utorak, 10 januar 2023 13:16

Blagoje Šturanović, izvršni direktor NVO Mozaik, organizacije za pomoć OSI: Izbriši barijere

Written by

U Nikšiću su tek odnedavno, u nekoliko institucija, postavljene taktilne trake i površine za osobe s oštećenjem vida. Tek deset odsto prodajnih mjesta u gradu pristupačno je korisnicima kolicima. Nedostupni su i brojni kafići, prostorije kulturnog društva Zahumlje, biblioteka. „Mozaik pokušava da poboljša kvalitet života ljudi s fizičkim oštećenjima. Njih je u Nikšiću oko 6000. Većina živi izolovano po kućama, ne rade“, priča Blagoje Šturanović, izvršni direktor NVO Mozaikkoja pomaže osobama s invaliditetom. 

Kiše, one nikšićke, danima su sprječavale naš susret. Javni prevoz, prilagođen osobama s invaliditetom, u gradu ne postoji. Sačekali smo suhe ulice i sreli se u prostorijama koje je davnih devedesetih na korištenje dobilo Udruženje Plegije Nikšić. Zajedno s njima, u skladu s Memorandumom o saradnji, prostorije koristi i NVO Mozaik. Organizacija koja pomaže osobama s invaliditetom. Direktor Mozaika Blagoje Šturanović, u pratnji kuma i prijatelja Vasilija Kneževića, dovezao se do prostorija društva, invalidskim kolicima. Gostoljubivo nudi kafu, koju će  kum skuvati.

„U Nikšiću nema dovoljno organizacija koje pomažu osobama s invaliditetom. Nije ih bilo ni kada smo mi počeli. A veliki su problemi osoba  s invaliditetom. Tek odnedavno, u par institucija, postavljene su taktilne trake i površine za osobe s oštećenjem vida. I dalje je tek deset odsto prodajnih mjesta u gradu pristupačno invalidskim kolicima. Nedostupni su i brojni kafići, prostorije kulturnog društva Zahumlje, biblioteka. „Mozaik pokušava da svojim aktivnostima pomogne i poboljša kvalitet ljudi sa fizičkim ograničenjem. Njih je u Nikšiću oko 6000. Većina živi izolovano po kućama, ne rade jer nisu mogli da se obrazuju. Većina škola i fakulteta za njih su fizički nepristupačni“, priča Blagoje.

Rođen je u gradskom jezgru Nikšića 1996. Rođen je s rijetkim oboljenjem, kategorizovanim kao spinalna mišićna atrofija, tip dva. „Nekako sam to od početka prihvatio. Čini mi se da je to drugačije kad se s invaliditetom rodiš. Prihvatiš svoje stanje kao potpuno normalno, jer od momenta kada si svjestan sebe, to je tako“, kaže Blagoje.

U Osnovnoj školi Mileva Lajović sticao je prva znanja, ali i svijest da škola nije bila prilagođena đacima s invaliditetom. Godinama su ga nosili uz i niz stepenice do školske učionice. Imao je veliku podršku ne samo roditelja, nego i nastavnika i prijatelja. „Sjećanje na te dane nimalo nije neprijatno. Od sedme godine, kad sam pošao u školu, nosili su me do školske klupe i meni je to izgledalo potpuno normalno“, uz osmijeh priča naš sagovornik.

Izvor: Portal Monitor online

Pripremio: Ivan Čović

Pročitano 603 put(a)

Back to top