Stejt Dipartment (State Department) je 30. marta 2021. objavio svoj najnoviji izvještaj o Crnoj Gori za 2020. U nastavku možete pročitati dio izvještaja koji se odnosi na ženska prava.
Diskriminacija, društvene zloupotreba i trgovina ljudima
ŽENE
Silovanje i nasilje u porodici: Ova djela su nezakonita i vlasti su generalno sprovodile zakon. U većini slučajeva zakonom propisana kazna za silovanje, uključujući silovanje u braku kažnjava se od jedne do 10 godina zatvora, iako zakon dozvoljava niže kazne u slučajevima kada postoje izuzetno olakšavajuće okolnosti ili značajan nedostatak dokaza. Izrečene kazne su uglavnom bile blage, u prosjeku tri godine. Sudije su često koristile sumnjive metode, uključujući forsiranje sukoba između žrtava i počinilaca, kako bi procijenili kredibilitet žrtava. NVO su izrazile zabrinutost zbog ugrožene bezbjednosti u sudnicama u kojima su žrtve često bile prisiljene da se sastaju sa nasilnicima. U jednom slučaju osumnjičeni počinilac je napao osobu koja je preživjela nasilje u porodici pred sudijom, dok ga je zatvorsko osoblje sprovodilo u sudnicu. Uprkos tom incidentu i svjedočenju nekoliko stručnjaka, uključujući predstavnike nevladinih organizacija i advokata žrtve, sudija je oslobodio počinioca. Nasilje u porodici se uglavnom kažnjava novčanom kaznom ili jednogodišnjom zatvorskom kaznom. Prema izvještajima nevladinih organizacija, žrtve porodičnog nasilje nastavile su da imaju poteškoće u procesuiranju njihovih slučajeva u pravosudnom sistemu, promovišući atmosferu nekažnjavanja nasilnika. Ovaj problem je dodatno bio složen ograničenjima koja se postavljaju na tužioce i sudove zbog pandemije COVID-19. U nekim slučajevima policija je brzo odbacila navode o porodičnom nasilju, posebno za mlade parove, napominjući da će problemi biti riješeni vremenom. Čak i kada se u njihovim slučajevima sudilo na sudu i kada su presude bile u korist žrtve, žrtve su primijetile da su kazne izrečene počiniocima bile blage i da su dominirale uslovne i novčane kazne. Dugotrajna suđenja, ekonomska zavisnost, društvene norme i nedostatak alternativnog smještaja često su primorali žrtve i počinioce da nastave da žive zajedno.
Izvještavano je i da je policijski odgovor na nasilje u porodici ispod standarda, a službenici često savjetuju ženama da „oproste“ svojim napadačima ili da „ne naštete njihovim (napadačima) izgledima za posao“. Slučajevi u kojima su učestvovali počinioci koji su ujedno bili i javni službenici i dalje su bili problematični. Suđenje policajcu koji je napao i povrijedio ženu u noćnom klubu 2019. trajalo je 15 mjeseci nakon incidenta i godinu dana od početka suđenja. Odgovori drugih institucija takođe su bili problematični. Prema nevladinim organizacijama, centri za socijalni rad sve više preduzimaju akcije kako bi održali žrtve i nasilnike na okupu kako bi sačuvali porodičnu strukturu ili plaćaju jednokratnu pomoć za kiriju, umjesto da smještaju žrtve u licencirana skloništa i pružaju im drugu potrebnu podršku, uključujući psihološku i pravnu podršku.
Zemlja je uskladila svoje zakonodavstvo s Istanbulskom konvencijom o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici, ali nasilje u porodici i dalje je trajan i čest problem. Zakon dozvoljava da žrtve nasilja dobiju zabranu prilaska od strane zlostavljača. Kada nasilnik i žrtva nasilja žive zajedno, vlasti mogu nasilnika ukloniti iz stambenog objekta, bez obzira na pravo vlasništva. U praksi se to rijetko radilo, a NVO su izvijestile da kao rezultat restriktivnih mjera Ministarstva zdravlja zbog virusa COVID-19, žene zapravo više vremena provodile sa nasilnicima. Nasilje u porodici bio je ozbiljan problem u svim zajednicama.
Prema izvještajima nevladinih organizacija i Ombudsmana, žene koje su preživjele nasilje u porodici često su se žalile da centri za socijalni rad nijesu adekvatno odgovorili na njihove apele za pomoć. NVO su izvijestile da državne institucije nijesu pružale fizičku zaštitu žrtvama.
Vlada je u saradnji sa nevladinom organizacijom otvorila besplatnu telefonsku liniju za žrtve porodičnog nasilja. Kao dio mjera protiv virusa COVID-19, vlada je uvela policijski čas kojim se građanima zabranjuje napuštanje domova u vremenu od 19:00. do 7:00 ujutru sledećeg jutra, što je praćeno povećanjem broja prijavljenih slučajeva nasilja u porodici.
Vlada je promovisala aktivnosti nevladine organizacije SOS telefon u Nikšiću, a UNDP je razvio mobilnu aplikaciju „Budite sigurne“ kao alate za pomoć žrtvama porodičnog nasilja. NVO su nastavile da izvještavaju da su, uprkos određenom napretku, posebno u zakonodavstvu, institucije neadekvatno reagovale kako bi spriječile nasilje u porodici i pomogle žrtvama da se oporave. Prema izvještajima nevladinih organizacija, zbog restriktivnih mjera COVID-19, vlasti nijsu uspjele da se blagovremeno bave nasiljem u porodici, pružajući žrtvama ograničenu podršku. NVO Centar za ženska prava je izjavio da su počinioci često oduzimali telefone žrtvama i da nijesu sve žrtve mogle da koriste digitalne alate, što je ograničavalo izvještavanje.
Centar za romske inicijative tvrdio je da je grub tretman žrtve nasilja i radnika NVO od strane policije i zdravstveno-sanitarnog inspektora bio posljedica diskriminacije na osnovu njihove nacionalnosti. Njihova nespremnost da prihvate žalbu žrtve izazvale su dodatne probleme jer se žrtva nasilja plašila za svoj život, kako od porodice drugog muža, tako i od čovjeka koji je pokušao da je siluje, a kojeg je često viđala kako prolazi pored kuće u kojoj je živjela. Nakon povratka u dom porodice drugog supruga, suočila se sa ponovljenim psihičkim i emocionalnim zlostavljanjem i značajnim pritiskom da što prije napušti kuću. Slučaj je bio pod istragom, a nevladine organizacije su nastavile da ga pažljivo prate.
Prinudni abortusi ili namjerna sterilizacija: Državni organi nijesu izvještavali o prinudnom abortusu ili namjernoj sterilizaciji.
Diskriminacija: Zakon predviđa isti pravni status i prava za žene kao i za muškarce.
Sva imovina stečena tokom braka zajednička je imovina. Vlada je donekle efikasno sprovodila ove zakone. NVO SOS telefon je konstatovao da su žene često imale poteškoća u odbrani svojih imovinskih prava u postupcima razvoda zbog široko rasprostranjenog javnog uvjerenja da imovina pripada muškarcu. Ponekad su žene ustupale naslijeđenu imovinu i nasledna prava muškim rođacima zbog tradicije i pritiska njihovih porodica.
Zbog toga su muškarci favorizovani u raspodjeli vlasništva nad imovinom, ponekad ograničavajući mogućnosti žena u slučajevima porodičnog nasilja ili razvoda. Žene su i dalje diskriminisane u platama i pristupu penzijskim davanjima.
Ombudsman je primijetio da su žrtve seksualnog zlostavljanja obično djevojčice u dobi od 14 do 16 godina. Nasilnici su uglavnom bili bliski rođaci djece, a zlostavljanje se obično dešavalo kod kuće. Veoma mali broj prijavljenih slučajeva seksualnog nasilja nad djecom pokrenuo je zabrinutost oko identifikacije žrtava.
Nezvaničan prevod s engleskog: Nada Bošković i Marina Vujačić