Ako ste kojim slučajem na Guglovoj animaciji povodom 8. marta osim Fride Kalo primijetili još jednu ženu sa invaliditetom i pomislili na Helen Keler – nijeste bili u pravu. Riječ je o Olgi Skorohodovoj, ruskoj defektološkinji i izuzetnoj ličnosti koja bi i u naše vrijeme odudarala od kalupa i stereotipa o osobama sa invaliditetom, naročito u slovenskoj sredini.

Olga Ivanovna Skorohodova (1911 – 1982) – doktorka psihologije, saradnica Instituta za defektologiju Akademije pedagoških nauka SSSR, rođena je u Ukrajini. Kao posljedicu preležanog meningitisa u djetinjstvu, stekla je potpuno oštećenje vida, a nešto kasnije i obostrano oštećenje sluha. Nakon smrti majke, poslali su je u internat za djecu sa oštećenjem vida u Odesi, gdje nije mogla da napreduje i uči jer joj nastava nije bila prilagođena. Njen preobražaj počinje kada kreće u školu za djecu sa oštećenjem vida i sluha u Harkovu, gdje profesor I. A. Sokoljanski osmišljava adekvatnu metodu kojom je uspjela da savlada pisanje i čitanje i ovlada govorom.

Spremala se da nakon srednje škole nastavi studije književnosti, ali je Harkov bio pod opsadom Njemaca, šest od osam učenika u školi su nacisti ubili, samo su Olga i još jedan učenik preživjeli. Po završetku okupacije, Olga odlazi u Moskvu, završava studije, objavljuje knjigu pod naslovom “Kako doživljavam svijet oko sebe” (1947), a potom i “Kako doživljavam i zamišljam svijet oko sebe” (1948). Njena doktorska disertacija tvorila je nauku o vaspitanju i obrazovanju djece sa oštećenjima vida i sluha na tlu Sovjetskog Saveza.

Zanimljivo je to da je Olga, susrevši se sa ocem nakon dugogodišnje razdvojenosti, odbila da se preseli u njegovu kuću gdje bi se neko brinuo o njoj. Jedino što je tražila je da je prihvate onakvu kakva jeste i da joj budu prijatelji. Živjela je samostalno, uz podršku u obavljanju svakodnevnih aktivnosti. Pored aktivnog naučnog rada u oblasti defektologije, pisala je i memoare i pjesme, i vodila prepisku sa Maksimom Gorkim i nizom značajnih pisaca i naučnika svoga vremena.

 

MISLE DRUGI

Misle drugi – ti, što čuju zvuke,

Ti što vide sunce, mjesec, zvijezda roj:

— Kako će bez vida o ljepoti pisat’

Kako bez sluha čut’ proljeća poj?!

Ja ću čuti miris rose rane,

Laki šapat lista prstom uhvatiću.

U sumrak ću prošetati baštom,

Da sanjarim spremna, da volim reći ću:

Neka mu ne vidim u očima iskre,

Nek ne čujem glasa nježna, živa,

Riječi ću bez zvuka – srca treperenje,

Dodirnuti, oslušnuti rukom.

Da ga volim zbog uma i srca,

Kao što se voli miris cvijeta,

Kao što se voli riječ prijatelja,

Kao treptaj kad dodirne ruka.

I vidjeću umom, osjećanjem čuti,

Vinuću se snom na put oko svijeta:

Ta zar će ko vidi da opiše čari,

Da osmijehom svojim sunce on ozari?

Ne čujem, ne vidim,

Ali imam više – polje živih osjećanja:

Lakim i podatnim, strasnim nadahnućem,

Tkam ćilim u boji nadanja i sanja.

A ako ste očarani zvukom i bojama,

Ne hvalite se preda mnom tim!

Bolje ruke ka meni pružite,

Pa da s vama budem, umjesto da čamim!

Olga Skorohodova

 

Pripremila i prepjevala stihove: Anđela Radovanović

Izvor: http://neinvalid.ru/olga-skoroxodova-chuvstv-zhivyx-prostor/

http://museum.ikprao.ru/peoples/skorohodova-olga-ivanovna/