četvrtak, 09 novembar 2023 13:30

Pavićević: U strahu od odbacivanja jedan broj zaposlenih OSI nije u tom statustu registrovan kod poslodavca

Written by

Iako postoji u velikoj mjeri adekvatan zakonski okvir i mogućnosti koje se odnose na prilagođavanje radnog mjesta i uslova rada za osobe s invaliditetom, sa tim u praksi često nijesu upoznate ni osobe s invaliditetom niti poslodavci.

Kada govorimo o zapošljavanju mladih s invaliditetom situacija nije zadovoljavajuća, a pojedinačni pozitivni primjeri upravo potvrđuju to pravilo. Prilikom konkurisanja za oglase za posao, ova se populacija i dalje nerijetko suočava s velikim predrasudama od strane poslodavaca, što utiče na nedostatak samopouzdanja u daljem aktivnom zalaganju u potrazi za poslom.

Praksa je pokazala da prilikom zapošljavanja mladima s invaliditetom nedostaju kvalitetne veze sa poslodavcima. Takođe im nedostaju i smjernice zasnovane na utvrđivanju prilika i potreba, istakla je za M portal Aleksandra Pavićević, koordinatorka Servisa za zapošljavanje u Udruženju mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG).

Da je ova populacija u nezavidnoj poziciji govori i činjenica da ne postoje ni programi za smanjenje efekata dugotrajne nezaposlenosti, kao i povećanje zapošljivosti.

„U praksi to znači da čak i kada mladi s invaliditetom imaju priliku za rad, nijesu adekvatno pripremljeni, jer im nedostaju radne navike i etika, imaju veliki izazov da se prilagode naglim promjenama iz statičnog u aktivan život i ne postoji podrška u toj tranziciji. Posljedica navedenog bude ta da mladi s invaliditetom često nijesu u mogućnosti da zadrže posao na duže vrijeme. Većina njih rade na privremenim poslovima, kratkoročno ili u okviru javnih radova ili nekih projektnih aktivnosti, najčešće projekata za zapošljavanje, tzv. grant šema”, podsjeća naša sagovornica.

Nerijetko se, kako ističe, dešava da poslodavci pogrešno percipiraju njihovu radnu sposobnost i daju im smanjen obim posla i/li manje zahtjevne zadatke, ali i da ih ne uvedu u posao na adekvatan način. Takođe, suočavaju se i sa nepristupačnošću radnih mjesta u kojima je nemoguće da mladi s invaliditetom izvršavaju svoje radne zadatke.

Osim, navedenog, neprilagođenost radnog vremena i nefleksibilnost na poslu (npr. kada se radi o otvaranju mogućnosti da se dio radnog vremena radi od kuće, fleksibilno radno mjesto i sl), neprilagođenost radnih zadataka samo su, kako tvrdi Pavićević, neke od barijera s kojima se suočavaju mladi s invaliditetom.

Generalno, smatra ona, situacija je nezadovoljavajuća u svim navedenim aspektima, a pojedinačni pozitivni primjeri upravo potvrđuju da su rjetkost, a ne pravilo.



UMHCG pruža usluge Servisa za zapošljavanje

UMHCG od 2015. pruža osobama s invaliditetom i poslodavcima usluge Servisa za zapošljavanje. To pretpostavlja informisanje, povezivanje s poslodavcima, i u saradnji s njima obezbjeđivanje mogućnosti za obavljanje praktičnog rada i zaposlenja osoba s invaliditetom.

Dosadašnje iskustvo UMHCG, naime, pokazuje da mladi s invaliditetom imaju ograničen izbor prilikom biranja poslova na tržištu rada, upravo zbog brojnih prepreka i barijera s kojima se svakodnevno suočavaju, ali i zbog neadekvatnog sistema obrazovanja, odnosno vrsta i stepena obrazovnog profila, stečenog nivoa znanja i drugo.

Kako objašnjava Pavićević, shodno bazi podataka koje posjeduje UMHCG iz oblasti rada i zapošljavanja, najviše ponuda za zaposlenje od strane poslodavaca bilo je u administrativnim poslovima, što prema njenim riječima ima za posljedicu isključenost osoba s  prilikom konkurisanja za poslove u skladu s njihovim kompetencijama i ograničenu mogućnost napredovanja na radnom mjestu i u karijeri.

Ona podsjeća da Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju lica sa invaliditetom omogućava da svaki poslodavac koji zaposli osobu s invaliditetom ima pravo na subvencije za zaradu, opremu i prilagođavanje radnog mjesta i asistenta u radu, kao tehničku pomoć zaposlenoj osobi s invaliditetom. Međutim, u praksi su se pojavili problemi.

„Nažalost, više od dvije godine Zavod za zapošljavanje Crne Gore (ZZZCG) kasni s redovnim isplatama subvencija zarada, asistenata u radu i sredstava za opremu i prilagođavanje radnih mjesta nekim poslodavcima. Informisani smo do strane zaposlenih osoba s invaliditetom, da nakon prilagođavanja radnih mjesta i uslova rada, odnosno nakon što poslodavac ostvari pravo na bespovratna sredstva za prilagođavanje radnog mjesta, Zavod ali i inspekcija rada ne sprovode aktivnosti koje se tiču praćenja zaposlenih osoba s invaliditetom, kako bi se vidjelo na koji način ta oprema osobi s invaliditetom odgovara, da li vremenom treba da se mijenja i da li još nešto treba učiniti kako bi se radno mjesto potpuno prilagodilo za osobe s invaliditetom i slično”, objašnjava Pavićević.

I to nije sve, već se kako ona tvrdi, kontinuirano vodi negativna kampanja, odnosno propaganda o navodnim zloupotrebama subvencija, za poslodavce koji zapošljavaju osobe s invaliditetom.

Kada je riječ o pravnom okviru Crne Gore u oblasti rada i zapošljavanja osoba s invaliditetom najznačajnije je pomenuti, između ostaloga, Zakon o radu i Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju lica sa invaliditetom.

Zakon o radu, svojim antidiskriminacionim normama štiti prava osoba s invaliditetom i garantuje im posebnu zaštitu, kao i propisuje mjere afirmativne akcije prema osobama s invaliditetom, između ostaloga, prilikom raspoređivanja na poslove koji odgovaraju preostaloj radnoj sposobnosti osoba s invaliditetom, pravo osoba s invaliditetom da rade u mjestu življenja, odnosno da ne mogu biti raspoređeni u drugo mjesto van mjesta prebivališta, odnosno boravišta, pravo na otpremninu, pravo na godišnje odmore i sl.

Pavićević ocijenjuje da navedeno zakonsko rješenje ima i dobrih i neadekvatnih odredbi, a ona koju je neophodno mijenjati je odredba o preostaloj radnoj sposobnosti jer se polazi od stava da svaka osoba s invaliditetom ima samo djelimičnu radnu sposobnost, a ne potpunu, i da je uzrok lično svojstvo osobe, a ne uslovi tržišta rada i konkretnog radnog mjesta.

Treba mijenjati zakon i podzakonska akta

Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju lica sa invaliditetom sam po sebi potvrđuje da opšti zakon nije mogao proizvesti adekvatne efekte i uslove rada za osobe s invaliditetom, zbog čega je država i propisala subvencije za poslodavce, kao vid motivacije da zaposle osobu s invaliditetom.

Pavićević ističe da je i ovo zakonsko rješenje, kao i pripadajuće podzakonske akte, neophodno promijeniti u duhu modela pristupa invaliditetu zasnovanog na ljudskim pravima.

U UMHCG, takođe, smatraju da je posebno važno da je novozaposlenim ljudima i to ne samo osobama s invaliditetom, već svim mladima, neophodno da imaju mentorsku radnu praksu, kako bi stekli adekvatna znanja, oslobodili se straha od greške, preuzimali samoinicijativu i odgovornost, te postizali adekvatne radne učinke.

Posredstvom UMHCG nekoliko osoba s invaliditetom je uspjelo uspješno da zasnuje radni odnos na neodređeni vremenski period i uklopi se u radnu zajednicu. Oni su prethodno prošli mjere profesionalne rehabiltacije koje su imale za cilj obezbjeđivanje adekvatnih uslova za rad, što je, kako su uvjereni u UMHCG pozitivno uticalo na radni učinak zaposlenih osoba s invaliditetom.

Brojni pokazatelji ukazuju na to da se mladi s invaliditetom nerijetko susrijeću s nizom problema prilikom zapošljavanja. Tako oređeni broj zaposlenih osoba s invaliditetom, kako kažu u UMHCG, nema utvrđen status i nije kod poslodavca registrovan kao osoba s invaliditetom zbog straha od odbacivanja i neprihvatanja, odnosno u krajnjem mobinga na poslu ili gubitka radnog mjesta.

„Navedeno znači da određeni broj zaposlenih osoba s invaliditetom ne prolazi proces profesionalne rehabilitacije koji ima za cilj stvaranje uslova za adekvatnije radno okruženje i olakšavanje procesa rada svake osobe s invaliditetom, te stvaranje uslova za bezbjednost i zaštitu na radu i u toku radnog procesa, bez obzira na vrstu i stepen invalidnosti, i to kroz uklanjanje i/ili minimalizovanje prepreka i prilagođavanje radnog okruženja (radnih prostorija) i pristupačnog radnog mjesta (radni proces, materijal, opreme za rad i drugo)”, objašnjava Pavićević.

Iako postoji u velikoj mjeri adekvatan zakonski okvir, i mogućnosti, uključujući i one koje se odnose na prilagođavanje radnog mjesta i uslova rada, što podrazumijeva i sredstva i opremu za rad, za osobe s invaliditetom koje imaju utvrđen status, u praksi s ovim mogućnostima često nijesu upoznate ni osobe s invaliditetom niti poslodavci ili su procedure do ostvarivanja tih prava duge i demotivišuće. 

„Činjenica je da zaposlene osobe s često nijesu dovoljno informisane, niti psihološki i pravno osnažene za aktivnosti koje doprinose smanjenju progresije invalidnosti, a koje mogu biti izazvane upravo neadekvatnim uslovima rada, nepristupačnošću, neprilagođenošću, neobezbijeđivanjem neophodne opreme i sredstava za rad, kao i o mogućnostima ličnih prilagođavanja i kompenzacija koje omogućavaju adekvatnije uslove rada, brži radni proces i kvalitet rada”, napominje Pavićević.

Ona smatra da je zbog svega navedenog važno ukazati na činjenicu da poslodavac mora biti informisan o mogućim mjerama i neophodnoj podršci koju je važno pružiti svakoj zaposlenoj osobi s invaliditetom, kako posredno, tako i neposredno kroz angažovanje izvođača profesionalne rehabilitacije.

„U tom kontekstu, takođe je neophodno da država sistemski obezbijedi pristupačnost i bezbjednost radnog mjesta i okruženja u skladu s propisima koji definišu oblast uređenja prostora i izgradnje objekata, kao obavezan segment radnog mjesta, odnosno pristupa radnom mjestu, i definiše da mjere zaštite i zdravlja na radu pored kolektivnih mjera, za osobe s invaliditetom obavezno sadrže i indvidualne mjere zaštite i zdravlja na radu koje poslodavac može obezbijediti upravo kroz mjere profesionalne rehabilitacije”, ističe Pavićević.

Poslodavci često sumnjaju u kvalitet rada OSI

Napominje i da još uvijek postoji visok stepen predrasuda kod poslodavaca, jer smatraju da osobe s invaliditetom neće moći adekvatno da odgovore radnim očekivanjima i zahtjevima posla, odnosno da će to moći da učine u manjoj mjeri nego osobe bez invaliditeta, bez obzira na obrazovanje, kvalifikacije i prethodno radno iskustvo. Tako poslodavci nijesu dovoljno informisani o modelima pristupa invaliditetu, pri čemu radni potencijali, stručnost i uspjesi zaposlenih osoba s invaliditetom nijesu dovoljno promovisani, te poslodavci i dalje stavljaju akcenat na ono što osobe s invaliditetom ne mogu, a ne na barijere koje ih onemogućavaju da to „nešto“ urade.

„Dakle, poslodavci nemaju dovoljno podrške ili motivacije za zapošljavanje OSI, jer država nije posvetila dovoljno pažnje pitanju motivacije i podrške poslodavcima, već zauzima često pasivnu ulogu, a u posljednje vrijeme i negativnu i neprijateljsku realizaciji cilja Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju lica sa invaliditetom, sprovođenjem prethodno pomenute negativne kampanje, kašnjenjem isplata subvencija, dugogodišnjim stopiranjem procesa usvajanja novog zakonskog rješenja i drigo”, ocijenila je Pavićević.

Kao jedan od najvećih uzroka velike nezaposlenosti ili niske zapošljivosti osoba s invaliditetom u Crnoj Gori može se smatrati neusklađenost obrazovnog sistema s potrebama tržišta rada.

Pavićevć napominje da je opšte poznato da poslodavci traže vještine koje se najčešće ne stiču u formalnom obrazovanju, već u različitim školama, na kursevima, treninzima i sličnim obukama. Kada su u pitanju kompetencije potrebne poslodavcima osobe s invaliditetom se nalaze u još nepovoljnijoj situaciji. Pripadnici ovog dijela populacije, rema njenim riječima, gotovo da nemaju nikakve mogućnosti, ili su te mogućnosti ograničene, kada je u pitanju ovladavanje znanjima i vještinama kao što su npr. informatička pismenost, poslovna komunikacija, vještine upravljanja, organizacijske vještine i sl.

Riječ je o tome da se ova znanja i vještine najčešće stiču na obukama koje se organizuju u nepristupačnim prostorijama i na nepristupačan način, odnosno uz nepristupačne metode i tehnike učenja ili od strane predavača koji ni sami nemaju iskustva u radu s osobama s invaliditetom. Naime, prema uvjerenju Pavićević, osim što je redovni sistem obrazovanja nepristupačan za osobe s invaliditetom, one su najčešće isključene i iz neformalnog sistema obrazovanja i cjeloživotnog učenja.

Takođe, smatra da je neusklađenost obrazovnog sistema i tržišta rada moguće u značajnoj mjeri prevladati kroz temeljnije praćenje ishoda za pojedine obrazovne kadrove, koordinaciju obrazovnih sadržaja s poslodavcima i relevantnom vannastavnom praksom u svim oblicima obrazovanja.

„Samo kroz ciljane obrazovne investicije i aktivne mjere zapošljavanja moguće je prevladati ustanovljene nejednakosti, kao i probleme mladih koji su zbog invaliditeta, dužeg boravka u institucijama ili pripadanja nekoj od manjina marginalizovani u pristupu obrazovanju, a potom i tržištu rada”, zaključuje Pavićević.

Izvor: Mportal.me (Tekst prenesen u originalu) 

Pripremio: Ivan Čović

Pročitano 274 put(a)

Back to top