U dnevnim centrima za osobe sa fizičkim i intelektualnim invaliditetom ove osobe se osposobljavaju za obavljanje jednostavnih poslova poput baštovanstva, pomoći u kuhinji.

U zelenom predgrađu Stokholma, sklonjenom od gradske vreve prestonice Švedske, nalazi se Dnevni centar za osobe sa fizičkim i intelektualnim invaliditetom, u kome se osobe s invaliditetom osposobljavaju za obavljanje jednostavnih poslova, kao što je baštovanstvo ili pomoć u kuhinji, igraju fudbal i učestvuju u različitim umjetničkim radionicama.

Prije četrdeset godina, kada je centar otvoren, njegovi korisnici uglavnom su obučavani kako da šiju, prave tapiserije i zavjese ili obrađuju drvo. Danas, oni tri puta nedjeljno pohađaju školu teatra i jednom godišnje prave predstave u centru, a časove iz muzike imaju dva - tri puta nedjeljno, pa nije rijetko da vam dobrodošlicu u ovaj centar poželi Betovenova Eliza ili vas sačeka neko od Vivaldijevih godišnjih doba.

Samra Pirovic, menadžerka ovog Centra ističe da svaki dan u njega dolazi 48 osoba – neki od njih žive kod kuće sa roditeljima, a mnogi žive u domu i u centar ih dovozi i odvozi taksi, specijalizovan za prevoz osoba s invaliditetom. U Centru borave od osam ujutru do četiri popodne, a među štićenicima ima onih koji su gotovo potpuno samostalni, sa kojima je najlakše raditi i osposobiti ih da obavljaju obične poslove, ali ima i osoba kojima je potrebna dugogodišnja rehabilitacija.

U blizini Centra nalazi se jedna prodavnica i u njoj jednom nedeljno naši korisnici paketiraju robu, slažu je na police i rade kao pomoćni radnici, ali je sa njima uvijek jedan personalni asistent koji im pomaže u radu. Poslodavci uvijek malo zaziru kada im kažemo da ćemo poslati naše korisnike, ali se opušte kada dodamo da će sa njima biti asistent koji će ih nadzirati i objašnjavati kako se obavljaju poslovi.

Oni su plaćeni po satu, neko može zaraditi deset evra dnevno, a opština je ta koja isplaćuje novac našim korisnicima – mi podnosimo izvještaj koliko su sati oni proveli na poslu. U principu, oni se u Centru obučavaju određenim poslovima, a radnu praksu imaju u lokalnim prodavnicama.

Mi se trudimo da izvučemo maksimum od njih – znamo da ne mogu da naprave gulaš, ali mogu da operu salatu i isJeku krompir koji se stavlja u gulaš, ne mogu da sade cvIJeće, ali mogu da ga zalivaju. Nekima od njih dovoljno je reći: Obuci jaknu, napolju je hladno, a nekima je potrebna pomoć oko oblačenja, kaže Samra Pirovic, sa kojom smo razgovarali u okviru projekta Puls Evrope – medijske posete EU.

Iako u Švedskoj ne postoji jedinstven registar osoba s invaliditetom, pa različite državne statistike svjedoče da ova skandinavska zemlja ima između 10 i 30 procenata osoba sa nekim oblikom fizičkog i mentalnog oštećenja, podaci kojima raspolaže kancelarija ombudsmana za osobe s invaliditetom u Stokholmu govore da je tokom prošle godine u dnevnim centrima za osobe s invaliditetom boravilo 3.144 korisnika.

U Stokholmu postoji dosta ovakvih centara, neki od njih možda nikada neće voditi funkcionalan život, ali je Švedska pronašla način da ih uposli, zbog čega ova skandinavska zemlja važi za jednu od najboljih država na svijetu za osobe s invaliditetom.

Kada procijenimo stepen njihovog oštećenja i obučimo ih za obavljanje poslova u skladu sa njihovim mogućnostima, naši korisnici dva puta godišnje idu na obuku za posao – kako se piše poslovna biografija, kako se razgovara sa poslodavcem, kako se od njega dobijaju informacije o poslu za koga apliciraš, kako se javljaju šefu da su bolesni i da se tog dana neće pojaviti na poslu. Fizička aktivnost jeste važan segment našeg društva, zbog čega mi insistiramo da oni što više vježbaju i provode vrijeme napolju, koliko god to vremenski uslovi dozvoljavaju od kraja februara do početka novembra.

U nekim grupama nalazi se po dvoje - troje korisnika, a u nekim je po 12-13 osoba sa jednim supervizorom – sa njima uglavnom rade bolničarke koje su specijalizovane za rad s osobama s invaliditetom, demencijom i Alchajmerom, i koje nakon završene srednje škole još tri godine moraju da se edukuju za rad s ovim osobama.

U Centru radi sedamnaest zaposlenih i svi moraju proći kroz trening kako da radno osposobe osobe s invaliditetom. Najveći broj korisnika Centra završio je osnovno i srednje obrazovanje u specijalnim školama, a o nekima roditelji brinu do 30. ili 35. godine, pa kada uđu u duboku starost i ne mogu više da brinu o njima, onda nam pošalju svoje dijete u četvrtoj deceniji da se mi o njemu staramo i osposobimo ga za samostalni život.

Oni koji ne žive sa roditeljima najčešće žive u socijalnim stanovima zajedno sa još troje - četvoro osoba, uz nadzor stručnjaka koji sa njima rade tri - četiri sata dnevno, nakon čega dođu u naš centar u kome provedu od četiri do osam sati, zaključuje Samra Pirovic.

Izvor: Politika

Pripremila: Dajana Vuković