sa drugima, dok bi se indirektni odnosili na nešto dodatno, kao što je, na primjer, činjenica da mnoge OSI, zbog prepreka u društvu, nemaju adekvatan sistem obrazovanja. Samim tim ni zaposlenja, pa ni prihoda, zbog čega ne mogu imati adekvatan životni standard“, navela je Vujačić.

Poručila je da je neprihvatljivao da se participacija procjenjuje samo i isključivo na osnovu nečijih prihoda.

„S obzirom na to da su prava na usluge socijalne i dječje zaštite, među kojima su usluge podrške za život u zajednici, garantovane Zakonom, na istoj ravni garancija kao materijalna davanja i na istoj liniji tako bi se morala sprovoditi i u praksi“, rekla je Vujačić.

Pojasnila je da to ne znači da materijalna davanja treba ukinuti i da ih treba smanjivati, nego da država mora omogućiti ravnomjerno da se sprovede usluge i materijalna davanja i da jedno i drugo bude redovno i kontinuirano, što do sada nije bio slučaj u praksi. 

Vujačić je kazala da sistem koji je sada definisan primorava NVO da se licenciraju ukoliko ne žele ostaviti korisnike bez bilo kakve podrške.

„To nije dobro ne samo zato što se NVO, organizacije osoba s invaliditetom i roditeljska udruženja, pretvaraju u državne organizacije i produženu ruku državi, a njihov uticaj u domenu javnog zagovaranja i ostalih aktivnosti koje bi oni trebale prirodno da sprovode vrlo vjerovatno mogu oslabiti, da ne govorim da će njihove usluge korisnicima zavisiti od toga da li će država planirati budžet, obezbijediti ga i omogućiti da se usluge u zajednici sprovode, dominantno kroz projekte“, navela je Vujačić

Kazala je da danas ima ozbiljnu dilemu da li su trebali licencirati bilo koju od usluga i da li oni, kao NVO, treba da licenciraju usluge i  ujedno budu pružaoci usluga. Takva organizacija u sistemu dovodi do situacije u kojoj je zbog većeg broja zahtjeva, neophodno zaposliti još stručnih radnika/ca, a ne postoji finansiranje iz državnog budžeta.

Ukazala je da je UMHCG akreditovalo tri programa obuke, navodeći da im se nijednom nije desilo da im neko naruči akreditovani program, ukoliko ga oni sami nisu organizovali u okviru projekta. 

„Stručni radnici ne bi trebalo da se prijavljuju samo na programe koji im se nude besplatno, nego da ustanove ili druga pravna lica u kojima rade naručuju te programe obuke“, poručila je Vujačić.  

Panelisti su u zaključnom dijelu panel diskusije kazali  da treba pažnju usmjeriti na podizanje svijesti stručnih radnika/ca o važnosti pohađanja programa obuke koji su u službi unaprjeđenja sistema podrške osobama s invaliditetom i prepoznati njihov značaj tokom cijele godine, a ne samo u periodima isticanja licenci. 

Macanović je na kraju Panela pozvao Vladu, Ministarstvo rada i socijalnog staranja i sve institucije da u podršci OSI, kroz licenciranje, finansiranje i uvođenje servisa podrške u sistem dječje i socijalne zaštite, ne vide trošak države i budžeta, već da u OSI vide snažan ljudski kapital od koga društvo može da ima dosta koristi.

Konferencija je održana u okviru projekta Jednakošću do dostojanstvenog života OSI u Crnoj Gori, koji sprovodi SSCG u partnerstvu sa Udruženjem za podršku osobama sa invaliditetom Bijelo Polje, a finansira Evropska unija kroz podršku za civilno društvo (CSF) i Ministarstvo javne uprave Crne Gore.

Izvor: PR Centar

Pripremila: Ksenija Janković

Posljednjih dana, u kontinuitetu, svjedočimo negativnim izjavama predstavnika Vlade Crne Gore u odnosu na nevladine organizacije koje su do sada nazvali „opskurnim", onima koje vode kampanju za jednu političku opciju”, “batinom ili slabom batinom centara moći u raznim periodima", „nedobronamjernim“ i  „političkim organizacijama određenih struktura”.

Umjesto da su premijer Dritan Abazović i njegova Vlada odgovorili na brojne inicijative civilnog sektora, pokrenuli usvajanje novih i tražene i potrebne izmjene postojećih zakona, politika, ali i praksi, odlučili su da na kritiku odgovore neprimjerenim komentarima, vrijeđajući dio crnogorskog društva, bez ponuđenih dokaza za svoje uvredljive i gore pobrojane tvrdnje.

Crna Gora se, u ovom momentu, bori sa brojnim problemima, kao što su: siromaštvo, iseljavanje stanovništva, vršnjačko nasilje, političko zapošljavanje, nasilje u partnerskim odnosima, femicid, povećanje broja suicida, korupcija, devastacija šuma, zagađenje vazduha i rijeka, netransparentnost u upravljanju, neažurani birački spisak, politički pritisci na građane, diskriminacija, loš kvalitet obrazovanja, urušavanje kvaliteta zdravstvenog sistema, zastoj u evropskim integracijama, kriminal. Samo smo nabrojali neke od oblasti, u okviru kojih, u kontinuitetu, veoma dobronamjerno, sa jasnom misijom, djeluju nevladine organizacije, kritikujući neuspjehe ove i prethodnih vlada.

Pozivamo premijera Dritana Abazovića i ministra finansija Aleksandra Damjanovića da promisle svoj odnos prema kritičarima vlasti, i da nam odgovore da li svoj odnos prema nevladinim organizacijama mogu nazvati dobronamjernim, ili pak „opskurnim", „političkim”, datim u okviru „kampanje za jednu političku opciju”, ili možda simbolički rečeno „batinom ili slabom batinom centara moći", odnosno „nedobronamjernim“.

Mi, odnos Vlade prema nevladinim organizacijama, svakako ne bismo nazvali „nebitnim“ te smatramo da ova i svaka naredna Vlada treba da odustane od daljeg pokušaja zastrašivanja, diskreditacije ili vrijeđanja nevladinih organizacija i nevladinog sektora i posveti se rješavanju problema na koje kontinuirano ukazujemo.

Reagovanje potpusuju:

NVO Juventas,

Centar za monitoring i istraživanje (CEMI),

NVO Queer Montenegro,

NVO Udruženje roditelji,

NVO Spektra,

NVO Stana,

SOS Nikšić,

SOS Podgorica

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG),

NVO Centar za romske inicijative,

NVO Link,

NVO Centar za ženska prava.

Izvor: Saopštenje za javnost PR Centra 

Pripremile: Ksenija Janković i Anđela Miličić

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) organizuje jednodnevni Seminar o pristupu pravdi i mehanizmima zaštite od diskriminacije osoba s invaliditetom (OSI), s akcentom na razumne i proceduralne adaptacije.  

Seminar će biti organizovan u Baru, u utorak, 30. maja 2023, u hotelu Princess, s početkom u 13.00 časova

Cilj održavanja Seminara je unaprjeđenje saradnje u oblastima od zajedničkog interesa, a naročito prilikom ostvarivanja i zaštite prava osoba s invaliditetom, čime se teži uticati na poboljšanje kvaliteta života OSI.

Planirano je da se na Seminaru obuhvate neke od sljedećih tema: Modeli pristupa invaliditetu i njihov uticaj na garancije prava OSI, Izjednačavanje mogućnosti, razumne i proceduralne adaptacije, univerzalni dizajn, Institutut besplatne pravne pomoći i načini komunikacije s OSI.

Trenerice na Seminaru biće: izvršna direktorica UMHCG Marina Vujačić i savjetnica u instituciji Zaštitnika ljudskih prava i sloboda Crne Gore Milena Krsmanović Iković.

Seminar će se zasnivati na principima neformalnog učenja, i pored predavanja, sadržaće i diskusiju, razmjenu iskustava iz prakse, prezentacije i različite druge interaktivne metode.

Učešće na Seminaru mogu uzeti zaposleni/e u sudstvu, tužilaštvu, notari/ke, zaposleni/e u organima policije: Ministarstvu unutrašnjih poslova i centrima bezbjednosti, kao i zaposleni/e u inspekcijskim organima.

Ovim putem, pozivamo sve zainteresovane da pošalju prijave za učešće na: Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli. do 29. maja do 15.00 časova, a za sva dodatna pitanja organizacione i tehničke prirode, informacije se mogu dobiti na telefone: 020/265-650; 067/801-761 i 069/385-981, radnim danima u vrijeme od 8.30 do 16.00 časova.

Ovo je drugi od ukupno tri seminara koje sprovodimo u okviru projekta P(O)(S)tupc(I)ma do pravde OSI koji je finansijski podržan od strane Ministarstva ljudskih i manjinskih prava, u oblasti zaštite lica sa invaliditetom od diskriminacije i promociju jednakosti. 

Imali smo zadovoljstvo da za potrebe časopisa DisabilityINFO, izdanja posvećenog pravima djeteta, razgovaramo sa Huanom Santanderom, šefom Predstavništva UNICEF u Crnoj Gori. 

DisabilityINFO: Kako ocjenjujete položaj djece i poštovanje ljudskih prava djece u Crnoj Gori?

Huan Santander: Borba protiv siromaštva i nasilja, kao i unapređenje kvaliteta obrazovanja i zdravstvene zaštite za svako dijete, ključni su izazovi za ostvarivanje prava djeteta u Crnoj Gori. To su i prioriteti rada UNICEF-a u ovoj zemlji. Prema posljednjim dostupnim podacima, jedna trećina djece u Crnoj Gori odrasta u siromaštvu. Ova djeca, kao i djeca iz romske i egipćanske zajednice, djeca sa smetnjama u razvoju i djeca u institucijama, predstavljaju najugroženije grupe u društvu. To znači da se ona suočavaju s najvećim brojem prepreka u ostvarivanju svojih ljudskih prava, kao što su pravo na sigurno i toplo porodično okruženje, na pristojan životni standard, na kvalitetno i inkluzivno obrazovanje, na sportske i kulturne aktivnosti, na prijateljstvo i igru s vršnjacima, itd. Nedavno objavljena Analiza sektora obrazovanja 2015–2020. ukazuje na to da dvije trećine djece u Crnoj Gori pohađa osnovne škole s nedovoljnom infrastrukturom; da u osnovnim i srednjim školama, u prosjeku, na 16 učenika dolazi jedan računar; da tek svaki četvrti nastavnik pohađa programe stručnog usavršavanja; te da djeca koja odrastaju u siromaštvu pohađaju vrtiće, osnovnu i srednju školu u mnogo manjem broju od svojih vršnjaka. Pored toga, Crnu Goru karakteriše i izuzetno nizak obuhvat rutinskom imunizacijom djece. Prema podacima koje su nacionalne vlasti podijelile s UNICEF-om i SZO sredinom 2022, svega 18 posto djece rođene 2020. primilo je prvu dozu MMR vakcine. Ovaj procenat je porastao na 52 odsto ‒ prema podacima iz januara ove godine. U isto vrijeme, podaci Instituta za javno zdravlje pokazuju da je samo 27 posto djece rođene 2021. do sada primilo prvu dozu MMR vakcine. To znači da je Crna Gora država s najnižim obuhvatom djece imunizacijom u regionu. Ovakva situacija ugrožava pravo svakog djeteta na zdravlje. Konačno, u izvještajima EU o napretku Crne Gore u posljednjih nekoliko godina, nasilje nad djecom prepoznato je kao pitanje koje izaziva ozbiljnu zabrinutost. Crna Gora se još uvijek bori s ograničenom dostupnošću i dometom usluga podrške djeci, porodici, žrtvama nasilja i usluga iz domena mentalnog zdravlja, pri čemu je upitna i održivost postojećih usluga.

Vidimo našu djecu

DisabilityINFO: U vezi s prethodnim, kako ocjenjujete garancije i poštovanje prava djece sa smetnjama u razvoju? U kojim oblastima je, po Vama, potrebno adekvatnije raditi kako bi se uticalo na sve druge oblasti koje se tiču djece?

Huan Santander: Djeca sa smetnjama u razvoju jedna su od najugroženijih grupa u društvu, a ipak ne postoji pouzdana baza podataka o njima. Generalno, može se reći da je Crna Gora napredovala u izgradnji pravednijeg i inkluzivnijeg društva, ali je u budućnosti neophodno uložiti dodatne napore. Na primjer, broj dnevnih centara za djecu sa smetnjama u razvoju povećan je sa dva, koliko ih je bilo 2010, na 17 u 2022. Prema nalazima sveobuhvatne Analize koju smo sproveli 2019, potrebno je poboljšati dostupnost i kvalitet dnevnih centara. Takođe, neophodno je dodatno ojačati njihovu podršku kvalitetnom inkluzivnom obrazovanju. Svi sektori treba bliže da sarađuju kako bi osigurali bolji kvalitet i dostupnost različitih usluga djeci sa smetnjama u razvoju i njihovim porodicama. Ove godine, kroz UNICEF-ov Poslovni savjet za prava djeteta, uz podršku partnera iz privatnog sektora, cilj nam je da obezbijedimo materijale i opremu za učenje svim dnevnim centrima za djecu sa smetnjama u razvoju i Centru za autizam. Kad je riječ o obrazovanju, broj djece sa smetnjama u razvoju u redovnim školama porastao je s 904 u školskoj 2016/17. na 1.397 u školskoj 2021/22. Danas postoji i značajna javna podrška inkluzivnom obrazovanju. Dok je 2010, prije nego što smo pokrenuli kampanju Govorimo o mogućnostima, svega jedna trećina građana Crne Gore podržavala inkluzivno obrazovanje, a tek petina prijateljstvo s djecom sa smetnjama u razvoju, sad je to slučaj sa više od 80 odsto građana Crne Gore. Međutim, i danas roditelji, nastavnici i djeca govore o potrebi jačanja kvaliteta inkluzivnog obrazovanja kroz obezbjeđivanje dovoljnog broja adekvatno obučenih asistenata u nastavi i reformu pedagoških metoda kako bi proces učenja u inkluzivnim učionicama bio učinkovitiji. Prepoznavanje kašnjenja i smetnji u razvoju u prvim godinama života i podrška ovoj djeci i njihovim porodicama putem rane intervencije jedan je od načina da se djeci pruži šansa da razviju svoj puni potencijal i prevaziđu teškoće u razvoju. Osim toga, ovakvim pristupom smanjuje se uticaj poteškoća u razvoju na živote djece. Sredstva koja Crna Gora trenutno izdvaja za liječenje djece u inostranstvu mogla bi se mnogo bolje uložiti u usluge rane intervencije u samoj Crnoj Gori. Stoga, UNICEF poziva nacionalne i lokalne vlasti, kao i sve relevantne institucije, da osiguraju adekvatno finansiranje usluga rane intervencije. Pozivamo i na blisku saradnju sektora zdravstva, socijalne zaštite i obrazovanja kako bi se osiguralo da se kvalitetne usluge rane intervencije porodicama pružaju na vrijeme i u prirodnom okruženju djeteta, odnosno kod kuće i u inkluzivnim predškolskim ustanovama. Konačno, svakom djetetu je potrebno toplo porodično okruženje i djeca sa smetnjama u razvoju nisu izuzetak u tom pogledu. Znamo da u Dječjem domu u Bijeloj ima djece sa smetnjama u razvoju koja čekaju na smještaj u hraniteljsku porodicu ili na usvajanje. Smještanje djeteta u bilo koju instituciju treba da predstavlja krajnju mjeru koja se preduzima na najkraći mogući rok. Stoga, pozivamo građane Crne Gore da otvore svoja srca i domove djeci sa smetnjama u razvoju kojoj je potrebno toplo porodično okruženje.

DisabilityINFO: Koja su ključna dostignuća sistema obrazovanja, posebno obrazovanja djece sa smetnjama u razvoju?

Huan Santander: Tokom prethodnih godina, sistem obrazovanja Crne Gore ostvario je značajan napredak. Uvedeni su asistenti u nastavi kao vid podrške inkluzivnom obrazovanju, kao i individualni razvojni i obrazovni planovi za djecu kojoj je potrebna dodatna podrška. Osnovani su i mobilni timovi stručnjaka koji pomažu nastavnicima u organizaciji kvalitetne inkluzivne nastave. Specijalne škole transformisane su u resursne centre koji podržavaju redovne škole u namjeri da obezbijede bolji kvalitet inkluzivnog obrazovanja. Kao rezultat svega toga, broj djece sa smetnjama u razvoju upisane u redovne škole u stalnom je porastu od 2008. 

DisabilityINFO: Šta najčešće preporučujete obrazovnim institucijama? 

Huan Santander: Za početak, učinimo sve učionice u školama i predškolskim ustanovama pristupačnim djeci s različitim vrstama smetnji u razvoju. Obrazovni sistem, takođe, treba da nastavi da ulaže u veću upotrebu inovativne asistivne tehnologije u redovnom nastavnom procesu. Pored pomenutih poboljšanja u pogledu infrastrukture, potrebno je redovno sprovoditi obuku nastavnika kako bi isti mogli da obezbijede bolji kvalitet inkluzivnog obrazovanja. Neophodno je obezbijediti i dovoljan broj asistenata u nastavi u svakoj školi. Konačno, neophodna je intenzivnija saradnja između uprava škola, s jedne strane, i nastavnika, roditelja i učenika, s druge, da bi škole pružile bolji kvalitet inkluzivnog obrazovanja. Kao i svaki drugi pružalac usluga, škole i predškolske ustanove moraju kontinuirano osluškivati potrebe onih kojima nude svoje usluge i prilagođavati svoje prakse kako bi na njih bolje odgovorile.

DisabilityINFO: Kako vidite činjenicu da se sve više mladih glasnije zalaže za svoja prava? U tom kontekstu, kako se može podstaći veće učešće mladih sa smetnjama u razvoju?

Huan Santander: Našu kampanju Govorimo o mogućnostima vodile su djevojke i momci sa smetnjama u razvoju. Kampanja je obilovala primjerima promovisanja njihovog učešća u društvu. Uživo su govorili u medijima i učestvovali u događajima organizovanim u okviru kampanje. Svirali su, plesali, pjevali i igrali se s vršnjacima u parkovima, na raznim festivalima i društvenim događajima. Poenta je ‒ kad god nešto radimo, počevši od male aktivnosti u okviru lokalne zajednice ‒zapitajmo se kako možemo uključiti djecu i mlade sa smetnjama u razvoju?

DisabilityINFO: Možete li istaći neke od programa koje UNICEF trenutno sprovodi?

Huan Santander: Prilike“ je program koji adolescentima sa smetnjama u razvoju nudi mogućnost da, zajedno s vršnjacima, steknu praktična radna iskustva u privatnom sektoru u Crnoj Gori. Do sada je više od 1.500 adolescenata, od kojih je 50 sa smetnjama u razvoju, steklo praktična radna iskustva kroz ovaj program. On se realizuje uz podršku UNICEF-a i Fondacije TUI Care, u partnerstvu s Udruženjem mladih sa hendikepom, Asocijacijom za demokratski prosperitet – ZID i NVO Digitalizuj.me. U narednim godinama, zahvaljujući finansijskoj podršci Fondacije TUI Care, cilj ovog program biće da intenzivnije poveže škole i privatni sektor kako bi se svakom adolescentu u Crnoj Gori obezbijedilo barem jedno radno iskustvo prije završetka srednje škole. Na ovaj način će mladi ljudi, uključujući i one sa smetnjama u razvoju, biti bolje pripremljeni za izbor svog budućeg zanimanja i obrazovanja. Uz podršku UNICEF-a, u Crnoj Gori pilotira se još jedan zanimljiv i bitan program za porodice s djecom s kašnjenjima i smetnjama u razvoju. Radi se o novom pristupu koji bi omogućio da se bolje prepozna kašnjenje u razvoju ili razvojni rizici tokom prvih godina života djeteta i da se na to odmah efektno reaguje. Ovaj pristup se već uspješno primjenjuje širom svijeta, kao i na Balkanu. On zahtijeva bolju međusobnu saradnju između različitih službi koje pružaju usluge rane intervencije, kao i njihovu tješnju saradnju s porodicama s djecom s kašnjenjima i smetnjama u razvoju.

DisabilityINFO: Za kraj, možete li podijeliti s nama planove UNICEF-a za 2023?

Huan Santander: Tokom 2023. UNICEF će nastaviti da promoviše jednaka prava i mogućnosti za svu djecu u Crnoj Gori. Naši prioriteti ostaju isti – smanjenje siromaštva djece, borba protiv nasilja, poboljšanje kvaliteta inkluzivnog obrazovanja i poboljšanje usluga zdravstvene zaštite za porodice u cijeloj zemlji. Kad je riječ o ovom posljednjem pitanju, važno je naglasiti da je imunizacija važna za svako dijete, pa tako i za neku djecu sa smetnjama u razvoju koja mogu biti u većem riziku od komplikacija izazvanih zaraznim bolestima. Stoga ćemo, u partnerstvu s EU Delegacijom u Crnoj Gori, nastaviti da podržavamo zdravstveni sistem Crne Gore kako bi kvalitetne usluge imunizacije bile dostupne svakom djetetu u zemlji. Takođe, u saradnji s EU Delegacijom u Crnoj Gori, UNICEF će podržati reformu obrazovnog sektora kako bi se od prvih godina života unaprijedio kvalitet inkluzivnog obrazovanja za svaku djevojčicu i dječaka u Crnoj Gori.

Tekst je objavljen u UMHCG Časopisu DISABILITYinfo, izdanju posvećenom djeci i dječjim pravima.

Istinsko pripadanje se dešava samo kada svijetu predstavimo svoje autentično, nesavršeno ja, naš osjećaj pripadnosti nikada ne može biti veći od nivoa samoprihvatanja.”[1] - Brene Braun

Potpuna samostalnost i nezavisnost od drugih ljudi je nemoguća jer ona vodi samoizolaciji i izolaciji, međutim, samostalnost se pripisuje kao urođeno pravo osoba bez invaliditeta, i očekuje, ako ne ranije, onda punoljetstvom, kada se ostvaruju i pravne pretpostavke za samostalno donošenje odluka i upravljanje sopstvenim životom, a ne samo učešće u njima (Što je garancija koju ima i dijete). Međutim, nasuprot tome, samostalnost, kao pravo se, ne samo u praksi, nego i nerijetko pravno-faktički, uskraćuje ili ograničava osobama s invaliditetom, i to samo po osnovu invalidnosti, kao ličnog svojstva i zbog pretpostavke o umanjenim ili nepostojećim sposobnostima za brigu o sebi i donošenje odluka koje su u najboljem interesu i osobe s invaliditetom, ali i njene okoline. Tako, jedan od najdrastičnijih načina kršenja prava na samostalni život je postojanje instituta oduzimanja poslovne sposobnosti, koji postoji u nekim sistemima, uključujući i crnogorski sistem, uprkos odredbama Konvencije, koje izričito navode da se poslovna sposobnost ne može oduzimati samo po osnovu invalidnosti.

Ljudsko biće ima prirodnu predispoziciju i potrebu pripadanja, ne samo sebi, nego i drugima: porodici, zajednici u kojoj živi, svojim vršnjacima, kulturnoj manjini, kolektivu na poslu, sportskom klubu, političkoj partiji, organizaciji, pa sve do nacije ili nadnacionalnog. Međutim, ovo pravo se često uskraćuje ili ograničava osobama s invaliditetom (OSI), čak od najranijeg uzrasta i dobi, pa sve do starosti, i sve to pod parolom „najboljeg interesa”.

U tom smislu, samostalni život i uključenost u zajednicu se osobama s invaliditetom ne uskraćuje samo usljed smještanja u rezidencijalni ustanovama, nego i na osnovu drugih vidova institucionalizacije, izostavljanja, odnosno izopštavanja, zanemarivanja, zapostavljanja, i izdvojenosti iz zajednice, pa i skrivanja u sopstvenom domu, odnosno nepružanja i neobezbjeđivanja izbora i mogućnosti za život u zajednici.

Ovo znači da, osobama s invaliditetom, pored ostalog, nije omogućeno da koriste dostupne, pristupačne, prilagodljive i prihvatljive/priuštive javne usluge, odnosno usluge namijenjene za javnost, niti su dizajnirane i razvijene specijalizovane usluge namijenjene za OSI, a nijesu im obezbijeđeni ni servisi podrške koji će omogućiti život u zajednici, odnosno učešće u zajednici na ravnopravnim osnovama s drugima.

Zajednica je od suštinske važnosti za naš osjećaj samoodređenja. Zajednice su jače kada smo svi uključeni i kada svi mogu da učestvuju, daju svoj doprinos i budu vrednovani. Ekonomski napredak, demokratizacija i jednakost u praksi je jedino moguća kada se koriste svi resursi i potencijali i na mikro planu i svi ljudi dobiju šanse za izgradnju kapaciteta. Dakle, učešće u zajednici podrazumijeva vođenje ispunjenog društvenog života i pristup svim uslugama, koje se nude javnosti, kao i servisima podrške koji se nude osobama s invaliditetom s ciljem njihovog potpunog uključivanja i učešća u svim sferama društvenog života [2].

Važnost definicija za samostalan život osoba s invaliditetom i ravnopravno učešće u društvu ne može se podcijeniti, niti se treba podcjenivati. Definicije usmjeravaju akcije, oblikuju identitete, podupiru politike i opravdavaju javnu potrošnju. Štaviše, definicije održavaju ili potkopavaju hijerarhije, one su sredstvo društvene kontrole ili oslobađanja. Pokret za samostalni život decenijama se bori da ospori definicije, koje su osobama s invaliditetom nametnuli medicinski radnici, javni administratori i šire društvo, zanemarujući stavove i želje osoba s invaliditetom i umjesto toga da kreira i promoviše sopstvene definicije [3].

U tom smislu, institucionalizacija nije samo postojanje institucija zatvorenog tipa ili inistitucija poluotvorenog tipa i život u njima, već svako restriktivno okruženje u kojem se ne ostvaruju puni potencijali ličnosti. Sociološki, institucionalizacija je proces razvoja ili transformacije pravila i postupaka koji utiču na skup ljudskih interakcija [4].

Institucionalizacija je proces namijenjen regulisanju društvenog ponašanja (Tj. nadindividualnog ponašanja) u okviru organizacija ili cijelih društava. Institucionalizacija je stoga ljudska aktivnost (Zasnovana na odlukama proisteklim iz stavova, a ne samo zasnovana na pravnom uređenju) koja instalira, prilagođava i mijenja pravila i postupke u socijalnoj i političkoj sferi. „Tu nije riječ „samo“ o životu u određenoj zgradi ili okruženju već, prije svega, o gubitku ličnog izbora i autonomije usljed nametanja određenog načina ili životnog aranžmana [5]“. Institucionalizaciju može predstavljati i život u sopstvenom domu, ukoliko su izbori i mogućnosti nedostupni i ne postoji podrška za uključenost u zajednicu.

Restriktivno okruženje, takođe, nije mjesto nego princip, set pravila i okvira koji uređuju život i ograničavaju izbore. Najmanje restriktivno okruženje podrazumijeva odsustvo izolacije, grupisanja i segregacije po osnovu invalidnosti, uz mogućnost i postojanje različitih vidova podrške, praćenih i vršnjačkom podrškom.

Alternativna briga ne podrazumijeva smještanje ili boravak u instituciji, zbog nepovoljne porodične i društvene situacije, već upravo suprotno: razvoj alternativniih servisa u odnosu na one koji su omogućeni drugoj djeci ili osobama bez invaliditeta, kako bi se osobama s invaliditetom omogučilo da uživaju sve blagodeti i garancije prava na život u zajednici. Alternativno, u stvari, znači dodatno (Kao mehanizam prevazilaženja prepreka i omogućavanje što veće nezavisnosti od drugih) i drugačije, a ne nikako isključivo i nužno. Alternativna briga u sebi sadrži najbolji interes, ali i individualizaciju kao principe. 

Najbolji interes (djeteta) je standard koji se koristi najčešće u segmentu prava na porodični život, a odnosi se na principe donošenja odluka, koje utiču na dijete i podrazumijeva uzimanje u obzir svih okolnosti koje utiču na dijete, uz neizostavno uključivanje i omogućavanje djetetu da učestvuje u odlukama i pravnim i stvarnim radnjama, koje ga se tiču. Najbolji interes podrazumijeva zaštitu prava i interesa djeteta, koja uključuju i lični razvoj i dobrobit djeteta u najširem smislu. Tako se u situaciji zaštite djeteta od nasilja, u slučaju procjene da je udaljenje iz primarne porodice adekvatno rješenje, djetetu u novom okruženju mora obezbijediti dalji psihički i kognitivni razvoj, a ne smije se podsticati dalja isključenost, segregacija i zapostavljanje „pukim smještanjem u drugo okruženje“.  Ovo posebno, jer zaštita od nasilja nije samo zaštita od fizičkog i psihičkog nasilja (Aktivno nasilje), već se mora spriječiti i zanemarivanje i zapostavljanje, kao vid pasivnog nasilja, a koji se nerijetko dešavaju u ustanovama ili drugim okruženjima jer nasilje nije samo činjenje već i nečinjenje i nepreduzimanje radnji koje dovode do dobrobiti i blagostanja za dijete.

Stoga, rezidencijalne institucije, koliko god u nekim situacijama bile potrebne i nužne, mogu predstavljati i opasno okruženje za osobe s invaliditetom jer mogu značiti segregaciju, zapostavljanje i zanemarivanje, ukoliko se tokom smještaja ne sprovode sve potrebne aktivnosti za što adekvatniji povratak i reintegraciju u zajednici, odnosno ne pružaju usluge koje podržavaju multisektorski pristup i aktivnosti, koje se odnose na: socijalnu zaštitu, obrazovanje, mentalno zdravlje, profesionalnu orjentaciju i zapošljivost.

Zbog pogrešnog tumačenja, ili bolje reći, zloupotrebe pojma „najbolji interes” često su u prošlosti, a i danas, osobe s invaliditetom bile masovno institucionalizovane, što je svakako uključivalo i smještanje u institucijama zatvorenog i poluotvorenog tipa, bez alternative za život u zajednici, i uz odsustvo revizija takvih odluka. To je značilo da su mnoge osobe s invaliditetom u takvim institucijama ostajale trajno, bez podrške da ih napušte, i bez podrške ukoliko ih napušte. U tom smislu, deinstitucionalizacija ne znači samo izmještanje iz institucija ili „izlazak vani“, nego i obavezan i značajan period tranzicije u okviru kojeg se moraju razviti i obezbijediti potrebne usluge u zajednici koje će uključiti i individualne potrebe i zahtjeve i neophodnu raznovrsnost, uz prateće psihosocijalno osnaživanje.

Zloupotreba „najboljeg interesa“ odnosi se i na situacije kada se dijete u slučaju razvoda braka dodijeli roditelju bez invaliditeta, u odnosu na roditelja s invaliditetom za kojeg se smatra da je manje sposoban da brine o djetetu, a drugi faktori se ne uzimaju u obzir, ili kada se oduzima dijete roditelju s invaliditetom (I mimo razvoda) pod istim „opravdanjem“ bez obrazloženja i pravno valjanih razloga.

Dodatno, smještanje u institucijama ne bi smjelo biti „rješenje“ uslovljeno nepostojanjem drugih usluga, opštom nepristupačnošću fizičkog okruženja, informacija, javnih usluga i prevoza, ili ograničenim izborom tehničkih sredstava i opreme već bi upravo strategija deinstitucionalizacije i samostalnog života trebala biti pokretač drugih promjena u zajednici, a u situacijama kada veliki broj OSI boravi u institucijama potrebni su uz strategiju deinstitucionalizacije i planovi tranzicije.

Međutim, iako Zakon o socijalnoj i dječjoj zaštiti propisuje pluralizam usluga i pružalaca usluga što bi trebalo, prije svega, značiti raznovrsnost, pa samim tim i mogućnost izbora, izbor je nemoguć u situaciji kada država ne garantuje finansiranje usluga

S druge strane, same OSI i njihove porodice ističu kao važnu poteškoću i zabrinutost roditelja zbog nepostojanja dovoljnih oblika zaštite djece s invaliditetom, posebno nakon eventualnog razbolijevanja roditelja, tokom starosti roditelja i nakon njihove smrti. Kao primjer su naveli to što se u pojedinim institucijama nalaze osobe koje tamo ne bi trebale biti, zbog čega smatraju da se ne sprovodi deinstitucionalizacija, već zbrinjavanje. Predstavnici OOSI su istakli da su oni uglavnom ti koji rade na osamostaljivanju OSI, onoliko koliko su u mogućnosti, imajući u vidu usluge koje pružaju, ali i u zavisnosti od mogućnosti i potencijala same ciljne grupe s kojom rade (Na primjer, organizacije koje rade s osobama s intelektualnim invaliditetom, osobama s autizmom i nekim kategorijama psihosocijalnog invaliditeta imaju ograničene mogućnosti u dostizanja samostalnosti ovih osoba, zbog sveukupnog odnosa prema ovim kategorijama, ali i sistemskim ograničenjima). Dodatan problem u praksi je taj što npr. neke OSI ne raspolažu samostalno svojim novcem, već to čine članovi njihovih porodica, a to negativno utiče na njihovo samopouzdanje i upravljanje svojim životom. Akcentovali su da porodice s članovima OSI treba ojačati, naročito u dijelu „puštanja“ djeteta da vodi svoj život, ali i razvoja usluga podrške za roditelje [1].

U Zakonu o socijalnoj i dječjoj zaštiti se navodi da usluge podrške za život u zajednici obuhvataju aktivnosti koje podržavaju boravak korisnika u porodici ili u neposrednom okruženju, ali nije definisan konkretan cilj svake od usluga. Otud se i usluga dnevnog boravka ili još drastičnije usluga svratišta svrstava u usluge podrške za život u zajednici čime se potvrđuje i da se sam pojam deinstitucionalizacije usko posmatra, samo kao sprečavanje smještaja u ustanovi, a ne u širem smislu sprečavanja institucionalizacije – isključivanja iz društva. 

Crna Gora tek 2022. priprema prvu Strategiju deinstitucionalizacije, međutim, bez suštinskih i kontinuiranih konsultacija s osobama s invaliditetom i njihovim reprezentativnim predstavnicima, što je, kao i brojne aktivnosti državnih institucija, u potpunoj suprotnosti s Konvencijom.

Autorski tekst Marine Vujačić, izvršne direktorice UMHCG i sociološkinje

...  

[1] Detaljnije Istraživanje o sprovođenju preporuka Komiteta UN o pravima OSI u vezi s članom 19 Konvencije (Samostalni život i uključenost u zajednicu), UMHCG, 2020.

[1] True belonging only happens when we present our authentic, imperfect selves to the world, our sense of belonging can never be greater than our level of self-acceptance.Brene Brown. S engleskog prevela M. Vujačić

[2] Vidjeti Opšti komentar Komiteta UN broj 5 o članu 19 Konvencije – Samostalan život i uključenost u zajednici

[3] Vidjeti https://enil.eu/news/independent-living-definition/. S engleskog prevela M. Vujačić.

[4] Vidjeti: https://www.britannica.com/topic/institutionalization. S engleskog prevela M. Vujačić.

[5] Vidjeti Opšti komentar Komiteta UN broj 5 o članu 19 Konvencije – Samostalan život i uključenost u zajednici.

...

Tekst je dio sadržaja najnovijeg izdanja časopisa DisabilityINFO objavljenog kroz projekat Održiva tranzicija za jednake mogućnosti - STEP koji je UMHCG sprovelo uz podršku UNICEF (Predstavništva u Crnoj Gori)

U Crnoj Gori nema osnovnih preduslova za samostalan život osoba s invaliditetom (OSI), a usluge socijalne i dječije zaštite u praksi ne funkcionišu, ocijenjeno je iz „Inicijative mladih s invaliditetom Boke” (I MI Boke).

Izvršna direktorka I MI Boke, Miroslava-Mima Ivanović, kazala je u intervjuu za PR Centar povodom 5. maja Evropskog dana samostalnog života, da se pod tim pojmom podrazumijeva cijela filozofija pristupa položaju OSI.

„U tom pristupu se OSI posmatraju na način da treba da imaju ravnopravno učešće u životu, te da imaju pravo na izbor i pravo na samostalno donošenje odluka. Kad OSI donose odluku, onda imaju i kontrolu nad svojim životom, ali kontrola donosi i odgovornost. Ono što je najvažnije i što nas čini ljudima je da svaka OSI ima pravo na grešku i da se ta greška ne vezuje za njen invaliditet. Samostalni život je ravnopravno učešće OSI i jednako uživanje prava ovih osoba“, pojasnila je Ivanović.  

Govoreći o osnovnim preduslovima koji su neophodni za samostalan život OSI, Ivanović je istakla da i dalje ne mogu da ostvare pravo na pristupačnost i na servise podrške.

„Mnoge informacije su nepristupačne osobama s oštećenjem sluha i govora koje koriste znakovni jezik, osobama s intelektualnim invaliditetom, fizičko okruženje je nepristupačno mnogim korisnicima pomagala za kretanje. Mnoge informacije su nepristupačne i za osobe s oštećenjem vida“, navela je Ivanović.

Ukazala je i da postoje komplikovane procedure pred nadležnim institucijama.

„Sa druge strane, usluge socijalne i dječije zaštite, iako su definisane Zakonom o socijalnoj i dječijoj zaštiti još 2013.i dalje u praksi ne funkcionišu. Samim tim OSI teško mogu ostvariti, a često i nikako, pravo na personalnu asistenciju, pomoć u kući, tumačenje i prevođenje na znakovni jezik i druge servise koji su im neohodni da samostalno i ravnopravno učestvuju u životu zajednice i da grade svoj lični život“, rekla je Ivanović.

Istakla je da konačno treba da počnu da se primjenjuju zakoni koji su usvojeni - Zakon o planiranju prostora i izradnji objekata i Zakon o socijalnoj i dječijoj zaštiti.

„Kod Zakona o socijalnoj i dječijoj zaštiti se izbjegava propisivanje određenih standarda za tumačenje i prevođenje na znakovni jezik, propisivanje cijena usluga mnogih servisa nije u skladu sa cijenama koje rastu. Moramo krenuti da primjenjujemo one zakone koje imamo, jer su njima definisani mehanizmi praćenja primjene tih zakona, ali i sankcije za one koji ne postupaju u skladu sa Zakonom. Međutim, mi niti koristimo te mehanizme, niti sankcionišemo ljude koji ne postupaju u skladu sa Zakonom. Najčešće sama država i lokalne samouprave jesu oni koji krše zakone koje donose“, kazala je Ivanović.

Poručila je OSI da se jave I MI Boke, koje im može pružiti besplatnu pravnu pomoć da započnu proceduru pred nadležnim institucijama u cilju ostvarenja prava, a posebno prava na usluge socijalne i dječije zaštite.

„U trenutku kada u Crnoj Gori bude više OSI kojima će biti priznato pravo na personalnu asistenciju, pravo na tumačenje i prevođenje na znakovni jezik, pravo na pomoć u kući, onda ćemo moći veći pritisak da izvršimo na institucije sistema da se konačno zakoni koje imamo primjenjuju“, smatra Ivanović.  

Pozvala je OSI da se jave I MI Boke ukoliko ne mogu da pristupe nekoj informaciji, uđu u objekat neke javne institucije, kao i ukoliko su diskriminisani u postupcima pred organima.

 „Pravo na izbor, pravo na samostalno donošenje odluka, pravo na kontrolu sopstvenog života, pravo na odgovornost i pravo na grešku. Hajde da se zadržimo na ovoj odgovornosti, jer jeste da ne postoji na strani državnih i lokalnih institucija, ali da mi kao OSI prepoznamo svoju odgovornost da govorimo o tome koja su nam prava prekršena i da tražimo način na koji se možemo zaštiti od takvih kršenja“, zaključila je Ivanović.

Pripremila: Anđela Miličić

Izvor: PR Centar

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG), na poziv Zavoda za socijalnu i dječju zaštitu, predstaviće akreditovane programe obuka kod Zavoda za socijalnu i dječju zaštitu, posebnim naglaskom na Program obuke za stručne radnike/ce, stručne saradnike/ce i saradnike/ce o usluzi personalne asistencije – značenje, standardi, uloge, prava i obaveze korisnika, saradnika, stručnih saradnika/ca i stručnih radnika/ca. Prezentacija se organizuje u okviru događaja Dani otvorenih vrata za licencirane pružaoce usluga sistema socijalne i dječje zaštite. Događaj će se održati u ponedeljak, 3. aprila 2023. putem Zum (Zoom) platforme. 

U skladu sa tematikom Događaja, istićemo da je UMHCG dobilo licencu za pružanje usluge personalne asistencije od strane Ministarstva rada i socijalnog staranja u februaru 2020. dok je Program obuke za stručne radnike/ce, stručne saradnike/ce i saradnike/ce o usluzi personalne asistencije – značenje, standardi, uloge, prava i obaveze korisnika, saradnika, stručnih saradnika/ca i stručnih radnika/ca akreditovan kod Zavoda u decembru 2018. Zatim, UMHCG posjeduje još dva akreditovana programa i to Trening program za zaposlene u oblasti socijalne i dječje zaštite na opšte teme iz oblasti ljudskih prava djece s invaliditetom i osoba s invaliditetom, koji je akreditovan u novembru 2018. i Program obuke za zaposlene u oblasti socijalne i dječje zaštite na temu samostalnog života OSI i procesa deinstitucionalizacije, s akcentom na socijalno-edukativne usluge, koji je akreditovan u julu 2021.

Više o ovom programima biće riječi na samom Događaju s posebnim osvrtom na Program obuke za stručne radnike/ce, stručne saradnike/ce i saradnike/ce o usluzi personalne asistencije – značenje, standardi, uloge, prava i obaveze korisnika, saradnika, stručnih saradnika/ca i stručnih radnika/ca.

Pozivamo sve zainteresovane stručne radnike/ce, stručne saradnike/ce, korisnike/ce (osobe s invaliditetom), kao i zaposlene u centrima za socijalni rad, predstavike organizacija osoba s invaliditetom da nas kontaktiraju na broj telefona 067 801 761 kako bi Vam proslijedili link za praćenje događaja.

Pripremila: Anđela Miličić

Podgorica, PR pres servis – Država mora istinski i suštinski da podržava organizacije osoba s invalidtetom (OSI) kako bi na adekvatan način one mogle da zagovaraju prava OSI i prate sprovođenje Konvencije na nacionalnom nivou, poručeno je na Konferenciji Udruženja mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG).

Izvršna direktorica UMHCG Marina Vujačić je na Konferenciji o definisanju statusa reprezentativnosti organizacija osoba s invaliditetom (OOSI), ukazala da osim što Konvencija UN o pravima osoba s invaliditetom u okviru dva člana govori o reprezentativnosti, ona obuhvata značajna pitanja poput obaveze i načina države da uključi osobe s invaliditetom i njihove predstavničke organizacije u procesima donošenja odluka, zatim propisuje obavezu države da definiše status organizacija osoba s invaliditetom, i niz drugih propisa i pitanja kojima bi se unaprijedio položaj OSI.

Poručuje da je obaveza države i da sprovodi treninge i obuke, odnosno da podiže i jača kapacitete OSI i drugih koji rade u OOSI kako bi oni na adekvatan način mogli zagovarati svoja prava i pratiti sprovođenje Konvencije na nacionalnom nivou. 

„To ne znači da mi tražimo povlašćen položaj i bilo kakve prednosti u odnosu na druge NVO, niti finansijska sredstva samo zato što smo OSI, već tražimo da imamo jednake mogućnosti i da u skladu s tim zagovaramo i radimo na daljem unaprjeđenju politika i praksi u oblasti ljudskih prava OSI”, istakla je Vujačić.

Prema njenim riječima, to znači da „tražimo da ne budemo plijen za druge NVO koje nemaju iskustva, niti često adekvatan pristup prema OSI i koje različite konkurse, posebno ministarstava, vide kao odličnu priliku da dobiju projekat iako sami nijesu OSI, iako u upravljačkim strukturama nemaju OSI, nemaju ni zaposlene OSI, niti korisnike usluga koji su OSI”.

Vujačić je, u ime svoje organizacije, pozvala državu da sistemski, sistematično, planski i kontinuirano uklanja sve vrste prepreka i istinski i suštinski podržava OOSI i OSI u njima, kao i druge OSI koje se na različite načine i u različitim oblastima bave ljudskim pravima, politikom, umjetnošću, sportom i drugim oblastima života i rada. 

„Zato nikada, ni kada imamo dovoljan broj projekata i značajna sredstva, nećemo prestati da prozivamo, da ukazujemo i da kritikujemo državu i strukture vlasti, ne zbog toga što nekome mislimo loše, ali imamo pravo, uz argumente, da o nečemu mislimo loše i da želimo bolje i drugačije”, zaključila je Vujačić.

Programski direktor Centra za građansko obrazovanje (CGO) Petar Đukanović rekao je da uprkos određenom napretku koji je ostvaren tokom prethodnih godina, još uvijek se ne može reći da je crnogorsko društvo u punom smislu inkluzivno prema OSI.

„OSI se i dalje srijeću sa raznim preprekama kako bi postale ravnopravne u društvu, počev od fizičkih koje sprečavju i najjednostavnije kretanje po brojnim gradovima, do onih prepreka u našoj svijesti koje im priječe put da se integrišu u društvo“, kazao je Đukanović.

Prema njegovim riječima, među brojnim izazovima nameće se izostanak politika kojima se ispunjavaju obaveze da se OSI obezbijedi djelotvorno učestvovanje u procesima donošenja odluka, što se postiže kroz reprezentativnost OOSI.

„Reprezentativnost OOSI je ključno pitanje, ne samo sa aspekta finansiranja organizacija i njihove održivosti u tom smislu, već i sa aspekta osiguranja da se čuje autentičan glas OSI, što je osnovni preduslov da njihove potrebe budu adekvatno zadovoljene“, rekao je Đukanović.

Savjetnica za ljudska prava u Ujedinjenim nacijama u Crnoj Gori Anjet Lanting kazala je da, prema Opštem komentaru 7 Komiteta, organizacije osoba s invaliditetom treba da raspolažu odgovarajućim sredstvima kako bi mogle učestvovati u nezavisnim okvirima za praćenje i osigurati da su ispunjeni zahtjevi razumnog prilagođavanja i pristupačnosti za njihovo članstvo.

Istakla je i da države potpisnice treba da donesu pravne i regulatorne okvire i postupke kojima garantuju potpuno i ravnopravno učestvovanje osoba s invaliditetom, preko njihovih reprezentativnih organizacija. 

Državni sekretar u Ministarstvu javne uprave Dragiša Janjušević pozvao je sve nevladine organizacije osoba s invalidtetom da kandiduju svog predstavnika za Savjet organa državne uprave i nevladinih organizacija.

„Pozivam ih da zajedno radimo na uklanjanju tih barijera jer sam mišljenja da samo kroz članstvo u takvim tijelima možete najbolje predstavljati teme koje su jako bitne za vaš način funkcionisanja“, rekao je Janjušević i dodao da taj resor ostaje otvoren za svaki vid i oblik saradnje.

Tokom Panela „Definisanje statusa reprezentativnosti organizacija osoba s invaliditetom“ su prezentovani prijedlozi odredbi Nacrta zakona o statusu i finansiranju organizacija osoba s invaliditetom i Inicijative, koju je uz Nacrt, tadašnjem Ministarstvu rada i socijalnog staranja, uputio Savez slijepih Crne Gore.

Izvršni direktor Saveza slijepih Crne Gore Goran Macanović rekao je da je nužno regulisati status osoba s invalidtetom i obezbijediti njihovo adekvatno predstavljanje.

On je ukazao da je u zadnjih nekoliko godina, otkada je aktuelni sistem finasiranja, jako malo sredstava ide reprezentativnim organizacijama osoba s invaliditetom.

Podsjetio je i da je u nekadašnjem Savjetu za brigu o pravima OSI bila izabrana osoba koja nema nikakve veza s organizacijama OSI, niti je osoba s invaliditetom.

„Nama je jako bilo važno da budemo u tom Savjetu, ne zbog toga da bi sjedjeli sa nekim državnim funkcionerom, nego da artikulišemo potrebe OSI“, istakao je Macanović.

Kao problem ističe to što najveći dio sredstava koja su budžetom predviđena idu organizacijama koje su u prednosti u odnosu na organizacije OSI.

„Ako uzmete i analizirate odluke svih ministarstava, koja vrše raspodjelu sredstva koje su namijenjene za projekte OSI, lako ćete vidjeti da ogroman procenat sredstava ne ide OOSI. To je dovelo da toga da su mnoge lokalne organizacije pred gašenjem“, istakao je Macanović.

Generalni sekretar Vlade Boris Marić je govorio o kriterijumima koje treba da se uzmu u obzir kada je u pitanju definisanje reprezentativnost organizacija OSI.

On je rekao i da incijativa Saveza slijepih Crne Gore treba da se razradi kroz zakonsko rješenje, kroz novi zakon ili u nekom drugom normativnom rješenju.

„Incijativu treba uputiti Generalnom sekretarijatu Vlade i naša je obaveza da pronađemo nadležnosti u domenu državne uprave, a zatim formiramo Radnu grupu koja bi radila na ovom zahtjevu“, pojasnio je Marić.

Poručuje da bi trebalo razvijati fondove za konsultacije koji bi imali apsolutnu dostupnost i koji bi unaprjeđivali demokratske procese.

„Takođe bi trebalo uvesti indikatore kojima ocjenjujemo domene i efekte određenih projekata i preispitati određene postojeće fondove kako bi imali potpuno pravednu priču“, dodao je Marić.

Načelnica Direkcije za zaštitu rizičnih grupa u Ministarstvu rada i socijalnog staranja Budimirka Đukanović rekla je da svaki vid djelovanja i svaki zahtjev koji dolaze iz organizacija, ipak, nađu mjesto u društvu i poboljšaju i unaprijede položaj OSI.

„Na svima nama je da se stvore zakonske pretpostavke, a samim tim i finasijska sredstva za unaprjeđene ukupnih  prava i položaja OSI. Neophodno je utvrditi rad državnih organa i zato je ovo jedan od načina kako bi se ova priča otvorila u narednom periodu i da se svi odgovorno odnesemo prema ovom zahtjevu“, kazala je Đukanović.

Tokom diskusije, Vujačić je kazala da svi poznaju brojne primjere u kojima OSI ne mogu da upišu školu ili fakultet koji žele ili nemaju jednostavno adekvatno obrazovanje.

„U tom slučaju oni najčešće koriste OOSI da kompezuju to što nijesu dobili u formalnom sistemu obrazovanja. Da ne govorim sada o pristupačnosti i drugim preprekama sa kojima se suočavaju, diskriminacijom u raznim oblastima, institutu poslovne spoobnosti koji i dalje kod nas važi za razliku od brojnih država koje su ga morale mijenjati makar nakon svojih izvještaja koje su podnijele Komitetu UN“, navela je Vujačić.

Napomenula je i da u Crnoj Gori postoji samo jedna samozastupnička  organizacija koja se bavi osobama s intelektualnim i psihosocijalnim invaliditetom, što nije dovoljno u odnosu na njihov položaj.

„Država je odgovorna da stvori mehanizme i pretpostavke kroz razvijanje kapaciteta OSI kako bi mogli da govorimo o konkurentnosti koja je važna jer sam rekla i ponavljam da ne tražimo povlašćen položaj jer smo osobe s invaliditetom“, istakla je Vujačić.

Savjetnica u instituciji Zaštitnika ljudskih i  prava i sloboda Milena Krsmanović kazala je, između ostalog, da reprezentativnost mora predstavljati kriterijum učešća OSI u samim organizacijama.

„Koliko god se neke druge organizacije bavile pravima OSI to nije reprezentativno ako se u njima ne čuje glas samih OSI“, istakla je Krsmanović.

Marić je na kraju poručio da je i cilj same države da sve OSI budu potpuno ravnopravne u društvu i da je u tom cilju potrebno raditi na programima obuka službenika za ovu oblast.

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) je započelo s pružanjem usluge psihološke podrške za roditelje osoba s invaliditetom i odrasle osobe s invaliditetom u okviru projekta Samostalno – aktivno – odgovorno! 

U komunikaciji sa korisnicima usluga, posebno roditeljima koji imaju djecu s invaliditetom, pokazalo se, nažalost, da roditelji ostaju bez podrške tokom odrastanja njihovog djeteta, djeluju neosnaženo, nemotivisano, i bezvoljno da uključuju djecu u redovne aktivnosti, kako na polju formalnog obrazovanja, tako i na polju neformalnog obrazovanja. Ovo sve utiče najviše na dijete,  formiranje njegove ličnosti, na donošenje odluka tokom odrastanja, zatim na prihvatanje invaliditeta, uklapanje u društvenu zajednicu, komunikaciju sa drugim ljudima, izbore, uticaj negativnih komentara od strane sredine na invaliditet i na osnaživanje ličnosti.

Zbog svega navedenog smatramo da je ovakav vid podrške od izuzetnog značaja kako za djecu tako i za roditelje u cilju njihovog individualnog razvoja i osamostaljivanja jer su česti slučajevi gdje zaštitnička nastrojenost roditelja bude prepreka za osamostaljivanje osoba s invaliditetom.

Psihološka podrška će se pružati u vidu individualnih seansi koje će doprinjeti samorealizaciji i povećanju samopouzdanja roditelja osoba s invaliditetom i odraslih osoba s invaliditetom.

Ovo je jedna od aktivnosti projekta Samostalno – aktivno – odgovorno! koji je podržan od strane Ministarstva rada i socijalnog staranja kroz Javni konkurs Zaštita lica sa invaliditetom i djece i mladih sa smetnjama i teškoćama u razvoju za finansiranje projekata/programa za NVO u oblasti zaštita lica sa invaliditetom za 2022.


Pripremila: Anđela Miličić

Šest  talentovanih umjetnica i umjetnika iz zemalja regiona boravilo je u Crnoj Gori sedam dana. Rezultat njihovog boravka je impozanatan broj umjetničkih djela koji je nastao u tako kratkom periodu. Umjetnice i umjetnici su bili jako puno inspirisani Crnom Gorom, njenom kulturnom baštinom i istorijskim nasljeđem. 

Naime, preko 20 umjetničkih djela nastalo je u toku Rezidencijalnog programa razmjene umjetnika s invaliditetom, koji je organizovalo Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG). U toku raznih aktivnosti koje su učesnice i učesnici imali tih dana uspjeli su obići i vidjeti mnoštvo umjetničkih djela, naučiti i čuti o istoriji i o kulturi Crne Gore.

Tako su na Cetinju obišli Narodni muzej Crne Gore: istorijsku i umjetničku postavku i Muzej Kralja Nikole. Takođe, praćeni s dvijema predstavnicama UMHCG obišli su i posjetili Fakultet likovnih umjetnosti i vidjeli mnoštvo studentskih radova. Pored Cetinja obišli su i Bar, zbog svoje očuvanosti istorijskog i kulturnog stvaralaštva, te reprezantacije različitosti kultura i njihovih uticaja. Oni su imali priliku da posjete i obiđu Stari grad Bar, i u povratku da isprate drugi dan jubilarne 20. Maslinijade, koja se održavala u periodu 27. - 29. januara 2023. u Starom Baru. Naravno, neizostavan dio Bara je Dvorac Kralja Nikole. Dvorac se prvi put pominje u Glasu Crnogorca iz 1885.  pa se stoga ova godina smatra i godinom njegove izgradnje, koja se dovodi u vezu s imenom tadašnjeg dvorskog arhitekte Josipa Sladea. Pravo ime dvorca je Vila Topolica, koje mu je dao Petar Karađorđević, po gradu Topoli iz Srbije, odakle Petar i dolazi. Unutar Dvorca je moguće obići i prostorije u kojima je boravio kralj Nikola sa suprugom, djecom i prijateljima. U Podgorici su obišli Sahat kulu koja je važan istorijski simbol Podgorice i najljepši primjer arhitekture preostale iz turskog razdoblja. Renovirana je tokom 2017. a svojom visinom od 16 metara i danas dominira prostorom Stare Varoši. Vidjeli su postavke koje su u tom periodu bile izložene u Galeriji Centar, a obišli su i  Galeriju Risto Stijović. Takođe, obišli su i JU Muzeji i galerije Podgorice. Stalna izložbena postavka Muzeja je koncipirana u četiri tematske oblasti koje zajedno daju jednu cjelinu sa sadržajnom i kompleksnom muzeološkom impresijom na višemilenijumske istorijske procese, a u okviru Moderne galerije sakupljena su i izložena djela koja na najbolji način ilustruju razvoj modere umjetnosti, kao i najznačajnije umjetničke pravce i uticaje koji su se desili u crnogorskoj umjetnosti u drugoj polovini XX vijeka.

U postavci Moderne galerije se nalaze djela Petra Lubarde, Mila Milunovića, Dada Đurića, kao i velikog broja drugih značajnih predstavnika crnogorske moderne umjetnosti. U toku boravka u Podgorici učesnici su prisustvovali radionici koju je za njih pripremila izvršna direktorica UMHCG Marina Vujačić, na kojoj je obrađena tema: Modeli pristupa invaliditetu, kao i Grupi samopodrške koju je vodila psihološkinja Dragana Đokić, zatim su odgledali dvije predstave: Bladi mun koja je bila prikazana u Crnogorskom narodnom pozorištu, i Romano Dikhilo, satiričnu pozorišnu predstavu o položaju Roma u Crnoj Gori, koja je bila na repertoarau JU KIC “Budo Tomović“. U toku boravka, umjetnice i umjetnici su preostalo vrijeme koristili za rad na svojim djelima koja su 2. februara 2023. prikazana široj publici na Regionalnoj konferenciji o učešću OSI u kulturnom životu, organizovanoj u okviru istog projekta.

Više detalja o samoj Konferenciji možete naći na linku: https://bit.ly/3XZ38hB

Aktivnosti su dio projekta Inkluzija umjetnika (ARTiculate inclusion) koji Udruženje mladih sa hendikepom (UMHCG) realizuje u partnerstvu s Udruženjem Art mreža iz Srbije i Udruženjem građana Informativni centar za osobe sa invaliditetom „Lotos“ iz Bosne i Hercegovine uz finansijsku podršku Fonda za Zapadni Balkan.


Pripremila: Anđelija Savić, koordinatorka projekta

Strana 2 od 46

Back to top